Šehid Bosne: Džemaludin el-Jemeni

468

Kada je šehidio u borbi protiv hrvatskih snaga u Bosni 1993. godine imao je samo 19 godina. On je hrabar mladić koji je snove o džennetskim hurijama i Džennetu sanjao još dok se borio u afghanistanskom džihadu. U Bosnu dolazi početkom rata, tačnije početkom 1992. godine.

Bio je veoma aktivan i uslužan braći mudžahidima pomažući im svakodnevno.

Tokom operacije protiv Hrvata, Džemaludinova puška se zaglavila, tako da je svojim pištoljem usmrtio dvojicu neprijateljskih vojnika. Tokom žestoke artiljerijske paljbe, u bici koja se elhamdulillah završila pobjedom mudžahida nad neprijateljskom vojskom, jedna granata je pala tik pored njega i usmrtila ga, odnevši polovinu njegovog tijela.

Nakon operacije, mudžahidi su pošli po tijela braće koja su šehidila u toj akciji. Našli su sva tijela, osim Džemaludinovog. Tri dana je u kampu mudžahida vladala tuga, briga i nemir, jer se pretpostavljalo da je Džemaludinovo tijelo u hrvatskom posjedu i da su ga hrvati osakatili.

Od tada je prošlo tri dana, i tada, nešto malo prije sabaskog namaza, tadašnji emir mudžahida, Vahjudin Misri (rahimehullah) je sanjao san u kome je video Džemaludina, pitajući ga:

“Džemaludine, Džemaludine! Gdje je tvoje tijelo, tražimo ga već tri dana?”

Džemaludin je odgovorio: “Allah brine o mom tijelu.”

Vahjudin ga upita: “Gdje si bio Džemaludine?”

Džemaludin odgovara: “Allah s.w.t. me je upitao: “Džemaludine zasto si došao u Bosnu?” a ja sam odgovorio ”Gospodaru moj, ovdje sam samo radi Tebe i Tvog zadovoljstva”, i tada mi moj Gospodar reče: “Ovog dana opraštam ti sve tvoje grijehe, i možeš ući u Džennet i boraviti gdje god poželiš”.

Ebu Osman al-Kuwaiti govori o bratu Džemaludinu:

“Naš brat Džemaludin (Allah mu se smilovao) je otišao u Afghanistan tražeći šehadet, ali Allah je odlučio da on bude među mnogima koji su šehidili u Bosni. Bio je izuzetna ahlaka, strpljiv, veran svom pretpostavljenom. Naređenja je sa zadovoljstvom izvršavao, bez obzira da li je u pitanju bila straža, ili čak donošenje vode ranjenoj i iscrpljenoj braći. Par sati prije svog preseljenja na Ahiret, rekao mi je: “O Ebu Osman, možda se ja i ti opet sretnemo u Džennetu. Nadam se da će me Allah počastiti šehadetom.”

Otišli smo u borbu šaleći se i smijući se. Prije same borbe, Džemaludin je klanjao dva rekata, ponizno se moleći Allahu da ga uzme kao šehida. Rekao mi je: “Ako se razdvojimo na ovom svijetu, sigurno ćemo se sresti inšaAllah na budućem.”

Očekivao sam da budem u Džemaludinovoj grupi, ali nisam bio. Vijest o njegovoj smrti me je pogodila i rastužila. Više sam bio tužan zbog sebe nego zbog njega, tužan sam bio jer nisam bio među mnogima koje je tog dana Allah uzeo kao šehide. Video sam (u snu) Džemaludina kako leti sa dva krila iznad džennetskih rijeka, ubirajući džennetske plodove. Ebu Talib je takođe bio u mom snu, pozvao sam ga rekavši mu: ”O moj brate, pogledaj Džemaludina. Zamolimo Allaha da se pridružimo Džemaludinu zato što je postigao ono što je oduvijek želio i za čim je žudio cijelog svog života.”

Izvor: Azzam Publications