Pouke bitke na Uhudu

2036

Ibn Kajjim kaže da je bitka na Uhudu, iako su u njoj muslimani bili poraženi, bila, ustvari, velika pobjeda za muslimane. Zašto? Zato što je ta bitka “rudnik zlata”, jer je mnogo historijskih pouka koje se mogu izvući iz ovog događaja.

Pouke koje ćemo, inšaAllah, izvući su uglavnom pouke iz Kur'ana, iz sure Ali ‘Imran. I da se podsjetimo, sura El-Enfal je objavljena nakon bitke na Bedru, a sura Ali ‘Imran nakon bitke na Uhudu.

Prva pouka

Izučavaj historiju, jer Uzvišeni Allah,subhanehu ve te'ala, kaže (u prijevodu značnja):

“Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili.” (Ali ‘Imran, 137. ajet)

Uči historiju, putuj po svijetu i vidi kako su završili oni prije nas, izvlači pouke iz toga kako su završili sukobi između dobra i zla.

“Ovaj Kur'an je jasna uputa svim ljudima…” (El-Gašije, 20. ajet)

Ne možemo izvući pouke iz historije ako ne vjerujemo u tačnost pravila “djelo i posljedice”; moramo vjerovati da djelo vodi do određenih rezultata. Ako to ne shvatimo, onda se nećemo ni okorisiti od historije jer ono zbog čega izučavamo historiju jesu djela i posljedice, tj. rezultati toga.

Tako da izučavamo o vjernicima koji su bili prije nas i pokušavamo ih slijediti, dok s druge strane, učimo i o nevjenicima tog vremena od prijašnjih naroda, i pokušavamo izbjeći njihove postupke. Na taj način ćemo se okorisiti od historije, jer to nije samo priča za slušanje. Allah nam ne kaže da učimo historiju kako bi se zabavili, već da izvučemo i naučimo pouke.

“To su Allahove pouke koje Mi tebi istinito kazujemo.” (El-Bekara, 252. ajet)

Najveći, najbolji dio historije je život Poslanika Muhammmeda, sallAllahu alejhi ve sellem, život posljednjeg Poslanika čija uputa ostaje do Sudnjeg dana. Ni jedan poslanik nije bio blagoslovljen da bude poslanik svim ljudima i da njegova uputa ostane sve do kraja, osim Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem.

“…a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107. ajet)

Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže: “Svaki poslanik prije mene je bio poslan jednom narodu, a ja sam poslan svim narodima.”

Druga pouka

Uzvišeni Allah u suri Ali ‘Imran kaže ( u prijevodu značenja):

“I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali ‘Imran, 139. ajet)

Kad je ovo objavljeno? Pogledajmo iz konteksta: ovo je objavljeno nakon poraza na Uhudu kada je moral ashaba opao. Allah im kaže da se ne žaloste i ne slabe jer su oni bolji iako su izgubili. Mi muslimani ne smijemo nikad ovo zaboraviti. Mi smo bolji od bilo kog drugog naroda, kako god da bilo. Čak i da je ummet pobijeđen, slab, razjedinjen, potlačen, ovaj ummet je najbolji jer ajet u kom se kaže:

 

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio” (110. ajet)

Ovaj ajet nalazi se u suri Ali ‘Imran koja je objavljena nakon poraza na Uhudu. Ovaj ajet nije objavljen nakon Bedra, niti nakon osvajanja Mekke, niti je objavljen kad je islamska imperija obuhvatala dvije trećine svjeta; objavljen je nakon najgoreg poraza na Uhudu kad su muslimani zajedno sa Poslanikom, sallAllahu alejhi ve sellem, patili. I Allah im napominje da se sjete ko su i zapamte to.

Treća pouka

Ovdje, ustvari, imamo 7 pouka iz narednih ajeta:

“Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike.” (Ali ‘Imran,140. ajet)

“i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.” (Ali ‘Imran, 141. ajet)

“Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi.” (Ali ‘Imran,142. ajet)

“A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočIli, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli.” (Ali ‘Imran,143. ajet)

1. Šta nam se kaže u prvom ajetu: “Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju”?

Muslimani su izgubili na Uhudu, moral je oslabio, bili su poraženi i znamo kakav je to osjećaj; bili su depresivni, pa im Allah kaže da ono što se njima desilo, da se to isto desilo Kurejšijama na Bedru; ako vi sad patite od rana, pa i oni su patili od istih prije godinu dana; ako vi sad patite od poraza, pa i oni su isto patili prije godinu. Pa ako to nije njih spriječilo da nastave sa borbom tj. dođu na Uhud da se bore opet, ni vas onda ova bol, rane i poraz ne smiju spriječiti da se i dalje borite. Mufesiri kažu da je značenje ovog: ono što se vama desilo, desilo se njima prije, a pošto se vi nadate onome čemu se oni ne nadaju, a to je Džennet, vi ne smijete posustati i morate nastaviti, ne smijete nikad odložiti svoje oružje. Šta god da se desi, ne smijete odustati, ne smijete pokleknuti i izgubiti nadu. I budite strpljivi; da, povrijeđeni ste, ali – saburajte; da, neki su ubijeni ali – saburajte; da, izgubili ste, ali saburajte i budite čvrsti!

2. “A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima,”

Tako je u ovom životu: jedan dan pobjediš, drugi izgubiš. I to je tako kroz historiju; nikad nećeš uvijek pobjeđivati niti ćeš uvijek gubiti.

Ibn Kajjim kaže o ovome: “To je Allahova mudrost i Njegov način sa poslanicima i njihovim sljedbenicima da nekad pobijede, a nekad izgube, ali oni su na kraju pobjednici.” Krajnji ishod je važan, a to je da će islam pobijediti. Međutim sve do tad će biti “pobjeda-poraz” situacije, jednom pobjediš, a drugi put izgubiš.

Ibn Kajjim zatim kaže: “Kada bi vjernici stalno pobjeđivali, onda bi im se svi pridružili i ne bi se znalo ko su vjernici, a ko ne.” Da bi se razdvojili vjernici od nevjernika mora biti ova alternativa, jer kad bi muslimani stalno pobjeđivali, ostali bi shvatili da su oni pobjednici i priključili bi im se. A mnogi bi se priključili samo radi ovosvjeskog interesa, a ne u ime Allaha, tako da je velika mudrost u ovome.

A zatim kaže: “A kada bi muslimani uvijek gubili, onda razlog zbog koga su slati poslanici ne bi bio ispunjen.” A to je, da se širi ova vjera, da se pridobiju ljudi i da se zavlada na zemlji.

Znači nije uredu da vjernici uvijek pobjeđuju, a niti da uvijek gube, već je pomješano radi iskušenja. Situacije kada muslimani gube su ustvari situacije kada se razdvajaju iskreni vjernici od munafika, a situacije kada pobjeđuju su situacije kada se vjera širi, tako da su oba razloga upotpunjena.

3. “…da bi Allah ukazao na one koji vjeruju.”

Pravi ispit imana je džihad fisebilillah. Tada istina izlazi na vidjelo, kao i laž. Tako Allah kaže da je ono što se desilo na Uhudu bilo zato da se razdvoje vjernici od munafika.

4. “… i odabrao neke od vas kao šehide.”

Ibn Kajjim kaže: “Šehid ima najveći status kod Allaha, odmah nakon poslanika i sidikina. Šehidi su oni koje Allah prbliži Sebi. Pa kako bi onda bilo šehida ako Allah ne bi dopustao neprijatelju da ubiju neke muslimane.”

Šehadet je veoma visok položaj i jedini način da se postigne taj položaj je rukama neprijatelja. I to je jedna od Allahovih mudrosti na Uhudu, uzeo je sedamdeset šehida.

5. “i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.”

Da bi vjernike očistio! Ibn Kajjim kaže: “Allah voli neke svoje robove toliko da im obezbijedi visoka mjesta u Džennetu, međutim dobra djela tih robova nisu dovoljna da bi ih uzdigla na to mjesto, pa ih Allah stavi na iskušenja (patnje) na dunjaluku kroz koje prolaze pa se tako penju ka svom mjestu u Džennetu.”

Allah je volio neke ashabe toliko puno, ali pošto nisu imali dovoljno dobrih djela, Allah im je dao da odu na Uhud i bore se, prođu kroz bol i patnje, rane i poraz; čak i patnju kad su čuli lažnu vijest da je Poslanik, sallAllahu aljhi ve sellem, ubijen. Sve to kroz što su prošli je bilo neopisivo teško za njih. Ali to je bio proces čišćenja, proces odabiranja, a to su iskušenja.

“… a nevjernike uništio.”

Allah mrzi neke nevjernike toliko da im je obezbijedio najgora mjesta u Džehennemu, pa im zato uništava sva djela na dunjaluku. Tako da je to što su kafiri pobijedili muslimane ubivši 70 ashaba i bili uzrok njihovim patnjama, je ustvari kazna za njih, a ne radost. To što je Ibn Kamija udario Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, je li to dobro za njega, nešto zbog čega bi se trebao radovati? To je nešto najgore što mu se moglo desiti u životu, jer će radi toga biti zauvjek bačen u vatru džehennemsku.

Allah toliko mrzi neke kafire tako da oni zasluže najgoru kaznu na Ahiretu zbog onog što su radili na dunjaluku.

Kada vidimo da neka nacija misli da može da radi šta hoće i kako hoće, da ubija muslimane u kojoj god zemlji hoće, da je napadne i osvoji pa onda zarobljava muslimane, stavljajući ih u logore i mučeći ih godinama bez ikakvog suđenja, razmislimo onda, je li to dobro za njih? To je znak da je Allah ljut na tu naciju, da im je pripremio kaznu; to je znak šta će im se desiti na Sudnjem danu. Allah ovim tiranima daje priliku na dunjaluku da pravedno zasluže svoja mjesta u Džehennemu.


Niko ne bi smio misliti da je to znak da su muslimani nejaki, da će ova vjera biti pobijeđena. Ne! Uzmimo primjer faraona koji je uspješno ubijao i kažnjavao Izraelćane godinama i godinama i je li treba da se raduje tome? Ne! Allah je sakupljao dokaze protiv njega koji će biti iznešeni na Sudnjem danu. I isto se to dešva sa današnjim Allahovim neprijateljima. Allah sakuplja dokaze protiv njih. Nemojte misliti da će pobjeći od Pravde, Allah vidi i čuje sve! I sve šo su radili na dunjaluku će im biti iznesno na Sudnjem danu, na Sudu Pravde i Allah će im suditi i ništa neće biti sakriveno. Ovo je mudrost koju ne smijemo zanemariti. Allah sakuplja dokaze protiv njih, Allah dobro zna zlo koje je u njihovim srcima pa daje da to zlo koje je u njima, ispolje svojim postupcima. Na Sudnjem danu oni neće moći reći: kako to da nas kažnjavaš vatrom, a nismo zlo činili. Iako Allah zna šta je u njihovim srcima, On im daje priliku da to ispolje, pokažu na dunjaluku, tako da neće imati nikakvog izgovora ni opravdanja na Sudnjem danu!

6. “Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Alah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?”

Oni muslimani koji misle da je islam “slobodna, besplatna vožnja”, da će im islam dati Džennet bez većih odricanja i napora, oni koji misle da ako klanjaju nekoliko rekata tu i tamo dnevno, naprave nekoliko iftara… da je to dovoljno što rade, Allah takvima kaže (u prijevodu značenja):

“Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Alah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?”

Nemojte misliti da ćete ući u Džennet bez džihada, jer Allah jasno kaže da se mora proći kroz ovo. Ne možeš tražiti mjesto u Džennetu, a da ne prođeš iskušenja džihada fisebilillah, jer tu se pokazuje čvrstina i sabur. To je put islama. Islam nije mistična vjera u kojoj uradiš malo nešto i misliš da je to sve. Ne, Allah će te iskušati na bojnom polju. On zahtijeva ozbiljne stvari od tebe, jer Allah nudi Džennet. A Džennet se ne dobija džabe, moraš ga zaraditi, moraš raditi za njega. Kada kažem zaraditi, ne mislim bukvalno, jer bez obzira koliko radili, Džennet je puno više. Pa čak i Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže da će ući u Džennet samo Allahovom voljom i milošću. Ali Allah hoće od nas da uradimo ono što je najbolje na dunjaluku, tj. sve što je u mogućnosti ljudskog bića.

7. Nakon bitke na Bedru, koja je bila velika i slavna pobjeda muslimana, oni koji su izostali iz te bitke su očekivali i tražili sljedeću sličnu priliku, jer su željeli i tražili šehadet. Ali to su bile samo želje u srcima njihovim, a kako će biti u vanjštini je nešto drugo. Neko može imati nijet, ali, da li je to iskren nijet? Allah kaže (u prijevodu značenja):

“A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočIli, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli.”

Drugim riječima, bitka je bila potrebna da se vidi da li su njihove želje, nijeti, bili iskreni ili ne. I subhanAllah, možda ni oni sami nisu to znali, jer svako od nas može imati nijet u srcima, ali da li to znači da bi ga, kad bi nam se ukazala prilika, ostvarili? To samo Allah zna, pa je zato i dao da se nađu u situaciji koja je ukazala šta je u njihovim srcima; hoćeš šehadet, eto ti prilike, pokaži se!

Četvrta pouka

Šta je Allah objavio povodom greške koju su ashabi učinili? Prije svega da kažem ovo: Allah nije nikad, nikad pohvalio muslimane radi njihove pobjede. Nakon Bedra nisu objavljeni ajeti u kojima se muslimani pohvaljuju radi uspjeha, ne. Naprotiv, bilo je suprotno. Allah kaže (u prijevodu značenja):

“… pobjeda dolazi samo od Allaha.”

Znači, pobjeda nije vaša zasluga. Nakon bitke na Bedru, kada je došlo do nesuglasica oko zarobljenika, Allah objavljuje ajete:

“… i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, uistinu bi ste stradali.”

Umjesto pohvale, koja je možda bila za očekivati, Allah im prijeti kaznom koju nije spustio na njih samo iz Svoje milosti, jer nisu pogubili zarobljenike radi toga što su mislili uzeti otkup za njih, pa im Allah kaže da su radi ljubavi prema dunjaluku izabrali da ne pogube zarobljenike, a Allah je želio da ih pogube. I da nije već bilo objavljeno da je halal uzeti otkup za zarobljene, Allah bi ih kaznio.

A nakon Uhuda, gdje su izgubili bitku, Allah im prašta. Ovo nam govori da Allah čisti naša srca od bolesti koje mogu biti u njima. Nakon bitke na Bedru, da bi spasio muslimane od osjećaja ponosa ili oholosti, Allah im kaže da će ih kazniti i da je pobjeda od Njega. Dok nakon bitke na Uhudu, pošto su već prolazili kroz patnju i bol, Allah želi da im olakša i da ih učvrsti pa im kaže im da im je oprostio. Pogriješili ste jer ste napustili položaje, pogriješili ste jer ste se oglušili o naređenju Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, ogriješili ste se jer ste bili žedni i gladni dunjaluka, ali sam vam na kraju oprostio.

Peta pouka

Allah nam skreće pažnju na prijašnje mudžahide i kaže (u prijevodu značenja):

 

“A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali – a Allah izdržljive voli –” (Ali ‘Imran,146. ajet)

“i samo su govorili: ‘Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!'” (Ali ‘Imran,147. ajet)

“I Allah im je dao nagradu na ovom svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego su zaslužili, – a Allah voli one koji dobra djela čine. ” (Ali ‘Imran,148. ajet)

Šta možemo naučiti iz ovih ajeta? Allah kaže da je bilo poslanika prije uz koje su se borili mnogi učenjaci. Znači učenjaci ne treba da sjede kod kuće, već treba da se bore. Nakon nekog vremena, radi ugleda i poštovanja koji steknu, a to je tako i u drugim religijama, a što je postalo i kao tradicija, učenjaci misle da imaju poseban status, pa nose posebnu odjeću, ponašaju se posebno, ceremonijalno, neće da se isprljaju kao vojnici koji hodaju po blatu, ili da spavaju kao oni na zemlji i ćebadima, da jedu običnu hranu… neće da budu jednaki. Vjerovatno im šejtan priđe i kaže: ne moraš ti da ideš kroz sve to, ti si učen, ostani kod kuće i podučavaj ljude, to je dovoljno. Ali Allah kaže da to nije put pravih učenjaka. Iskreni učenjaci stoje uz svoje poslanike boreći se zajedno sa njima na bojnim poljima. Zatim Allah kaže (u prijevodu značenja):

“…, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali – a Allah izdržljive voli –”

Znači ne smijemo klonuti ni posustati radi iskušenja i nevolja koje nas snađu, već moramo ustrajati.

“i samo su govorili: ‘Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, …'”

Ovo je jako važno. Kad se boriš na Allahovom putu, ne smiješ nikad biti zavisan i osloniti se na to koliko vojnika imaš, koliko si sposoban, koliko oružja imaš i sl. Ne, mi zavisimo i oslanjamo se samo na Allaha, od Njega tražimo oprost i priznajemo Mu svoje grijehe, ponizni smo pred Njim. To je ono što Allah voli kod svojih robova i takvi su bili mudžahidi prije poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, pa mu Allah zato i objavljuje o njima.

I nakon što priznaju svoje grijehe i mole za oprost, onda tek mole za pomoć i pobjedu. I tad im Allah daje nagradu, i na ovom svijetu i na Ahiretu, jer Allah voli one koji čine dobra djela.

Šesta pouka

Posljedice zbog neposlušnosti prema Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, je zlo koje je jako opasno. Zato su ashabi i izgubili na Uhudu, jer nisu slijedili naredbu Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa’, 59. ajet)

Znači nakon Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, pokoravamo se emiru. A ako se u nečemu raziđemo, vraćamo se na Kur'an i sunnet.

Sedma pouka

Opasnost u pretpostavljanju dunjaluka nad Ahiretom. Priča o ratnom plijenu ummeta je tužna. Počelo je u bici na Bedru kada je Allah objavio ajete iz sure El-Enfal. Jedan od ashaba kaže da je ovaj ajet objavljen jer su se ashabi sporječkali oko ratnog plijena i njihovo ponašanje nije bilo dostojno; a u bici na Uhudu, ratni plijen je bio razlog zašto su neki ashabi napustili položaje, u želji da uzmu dio ratnog plijena.

I subhanAllah, ovaj problem se nastavlja. Da, ima muslimana koji uzimaju pouke, ali ima i onih koji ne uzimaju. Ono što je zaustavilo muslimane u napredovanju u zapadnoj Evropi je upravo bio ratni plijen. Kada su muslimani ušli u Španiju, Abdurahman el-Gafaki je bio emir muslimana koji ih je vodio prema Francuskoj. Uspjeli su da osvoje skoro dvije trećine Francuske, i bili su samo oko 100 km daleko od Pariza, glavnog grada. Kada su stigli do predgrađa Pariza, bili su pretrpani ratnim plijenom; vojnici se sad bore protiv neprijatelja, ali misli su im zaokupljene ratnim plijenom, koliko će dobiti, tako da su na kraju izgubili bitku zvanu (belatul šuhada) sud Šehida, u kojoj je ogroman broj muslimana bio ubijen, među kojima jedan od najvećih vođa muslimana, Abdurahman el-Gafiki, rahimehullah. To je bio i kraj muslimanske nadmoći u Evropi. Poslije toga je bilo samo povlačenje, jeste da je išlo sporo, oko 800 godina, ali je bilo polako i sigurno. Prelomni trenutak se desio radi plijena.

Abdullah ibn Mesud, radijAllahu anhu, kaže: “Nisam znao da je među nama, ashabima Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, bilo onih koji su voljeli više dunjaluk od Ahireta.” On ne govori o munaficima već o nekim vjernicima. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“.. jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet.. ”

Abdullah ibn Mesud kaže da nije nikad znao da među njima takvih sve do tada. I ovo opet pokazuje kako džihad fisebilillah iznosi na vidjelo nešto što se možda nikad ne bi vidjelo u drugim situacijama.

Osma pouka

Uvijek mora da se čvrsto držimo naše vjere. Kad se proširila laž da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ubijen, neki muslimani su pokušali da nađu način da se sretnu sa Abdullahom bin Umejom, da bi se on zauzeo za njih kod Kurejšija. Allah nam daje pouku:

“Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali ‘Imran,144.ajet)

Allah nam kaže da ova vjere ne ovisi od pojedinaca, makar on bio najbolji kao što je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem. Pa ako je tako sa njim, mi ne smijemo nikad misliti ili vjerovati da će ova vjera stati ako neko bude ubijen. Ne smijemo se nikad osloniti niti misliti da pobjeda ovisi od neke ličnosti, vođe ili sl. Zato je Omer ibn Hatab smjenio Halida ibn Velida sa položaja vođe muslimanske vojske; htio je da ljudi znaju, shvate, da je pobjeda samo od Allaha, ne radi Halida ibn Velida. Allah daje pobjedu, niko drugi. Tako da oni muslimani koji čekaju na nekog određenog vođu i zavise od njega, treba da zavise samo o Allahu. Allah nije dozvolio muslimanima da zavise o Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, govoreći im da ako bi on umro, vi mora da nastavite, kao da se ništa nije promijenilo. Ova vjera ne zavisi ni o kome. Zato je Ebu Bekr, kad se vratio u Medinu nakon smrti Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko obožava Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, Muhammed je umro; a onaj ko obožava Allaha, Allah je Živi i Vječni, On nikad ne umire.”

Kako se Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ponio prema strijelcima, a kako prema munaficima? I jedni i drugi su ga iznevjerili. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Al ‘Imran,159. ajet)

Allah kaže da je metod dave Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, blag, da bira riječi kad im se obraća, da nije grub i osor u riječima i ponašanju prema njima niti je tvrda srca, što se odnosi na one koji su napustili položaje na Uhudu, tj. vjernicima, pa Allah mu kaže da im oprosti i da moli da im bude oprošteno. SubhanAllah, izgubili su radi njih, Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je ranjen radi njih, 70 muslimana ubijeno, a prašta im se. I ne samo to već Allah kaže Poslaniku da moli Allaha da im oprosti.

Prije bitke na Uhudu, Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je održao šuru sa ashabima, pa su mladi ashabi, oni koji nisu učestvovali na Bedru iz opravdanih razloga, tražili od Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, da idu van Medine da se sretnu i bore sa neprijateljem. A to nije bilo mišljenje Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, on je smatrao da treba da ostanu u Medini i bore se iz Medine, što je bilo bolje mišljenje i to je vjerovatno jedan od razloga što su izgubili. I pored svega toga, Allah kaže: “dogovaraj se s njima”, drugim riječima, sazivaj šure opet, nemoj dozvoliti da te ovo spriječi da se ne dogovaraš s njima i ubuduće, makar to vodilo i porazu. Znači, držimo se odluke šure, čak i ako je rezultat šure bio pogrešan; šura je pravi način. I kad se donese odluka, držimo se toga tj. ne mjenja se i oslanjamo se na Allaha. SubhanAllah, pogledajmo koliko pouka… ova bitka je prepuna pouka. Vidimo dakle kako se Poslanik ponio prema strijelcima koji su napustili bili položaje: oprostio im, molio da im se oprosti i dogovarao se s njima i dalje. Kad su ovo upute za Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, onog koji je primao Objavu od Allaha, onog ko je bio nepogrješiv, šta onda reći za nas, jadne miskine, koliko je tek onda za nas važna šura.

Kako se ponio prema munaficima? Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici.” (Ali ‘Imran,166. ajet)

“i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: ‘Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!’ – odgovorili: ‘Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.’ Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna ono što oni kriju.” (Ali ‘Imran,167. ajet)

Allah ih samo razotkriva, nisu bili kažnjeni. Ovdje ima važna pouka na koju skrećem pažnju, a to je: neki muslimani, ili bolje reći čitavi pokreti zasnivaju svoje stavove na ovoj hipotezi pa kažu da bi ummet uspio i pobijedio, treba da ih sve pozovemo u islam pa da se svi pokore Allahu i izbjegavaju grijehe i da nećemo pobijediti sve dok ne počnu da klanjaju redovno, ili dok na sabah namazu ne bude onoliko muslimana koliko ih je na džumma namazu, pa onda iznose govor onog rabina koji je posjetio mesdžid u Jerusalemu i rekao da muslimani neće vratiti Jerusalem sve dok broj njih na sabah namazu ne bude koliki i broj na džumma namazu. Pa čujemo sve tako slične gluposti: ovaj rekao ovo, onaj pop rekao ono itd. Kao da ti rabini primaju objavu pa znaju. To nije ispravna hipoteza, jer će uvijek biti više muslimana koji dolaze na džumma namaze nego na sabah namaze, uvijek će biti muslimana koji čine manje grijehe, kao i onih koji rade veće grijehe. I ako čekaš da će pobjeda doći kad svi muslimani budu ispravni, da svi budu Allahove evlije, to se nikad neće desiti. I kao dokaz da ta hipoteza nije tačna, imamo činjenicu da je jedna trećina muslimanske vojske pobjegla – munafici – i to nije uticalo na krajnji ishod bitke na Uhudu. Munafici koji su otišli sa Abdullahom bin Ubejjom nisu bili razlog poraza muslimana, jer to nije navedeno kao razlog ni u hadisima ni u Kur'anu, čak ni kao jedan od razloga. I da su ostali s njima da se bore, bilo bi isto. I pošto će u ovom ummetu uvijek biti munafika, oni neće nikad uticati na ishod bitke između dobra i zla.

Razlog ishoda je bila grupa muslimana (taif el-mensura) Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, govori o toj grupi vjernika, spašenoj gupi. Kad oni počnu da griješe, onda će muslimani izgubiti. Znači ishod ovisi o njima, a ne o cijelom ummetu. U ummetu je pomiješano, ima iskrenih vjernika, ima grješnika, a i munafika, i tako će biti uvijek. A oni koji moraju biti sigurni da su ujedinjeni, da su kao jedan, da se pokoravaju samo Allahu, su taif el-mensura – spašena grupa. Oni moraju biti ujedinjeni i pokorni Allahu i Poslaniku, jer njihova neposlušnost Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, tog dana na Uhudu je bio razlog poraza muslimana. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali.”

Deveta pouka

Neko bi očekivao da bi i sam pogled na Uhud vratio loše, tužne uspomene Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem: prvi poraz muslimana, gubitak Hamze, voljenog amidže, gubitak 70 ashaba, šehida, rane Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem.. sve loše uspomene; ali Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je bio optimista i mrzio je pesimizam. On je ustvari hvalio Uhud: “Uhud voli nas i mi volimo Uhud. I još kaže: “Uhud je planina u Džennetu.”

Znači odbaci pesimizam, odbaci loša sjećanja sa Uhuda. Kad god se sjetimo, kad god ga vidimo mi smo optimisti, mi ga volimo. Nećemo se prisjećati poraza i patnji, prisjećaćemo se s ljubavlju. Ovo je važna pouka za nas da muslimani moraju uvijek biti optimisti i gledati svijetlu stranu.

Deseta pouka

Pravila pobjede i poraza iz sura El-Enfal i Ali ‘Imran. Ima mnogo pravila pobjede i poraza, ali ćemo se držati onih iz ove dvije sure, jer su one bile objavljene nakon Bedra i Uhuda. Koja su pravila pobjede u Kur'anu, posebno u ove dvije sure?

1. Prvo i najvažnije: Pobjeda je od Allaha. Allah kaže (u prijevodu značenja):

“… a pobjeda je samo od Allaha – Allah je zaista Silan i Mudar.” (El-Enfal, 10. ajet)

Znači pobjeda nije zbog tvog oružja, tvoje obučenosti, sposobnosti, niti zbog nekog kralja ili vođe, već samo od Allahu.

2. Ako Allah hoće da pobjediš, niko to ne može spriječiti, ne postoji sila na zemlji koja to može zaustaviti. Zato se ne boj nikog, jer sve dok ti Allah želi pobjedu, imaćeš je! Allah je dao pobjedu Musau, alejhisellamu, kad se borio protiv faraona. Allah kaže (u prijevodu značenja):

“Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!” (Ali ‘Imran,160. ajet)

Osloni se na Allaha jer je pobjeda od Njega. Ne oslanjaj se ni nikoga drugog, jer ako se osloniš na bilo koga drugog, Allah će te ostaviti.

3. Privrženost dunjaluku i pretpostavljanje dunjaluka Ahiretu je razlog poraza. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali.” (Ali ‘Imran,152. ajet)

Ovo je o početku bitke na Uhudu, kad su pobjeđivali.

“Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago, – jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet – onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih.”

Izgubili su radi žudnje za dunjalukom. A drugi razlog je neposlušnost Poslaniku, sallAllahu aljehi ve sellem, zatim nejedinstvo.

4. Brojnost nije razlog pobjede ili poraza. Mase ne znače pobjedu, kao ni manjine poraz.. Ovo je veoma važno – nikad se ne oslanjaj na brojnost. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.” (Ali ‘Imran,123. ajet)

Dok za bitku na Hunejnu Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onog dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.” [25]

Uzvišeni Allah također kaže (u prijevodu značenja):

“‘Koliko su puta malobrojne čete, nadjačale mnogobrojne čete!’ – A Allah je na strani izdržljivih.”

Allah kaže da se ovo nije desilo samo Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, to se dešavalo i vjernicima prije, kao Talutu i njegovoj vojsci kojih je bilo malo, ali su pobijedili. Vidimo dakle da brojnost nema nikakve veze sa pobjedom ili porazom.

5. Poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, o čemu smo već govorili.

6. Jedinstvo

7. Izdržljivost, tj. sabur. Allah kaže (u prijevodu značenja):

“i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46. ajet)

8. Pripremljenost. Moramo se pripremiti ali se ne smijemo oslanjati na našu spremnost. Allah nam kaže da se pripremimo i fizički i psihički. Vojna obuka, treniranje …:

“I protiv njh pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60. ajet)

Muslimani se moraju pripremati!

9. i 10. Smjelost – čvrstina i veličanje Allaha.

“O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite.” (El-Enfal, 45. ajet)

Čvrsto stoj u borbi, ne miči se s položaja, ne okreći leđa neprijatelju i veličaj Allaha – zikri: Allahu ekber, SubhnaAllah, La ilahe iIlallah… spoji srce sa Allahom i pobjedićeš. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):

“O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite;” (El-Enfal,15. ajet)

11. Zašto su mladići kao Rafa bin Hatidž, Džundub, Abdullah ibn Umar i još mnogi tako žarko željeli da se bore? Neko može reći da je zato sto su živjeli u okruženju vojnika -boraca, to je bio način života Arapa da se bore stalno, pa nije čudo da ovi mladići žele isto. Neko drugi će na to reći da ovo ne mora biti razlog što su ovi mladići željeli da se pridruže vojnicima, jer ih je 300 i nešto dezertiralo. Znači nije razlog ni sredina u kojoj živiš. Razlog je iman. Oni koji su imali iman su željeli da se bore, a oni koji ga nisu imali su željeli da pobjegnu. Abdullah ibn Ubejja i 300 njegovih ljudi su dezertirali, povukli se odbivši da se bore. I to se dešavalo u mnogim bitkama kao na Tebuku, Hendeku; bježali su u teškim vremenima, vremenima straha.

Da razjasnimo, kad kažem dezertirali, ne mislim na to da su se pridružili neprijatelju ili da su na neki način radili za njih, špijunirali ili slično, ne, već jednostavno nisu smjeli da se bore, jer ona grupa je ostala na Uhudu ali se nisu borili ni na čijoj strani. Iz ovog možemo izvući slijedeću pouku: osobina munafika. Odbili su da se bore iz straha da ne budu ubijeni.

Kad se Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, vratio nazad u Medinu i kad je želio da ponovo krene na Ebu Sufjana i njegovu vojsku, munafici su htjeli da mu se pridruže, ali im Poslanik sallAllahu alejhi ve sellem, nije dozvolio, rekavši da samo oni koji su bili s njim na Uhudu mogu ići i sad s njim. A munafici su željeli da idu ovaj put jer su se nadali da će možda biti ratnog plijena. Osobina munafika je to što žele da izvuku dunjalučku korist od islama, a odbijaju da žrtvuju za odbranu islama. Hoće da igraju, ali ne i da plaćaju; hoće ratni plijen ali neće da se bore. Ovo: biti musliman kad ti nešto treba, a kad treba braniti islam i žrtvovati se, onda odustati, je osobina munafika. I to se odnosi na mnoge situacije, pa bi svako trebao da se preispita ima li toga u sebi. Učestvovaću u nečemu ako ima neke koristi dunjalučke za mene u tome, a kad nema, onda neću. Za primjer, ima nekih roditelja koji su jako sretni kad se priča kako u islamu djeca treba da slušaju, poštuju, pomažu roditelje i da im se pokoravaju, pa vole da slušaju sve ajete i hadise u kojima se o tome govori. Ali kad se dođe do dijela islama u kom se kaže da sin treba da ide u džihad, to ne vole i ne žele da slušaju, niti žele da im djeca slušaju o tome. Ili npr. muž koji voli hadis u kom se kaže da je naređeno da se ikom drugom čini sedžda sem Allahu, naređeno bi bilo ženi da je čini mužu; ili hadis u kom se kaže da ako muž zanoći ljut na svoju ženu, meleci je proklinju do jutra… pa muž onda ponavlja sve te hadise i njima slične, ali kad dođe do hadisa u kojima se kaže kako je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, bio pažljivi pravedan prema svojim ženama, ili ashabi, onda to sakrije, ne voli o tome da priča. Čak i neki alimi vole da pričaju kako se ulema mora poštovati i slijediti, kako moramo uzimati njihove fetve i ne suprostavljati im se, ali ne vole pričati o hadisima u kojima se kaže da moramo uvijek govoriti istinu i samo istinu, da ne smiju da kriju ništa od nas čak i po cjenu života. Ova dvoličnost, bit ću musliman kad mi odgovara, a drugo ću prikriti, nije dobra jer je to znak nifaka, zato mora da se preispitamo i isčistimo to iz sebe ako je pri nama, jer Allah kaže uđite u vjeru u potpunosti. Ne možemo uzeti samo neke djelove, a neke odbaciti, kao što to rade ehlul kitabije – vjeruju u jednu Knjigu, a druge odbacuju. Moramo prihvatiti, uzeti sve. Kad je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, uzeo prisegu od ensarija, ta prisega je značila: slijedićete me u i vremenima dobra i u vremenima poteškoća. Ne kad se tebi sviđa i kad ti odgovara, a kad ti se ne odgovara, zanemariš. Ne, moraš uzeti “cijelo pakovanje”.

Slijedeća pouka je: Ibn Kajjim kaže da je jedna od pouka Uhuda da ukaže na spremonst ashaba da se pokoravaju Allahu i u vremenu dobra i vremenu poteškoća, jer biti čvrst i ustrajan u vjeri u svim situacijama je znak iskrene pokornosti, a ne kao oni koji se pokoravaju Allahu zavisno od situacije: neki se pokoravaju samo u vremenu poteškoća, a neki samo u vremenu lahkoće – nema kombinacije obadvoje. Znamo da ima ljudi koji se sjete Allaha samo kad su u nekoj potrebi, pa onda čine dove – mole Allaha za pomoć. Npr. neki su prije nego što su se oženili, činili stalno dove, na svakom namazu molili Allaha da se ožene, ustajali na noćni namaz, odlazili u itikaf i čim su se oženili, prestali bi činiti dove i mnogo ostalog. Imamo primjer iz Kur'ana gdje Allah govori o onima što su bili na moru kad ih je zadesila oluja, pa kad su shvatili da im niko ne može pomoći osim Allaha, molili su Ga da iz spasi, i kad ih je Allah spasio, kad su izašli na kopno, odmah su zaboravili Allaha i vratili se lažnim božanstvima.

I zadnja pouka iz bitke na Uhudu je: Uhud je bio priprema za nešto najgore što se ikad desilo i što će se ikad gore desiti muslimanima, a to je smrt Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je ashabima bio sve: od njega su učili islam, nisu imali škole ni knjige, nisu imali džemate da ih sakupe i podučavaju ih; Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je bio njihov jedini izvor; zatim, on im je bio kao otac, roditelj, bio im je sve. Izgubiti ga, za njih je bilo nešto strašno, nepojmljivo, nešto što će izazvati poremećaj, što će uticati na njihova srca. Radi toga ih je Allah pripremio za taj momenat, a ta priprema je bila za vrijeme bitke na Uhudu kad se pronijela lažna vijest da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ubijen. I tad je objavljen i ajet:

“Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?”

Nema popuštanja, vraćanja nazad, ne smijemo odustati ni po koju cijenu na dunjaluku, jer Uzvišeni Allah kaže ( u prijevodu značenja):

“Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.”

Iz transkripta audio predavanja “Pouke bitke na Uhudu”, od šejha El-Avlakija

SHARE