U najsvetijem danu u židovskoj historiji, 6. oktobar 1973. godine, poznatom kao Yom kapor, Egipat i Sirija su pokrenuli istovremene napade na “Izrael”.
To je bio početak oktobarskog rata, četvrtog i najdestruktivnijeg od svih arapsko – “izraelskih” ratova, i on je imao najveći udarac na stanje u svijetu. Egipatski predsjednik, Anvar Sadat, stavio je pod pritisak saudijskog kralja Fejsala da se osveti Americi, jer je podržavala “Izrael”, ekonomski i vojno. Sadat je mislio da se koristi nafta kao “oružije” protiv Amerike, jer je predsjednik Nikson provukao hitni zakon kroz Kongres da se dostavi brza pomoć “Izraelu” od 2.3 milijarde dolara. Val mržnje i ljutnje se proširio među muslimanima u svijetu protiv Amerike, zbog toga što ima pro-“izraelski” stav.
Kao posljedica toga, 16. oktobra, 1973 godine, pet arapskih zemalja, uključujući Iran, objavili su povećanje cijene nafte za 70%. Ovo je odlučeno na sastancima u Kuvajtu od strane ministara za naftu arapskog svijeta. Oni su također razmišljali i o drugim opcijama.
Irački predstavnik je bio za još potpuniji napad na Ameriku. Pozvao je ostale delegate da nacionaliziraju američke biznise u arapskom svijetu, da nametnu totalni embargo SAD-u i svim državama koje su u prijateljstvu sa “Izraelom”. Irački ministar je dalje predložio da se povuku arapski fondovi (petro dolari) iz svake Američke banke. Petro dolari se odnose na one dolare koje su primile zemlje OPEC-a, a kao rezultat izvoza nafte.
Drugi arapski ministri nisu bili za ovako radikalan plan, ali su se odlučili na ograničeni embargo, te da na taj način kazne Ameriku za podržavanje “Izraela”. Složili su se o povećanju cijena i smanjenju proizvodnje do 5% mjesečno, dok, i samo ako njihovi zahtijevi budu ispunjeni. Cijene nafte su dostigle novi vrhunac od 8 dolara po barelu, dok je 1970. godine cijena nafte po barelu iznosila 1.2 dolara. Nagli uspon cijene nafte je rezultirao dubokom recesijom u ekonomiji SAD-a, dok je to vrlo loše uticalo na gigantske naftne kompanije poznate kao “sedam sestara”. Američki bruto domaći proizvod (GDP) u 1973. godini je spao na pola od onoga u 1960 godini. Saudijska Arabija je 11. novembra objavila totalni embargo SAD-u. To je bila ogromna tragedija za američku ekonomiju. Nafta na benzinskim pumpama je jedva bila dostupna. Kongres je zabranio privatni transport i prisiljavao je građane da koriste javni transport.
Član američkog kongresa je uhvaćen od strane policije kako vozi svoje auto oko ponoći da kupi hljeb u lokalnom marketu. Embargo nije trajao više od godinu dana, ali posljedice koje je ostavio na Ameriku su bile katastrofalne.
Embargo je podigao položaj Saudijske Arabije kao velikog “igrača” u globalnoj politici i prisilio je Vašington da prizna stratešku vrijednost Kraljevine za američku ekonomiju. To je rezultiralo značajnom promjenom stavova u američkoj politici. Ubijedio je “Wall Street” i Vašington da takav embargo u budućnosti neće biti tolerisan.
Američki tim stručnjaka koji se bavi pitanjima vanjske politike je sazvan da započne sa prolanaženjem rješenja, kako bi se izbjegla takva embarga u budućnosti. Tim se uglavnom sastojao od naftnih giganata i ekonomskih ubica (EHM). Ekonomske ubice (economic hit-men) su visoko plaćeni profesionalci koji varaju države po svijetu za trilijone dolara koje upućuju Americi. Imaju visok kredibilitet i stručnost. Služe se falsificiranim finansijskim izvještajima, namještenim izborima, podmićivanjem, iznuđivanjem i ubistvima. Ekonomske ubice su plaćene od strane velikih kompanija koje kontrolišu svjetsku politiku.
Tokom skupa tima stručnjaka, ekonomske ubice su se zalagale da pokušaju da okuju Saudijsku Arabiju u strane kredite, kao što su uradili u latinskoj Americi, jugoistočnoj Aziji i Iranu. Ubijedili bi državu da pozajmi novac od MMF-a ili Svjetske banke i da ga uloži po njihovom savjetu. Oni bi savjetovali takve projekte od kojih bi se država okoristila ali nikada u tolikoj mjeri da bi ostvarila toliki profit da bi otplatila podignuti iznos. Kao posljedica toga, država bi bankrotirala. Ekonomske ubice su bile zainteresovane za te kredite koji bi doveli državu u krizu, a naposljetku i u bankrot.
EHM bi bili u mogućnosti da ostvaruju svoje ciljeve lahko u bankrotiranim državama, jer bi država bila u dugu spram kreditora. U zamjenu bi kupovali njihov glas u UN-u, osnivali vojne baze, ili dobivali pristup prirodnim resursima kao što je nafta.
Predsjedavajući na sastanku se nisu složili sa ovom kompleksnom zavjerom, zato što Saudijska Arabija ne bi nikada bila u potrebi za stranim kreditima pošto je imala ogroman priliv petro dolara. Na narednom skupu su se složili oko plana od tri koraka:
1. Izgradnja međuovisnosti američke i saudijske ekonomije
2. Smanjenje ovisnosti o nafti i zavođenje efikasnog iskorištavanja
3. Traženje ekonomskih rezervi u nerazvijenim državama kao što su Indonezija, region Paname i nekim drugim državama latinske Amerike.
Trebalo je preći dug put da se stvori međuovisnost između dvije nepovezane države, ali nije bilo nemoguće.
Amerika ne samo da je zastrašila kraljevsku porodicu, nego je pokušala i da pojača dugotrajne odnose iznoseći im veoma primamljiv dogovor. Sjedinjene Države su obećale posvećenost u pružanju potpune političke, a ako bude potrebno, čak i vojne podrške Kraljevini Saudijske Arabije, da bi osigurala saudijsku porodicu kao jedine vladare države.
Bio je to tako primamljiv dogovor kojeg je saudijska porodica teško mogla odbiti, usljed nedostatka vojne moći, visoke ranjivosti u okruženju od država kao što su Iran, Sirija, Irak i “Izrael”. U zamjenu, jedini zahtjev Sjedinjenih Država bio je da im se pomogne u budućem embargu, ukoliko dođe do njega.
Da je kraljevska porodica odbila ovaj dogovor, ne bi više mogla ostati kao vladar kraljevstva. Nacionalna Agencija za Sigurnost Amerike zastrašila je starješine saudijske porodice da će snositi iste posljedice koje je snosio Muhammed Musadek u Iranu. Musadek je bio predsjednik Irana od 1951. do 1953. godine. Bio je zbačen sa vlasti u državnom udaru koji je orkestriran od strane CIA agenata. Kermit Ruzvelt, unuk američkog predsjednika Teodora Ruzvelta, odigrao je veliku ulogu u zbacivanju Musadeka. Jedini razlog zbacivanja predsjednika Musadeka bio je taj što je ograničio Britansku naftnu kompaniju da djeluje u Iranu, jer je ova kompanija bila optužena za manipulisanje naftnih cijena u državi.
Porodici Sauda je prijećeno da posljedice koje će snositi neće biti drugačije od posljedica Musadaka, ako odbiju tu ponudu. Ovo zastrašivanje je pokleklo saudijsku porodicu na koljena. Poznavajući slabost kraljevstva, Sjedinjene Države su nametnule još jedan ključni uvjet. Po ovom uvjetu, kraljevstvo je bilo obavezno da investira svoje petro dolare u obveznice američke vlade.
U zamjenu, godišnja kamata zarađenja od ovih obveznica će biti potrošena od strane ministarstva trezora Sjedinjenih Država, u takve projekte koji će omogućiti Saudiji da se izdigne iz beduinskog društva u moderni i industrijalizovani svijet.
Glavnica vrijednosti (osnovica bez kamate) uložena u te obveznice je toliko narasla da je trezor Sjedinjenih Država trebao godine i godine da je otplati. Čak i godišnja kamata od tih obveznica je iznosila u milijardama. Trezor Sjedinjenih Država bi unajmio američkog inžinjera i firme za izgradnju kao što su “MIAN”, “Bechtek and Rily”, na račun Saudijske Arabije. Ove firme bi potpisivale po dva ugovora, jedan za završenje projekta, a drugi za njegovo održavanje.
Ovaj ugovor saradnje između Amerike i Saudijske Arabije je izmijenio kraljevstvo praktično preko noći. Saudija je postala država sa autoputevima, kompijuterima, samoposlugama sa klima uređajima, elegantnim hotelima, restoranima brze hrane, satelitskim kanalima na TV-u, modernim bolnicama i zabavnim parkovima. Kraljevstvo je prešlo razdaljinu od više stoljeća u samo nekoliko godina, ali po cijeni gubljenja svoje kulture, selefijskog učenja, i po cijeni Palestine.
Izvor: TheUnjustMedia
Prijevod i obrada: Put vjernika
