Black Water, krstaški terorizam i bh. „islamski intelektualci“

318

Ovoj globalnoj antidžihadskoj krstaško-cionističkoj kampanji su se pridružili i mnogi neuki, naivni i prevareni muslimani, ali i oni drugi, koji se pripisuju islamskom znanju. Arapski mediji u službi svojih režima konstantno ponavljaju priču o „zlim islamskim teroristima“ koji su prijetnja ne samo po Zapad, već i po muslimane u muslimanskim zemljama (čitaj: arapske režime). Od strane režima su angažovani ljudi sa islamskim znanjem kako bi omladinu upozoravali na „pokret modernog haridžizma“, kako oni nazivaju globalni džihadski pokret.

Proteklog vikenda je somalijski glavni grad Mogadišu bio poprište krvavog terorističkog akta u kojem je ubijeno ili ranjeno najmanje 100 ljudi. Epitet teroristički pojačava činjenica da je napad izvršen na bogomolju – džamiju, i da su ubijeni ili ranjeni bili u džamiji i da su čekali podnevnu molitvu (namaz).

Ovaj napad je u stvari ostvarenje pretpostavki vođstva Eš-Šebaba, somalijskog džihadskog pokreta, koje je još u januaru ove godine upozorilo da američke privatne kompanije poput Blekvotera (Black Water) planiraju izvršenje terorističkih napada na džamije i tržnice u Somaliji1, sa istim ciljevima i po istom šablonu kojim su izvođene terorističke akcije u Iraku, Afganistanu i Pakistanu. Sistem djelovanja ovih kompanija je praktično razrađen u Iraku: podmetati bombe u džamijama, tržnicama, prometnim ulicama, a zatim za takve terorističke akte optužiti mudžahide i diskreditirati ih u očima lokalnog stanovništva kako bi im ono prestalo pružati podršku i pomoć.

Profesionalci iz ovih američkih terorističkih kompanija dobro su se potrudili da ovi napadi izgledaju kao „samoubilački bombaški napadi islamskih terorista“. Prljava strategija koju su ovom prilikom koristili je podmetanje razornog eksploziva ispod automobila boraca koji su poznati među lokalnim stanovništvom kao pripadnici pokreta mudžahida. Zatim bi krstaški zločinci aktivirali eksploziv u trenutku kada bi se automobil našao među narodom, najčešće u blizini pijace ili džamije. Tako je kod neukih muslimana otklonjena sumnja da je taj mudžahid izvršio samoubilački napad na druge muslimane. Kao da mudžahidi nemaju drugog posla nego da ubijaju nedužne ljude, a još uz to muslimane!

Ovakve napade bi propratili globalni, krstaško-cionistički, i lokalni, podanički mediji, deklarišući ih kao „samoubilačke napade islamskih terorista“.

Ovaj scenario je dosta često ponavljan u Iraku, Afganistanu i Pakistanu. Zadnjih godinu dana je Pakistan bio krvavo poprište ovakvih napada. Zločinačke američke kompanije nisu birale sredstva u ostvarivanju svojih zadataka: od džamija, preko islamskog univerziteta u Islamabadu pa do redova za hranu u izbjegličkim kampovima u plemenskim oblastima Pakistana. Muslimani su ubijani, a za terorističke napada okrivljavani mudžahidi. Tako se među muslimanima širila slika o negativnim mudžahidima, zapravo teroristima koji ubijaju nedužne muslimane.

Ovoj globalnoj antidžihadskoj krstaško-cionističkoj kampanji su se pridružili i mnogi neuki, naivni i prevareni muslimani, ali i oni drugi, koji se pripisuju islamskom znanju. Arapski mediji u službi svojih režima konstantno ponavljaju priču o „zlim islamskim teroristima“ koji su prijetnja ne samo po Zapad, već i po muslimane u muslimanskim zemljama (čitaj: arapske režime). Od strane režima su angažovani ljudi sa islamskim znanjem kako bi omladinu upozoravali na „pokret modernog haridžizma“, kako oni nazivaju globalni džihadski pokret. Tako se i od strane ovih ljudi muslimanima ponavlja ista retorika koja se i dan danas „vrti“ na globalnim cionističko-krstaškim medijima: kako danas nema legitimnog džihadskog pokreta i kako su ti mudžahidi u stvari teroristi ili bezumnici ili „haridžije“. Teroristi su jer su ih tako nazvali Obama i krstaško-cionistički mediji, a moraju i ovi „učenjaci“ jer to zahtijevaju njihovi „islamski vladari“ koji su najobičnije marionete Amerike i Zapada. Haridžijama ih nazivaju jer ne žele da povjeruju u bajku kojom se islamska omladina uspavljuje, a to je da su tiranski, tagutski i marionetski arapski režimi legitimne islamske vlade koje musliman ne smije ni blago kritikovati, a kamoli zanegirati njihovo pravo na vlast.

Glas ove skupine režimskih misionara, pogotovo onih iz tzv. Saudijske Arabije, odjeknuo je do najudaljenijih muslimanskih mjesta. Bosna i Hercegovina nije bila izuzetak. Tako su mnogi bh. „islamski intelektualci“, prije svega oni koji su na platnom spisku tzv. saudijske vlade, izašli u susret globalnoj cionističko-krstaškoj kampanji u borbi protiv islamskih „terorista“. U više navrata, na predavanjima, kao i na stranicama svojih elektronskih i štampanih medija, ovi bh. „islamski intelektualci“ brane svete ciljeve cio-krstaških medija, upozoravajući na pogubnost modernog pokreta džihada, ili, kako ga oni nazivaju, ekstremističkog, terorističkog ili haridžijskog (tekfirskog) pokreta.

Tako su ovi mediji mudžahide više puta nazivali bezumnicima, haridžijama, teroristima koji ubijaju muslimane. Da su autori ovako teških optužbi na račun najboljih Allahovih stvorenja htjeli da provjere vijesti koje plasiraju svjetski mass mediji, sa čijeg se izvora napajaju, mogli su to učiniti sa nekoliko poteza elektronskim mišem. Nije se dogodio niti jedan teroristički akt u kojem su ubijeni muslimani a da se globalne ili lokalne vođe mudžahida nisu oglasile saopćenjem da iza takvih napada ne stoje mudžahidi, te da su mudžahidi izašli u borbu da bi zaštitili muslimane, a ne da bi ih ubijali.

Da stvari budu gore, autori gore pomenutih bh. „islamskih“ medija su optužili mudžahide i za ubijanje djece na dodjeli bajramskih paketića! Kao da mudžahidi nemaju drugog posla nego da ubijaju djecu za Bajram! Ne bi nas začudilo da oni koji manipulišu vjerom, u isto vrijeme upozoravajući na manipulisanje vjerom (sjećamo se članka „Manipulisanje vjerom“), sutra objave tekst u kome se kaže da mudžahidi jedu po jedno živo muslimansko dijete za doručak, a po dva djeteta za večeru. Naravno, oni će reći teroristi, a ne mudžahidi, jer je riječ „mudžahid“ opasna i mogli bi njome da uvrijede kafire kojima se tako uporno pravdaju.

Plasiranjem ovakvih sramnih izjava, dotični „islamski intelektualci“ su postigli dva dunjalučla „dobra“:

Prvo je to što su osigurali svoj status (i materijalna primanja) kod svojih pretpostavljenih.

Drugo, još veće „dobro“ je to što su se konačno opravdali pred kafirskim vlastima, jer i oni nose brade, upravo kao i „teroristi“ na koje upozoravaju. Konačno su uvredama na račun mudžahida pokazali svijetu da oni nisu „islamski teroristi“ i da se, čak, bore protiv „islamskog terorizma“ i manipulisanja vjerom. Tako su „osigurali“ miran dunjalučki život i postali iskreni savjetnici antiislamskih vlasti po uzoru na one koje oni slijede od „poznatih i priznatih učenjaka“.

Tako su, sebebom ovih „islamskih intelektualaca“, teroristički akti krstaških kompanija pripisani mudžahidima, a mnogi muslimani razočarani u pokret džihada, jer riječi „islamskih intelektualaca“ su prodrle tamo gdje mass mediji nisu mogli.

Da se vratimo krstaškim vojnim kompanijama koje godinama unazad izvode terorističke napade diljem ratnih zona muslimanskog svijeta, od Iraka do Pakistana. Međutim, ovo je prvi put da se ovako nešto desilo u Somaliji.


Somalija je sada na redu

Slabost somalijske prijelazne vlade koju su oformili Amerika i Zapad, kao i ogromna podrška somalijskog naroda mudžahidskom pokretu, zabrinuli su vođe globalnog terorizma – Ameriku i Zapad. Ni više stotina miliona dolara pomoći u novcu i oružju nije pomoglo prijelaznoj vladi i sufijskom pokretu u Somaliji da se suprotstave mudžahidima. U ratu protiv mudžahida nije pomoglo ni učešće više hiljada krstaških vojnika iz Ugande i Burundija, u sastavu trupa Afričke unije u misiji AMISOM. Pokazalo se da savez krstaša, sufija, murdžija i sekularista nije dovoljan kako bi se napravila protivteža mudžahidima.

U takvoj situaciji, Ahmed Šerif, predsjednik somalijske prijelazne vlade, krenuo je u turneju po Istoku i Zapadu (još prošle godine). Od Zapada je tražio pomoć u novcu, obuci vojnika i naoružanju. Ali, šta je tražio od Istoka?

Od Istoka, konkretnije od tzv. Saudijske Arabije, tražio je „imanski opijum“ – fetve zabludjelih kraljevskih učenjaka koje će njemu dati legitimitet a osporiti legitimitet mudžahida, nazivajući ih raznim pogrdnim imenima poput „terorista“ i „haridžija“, baš kao što su to uradili sa džihadskim pokretom u Iraku, Pakistanu i Afganistanu. Ahmedu Šerifu je kraljevska ulema izašla u susret – fetva je data, ali, na veliku žalost Ahmeda Šerifa, slobodoljubivi i ponosni somalijski narod se nije osvrtao na fetve ovih „poznatih i priznatih učenjaka“.

Tako je Ahmed Šerif, nekada predsjednik mudžahidskog pokreta Unije islamskih sudova (prije etiopijske okupacije Somalije, 2006. godine), i sam postao žrtva svoje zavjere i „eksperimentalni pacov“ neuspjelog eksperimenta režimske saudijske uleme.

Tako su svi aduti Ahmeda Šerifa „protraćeni“, a tuzi nije bilo kraja.

Kako je dužnost saveznika da pomogne drugu stranu u savezu, američka vlada priskače u pomoć svojim somalijskim robovima iz prijelazne vlade i pokreće krvave terorističke napade na muslimanske civile.

Prvi od tih napada u novoj seriji krstaškog terorizma je bombaški napad na džamiju u Mogadišuu u subotu, 1. maja 2010.2

Stariji zvaničnik Eš-Šebab islamskog pokreta, šejh Fuad Muhammed Halaf, za ovaj napad u kojem je proteklog vikenda ubijeno i ranjeno najmanje 100 muslimana optužio je američku sigurnosnu kompaniju Xe (bivši Black Water), koja je smještena na aerodromu u Mogadišuu.

Šejh Fuad je kategorički optužio somalijsku prijelaznu vladu za pomaganje Xe-a u izvršenju ovog akta.

Islamski vođa je izjavio da Amerikanci i njihovi saveznici ne žele dozvoliti ostvarenje islamske države u Somaliji.

„Mi želimo uspostavljanje islamskog šerijata u ovoj zemlji i mi nećemo prestati (sa džihadom) dok ne ostvarimo ovaj cilj“, rekao je pred stotinama svojih sljedbenika u Mogadišuu.3

Ako se imaju u vidu izjave ovog visokog zvaničnika Eš-Šebaba i tekst koji slijedi, postaju jasnije mnoge činjenice koje su od očiju muslimana sakrivene ili iskrivljene od strane „islamskih intelektualaca“.

Osnivač Xe-a, najveće američke najamničke terorističke kompanije, je Erik Princ, predani katolik obrazovan u „Holandskoj kršćanskoj školi“ u Mičigenu, SAD.4

Među svojim osobljem u Xe-u, Princ je poznat kao visokoprofilni islamofob koji vjeruje da je njegova životna misija da doprinese uništenju muslimanskog stanovništva na planeti u onome što je opisano kao dio globalne kampanje genocida ili “krstaški rat”.5

Dva bivša zaposlenika Xe-a/Black Watera su optužila Erika Princa da želi da pokrene globalni vjerski krstaški pohod protiv muslimana. U jemstvu datom sudu u Virdžiniji, jedan od svjedoka je izjavio da Princ „sebe vidi kao krstaša sa zadatkom eliminacije muslimana i islama sa zemaljske kugle“, rekavši i kako je on osobno „zagovarao i nagrađivao uništavanje života u Iraku“.6

“Princ je namjerno u Irak slao određene ljude koji su dijelili njegovu viziju kršćanske nadmoći, želeći da ti ljudi iskoriste svaku moguću priliku za ubijanje Iračana,” rekao je jedan od svjedoka pod prisegom. Također je dodao kako je odlazak u Irak među Princovim istomišljenicima viđen kao sport ili igra.7

Erik Princ i njegovi egzekutori nisu ostali daleko od svoje „svete“ misije o kojoj dovoljno govori ime koje su sebi nadjenuli – Xe – čije prvo slovo „X“ (po grčkom alfabetu) simbolizira krst i kršćanstvo. Štaviše, mnogi egzekutori ove krstaške kompanije su u svojim misijama umjesto imena koristili zvučne kodove uzete iz srednjovjekovnog krstaškog viteškog reda templara, vitezova koji su se borili u krstaškim ratovima.8

Put vjernika

Fusnote:


1. Pogledaj: http://www.putvjernika.com/Global/amerike-pijunske-slube-pripremaju-masakr-muslimana-u-somaliji.html

2. http://shabelle.net/News/ViewNews.asp?NewsID=13043

3. http://www.garoweonline.com/artman2/publish/Somalia_27/Somalia_Al_Shabaab_insurgents_accuse_Americans_of_mosque_bombing.shtml

4. http://en.wikipedia.org/wiki/Erik_Prince

5. http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=16878

6. http://www.economist.com/blogs/democracyinamerica/2009/08/erik_prince_and_the_last_crusa

7. http://www.economist.com/blogs/democracyinamerica/2009/08/erik_prince_and_the_last_crusa

SHARE