Armija pravednih halifa – podjela, broj, strategija

2207
islamska vojska

Armija pravednih halifa je bilo glavno vojno tijelo u oružanim snagama hilafeta pravednih halifa (الخلافة الراشدة‎) tokom muslimanskih osvajanja u 7. stolječu, i služila je uz mornaricu pravednih halifa. Armija je održavala visok nivo discipline, strateškog junaštva i organizacije. U svoje vrijeme, Armija  je bila jedna od najsnažnijih i najefektivnijih vojnih snaga u svijetu.

Broj vojnika Armije pravednih halifa je prvobitno bio 13 000 mudžahida u 632., ali kako se hilafet širio, vojska se postepeno povećavala do 100 000 mudžahida do 657. Najuspješniji generali u Armiji pravednih halifa bili su Halid ibn Velid koji je pokorio perzijsku Mezopotamiju i rimsku Siriju i Amr ibn el-As koji je pokorio rimski Egipat.

Armija

Samo je muslimanima bilo dozvoljeno da se pridruže Armiji pravednih halifa kao regularnim snagama. Tokom ratova protiv otpadnika u vrijeme halife Ebu Bekra, radijaAllahu anhu, Armija je uglavnom sačinjavala korpuse iz Medine, Meke i Taifa.

Kasnije tokom osvajanja Iraka u 633. mnogi beduinski korpusi su regrutovani u snagama kao regularni vojnici. Tokom islamskog osvajanja sasanidske Perzije (633. – 656.), oko 12 000 elitnih perzijskih vojnika je prešlo na Islam koji su kasnije poslužili u toku sveobuhvatne invazije na perzijsko carstvo.

Tokom muslimanskog osvajanja rimske Sirije (633. – 638.) oko 4 000 grčkih bizantijskih vojnika je došlo po komandu Joakima (kasnije Abdullaha Joakima) koji je prešao na Islam i služio u regularnim snagama u osvajanju Anatolije i Egipta.

Tokom osvajanja Egipta (641. – 644.), koptski konverti na islam su regrutovani i to je olakšalo osvajanje. Tokom osvajanja Sjeverne Afrike, Berberi koji su prešli na Islam su regrutovani u regularne snage, koji su kasnije činili glavninu Armije pravednih halifa i kasnije umejevićke armije u Africi.

Pješadija

Armija se oslanjala na jaku pješadiju. Mubarizuni su bili specijalni dio muslimanske armije, koji je sačinjavao prvake. Njihova uloga je bila da potkopaju moral neprijatelja ubijanjem njihovih prvaka.

Zatim bi pješadija napravila uzastopne udare i povlačenja poznate kao kar ve far, koristeći koplja i sablje u kombinaciji sa paljbom strijela za slabljenje neprijatelja i njihovo izmoravanje. Međutim, glavna energija je morala biti sačuvana za kontranapad, podržan udarom konjice, kako bi pravili bočne i kružne pokrete.

Defanzivno, muslimanski kopljanici sa svojim kopljem od dva i po metra bi zatvorili redove, formirajući zaštitni zid (tabi'a) za strijelce da nastave sa paljbom. Ova zatvorena formacija je izvanredno stajala na tlu prvih četiri dana odbrane u Bitki na Jermuku.

Konjica

Armija pravednih halifa je bila jedna od najuspješnijih lahkih konjičkih snaga. Bila je naoružana sa kopljima i sabljama. U početku, konjica je korištena kao rezervne snage, sa svojom glavnom ulogom da napadaju neprijatelja kada bude oslabljen uzastopnim udarima pješadije. Konjica bi onda udarala sa bokova ili direktno u centar, navjerovatnije koristeći klinastu formaciju u svojim napadima.

Neki od najboljih primjera korištenja konjičkih snaga desili su se pod komandom Halid ibn Velida radijaAllahu anhu, u bitki na Veledži protiv perzijskih Sasanida i u Bitki na Jermuku protiv Bizantijaca. U oba slučaja konjički odred je na početku bio stacioniran iza bokova i centra.

Proporcija konjice unutar snaga Armije je na početku bila manja od 20% zbog nemogućnosti prouzrokovane slabim ekonomskim stanjem i suhoparne klime Arapskog Poluotoka za održavanje velikog broja ratnih konja.

Kako su osvajane bogate zemlje na Bliskom istoku, mnogi arapski ratnici su stekli konje u ratnom plijenu, tako da su do kraja vremena pravednih halifa, snage gotovo pola Armije bile sačinjene od konjice.

Strijelci na konjima na početku nisu postojali u konjici Armije, za razliku od bizantijskih i perzijskih neprijatelja, to nije bila tradicionalna borbena metoda Arapa. Kako je napredovalo osvajanje Perzije, plemstva su prelazila na Islam i pridruživali se Armiji pravednih halifa, i Asavira (perzijska konjica) je bila visoko cjenjena zbog njihovih vještina kao teških konjanika i konjanika strijelaca.

Organiziranje Armije kao državnog odjela

Halifa Omer ibn Hatab, radijaAllahu anhu, bio je prvi muslimanski vladar koji je organizovao Armiju kao državni odjel. Ova reforma je uvedena u 637. Početak je napravljen sa Kurejšijama i ensarijama i sistem je postepeno proširen na cijelu Arabiju i na muslimane osvojenih zemalja.

Spisak svih odraslih osoba koji su mogli biti pozvani u rat je pripremljen, i visina plata je određena. Svi ljudi koji su bili registrovani su bili obavezni za vojnu službu. Oni su bili podjeljeni u dvije kategorije, i to:

1. Oni su sačinjavali regularanu armiju u pripravnosti

2. Oni koji su živjeli u svojim domovima, ali su bili obavezni da se odazovu kako god bi bili potrebni

Plaća je na početku bila u mjesecu muharemu. Naknade su isplaćivane tokom sezone žetve. Vojske halifa su uglavnom plaćane u gotovini, za razliku od mnogih vladavina u evropi nakon Rimljana,  koje su plaćale dodjeljivanjem zemlje, ili pravima sabiranja poreza direktno od obaveznika, što je bilo od manjeg značaja. Velika poslijedica ovog je bila da je vojska direktno zavisila od države za njen opstanak, što je sa druge strane značilo da vojska nema kontrolu nad državnim aparatima.

Snaga Armije pravednih halifa

Armija u pokretu

Kada je Armija bila u pokretu, uvjek je odmarala petkom. Kada se kretala, nikada se ne bi dopustilo da dnevni dio putovanja  bude predug i da izmori vojnike. Etape su izabirane uz obzir na dostupnost vode i drugih potrepština. Pokret naprijed je predvodila predstraža koja je bila sačinjena od brigade ili više. Onda je dolazilo glavno tijelo vojske, i taj dio su pratile žene, djeca i prtljaga natoverana na deve. Na kraju kolone se kretala zadnja straža. Na dugim putovanjima su vodili konji, ali ako bi postojala ikakva opasnost od neprijatelja u toku putovanja, konji bi bili spremni, i konjica bi na taj način djelovala kao predstraža ili kao zadnja straža ili bi se kretala široko na boku, u zavisnosti od pravca odakle je prijetila najveća opasnost.

Kada je vojska bila u pokretu bila je podjeljena u

1. Mukadimmah (مقدمة) ili Prethodnica

2. Kalb (قلب) ili Centar

3. El-Half (الخلف) ili Prednji dio

4. El-Muahirah (المؤخرة) ili Zadnja straža

Podjele u borbi

Armija je bila organizovana na decimalnim sistemima.

Na borbenim poljima Armija je bila podjeljena u sekcije. Ove sekcije su bile:

1. Kalb (قلب) ili centar

2. Maimanah (ميمنه) ili desno krilo

3. Maisarah (ميسرة) ili lijevo krilo

Svaka sekcija je bila pod komandom komandanta i bila su udaljene 150 metara jedna od druge. Svaka plemenska jedinica je imala svog vođa koji je zvan arifs. U takvim jedinicama bilo je 10, 100, i 1000 ljudi, što je kasnije odgovaralo veličini brigade. Grupiranje brigada za formiranje većih snaga je bilo fleksibilno, i zavisilo je od situacije. Arifsi su sačinjavali grupu i svaka grupa je bila pod komandom komandanta zvanog emir-ul-ašhar i oni su bili pod komandom komandanta sekcije, koji su opet bili pod komandom glavnog komandanta emir-ul-džejš.

Druge komponente Armije su bile:

1. Ridžal (رجال) ili pješadija

2. Fursan (فرسان) ili konjica

3. Rumat (رماة) ili strijelci

4. Taliah (طليعة) ili patrole koje su nadgledale kretanje neprijatelja

5. Rukban (ركبان) ili devin korpus

6. Nuhab al-Muan (نهّاب المؤن) ili grupe za skupljanje hrane

Obavještajne i špijunske službe

One su bile jedne od visoko razvijenih dijelova vojske koje su se dokazale korisnim u većini vojnih kampanja. Špijunske (جاسوسية) i obavještajne službe prvo su organizovane od muslimanskog generala Halida ibn Velida u toku njegove kampanje na Irak. Kasnije, kada je prebačen na sirijski front, on je tamo također organizovao špijunski odjel.

Strategija

Osnovna strategija muslimanskih vojski koje bi izlazile da osvajaju strane zemlje je bila da iskoriste svaki mogući nedostatak neprijateljske vojske u cilju postizanja pobjede sa minimalnim gubitkom jer je Armija pravednih halifa bila ispod standarda perzijske sasanidske i bizantijske armije.

Halid ibn Velid, prvi muslimanski general hilafeta pravednih halifa, koji je izašao da osvaja strane zemlje, u toku svoje kampanje protiv sasanidskog Perzijskog carstva (Irak 633. – 634) i Bizantijskog carstva (Sirija 634. – 638.), razvio je brilijantne taktike koje je učinkovito koristio protiv sasanidske i bizantijske armije.

Glavni nedostatak ovih armija i Istočnog rimskog carstva je bio njihov manjak pokretnosti. Halid ibn Velid je odlučio da iskoristi pokretnost svoje sopstvene vojske i da iskoristi manjak istog u sasanidskoj i bizantijskoj vojski. Kasnije su istu strategiju usvojili svi drugi muslimanski generali u vrijeme vojne ekspanzije.

Iako je je samo dio Armije pravednih halifa bio stvarna konjica, cijela armija je bila na devama spremna za pokreta. Halid ibn Velid i kasniji muslimanski generali su također bili sposobni da koriste ovu finu borbenu kvalitetu muslimanskih vojnika, od kojih su glavnica bili beduini i odlični u mačevanju.

Lahka muslimanska konjica u toku kasnijih godina islamskog osvajanja Levanta je postala najsnažniji dio Armije. Najbolji način korištenja ove lahke naoružane brze konjice je otkriven u Bitki na Jermuku (636.) u kojoj je Halid ibn Velid, znajući važnost i sposobnost svoje konjice, iskoristio je da okrene situaciju u svakom kritičnom trenutku bitke sa njihovom sposobnošću da se uključe i isključe i okrenu i napadnu ponovno sa boka ili sa zada.

Snažna konjička brigada je formirana od strane Halida ibn Velida i uključivala je veterane vojnog pohoda na Irak i Siriju. Rani muslimanski historičari su joj dali ime mutaharik tulaiha ( متحرك طليعة ), ili pokretna straža. Korištena je kao predstraža i snažna udarna sila za usmjeravanje suprostavljenih vojski sa svojom velikom pokretnošću koja im je dala nadmoćnost kada je manervisala protiv svake bizantijske vojske. Sa ovakvom pokretnom udarnom silom, osvajanje Sirije je bilo olakašano.

Još jedna  izvanredna strategija koju je razvio Al-Muthana i koju su kasnije praktikovali drugi generali, jeste kretanje u blizini pustinje sve dok bi neprijateljske snage bile unutar dometa njenog zadnjeg dijela. Ideja je bila voditi bitke blizu pustinje, sa sigurnom rutom za bijeg, otvorenom u slučaju poraza. Pustinja nije samo bila raj sigurnosti u koju se sasanidska ili bizantijska vojska nije usuđivala, nego također i regija za slobodno, brzo kretanje u kojoj su se njihovi vojnici na devama mogli kretati lahko i brzo prema bilo kojem cilju koji bi izabrali. Sljedeći ovu istu strategiju tokom osvajanja Iraka i Sirije, Halid ibn Velid nije slao svoju vojsku duboko unutar Iraka i Sirije sve dok neprijateljska vojska nije izgubila svoje sposobnosti da zaprijeti njegovim pustinjskim rutama. Druga moguća prednost stalnog kretanja kroz pustinju u pozadini, bila je lahka komunikacija i pojačanje.

Nakon što su Bizantijci oslabljeni a Sasanidi efektivno uništeni, kasniji generali Armije pravednih halifa su bili slobodni u korištenju bilo koje strategije i taktike za svladavanje neprijateljskih snaga ali su se uglavnom držali upotrebe pokretljivosti svojih snaga za spriječavanje koncetracije neprijateljskih snaga u velikom broju.

Izvori:

  • Britain and the Arabs:Contributors: JB Glubb – author. Publisher: Hodder and Staughton. Place of Publication: London. Publication Year: 1959. Page Number:34;
  • Military History Online; The Armies of the Caliphs: Military and Society in the Early Islamic State. Contributors: Hugh Kennedy – author. Publisher: Routledge. Place of Publication: London. Publication Year: 2001. Page Number:168;
  • Yarmouk 636, Conquest of Syria by David Nicolle;
  • The Armies of the Caliphs: Military and Society in the Early Islamic State. Contributors: Hugh Kennedy – author. Publisher: Routledge. Place of Publication: London. Publication Year: 2001. Page Number:59;
  • Taberi: Vol. 3, p. 8;
  • Ibn Kesir, Al-Bidayah wan-Nihayah, Dar Abi Hayyan, Cairo, 1st ed. 1416/1996, Vol. 6 P. 425.;
  • Al-Waqdi Fatuh-al-sham page 61;
  • A. I. Akram (1970). The Sword of Allah: Khalid bin al-Waleed, His Life and Campaigns. National Publishing House, Rawalpindi;
  • Annals of the Early Caliphate By William Muir; Tabari: Vol: 2, page no: 560.

Priprema: Put vjernika