Na Internet stranici američkog konzervativnog analitičkog centra “Heritage Foundation”, za koji se smatra da je glavni “mozak” američke republikanske stranke, je istaknut plan za borbu protiv Kavkaskog Emirata i islama na Kavkazu.
U članku Ariela Kohena, eksperta ove institucije, jednog od najistaknutijih cionističkih islamofoba i ruskog imigranta, pod nazivom “Prijetnja Zapadu: Uspon Islamske pobune na Sjevernom Kavkazu i neadekvatan odgovor Rusije”, autor govori američkoj vlasti kako bi trebala da pokrene rat protiv Kavkaskog Emirata.
Članak je veoma opširan, sadrži brojne greške, prevare i dezinformacije.
Kavkaski centar objavljuje rezime Kohenovog članka ne dirajući njegovu propagandnu terminologiju.
Islamska pobuna na ruskom Sjevernom Kavkazu prijeti da okrene regiju u utočište međunarodnog terorizma i da destabilizuje cijelu regiju, koja je kritično čvorište naftovoda i gasovoda koji se nalazi na pragu Evrope.
Ni rusko pretjerano korištenje vojne sile niti masivna ekonomska pomoč regiji, čini se da nije pomogla.
Amerika i njeni prijatelji i saveznici bi trebali dobro da pripaze na ovu oblast. U međuvremenu, Amerika bi trebala surađivati sa susjednim zemljama na poboljšanju granične sigurnosti.
Amerika bi se također trebala ohrabriti i raditi sa Blisko-Istočnim zemljama na zaustavljanju dotoka financijskih sredstava terorističkim organizacijama.
Kohen nastavlja:
Ruski Sjeverni Kavkaz se pretvara u jednu od najnasilnijih, bezakonitih regija u svijetu i leglo aktivnosti međunarodnih terorista, uprkos desetljećima ruskih vojnih operacija i stalnih uvjeravanja od ruske vlade da je mir postignut.
Kako Rusija nastavlja da gubi kontrolu nad regijom, regija postaje važna baza za islamske terorističke organizacije i organizirani kriminal u Rusiji i šire.
Islamski teroristi iz samoproglašenog Kavkaskog Emirata su napadali energetsku infrastrukturu, vozove, avione, kazališta i bolnice. Oni su sve više i više upleteni u terorističke aktivnosti u Zapadnoj Evropi i Centralnoj Aziji.
Sjeverno-Kavkaska islamska pobuna je dio globalnog Islamskog pokreta, koji je duboko neprijateljski nastrojen prema Zapadu i Americi.
Ruski programi protiv pobune djelimično nisu uspjeli i ugroženi su radi pretjeranog korištenja sile i konstantnog kršenja ljudskih prava.
Ruski civili i vojno rukovodstvno nastoje da preuveličaju antiterorističke operacije, dok u velikoj mjeri zanemaruju širu perspektivu mjera protiv pobune.”
Prelazeći na dio “Opasnosti Sjeverno-Kavkaske nestabilnosti” Kohen piše:
“Opasnost od Sjeverno-Kavkaske nestabilnosti je trostruka:
Prvo, prisutnost takve neukrotive enklave u Jugnoistočnoj Evropi ugrožava granicu stabilnosti Američkih prijatelja i saveznika kao što su Gruzija i Azerbejdžan. Nesigurne granice također osiguravaju prikladne puteve za ilegalnu trgovinu drogom, oružjem, ljudima čak i nuklearnim meterijalima.Takve aktivnosti mogu negativno utjecati na američke odnose sa Rusijom, državama Sjevernog Kavkaza i Europom, i mogle bi poremetiti američku logističku pomoć operacijama u Afganistanu.
Drugo, Sjeverni Kavkaz predstavlja globalnu prijetnju kao potencijalna teroristička baza u blizini sa Evropskim saveznicima Amerike. Neki teroristi već djeluju u EU, kao što pokazuje nedavno otkriće i hapšenje u “Jamaat Shariat” ćeliji u Češkoj.
Za sada, takvi incidenti su rijetki i mali, ali velika Sjeverno-Kavkaska dijaspora u Rusiji i Evropi će vjerovatno postati sve veći sigurnosni problem za evropske vlasti. Zbog ruskog pritiska na Sjeverno-Kavkasku pobunu, lokalne terorističke grupe su prezauzete da predstavljaju neposrednu opasnost za SAD i Europu. Neki eksperti su ocijenili terorističke aktivnosti kao “manju globalnu prijetnju”.
Treće, destabilizacija Sjevernog Kavkaza prijeti ne samo Rusiji nego također i sigurnosti cijelog Kavkaza, uključujuči Gruziju, Armeniju i Azerbejdžan. Naftovodi i plinovodi koji povezuju Kaspijsko more sa Zapadnom Evropom prolaze kroz Azerbejdžan, Gruziju i
Tursku.”
Dalje, Kohen ide duboko u historiju i govori o neprekidnim rusko-kavkaskim ratovima zadnjih dvadeset godina.
Vraćajući se na novije događaje, Kohen kaže:
“Nakon što su ruske snage neutralizirale Basajeva u 2006 godini, Doka Umarov, novi vođa je ojačao veze sa lokalnim, radikalnim, selefijskim, islamskim zajednicama (džematima) i proglasio Kavkaski Emirat (Imarat Kavkaz), i kavkasku terorističku grupu sa zadatkom uspostavljanja Islamskog Emirata koji se sastoji od svih Sjeverno-Kavkaskih republika”.
Dalje, Kohen govori o “međunarodnim vezama” Kavkaskog Emirata:
“Jedan zlosutan razvoj bi bio da su Al-Kaida i druge strane ekstremističke organizacije na Bliskom Istoku i Centralnoj Aziji povećale financijsku pomoć i moralnu podršku radikalnim islamskim pokretima na Kavkazu.
Najvažnije veze sa globalnim terorističkim pokretom su bile preko Yusufa Muhammeda El-Emiratija (“Moganned”), člana Al-Kaide rođenog u Saudijskoj Arabiji koji je došao u Čečeniju u 1999. godine, i Abdullahom Kurdom, internacionalnim koordinatorom terorističkih ćelija Al-Kaide.
Moganned je bio vođa arapskih i stranih boraca na Kavkaskom Emiratu i jedan od lidera čečenske pobune. Moganned i Kurd su ubijeni od ruskih specijalnih snaga u aprilu 2011 godine.
Kavkaz je 15 godina bio na Al-Kaidinim “radarima”. Ejman Zavahiri, trenutni vođa Al-Kaide, posjetio je region sredinom devedestih i bio je čak privremeno u Ruskom pritvoru. Zavahiri se odnosio prema Kavkazu kao prema jednom od tri glavna fronta u borbi protiv Zapada.
Nedavno, Al-Kaida arapskog poluotoka (AKAP), najaktivniji i najopasniji Al-Kaidin ogranak, je proširio svoj globalni doseg.
Na primjer, AKAP je preveo svoj internet magazin “Inspire” na ruski jezik da bi privukao ekstremiste Sjevernog Kavkaza i ostalih muslimanskih područja u Rusiji.
Osim toga, dokazi pokazuju da su se teroristi koji su bili obučeni u Sjevernom Kavkazu pridružili Al-Kaidi u operacijama u Vaziristanu i Pakistanu.
Nadalje, Doka Umarov je pojasnio da je Kavkaz sastavni dio globalnog džihada: “Nakon što protjeramo kufr mi moramo ponovo osvojiti sve historijske zemlje muslimana, i te granice su izvan Kavkaza,” i “Svi koji napadnu muslimane gdje god se nalazili su naši zajednički
neprijatelji”.
Umarov je nedavno potvrdio svoju predanost džihadu, tvrdeći da, iako su “mnogi od emira i lidera ubijeni, džihad nije stao, naprotiv proširio se i ojačao” i da “smrt vođa džihada neće zaustaviti proces islamskog buđenja”.
U dijelu “Kadirovljev izbor” Kohen piše:
Dok su se Kadirov i Kremlj hvalili o poboljšanju situacije u Čečeniji, susjedne republike a posebno Dagestan, su vidjele porast terorističkih aktivnosti, uglavnom zbog toga što su militanti napustili Čečeniju uslijed poraza od Kadirova.
U reakciji, susjedi su odgovorili metodom Kadirova, ali su metode Kadirova u ovim teritorijama nametnule više mržnje, nemira i povećale eskalaciju nasilja.
Ustvari, Čečenija je bila svjedok povećanja sukoba između ruskih snaga i terorističkih grupa i sve većim brojem mrtvih.
Čečenska vlada je odgovorila sa povećanim korištenjem taktike zastrašivanja, kao što je paljenje domova rodbine osumjičenih pobunjenika. Takvo nasilje koje je financirala vlada nije pokazalo umanjenu naklonost prema islamistima”.
U dijelu “Ekonomska Močvara” Kohen ističe da “ubrizgavanje” novca u “ruski” Kavkaz ne pomaže Rusiji “zbog neobuzdane korupucije i ekstremizma”.
Kohen piše zabrinuto:
“Zimska Olimpijada 2014 godine u blizini Sočija može prouzrokovati ekonomski procvat, ali zimske igre također mogu postati meta Sjeverno-Kavkaskog terorizma. S obzirom na blizinu terorističkih baza Sočiju, Rusija se suočava sa sigurnosnim dilemama dosad neviđenih među zemljama domaćina Zimske Olimpijade.
Kohen je zabrinut jer “muslimanska populacija ruskog Sjevernog Kavkaza raste”.
Kohen je također zabrinut o demografiji Kavkakog Emirata kao što govori u dijelu “Demografski trendovi: Vrijeme nije na ruskoj strani”.
Podaci iz popisa stanovništva 2002. godine pokazuju profil osobe koja je visoko osjetljiva na regrutaciju od strane radikalnih islamskih grupa – nezaposlen, neoženjen musliman u svojim srednjim ili kasnim dvadesetim godinama sa fakultetskim obrazovanjem.
Takva osoba će biti barem upoznata sa radikalnim islamskim filozofijama i biti će glavna meta za regrutovanje od strane islamskih terorističkih grupa. U Sjevernom Kavkazu alarmantan broj pojedinaca se uklapa u ovaj profil”.
U dijelu “Regionalne posljedice Sjeverno-Kavkaske pobune”, Kohen jadikuje:
Pobuna pogađa susjedne zemlje koje dolaze pod njezin uticaj.
Osim što je već spomenuo Azerbejdžan i Gruziju sa Pankisi Klancom, Kohen posvećuje dosta pažnje Turskoj u ovom dijelu i posebno ističe:
“U 2008 godini tokom rusko-gruzijskog rata, Turska je predložila platformu za mir i stabilnost u Sjevernom Kavkazu, sigurnosni okvir koji će uključivati Tursku, Rusiju, Azerbejdžan i Gruziju. Ankara je djelovala bez prethodnog konsultovanja Vanšigtona, Brisela ili europskih kapitalista u vrijeme kada se Francuska uključila u pregovore zasebnog primirja između Moskve i Tibilsija. Ovo je bio očigledan potez Turske da proširi svoj regionalni uticaj i ispružena ruka prema Rusiji koja jasno demonstrira poboljšanje odnosa ove dvije države.
Iako Rusija nije prihvatila takav prijedlog, takav savez, da je ikada bio formiran bi umanjio američku prisutonost u regiji i povrijedio bi američke energetske i geopolitičke interese”.
U dijelu “Šta bi Amerika trebala uraditi” Kohen ističe:
“Amerika i njezini saveznici se suočavaju sa rastućom terorističkom prijetnjom, sa neobuzdanih teritorija svijeta među kojima je i Sjeverni Kavkaz.
Ova regija ima potencijal da postane anarhično utočište za islamski terorizam i organizirani kriminal. (Kohen namjerno ignorira činjenicu da jedno isključuje drugo, kao što je pokazalo iskustvo sa Afganistanom prije američkog i NATO napada na Afganistan op.KC)
Sigunost američkih prijatelja je u pitanju. Amerika mora da radi sa svojim saveznicima i da prati situaciju da bi mogla da zaustavi da Sjeverni Kavkaz postane terorističko sigurno utočište i da osigura siguran protok energetskih resursa.
Dalje Kohen pokazuje kratko objašnjenje za pitanja ne koje bi Amerika u tom pogledu trebala obratiti posebnu pažnju.
Američka javna diplomatija bi također trebala da razotkrije ruska kršenja ljudskih prava na Sjevernom Kavkazu, koja potiču pobunu i potkopavaju rusku anti-pobunjeničku strategiju.
Konačno, američka javna diplomatija bi trebala da se suprostavi širenju terorističke propagande i da podrži moderne muslimane koji žele da se suporostave radikalnom Islamu.
Amerika i njeni europski saveznici bi trebali aktivno tražiti i podržavati moderne Sjeverno-Kavkaske muslimanske lidere koji se suprotstavljaju terorizmu i radikalnoj Islamskoj teologiji.
– Osnažiti sigurnosne odnose sa Gruzijom i Azerbejdžanom.
– Pomoći Gruziji i Azerbejdžanu da ojačaju granične kontrole.
– Sarađivati i trenirati lokalne obavještajne službe i snage za provedbu zakona.
– Ostvariti Tursku saradnju u borbi protiv Sjeverno-Kavkaskog terorizma.
Amerika bi trebala naglasiti Tursku dužnost kao NATO članice i zatražiti od Turske da pruži informacije o Sjeverno-Kavkaskim teroristima i njihovim pomagačima.
Vanšigton bi trebao podsjetiti Ankaru o ogromnoj američkoj pomoći u borbi protiv PKK (Kurdska radnička partija op.KC) terorista.
Amerika bi trebala posebno zatražiti od Turske da pruži sve dostupne obavještajne podatke o Sjeverno-Kavkaskim terorističkim skupinama i njihovom mrežom pomagača u dijaspori i sarađivati sa Gruzijom i Azerbejdžanom u pobjedi protiv terorističkih aktivnosti.
– Stvoriti pritisak na Blisko-Istočne zemlje da zaustave svoje nacionaliste u financiranju i treniranju terorista.
Amerika mora napravit značajan pritisak na države, posebno Katar, Saudijsku Arabiju i UAE, čiji nacionalisti su umješani u financiranje i treniranje pobunjenika Sjevernog Kavkaza, zaustaviti dotok novca terorističkim grupama, tako da bankrotira Sjeverno-Kavkaska pobuna i spriječi se njena integracija u svijetski islamski ekstremistički pokret.
To se može izvesti kroz privatne intervencije na visokom nivou od strane kreatora politike, uključujući američkog potpredsjednika, državnog sekretara i direktora državne obavještajne službe.
Amerika bi također trebala da koristi “Financial Action Task Force” da poremeti financiranje bogatih pojedinaca i udruženja u Perzijskom zaljevu i dobrovoljnih priloga za pokretanje rata i indoktrinirane omladine.
Ako privatna diplomatija zakaže, “taktika javnog blaćenja”, bi mogla da bude učinkovita.
– Uključiti evropske države u bilateralne antiterorističke suradnje, širiti saradnje sa NATO paktom i nastaviti pregovore sa članicama
EU na temi antiterorizma.
S obzirom na poteškoće u rješavanju evropskog glomaznog sistema i manjak trenutnog uspjeha u nedavnim pregovorima, Amerika bi trebala pregovarati sa zainteresovanim evropskim državama u narednim bilateralnim sporazumima na dijeljenju informacija i antiterorizmu. Ovo može biti postignuto pravovremenom saradnjom u ključnim dijelovima i inspirisati druge državne članice da djeluju, kako budu uviđali prednosti takvih aranžmana.
Evropske države su ključni saveznici u borbi protiv terorizma širom svijeta i trebaju da budu uključene u razvoj strategija i taktika u rješavanju problema Sjevernog Kavkaza.
Amerika bi trebala nastaviti da pokazuje svoju predanost u borbi protiv terorizma i da naglasi zajedničke interese koje ima sa Europom.
Na kraju članka Kohen donosi sljedeći zaključak:
Model islamske pobune na Sjevernom Kavkazu nije jedninstven. On je dio globalnog trenda u kojem manjak državnog suvereniteta dozvoljava nasilnim islamistima i organiziranim kriminalinim skupinama i teroristima da kontroliraju određene teritorije kao što je viđeno u dijelovima Somalije, Jemena, Sjeverozapadnog Pakistana, Afganistana i Južnog Tajlanda.
Sjeverni Kavkaz je dio ovog trenda.
Dok je ova pobuna najozbiljniji izazov ruskoj sigurnosti i suverenitetu od nezavisnosti 1991. godine, Amerika i njeni saveznici i parnteri imaju snažne interese u smanjivanju islamske prijetnje.
Jedan od najvećih prioriteta je zadržati pobunu izoliranom što je više moguće od globalnih islamističkih pokreta.
Kroz sigurnosnu i obavještajnu saradnju, ekonomsku i tehničku asistenciju i javnu diplomatiju, Amerika i njeni saveznici i partneri i Rusija se mogu suočiti sa ovim važnim regionalnim izazovom”, zaključuje Ariel Kohen.
Na kraju važno je napomenuti da je “Heritage Foundation” jedna od najznačajnijih organizacija još od vremena američkog predsjednika Ronalda Regana.
Izvor: Kavkaz centar
Prijevod: Put vjernika
Tagovi:{tortags,3637,1}
