Musejleme je bio potpuno spreman za rat protiv muslimana, a i Halid isto tako. Musejleme je vojno komandovanje prepustio čovjeku po imenu Muhakkem ibn Tufejl, koji je poznavao strategiju ratovanja bolje od njega, a on je bodrio ljude na rat protiv muslimana.
Halid ibn Velid je lično zapovijedao muslimanskom vojskom. Poče boj o kome oni koji su u njemu učestvovali kažu da je to najsurovija bitka u historiji ratovanja muslimana.
Vojska Musejleminih odmetnika od islama uspjela je poraziti muslimansku vojsku i natjerati je da se povuče sve do komandnog šatora Halida ibn Velida. Ušli su u šator i htjeli mu zarobiti ženu. U tom istom šatoru bio je Mudžaa ibn Murare, koga je čuvala i služila Halidova žena Ummu Temim, koja je humano postupala prema njemu.
Musejlemini vojnicu su digli sablju na nju, ali im Mudžaa reče da je ostave jer je prema njemu lijepo postupala. Za to vrijeme muslimanska vojska se pribrala. Začu se poziv:
– O sljedbenici Muhammedovi, o sljedbenici Muhammedovi!
Muslimani se odazvaše pozivu, zatvoriše prilaz Halidovom šatoru i onemogućiše oslobađanje Mudžae ibn Murare.
Allah, dželle’šanuhu, spusti smiraj na srca muslimana. Halid s muslimanima krenu u protunapad u kome su uspjeli vratiti neprijatelje iza njihovih početnih položaja. Musejlemini vojnici se pobojaše poraza, ponovo složno napadoše i ponovo stigoše gotovo do samog Halidovog šatora, što natjera mnoge muslimane da se povuku.
Ovoga puta glasnik je pozivao:
– O ensarije1, o ensarije!
Kako su ensarije odgovorile na ovaj poziv najbolje se vidi iz svjedočenja Abdullaha ibn Omera, jednog od učesnika ove bitke, koji kaže:
– Kod ensarija sam vidio nešto uistinu čudno. Vidio sam čovjeka odsječene desne ruke u lokvi krvi, koji kada je čuo poziv upućen ensarijama, uze sablju u lijevu ruku, pokuša ustati, ali kad to nije mogao,poče puzati. “Čovječe, kuda si pošao“, upitah ga. “Odazvati se na poziv“, reče. “Zovu me imenom“, reče. “Ne zovu tebe imenom“, rekoh, “oni dozivaju ensarije“. “Ja sam jedan od ensarija“, reče, “i ja ću im se odazvati makar puzeći išao“.
Allahu dragi, o kakvim borcima je ovdje riječ!
Kakvi borci postaju oni čija srca se napune imanom i kakvim komandantima postanu.
Iz ovih primjera se najbolje vidi sva dubina značenja žrtve, džihada, hrabrosti i neustrašivosti.
Ensarije ovoga puta složno napadoše neprijatelja i ponovo ga vratiše iza početnih položaja. Musejlemini odmetnici od islama još jednom u kontranapadu nasrnuše na muslimane. Činilo se kao da će muslimani po treći put zaredom biti prisiljeni na povlačenje, ali se ovog puta začu poziv:
-O hafizi Kur'ana2, o hafizi Kur'ana!
Abdullah ibn Omer, radijAllahu anhu, kaže:
-Vidio sam na Jemami Ammara ibn Jasira, radijAllahu anhu3, kako stoji na stijeni sa odsječenim uhom, koje mu je visilo na glavi, i doziva: “O hafizi Kur'ana, o hafizi Kur'ana! Uljepšajte Kur'an vašim djelima”!
Veliki broj hafiza – čuvara Kur'ana, odazva se na njegov poziv. Bili su to hafizi koji nisu naučili Kur'an napamet da bi ga uljepšavali svojim glasovima, nego su ga napamet učili da bi se po njemu primjerno vladali. Sakupi se hiljadu hafiza, te kao jedan nasrnuše na neprijatelja.
Kakva je to bila vojska, kakav je to bio ponos!
Da li ste ikada čuli za vojsku čiji su svi vojnici znali cijeli Kur'an napamet?
Bila je to musIimanska vojska na Jemami.
Islamski bajrak ovog puta ponio je Salim, Huzejfin sluga, za koga je Omer, radijAllahu anhu, rekao:
Tako mi Allaha, da je Salim živ, ne bih vam dao mogućnost da putem dogovora sebi izaberete halifu. Njega bih vam za halifu imenovao.
Toliko je bio priznat, učen, ugledan i primjeran ovaj časni ashab Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Zamislite vojsku od hiljadu hafiza koja napada vojsku od sto hiljada vojnika! Rasplamsa se teški boj u kome život izgubi pet stotina hafiza Kur'ana.
Čujte ovo dobro vi koji ste Kur'an naučili napamet i znajte da se Kur'an ne pamti da bi se samo melodičnim glasom učio. Kur'an se čuva i djelom. On nije objavljen da bi se samo po džamijama melodično učio, nego je objavljen da se u namazima uči kako bi se srca mobilisala ka Allahu, ali i da se radi po njemu sve dok se ne otupi oštrica nevjerovanja i dok ne bude visoko podignut bajrak tewhida – La ilahe illAllah, Muhammedun resulullah.
Hiljadu hafiza napadoše tako snažno da Salim, Huzejfin sluga, nije mogao napredovati od gužve. Neprijatelji svom žestinom usmjeriše pritisak prema njemu u želji da vrate islamsku zastavu, ali Salim poče kopati rupu u koju sjede, kako se ne bi mogao povući nazad.
Ovaj Halidov napad u kojem su glavni teret iznijeli hafizi Kur'ana uspio je unijeti pometnju u redove neprijatelja. Muslimani su uspjeli ubiti Muhakkema ibn Tufejla, zapovjednika Musejlemine vojske, a zatim i njegovog glavnog vezira Redždžala ibn Anfvea.
Kad je Musejleme vidio njihovu smrt, naredi svojim sljedbenicima da se povuku u park koji će u historiji ostati poznat kao “Park smrti”.4
Taj park se nalazio izvan zidina Jemame, ali je i sam bio ispregrađivan velikim zidovima. Centrom parka dominirao je Musejlemin dvorac, iza kojeg su se nalazili palmovici i bašče. Nevjernici pobjegoše prema parku i nasta rasulo u Musejleminoj vojsci. Jedan broj njegovih vojnika razbježa se po pustinji, drugi potraži utočište iza gradskih zidina, ali većina vojnika krenu prema parku. Halid je pokušavao sustići vojnike koji su bježali prema parku, ali oni zatvoriše kapije parka i tako se utvrdiše.
Halid ibn Velid je zajedno s hafizima Kur'ana uspio gotovo izgubljenu bitku pretvoriti u pobjedu. Cijena te pobjede bila je veoma visoka. Hiljadu muslimana, od kojih su njih pet stotina bili hafizi Kur'ana, izgubilo je život u ovoj bici. Halid je sada držao park pod opsadom, a Musejleme je iza zidina parka pokušavao konsolidovati redove svoje poražene vojske.
Muslimanska vojska uđe kroz kapiju u Park smrti. U očima poraženih Musejleminih odmetnika od islama video se samo strah od vojske koja ne zna za poraz. Njegova vojska se razbježa. Shvativši da je poražen, Musejleme se dade u paničan bijeg, a u utrku ko će prvi stići do Musejleme uključiše se dva muslimanka vojnika. Jedan od njih dvojice bio je Ebu Dudžane Semmak ibn Fereše, hrabri mudžahid, vlasnik crvene trake i sablje koju je preuzeo od Poslanika,sallAllahu alejhi we sellem, na Dan Uhuda kad je Mustafa, sallAllahu alejhi we sellem, dozivao: „Ovu sablju uzet će onaj ko je s pravom zaslužuje“.
Muslimanski boric su se utrkivali koji će prvi doći do nje, ali je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, čvrsto držao sablju, ne dajući je nikome od njih, govoreći:
– Ko će od vas uzeti s pravom ovu sablju?
Prilazio bi drugi ashab, a Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, bi ponovio:
– Ko će od vas uzeti s pravom ovu sablju?
Ebu Dudžane stade ispred poslanika i upita ga:
– Allahov Poslaniče, a koje je njeno pravo?
– Njeno pravo je – reče Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, da se njome udaraju nevjernici sve dok se ne iskrivi.
– Allahov Poslaniče, – reče Ebu Dudžane – ja ću je uzeti s njenim pravom!
Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu dade sablju koju je odbio dati borcima poznatijim od njega. Ebu Dudžane na glavu priveza crvenu traku i poče se kočeperiti između dvije vojske, što Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prokomentira riječima: “Ovakvo hvalisavo, oholo i nadmeno hodanje je mrsko Allahu i Njegovu Poslaniku, osim u slučajevima džihada, borbe na Allahovu putu.”
Hrabrost i odlučnost iskazana pred nevjernicima je poželjna osobina svakog muslimana. Ebu Dudžane je pokazao svoju hrabrost na Uhudu braneći Poslanika, i sada u Jemami, kad je uspio doći do Musejleme.
Još jedan muslimanski vojnik je vrebao Musejlemu. I taj drugi vojnik imao je zapaženu ulogu na Uhudu, ali na drugoj, mušričkoj strani. Njegovo ime je Vahšij ibn Harb, Hamzin ubica. Kasnije će on postati musliman i učestvovati u mnogim bitkama.5
Osjećao je da je ovo prava prilika da se bar djelimično iskupi za Hamzino ubistvo koje je počinio. Vahšij se kasnije pokajao, došao Poslaniku i obznanio mu svoj islam. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ga prepozna i sjeti se Hamze, te osjeti snažnu bol u prsima dok je gledao Hamzinog ubicu. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, bio je čovjek, teško mu je bilo sakriti svu tugu za Hamzom, za kojim je tako gorko plakao. Gledajući Hamzino nepomično tijelo, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao:
– U životu nisam imao teži momenat od ovog!
Kad je Vahšij došao i kao musliman stao pred Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, on mu reče:
– Ti jesi musliman, ali ja od danas ne želim da ti više ikada vidim lice, ne želim da se prisjećam šta si uradio Hamzi.
Vahšij je postao čestit musliman, ali ga je stalno tištilo to što je uradio Hamzi i što je toliku bol nanio Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem. Htio se iskupiti tako što će ubiti jednog od najljućih neprijatelja islama. Znao je da mu je ovo neponovljiva prilika. U ruci je držao koplje kojim nije znao promašiti i kojim je ubio Hamzu.
Zamislite taj prizor u kojem Musejleme bježi od Ebu Dudžanine sablje i Vahšijinog koplja! Ebu Dudžane prvi dođe do Musejleme i podiže sablju da ga ubije. Nedaleko od njih svojim kopljem mahao je čovjek koji je kao rijetko koji ratnik znao njime rukovati i koji je svojim preciznim hicem ubio Allahovog lava, Hamzu ibn Abdilmuttaliba.
U samo jednom trenu, Ebu Dudžane je iznad Musejlemine glave zamahnuo sabljom, a Vahšijje zamahnuo kopljem. Ebu Dudžane spusti sablju, ali je koplje bilo brže i prije sablje našlo put do Musejleminog tijela. Znamo da ga je koplje prvo pogodilo po tome što je jedna od Musejleminih žena, gledajući taj prizor s njegovog dvorca, povikala:
– O naš vladaru! Ubi ga crni muslimanski rob!
Vahši je ubio Musejlemu, ali je u njegovom ubistvu učestvovao i Ebu Dudžane. Vahši je govorio:
– U mom srcu je ostala sumnja zbog Hamzinog ubistva sve dok nisam ubio Musejlemu. Tek tada mi se srce smirilo.
Tako je neutralisana velika opasnost za islam i poraženo pleme Benu Hanife iz kojeg je život u Bici na Jemami izgubilo dvadeset i jedna hiljada ljudi. Tada je poginulo hiljadu muslimana. Jedna trećina od tog broja bili su Muhadžiri, druga trećina bili su ensarije, a treća trećina bila su njihova djeca, tabiini. Od njih hiljadu, pet stotina bili su hafizi Kur'ana, koji su položili veliki ispit na Jemami.
Iz knjige: Ebu Bekr i Omer, radijaAllahu anhuma (autor: Tarik Suvejdan)
3. radijAllahu anhu – Allah bio zadovoljan njime
4. U literaturi islamskih historičara ovo mjesto je poznato pod imenom Hadikatul mevt. Danas taj park ne postoji, ali su historičari rekonstrukcijom dogadaja utvrdili mjesto gdje je bio smješten.
5. Ibn Kutejbe i Ibn Hišam bilježe da se Vahšij, nakon mnogo bitaka, skrasio u Homsu u Siriji. Bio je prvi musliman u Siriji kojeg je Omer, radijAllahu anhu, kaznio sa 80 udaraca bičem zbog pijenja alkohola. Omer radijAllahu anhu je na to rekao: “Možda je ovo Allahova kazna Vahšiji zbog prolivanja Hamzine krvi. Doživio je duboku starost.
