Predivne pouke o šehidima bitke na Muti

Popularno na sajtu

„Ako je Muhammed zaista Poslanik, onda se ti nećeš vratiti živ?“ Ovo su bile riječi koje je židovski vođa uputio Zejdu ibn Harisu na dan uoči njegovog odlaska u pohod na Mutu. Poslanik, salallahu alejhi we selleme, je tada rekao emiru i vojsci: „Ako Zejd padne kao šehid, neka Džafer ibn Ebi Talib vodi vojsku. Ako i Džafer padne u bici, onda će Abdullah ibn Ravaha ponijeti muslimansku zastavu!“

„Doista, u prošlosti,“ rekao je ovaj Židov, „Ako bi poslanici sinova Izrelovih imenovali makar i stotinu vođa, zasigurno bi svi bili pobijeni. Zato, o Zejde, ako je Muhammed zaista Poslanik, onda ćeš ti biti ubijen u ovoj bici!“

Šta je Zejd odgovorio na ove riječi? Ibn Kesir u „El Bidajah wen Nihaja“ prenosi da je rekao: „Ne sumnjam ni trunku da je Muhammed poslanik i da su njegove riječi istina i samo istina, objavljena visoko sa nebesa!“

Potom je 3 000 mudžahida krenulo u bitku, praćeno stihovima predanog pjesnika, trećeg emira, Abdullaha ibn Rawaha, koji je od početka plakao. Kada je bio upitan da li je to zbog straha od smrti koju su Židovi nagovjestili, on je odgovorio: „Ne!” a potom je proučio 71. ajet sure Merjem:

„I svaki od vas će do njega stići (Džehenem)! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao!“

„Ne znam kako da se iz tog pakla vratim, kad već u njega dođem?“

Njegovi drugovi su ga utješili riječima: „Molimo Allaha da te sačuva i nama vrati u zdravlju i milosti!“ Onda je on uzvratio na dovu pjevušeći stihove:

Molio sam Najmilostivijeg za oprost
I jak vjetar koji će raznijeti morsku pjenu,
Ili smrtonosni udarac od žedne ruke,
Ili probadanje prsa kopljem,
I ljudi će, prolazeći pored moga groba, govoriti
Ovo je bio Allahov odani ratnik.

Kroz ove stihove je Abdullah ibn Rewaha izrazio veliki moral i nadu.

I kada se vojska približila Ma'anu, čuli su da rimski car Herakle (Heraclius) lično predvodi svoju vojsku koja broji 100 000 hiljada vojnika, kojoj su se kasnije pridružile vojske iz Lakhama, Džudžama, Kajna, Bahre i Balija, koje je predvodio Malik ibn Zafilah, tako da je ukupan broj neprijateljske vojske iznosio 200 000 do zuba naoružanih vojnika. Šta reći za medinsku vojsku koja je brojala svega 3 000 vojnika? Razmjera jedan prema sedamdeset!

„Hajde da napišemo pismo Poslaniku, salallahu alejhi we selleme?“ predložio je neko. „Informisat ćemo ga o broju neprijateljske vojske, možda će nam on poslati dodatnih vojnika ili dati neku naredbu koju ćemo izvršiti?“

Među vojnicima je bilo onih koji su klimali glavama. Ali, većina njih je svoje glave okrenula prema emirima. Zejd ibn Haris i Džafer ibn Ebu Talib su ćutali. Zejd je po prirodi bio čovjek od malo riječi, dok je Džafer, koji je tek svoju hidžru iz Habsahe u Medinu učinio, smatrao da još nema pravo glasa. Potom su pogledali u Abdulaha ibn Rewaha, ensarijskog pjesnika. Pošto su većinu vojske činile ensarije, Zejd i Džafer su mislili da bi Abdullah ibn Rewaha trebao govoriti. Njegov govor je bio rječit, poruka jasna a glas prodoran.

„Moja braćo!“, rekao je Abdullah na kraju govora, „Zaista, ono što ne volite je cilj i svrha našeg dolaska ovdje. Zar ne žudite da budete šehidi? Dok se borimo protiv neprijatelja, ne ovisimo o snazi, oružju, niti o našoj brojnosti, već ovisimo o ovoj našoj vjeri, sa kojom nas je Allah počastio. Zato, krenimo s Allahovom milosti! Zasigurno ćemo postići jedno od dvoga: pobjedu ili šehadet!“

Svi su donosili tekbire…

Uzmi zastavu, o Ebu Sulejmane!

Ovaj prvi sukob između civilizacije Medine i Rima je obilježen pričama o preseljenju emira. Zejd ibn Haris je se duboko probijao u neprijateljske redove, noseći Poslanikovu, salallahu alejhi we selleme, zastavu, sve dok ga na desetine koplja nisu zaustavile i dok njegova duša nije bila dočekana u dženetskim baščama.

Džafer je priskočio i uzeo zastavu u svoju desnu ruku, noseći je sve dok mu ona nije bila odsečena, i dok nije prije njega otišla u Džennet i postala zeleno krilo na kojem će on letiti gdje god poželi. Onda je Džafer uzeo zastavu u svoju lijevu ruku i nosio je sve dok mu i lijeva ruka nije bila odsečena. Kad više nije imao ruku da uzme zastavu, onda ju je zgrabio sa onim što je ostalo od njegovih ruku i nosio je uz svoja prsa, sve dok jedan rimski vojnik njegovo tijelo nije presijekao na pola. Onda je i Džaferova duša otišla pravo u Džennet. I dan danas se mogu čuti poznati stihovi, koje je Džafer spjevao, dok je šehidio…

O kako je prelijep Džennet, o kako je sve bliži,
Prelijepog mirisa, hladna i osvježavjauća su njegova pića!

Abdullah ibn Umar, radijallahu anhum, prenosi da su ashabi, kada su podigli Džaferovo tijelo, izbrojali 90 rana na njegovom licu. Nakon što je Džafer ibn Ebi Talib postigao šehadet, vojska je počela dozivati Abdullaha ibn Rewaha koji se u tom momentu, sa jednim brojem mudžahida, nalazio na nekom drugom mjestu na bojištu. Bili su zabavljeni dijeljenjem jednog komadića mesa, jer je prošlo tri dana kako ništa nisu bili okusili. Kad je čuo kako ga po imenu dozivaju, bacio je preostali komadić mesa koreći samog sebe:

„Vidi, Džafer je šehidio dok si ti bio zauzet ovim svijetom!“

Istog trena je krenuo naprijed i uzeo muslimansku zastavu. Prsti njegove ruke su, krvavi, visili, dok je njegova šaka bila skoro kompletno prerezana. Stao je nogom na skoro prerezanu šaku i vukao je sve dok je nije odvojio od ruke. Potom je podigao zastavu i krenuo naprijed u bitku. U teškoj i napornoj situaciji kao što je bila ova, zbog slabosti duše i iznemoglosti snage, tragovi sumnje su obuzimali Abdullahovo srce.

Sam sebi je šaputao: “Ako budeš išao putem obadva emira, dobit ćeš uputu!“

Da li je se ova bitka trebala obustaviti, dok je broj šehida na Allahovom Putu sve više i više rastao? U par trenutaka su dva emira ispunila svoje obećanje dato Allahu, subhanahu we te'ala, da će se boriti za Njegovu vjeru. Oh, on je bio tako nesiguran. Da li je sve ovo za badava?

Ne! Kako je samo blizu svoga cilja. Sva moć pripada Allahu, subhanhu we te'ala, i ako je Njegova volja da se pridruži dvojici emira, onda on tu ne može ništa promijeniti. Zato je se i prisjetio svoga cilja. Njegovi stihovi su odjekivali naokolo. Pustio je da duša iz njega ispolji šta osjeća. Neka svako biće bude svjedok.

Zašto ne žudiš za Džennetom?
Zar on nije tvoj cilj?
Zar nisi bolji od praške što pada?

I potom je Abdullah ibn Rewaha, ensarijski pjesnik, postigao svoj cilj i preselio kao šehid. Sabit ibn Akram el-Adžlani je od Abdullaha zgrabio muslimansku zastavu, i potrčao prema čovjeku koji se, na svome konju, borio protiv neprijatelja.

„Uzmi ovo o Ebu Sulejmane!“ – povikao je Sabit.

„Ne!“ odgovorio je upitani. „Ne, ja! Ti si učestovao u bici na Bedru, imaš više iskustva!“

Sabit reče: „Uzmi u ime Allaha, o Ebu Sulejmane, uzeo sam je samo da je tebi predam, ni radi čega drugog!“

Ebu Sulejman, bez oklijevanja uze zastavu.

Istovremeno, dok se ovo događalo, Poslanik, salallahu alejhi we sellem, je držao hutbu sa minbera džamije u Medini, u kojoj je, sa suzama u očima, govorio o hrabrosti tri emira, koje je poslao u bitku. Kad su suze na trenutak utihnule, Poslanik, salallahu alejhi we selleme, je dodao: „I onda je zastavu preuzela jedna od Allahovih sablji. I Allah je preko njega dao pobjedu!“

Ta sablja je imala nadimak Ebu Sulejman, a njegovo pravo ime je bilo – Halid ibn Velid.

Izvor: The Unjust Media
Prijevod: Put vjernika

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz