U životu nije sve crno i bijelo. Postoje trenuci kada smo primorani da prihvatimo određene stavove. Ultimatum Džordža Buša nakon 9/11: “Ili ste s nama ili ste protiv nas!” je jedan od tih trenutaka kada je bilo neophodno za muslimane i nemuslimane da se izjasne o svojim stavovima. Kada ozloglašeni kriminalac (Buš) zahtjeva lojalnost i poštovanje, onda je odgovor nužan, inače će šutnja značiti prećutno odobravanje.
Ultimatum svog prethodnika, Buša, vjerno sprovodi u djelo aktuelni predsjednik SAD-a, Obama. Prirodno bi bilo da na ultimatum američkog predsjednika, odgovor muslimana, sljedbenika islama, bude: “Mi nismo s vama, ‘mister Bush i mister Obama’, budite sigurni u to! I nećemo nikada biti s vama jer smo mi odani samo islamu!”
Ako ostavimo po strani savezništvo, zašto bi iko normalan čak i pomislio da bude u vezi sa nepismenom pijanicom (Bush), masovnim ubicama (Bush i Obama), vjerskim fanatikom koji govori sa ‘bogom’ – Sotonom, lažovom (WMD – oružje za masovno uništenje u Iraku), varalicom (predsjednički izbori na Floridi 2000) i dobro poznatim lopovom?!
“‘Mister’ Bush i ‘mister’ Obama, vi se nimalo ne razlikujete od krvnih protivnika plemenitog viteza islama Salahuddina Ejubija. Kao i vaši krstaški preci, i vi govorite jezikom licemjera. Dok pričate kako bi željeli da budete prijatelj muslimana, vaši mediji, puni govora mržnje, podstiču mase da izvršavaju strašna djela kao što su bacanje Časnog Kur'ana u WC šolju i bestidna seksualna mučenja zatvorenika u Ebu Gurejbu u Iraku, Gvantanamu, kao i u mnogim drugim demokratskim kazamatima širom svijeta.”
Oni ‘muslimani’ koji su odlučili da budu saveznici Džordža Buša i Baraka Obame su klasifikovani kao umjereni ‘muslimani’ (umjerenjaci), dok su ostali defakto radikalni muslimani. Za radikalne muslimane postoje i brojne druge pogrdne etikete kao što su: ekstremisti, fundamentalisti i teroristi. Ova klasifikacija na radikalne muslimane i umjerene muslimane – umjerenjake je definisana još mnogo prije 9/11 jer je to odgovaralo interesima Zapada. Biti fundamentalista ili umjerenjak nema nikakve veze s tim koliko je neki pojedinac pobožan. Razlika je u tome kako neko gleda na Amerikom predvođenu vojnu avanturu i njenu ulogu u muslimanskom svijetu. Ako se suprostavite američkoj agendi, onda ste ekstremista, a ako ne, onda ste umjerenjak. U zavisnosti od nivoa protivljenja prema američkoj spoljnoj politici, određuje se nečija pozicija unutar radikalnog spektra. Na primjer, oni koji se ograničavaju samo na političku aktivnost su manje ekstremni od onih koji se fizički suprostavljaju vojnoj agresiji.
Dakle, šta je odgovor tabora ‘umjerenih muslimana’ na zahtjeve Buša i Obame? Mnogi od pripadnika tog tabora tvrde da su protiv i Buša i tzv. ‘terorista'‚ pokazujući time svoje zbunjeno razmišljanje. Oni lukaviji će koristiti drugačiji jezik u zavisnosti kome se obraćaju, nazivajući to ‘diplomatijom’, ‘mudrošću’ i slično.
Neki od ekstremnijih ‘umjerenjaka’ tvrde da pripadaju i jednom i drugom taboru, ne shvatajući kontradikciju vlastitith izjava jer se prema njima Buš i Obama zalažu za islam: “Čak se i iftar može organizovati u Bijeloj kući!” Jedan od njihovih lidera sa bradom, koji je više izgledao kao rabin ili pravoslavni sveštenik, tvrdio je da je Hilari Klinton prešla na islam u njegovom prisustvu! Oni elaboriraju svoj stav navodeći da je otac Džordža Buša poveo Prvi zaljevski rat kao lider (emir) džihada da bi oslobodio Kuvajt od nevjernika Sadama Huseina. Dakle, Džordž Buš Mlađi je nastavio taj džihad, pa podržavanjem Buša, mi u stvari podržavamo džihad!
Međutim, ogromna većina ‘umjerenjaka’ kaže da je izvor problema unutrašnji. Oni tvrde da se nebi ništa loše pisalo o islamu u novinama ako bi muslimani, a posebno oni radikalni muslimani, promijenili svoje ponašanje i prestali pružati fizički otpor. Po njima bi, na kraju, Zapad prigrlio islam, pa bi time prestao i sukob. Dole su navedeni neki od njihovih glavnih argumenata koji elaboriraju njihov stav.
a) Mediji i sindrom „dobrog muslimana”
„Umjereni muslimani” tvrde da otpor američkoj okupaciji Iraka i Afganistana daje islamu i muslimanima loš imidž u medijima. Svima nam je dobro poznato da mediji nisu neutralni. Oni su glasnogovornici Amerikom vođenog imperijalizma. U stvari, mediji su ti koji stalno podstiču i legitimiziraju mnogo veći nivo nasilja prema muslimanskim masama. Novinari, urednici i komentatori su jedan te isti bijesni čopor divljih hijena koji pišu krvlju nevinih žena i djece Iraka, Afganistana i Palestine. Kao i čopor ružnih hijena, oni proždiru svoje žrtve, pjevajući im pjesme o slobodi govora sa svojih monopolističkih kolumnističkih i uredničkih položaja. Oni neprestano podstiču državni terorizam protiv muslimana propovijedajući poruke mržnje pod otrovnim uticajem militantnog liberalizma.
Neko bi mogao pomisliti da su umjerenjaci (tzv. umjereni muslimani) do sada naučili da mediji i fanatički liberalni tabor ne trebaju razlog da napadnu islam i muslimane (sjetite se karikatura u kojima je vrijeđan Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem).
Medijsko prikazivanje nasilja je po svim standardima pristrasno, a funkcija mu je da opravda kolonijalno nasilje. Na primjer, mediji prenose slike aviona kako izbacuju ogromne bombe na nedužne civile izazivajući pri tome šok i strahopoštovanje. Oni to nazivaju ‘pošten’ rat, dok su bombaši ‘samoubice’ u Iraku, sa svojim malim bombama, za njih teroristi i kriminalci.
b) Odmazda
Bez obzira na pokolje nedužnih civila u Iraku, Afganistanu i Palestini, i seksualna mučenja u Ebu Gurejbu od strane vojnika ‘slobode i demokratije’, umjerenjaci i dalje iznose ‘argumente’ protiv onih koji učestvuju u plemenitom otporu. Njihova logika je da se muslimani ne bi trebali spuštati na nivo Amerikanaca i da im se ne bi trebali osvećivati za njihova zlodjela. Drugim riječima, ovi umjerenjaci bi bili srećni da umarširaju u Dženin, Faludžu i Kabul, mašući svoje tzv. moralne zastave pobjede iznad mrtvih tijela nevinih muslimana, umjesto da ih brane od neprijateljskih ruku! Njihove tzv. više ‘moralne’ vrijednosti potiču iz njihovog kukavičluka, tj. okretanja drugog obraza, koji prkosi ljudskom shvatanju i u protivrječnosti je sa islamskim vrijednostima.
Rat i mir između naroda je u najmanju ruku i obostran odnos, pa kako se može neko onda zalagati za usvajanje jednostrane pozicije, zanemarujući ponašanje druge strane. Ipak, zbunjeni umjerenjaci očekuju da muslimani uvijek zauzimaju apsolutnu moralnu poziciju u ratu. To znači da ako neprijatelji bombarduju naše gradove i ubijaju nedužne civile, mi ne smijemo ubijati njihove vojnike jer je ‘mudrost’ ‘umjerenjaka’ da muslimani trebaju imati veće ljudske vrijednosti i ne smiju ubijati „civile”. Ovakva vrsta savjeta zvuči kao etos naroda koji je mirno marširao putem prema svom vlastitom istrebljenju. Ako primjenimo gornju logiku na, na primjer, trgovinu, to znači da ako nemuslimani isporuče defektnu robu, muslimani bi i dalje trebali da im plate jer zauzimaju apsolutnu moralnu poziciju, pa se moraju pridržavati svoje strane dogovora.
Međunarodni odnosi, bez obzira da li se radi o trgovini, diplomatiji ili ratovanju, se temelje na uzajamnosti. To je realnost njihovog funkcionisanja. Zato Kur'an i kaže da se borimo protiv njih kao što se oni bore protiv nas, a ne kako mi mislimo da bi se trebalo boriti protiv njih! Ako oni koriste eksplozive, onda ćemo ih i mi koristiti. Kako oni ubijaju naše, na isti način ćemo i mi ubijati njihove. Ništa preko toga. Ovo odgovara realnosti života, zdravom razumu i islamskim tekstovima.
c) Foteljaški džihadist (‘Internet mudžahid’) naspram foteljaških licemjera (izdajnika)
Mnogi tzv. „umjereni muslimani” (umjerenjaci) idu i korak dalje kritikujući čak i one koji pružaju političku podršku otporu protiv anglo-američko-cionističke agresije. Oni kleveću sve one koji pružaju podršku (makar i verbalnu) džihadskim pokretima za slobodu, nazivajući takve muslimane foteljaškim džihadistima, tj. ‘Internet’ mudžahidima, i traže od njih da sprovode u djelo ono što propovijedaju na Internetu. Izražavanje podrške je takođe dio džihada, što znači da oni praktikuju ono što propovijedaju. Isto tako, svi oni kafiri koji su bili za rat u Iraku nisu završili na bojnom polju. To pokazuje njihovu licemjernu prirodu jer ti umjerenjaci iznose svoje argumente samo protiv muslimana a ne i protiv nemuslimana koji također izražavaju svoju podršku za rat. Vjerovatno je to prirodna posljedica njihovog sindroma „dobrog muslimana”?!
Ako neko nije u stanju da se iz bilo kog razloga fizički angažuje u borbi protiv neprijatelja, onda ta osoba može u najmanju ruku pružiti svoju podršku izražavajući svoje mišljenje. Te osobe su daleko bolje od umjerenjaka koji ih ismijavaju i koji preziru džihad ili bilo koji drugi oblik otpora agresiji, što je čin kukavičluka i izdaje. Umjerenjaci su kukavice i licemjeri! Njihova tzv. podrška Palestini ili Iraku je lažna jer oni stalno zahtijevaju da se prestane sa otporom, ne nudeći alternative. Takav sramni jezik i ponašanje nisu izraženi čak ni kod mnogih nemuslimana koji otvoreno podržavaju otpor protiv imperijalne agresije.
Izvor: www.theunjustmedia.com
Prijevod i obrada: Put vjernika
