Almir Jasin Zulum – bosanski mudžahid koji je preselio u Čečeniji

Popularno na sajtu

Almir Jasin Zulum je preselio u Čečeniji kada je kao ranjenik zajedno sa još dva ranjena mudžahida odbio da se preda Rusima i otvorio vatru na njih. Rođen je 11. aprila 1972. u Sarajevu. Bio je uspješan student sarajevskog ekonomskog fakulteta. Poznavao je arapski jezik kojeg je posebno volio.

“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu – , a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.”  (Kur’an 9:111)

Almir Jasin Zulum – mudžahid

Sjećam se njegovih riječi: ”Samo još nešto da ti pročitam, subhanAllah…”, zamišljeno, dubokim pogledom, kao da je posmatrao neki predmet koji prvi put vidi na dunjaluku, pa želi da ispita svaki njegov detalj. Čekala sam šta će reći, jer sam od svog muža mogla puno toga da naučim, pitajući usput je li opet nešto o džihadu? Tada se nasmijao i rekao: ”Slušaj, subhanAllah, kako nije…”, a oči mu se napuniše suzama i sav se promijeni od tuge i čežnje koju vidjeh u njegovim očima koje postadoše još blistavije i zagonetnije, još dublje i osjećajnije…

I tada mi pročita riječi Uzvišenog Allaha: ”Propisuje vam se borba mada ne volite to…”

Nastala je duboka tišina koja nam je dušu ganula, Uzvišeni Allah  zna kako mi osjećamo…

Nakon tih velikih riječi nema riječi.

Moj iskreni i odgovorni muž je znao da poziv u džihad neće doći sa munare, i da sada nije takvo vrijeme. Znao je kakvo je stanje, ali i to koliko nas je Uzvišeni Allah obavezao, da obaveza ne spada sa pojedinca i da je vrijeme kada je svako lično odgovoran. Bolilo ga je stanje muslimana i duša mu nije imala mir znajući da njegova braća i sestre pate, znajući da im je potreban, znajući da ne smije biti miran, jer (ako bi bio) tada nešto ne bi bilo u redu sa njegovom vjerom. Znali smo da ne postoji farz koji je toliko značajan u islamu, a toliko zapostavljen među muslimanima, kao borba na Allahovom putu…

Jasin je bio borac i vojnik. Vojnik za Allahovu vjeru. Allahov vojnik pun rana i gelera još iz rata u Bosni. Njegovo srce je bilo veliko i sitne stvari su mu značile. Mali postupci za njega su bili veliki. Nisu ovi ljudi ni ovaj dunjaluk bili za njega. Često je znao reči: ”Bez džihada nema ponosa muslimanima.“

Džihad mu je bio u srcu i to je bio izlaz za njegovu dušu. Kada ga neko oslovi sa : ”Mudžahide”, obavezno doda: ”InšaAllah! Allah najbolje zna ko je mudžahid, Allah će provjeriti vijesti o nama“. Govorio je: ”Mudžahid se bori da Allahova riječ bude gornja i on ne misli na svoj život kada je u pitanju Allahova vjera, a kakav sam ja mudžahid dok mirno hodam ovim dunjalukom, a moja braća i sestre trebaju pomoć”- tako je govorio Jasin, moj mudžahid…

Volio je islam onakav kakav i jeste. Volio je sve što je islamsko i težio je više Ahiretu1 nego ovozemaljskom životu. Trudio se u svakom trenutku uputiti na dobro, a odvratiti od zla. Trudio se objasniti i pokazati u svakom trenutku islam, tu blagodat koju mnogi nisu osjetili. Bio je jedna bezazlena i dobronamjerna duša, na koga se svako mogao osloniti.

Ostala je naša kćerka, koja je upravo, iako još mala, poput svog babe…

Tražio je utočište i tragao sagledavajući činjenice oko sebe. Tražio je utočište poput djeteta koje traži svoju majku, i našao ga u svojoj vjeri, ali tražio je i dalje utočište za smiraj duše svoje, i našao ga u džihadu… Mnogi ga nisu razumijeli, niti poznavali, ali on je svoje utočište našao i smirio se kod Gospodara svoga…

Bio je veoma privržen porodici i moj veliki zaštitnik i pomagač u vjeri. Zato praznina nikada neće prestati. Često mi odzvanjaju njegove riječi pune sreće, sa osmijehom na licu i velikim jekinom2: ”Ti si moja kraljica “, i sjetim se da je moj muž ovaj dunjalučki ispit prošao, da ga je položio, a mi… mi smo još tu…

Na ispitu…

Sjećam ga se rado i vrlo često kroz riječi koje je volio, a to je primjer iz islamske tradicije koji je na njega ostavljao poseban utisak, kada je Abdullah ibn Mubarek poslao pismo El-Fudailu b. ‘Ijadu:

“O ti pobožnjače dvaju harema,

kada bi nas vidio,

bilo bi ti jasno da se svojom pobožnošću izigravaš.

Ti koji svoje lice suzama miješ,

dok naše grudi u sopstvenoj krvi grcaju;

dok ti svoje konje uprazno zamaraš,

naši od iznurenosti jutrom crkavaju.

Eto vama miris ambera,

mi smo sami sebi amber;

varnice ispod kopita konja i prašine ljepše mirišu.

čuli smo da je naš vjerovijesnik rekao riječi tačne i istinite, koje ne mogu lagati: “Prašina od Allahovih konja u nosu čovjeka, nije isto što i vatra razbuktala”, evo i Allahove knjige koja govori, da šehid nije mrtav, istina je koja se ne može poreći…

Ummu Iman

Almir Jasin Zulum

Šta da se kaže o čovjeku koga zavoli Gospodar svih svijetova – Allah, subhanehu we te'ala3? Šta da se kaže o onome koji sve ljepote prolaznog dunjaluka zamijeni ljepotama vječnog Ahireta? Šta da se kaže o našem bratu Almiru, o našem sarajevskom vitezu, osim istine u kojoj nema mjesta lažnom licemjerstvu. Onaj ko je lično poznavao brata Almira zna ko je bio taj sarajevski momak. Među svom braćom isticao se svojom bogobojaznošću i izuzetnim jedinstvenim ahlakom. Neka braća su možda ponekad zamjerala Almiru govoreći mu: “Ti ne možeš sam promjeniti svijet; polako Almire…”, ali Almir se nije osvrtao na mišljenja braće nego je svaku priliku koristio da istinom uguši laž.

Svaka majka bi poželjela da ima takvog sina kao što je bio naš Almir. Kada smo kod njega bili jednom na iftaru naučio sam kako musliman treba da se ponaša prema svojoj majci. Obraćao joj se sa riječima poštovanja, topline i blagosti, ne podizući glas iznad majčinog, a ja sam se pitao da li je onaj žestoki Almir koji je branio istinu na svakom mjestu, da li tako žestoki Almir ovako zna da razgovara, gdje je to naučio? Poslije mi je rekao da musliman mora da poštuje svoje roditelje, jer su ga oni rodili, oni su ga i odgojili i ne smije se podvikivati na njih čak ni sa riječima “uh”.

Bio je branitelj islama i sunneta Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Iako jednostavan i miran, Almir nije mogao nikome da dopusti da napada islam. Tada bi se zacrvenio i rekao bi da nije tako, nego onako kako kaže Allah, subhanehu we te'ala, i Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem!

Svako vrijeme imalo je pomagače i branioce ove vjere i Allah, subhanehu we te'ala, najbolje zna, Almir je bio branitelj ove vjere u svom rodnom gradu Sarajevu, a kada mu je Allah otvorio put džihada postao je branitelj islama i muslimana Čečenije.

Bio je među učenijom braćom i znao je da za džihad treba znanje, a mnoga su ga braća viđala kako u dubini noći trči ulicama Sarajeva pripremajući se za džihad o kojem je mnogo govorio. Sjećam se nekoliko dana prije njegovog odlaska da mi je rekao: “Znaj, brate, da taj narod treba našu pomoć i tako mi Allaha, svi ćemo pred Allahom biti veliki griješnici ukoliko se ne odazovemo džihadu u Čečeniji. Kako da nađemo opravdanje za izostanak iz džihada, a tamo nam ubijaju sestre i braću?” Rekao je na kraju: “Molim Allaha da mi otvori put i da odem u Čečeniju, kako bi se borio sa svojom braćom mudžahidima.” Tako mi Allaha, tako su me pogodile njegove riječi da su mi koljena klecnula od iskrenosti koja je izbijala iz njegovog plemenitog lica. Nakon toga je Allah, subhanehu we te'ala, otvorio Almiru put džihada i otišao je da pomogne svojoj braći mudžahidima, a mi koji smo ostali iza njega tek sad vidimo koga smo imali i koga smo izgubili…

Otišao je sarajevski lav ponosno i dostojanstveno, otišao je branitelj islama, a ja se pitam ko će sad islam braniti?

Brat Harun el-Bosnevi

Skice iz života Almira Zuluma – Jasina, prvog sarajevskog šehida u Čečeniji

“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod gospodara svoga.”

Uistinu, istinski pravi šehidi nikada ne umiru. Oni su živi na dunjaluku i na Ahiretu. Na dunjaluku su živi svojim djelima, podvizima i hajrom koje su ostavili iza sebe. Živi su u pričama onih koji prepričavaju njihove podvige i uspjehe. Na Ahiretu su živi, jer nam to potvrđuju Gospodar Uzvišeni i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem. Neće Allah za šehide izabrati osim najbolje svoje robove. Hamza ibn Abdilmutalib je bio najbolji. Mu'sab ibn Umejr je bio najbolji. Sabit ibn Kajs el-Ensari je bio najbolji. Neće Allah kao šehida uzeti onoga koji se nije svojim znanjem, svojom iskrenošću, svojim trudom i svojim djelima dokazao i svidio svom Stvoritelju. Almir Zulum je bio najbolji. Dunjaluk mu se gizdao i nudio u svom najljepšem svijetlu, ali ga on nije htio. Znao je da je dunjaluk velik kod neznalica, a da je kod Allaha malen. Znao je da je dunjaluk Džennet za kafira, a zatvor za vjernika. Mnogi ga zbog toga nisu shvatali i razumjeli. Nisu shvatili njegovo nastojanje da u stopu slijedi Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem, nisu shvatili njegovu želju da se bori na Allahovom putu i pogine kao šehid, nisu razumjeli kada mu se srce trgalo i utroba žarila zbog nezadovoljavajućeg položaja muslimana, njihovog kaskanja i uspavanosti. Nisu ga mogli shvatiti ni onog dana kada je u haremu Begove džamije, odlučno i bez imalo straha rekao jednom visokom zvaničniku vlade: “Boj se Allaha!” i kada je usred Ferhadije ponovio iste riječi komandantu bosanske armije. Te riječi im nije rekao ni zbog čega drugog, osim zbog toga što ga je boljelo stanje, položaj i poniženje njegovog naroda – bosanskih muslimana. Bio je od onih koji su naređivali dobro i zabranjivali zlo, odazivajući se Allahovoj naredbi koju su mnogi zaboravili.

Sjećam se kako je jednom prilikom okupio oko sebe, u srcu Baščaršije pored Sebilja, 50 ljudi kojima je objašnjavao veličinu njihovog Gospodara i ljepotu i uzvišenost Allahove vjere. Kada je stigla vijest o njegovoj herojskoj pogibiji kada se kao ranjenik borio protiv ruskog ološa, ne želeći da im se preda, kroz glavu su mi proletjele dvije stvari – njegova jednogodišnja kćerkica Iman i ashabi Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem, ti lavovi i ljudine i njihova borba, kada su ranjeni jurišali na neprijatelje islama i ubijali ih, braneći Allahovu vjeru. Blago ummetu Resulullaha kada još ima ovakvih heroja. Blago islamu kada još ima ovakvih sinova. Blago majci koja je rodila ovakvog lava. Hvala Allahu, koji je dao da se u Bosni rađaju i Bosnom hodaju ovakvi insani, mudžahidi i gazije, sluge islama na svakom mjestu zemaljske kugle gdje mu bude trebalo služiti. Uistinu će Allah za šehide uzeti svoje najbolje robove. Hasan el-Bena je bio najbolji, AbdusSelam Ferdž je bio najbolji, Abdullah Azzam je bio najbolji. Naš Almir Zulum je bio najbolji…

Neka te Allah nagradi za tvoj trud i zalaganje i neka te Allah nagradi za tvoj džihad. Sa željom da nas Allah spoji na najljepšem mjestu i u odabranom društvu…

Tvoj brat Ebu AbdilAziz

Izvor: Azzam publikacije



1. Ahiret – budući svijet

2. Jekin – čvrsto ubjeđenje

3. Subhanehu we te'ala – slava Njemu Uzvišenom

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz