Šehid Bosne: Ebu Muaz el-Kuvejti. Svjedočenje brata Bošnjaka o Ebu Muazovom šehadetu (+video)

1035

Sin je guvernera Kuvajta. Otišao je u Afganistan kako bi se pridružio braći mudžahidima. Tamo je ostao šest godina. S vremena na vrijeme vraćao bi se u Kuvajt kako bi prikupio novac za džihad u Afganistanu. Poslije namaza bi u kuvajtskim džamijama držao govore podsjećajući ljude na obavezu pomoganja braće u Afganistanu.

U Bosnu je stigao 4. maja 1994. godine i, zahvaljujući vojnom i organizacijskom iskustvu iz Afganistana, vrlo brzo postao komandant (emir) stranih mudžahida.

Bio je veoma skroman i pobožan čovjek. Poginuo je jula 1995. godine u operaciji “El-Kerama” (o detaljima pogledajte svjedočenje brata Bošnjaka, Ebu Muazovog saborca, na kraju ovog teksta). Četiri dana kasnije jedan mudžahid iz Medine video je u snu Ebu Muaza kako se vraća u mesdžid mudžahida koji se nalazio u kampu na prvim linijama fronta.

Brat priča svoj san:

“Vidio sam Ebu Muaza kako se grli sa braćom. Svi su bili sretni što ga vide. Zavoj mu je bio preko rane na mjestu gdje je bio pogođen. Iznenadio sam se – otkud on ovdje kad je trebao biti šehid!? Otišao sam do njega, rukovao se i pitao ga:

“Ebu Muaz, zašto si ovdje? Zar nisi šehid?”

Okrenuo se ne htjevši išta reći. Zatim se, kada ga niko nije gledao, uputio ka izlazu mesdžida i izašao vani. Onda sam vidio ploču u obliku tanjira ispod njega koja ga je počela dizati u nebo. Potrčao sam do njega i zgrabio ga za nogu i rekao:

“Ebu Muaz! Molim te, reci mi šta se desilo? Zašto si ovdje? Jesi li šehid ili ne?”

“Da, ja sam šehid” – odgovorio je.

“Kako izgleda šehadet (pogibija na Allahovom putu, op.PV)?” – upitao sam ga.

“Na dan operacije, na nebu se otvorila kapija Dženneta i svi mudžahidi koji su poginuli tog dana ušli su kroz ovu kapiju pravo u Džennet.” – odgovorio je.

“Šta  osjećaš u trenutku šehadeta?” – upitao sam.

“Ne osjećaš nikakvu bol. Nakon što si pogođen, vidiš dvije plavokose djevojke (hurije) koje te prate do Dženneta.” – odgovorio je.

“Kako izgleda Džennet?” – pitao sam ga.

“Ima  mnogo dženneta, a ne samo jedan!” – odgovorio je.

“Šta je sa uživanjima?” – rekao sam.

“Svakodnevno i na svakom mjestu” – odgovorio je.

Zatim je rekao: “Sada mi dopusti da idem”.

Rekao sam: “Još samo jedno pitanje. Možeš li mi reći kada ću ja postati šehid?”

Odgovorio je: “Ne mogu ti to reći”.

Pitao sam ga: “Možeš li mi, bar, to reći dolaskom  u snu nekoliko dana prije moje pogibije?”

“Pokušaću. Sada mi dopusti da odem.”

Brat koji je lično poznavao Ebu Muaza priča o njemu:

“Veoma bogat čovjek iz Kuvajta koji je znao za obavezu džihada. Proveo je 6 godina u džihadu u Afganistanu i nakon završetka afganistanskog rata došao je u Bosnu. Ovaj brat je govorio veoma brzo davajući nam savjete. Govorio nam je o dešavanjima u Bosni a kada bi pričao, bilo je zadovoljstvo slušati ga. Čak i kada bi izvještavao o lošim vijestima činio je to na takav način da ste imali osjećaj da govori o lijepim vijestima. Zbog ovih plemenitih osobina i organizacijskih sposobnosti koje je posjedovao, braća su ga izabrala da bude komandant jedinice stranih mudžahida. Poklon koji mu je Allah dao bio je tumačenje snova. Tako da su braća išla kod njega i pričala mu snove a on im je govorio njihova značenja. I vrlo često bi se snovi obistinili onako kako ih je on protumačio. Ovaj brat je radio danonoćno u službi vjere i braće. U operaciji El-Kerama, Allah ga je uzeo kao šehida.”

Ebu Muazova duša je napustila njegovo tijelo sa upečatljivim osmjehom na licu. Video snimka o njegovom šehadetu napravljena iz različitih uglova dokaz je ljudima da se šehidi smiješe nakon što budu smrtno pogođeni.

Allah ti čuvao osmjeh, o Ebu Muaze i podario ti mjesto u Džennetu zajedno sa poslanicima i mudžahidima koji su ubijeni prije tebe. Amin!

Pogledajte i video prilog u kome je prikazano tijelo šehida Ebu Muaza nakon šehadeta.

Izvor: Azzam Publication

Svjedočenje brata Bošnjaka, Ebu Muazovog saborca, o šehadetu Ebu Muaza, rahimehullah

Esselamu alejkum,

Ja sam učesnik ove bitke i jedini svjedok njegovog šehadeta, inšaAllah, da mu se Gospodar smiluje i uvede ga u Džennetske bašče.

Dan prije akcije u logoru kod Zavidovića, u mesdžidu su nam komadanti predstavili plan akcije i na tablama sa slikama pojašnjavali gdje će koja grupa da udara i šta nam je cilj i plan. Zadatak moje grupe je bio da se popnemo uz veoma brdovito i blatnjavo područje do četničkih linija, posafamo se i da krenemo dalje silazeći sa tih osvojenih utvrda i rovova dalje u osvajanje.

Nakon munjevite akcije, uspjeli smo uz Allahovu milost da zauzmemo te njihove linije za par minuta i dok smo stajali na njihovim rovovima čekajući ostale da nam se pridruže i krenemo dalje, nalazio sam se samo sa bratom Ebu Muazom i još jednim bratom Bosancem. Muaz nam je pokazao prstom na sablasna brda do kojih moramo da dođemo i da je tu cilj akcije.

Zora je tek svitala i to brdo koje nam je on pokazivao se tak naziralo kroz sivilo na horizontu i izgledalo je veoma daleko. Pošto sva braća nisu stigla u vrijeme dok smo mi bili kod četničkih rovova, brat Ebu Muaz nam je rakao da nastavimo da probijamo i čistimo put ostaloj braći koja nadolaze.

Spustali smo se niz njihove linije tjerajući i ubijajući neprijatelje sve dok nismo stigli u podnožje brda gdje smo izašli na cestu kojom su i dalje munjevitom brzinom bježali pokoji neprijateljski kamioni. Muaz nam je rekao da se krenemo uspinjati na slijedeće brdo i ići do cilja. Hrabro je tekbirao i trčao isped nas dvojice povremeno zastajući da ga sustignemo.

Dok smo se približavali vrhu tog brda bili smo poredani jedan do drugog u razmaku od 2 metra. Ebu Muaz je bio sa moje lijeve strane a brat Bosanac sa desne, i odjednom na jedno 3 metra od nas, skriveni četnik iza debelog drveta je počeo da puca rafalno po nama. Zalegli smo i uzvraćajući paljbu. Čujem Bosanca kako govori da je pogođen, okrenem se prema njemu, a tijelo mu se otkotrlja niz brdo koje je bilo veoma okomito.

Ja sam tog jutra nosio i protivtenkovsku granatu u rancu na leđima i u tom momentu vidim tu granatu pored moje glave i nedostaje osigurač i ručkica, pokrijem glavu očekivajući eksploziju, ali nako par sekundi, vidjevši da nije eksplodirala uzmem je i odbacim od sebe.

Četnik je i dalje pucao pa nama, a dim iz njegove puške mi je dopirao do grla, metci su se zabijali u zemlju ispred moje glave na 5-10 cm. Brat Ebu Muaz je zatekbirao, pucajući ustao i krenuo prema njemu i nakon dva koraka je pao pogođen.

Paljba je momentalno utihnula i ja sam ugledao četnikove noge kako vire iza drveta, ustao sam i otrčao do njega i vidio da ga je Ebu Muaz ubio. Uzeo sam njegovu pušku i vratio se do Muaza koji je jos bio živ.

Izvadio sam zavoj s ciljem da ga premotam, ali nisam uspio da vidim odakle krv dolazi i gdje je pogođen, jer je sav bio u krvi. Ubrzo zatim je i preselio sa osmjehom na usnama….

Poslije tog jutra sam vidio brata Ebu Muaza u selu kad su ga braća arapi donijeli, bio je pogođen jednim metkom u stomak. Nisam mogao da vjerujem da je taj jedan metak mogao da ga doslovce okupa u krvi tako da ja nisam mogao da pronađem mjesto gdje je pogođen.

Nakon akcije, kad sam se vratio u logor, vidio sam i ovog drugog brata što je bio s nama, preživio je, pogođen je u vrat i u stopalo i dočekao me sa osmjehom.

Obrada: Put vjernika