CIJENA PONIŽENJA

ponizenje

Nekim slabim dušama se pričinjava da ponos ima preveliku cijenu koja se ne može platiti pa stoga odabiru poniženje i sramotu bježeći od ovih teških obaveza, te žive bezvrijednim životom, uplašeni i uznemireni bojeći se svoje sjenke i svoga odjeka. “Misle da je svaki povik usmjeren njima”, “I naći ćeš ih da su najpohlepniji za životom na ovom svijetu.”

Ovi poniženi i osramoćeni plaćaju cijenu koja je veća od cijene ponosa, oni plaćaju cijenu potpunog poniženja koju daju od svojih duša, od svoga ugleda i položaja, od svoje smirenosti a dosta često i od svoje krvi i imetka a da toga nisu ni svjesni.

Oni misle da će onda kada ponizno plate cijenu poniženja, a žrtvujući svoj ponos, steći bliskost onih uglednih i moćnih, međutim koliko je samo puta iskustvo pokazalo da su ti poniženi bili bačeni poput košpica od strane njihovih pretpostavljenih koje su obožavali mimo Allaha.

Koliko je samo ljudi prodalo svoju ljudskost i čovječnost i uprljalo svoje čelo zaranjajući ga pred nogama svojih “gospodara”. Pokorili su se i potčinili njima žrtvujući sve faktore ljudskog života, sve svetinje koje čovječanstvo poznaje i sve emanete koje im je Allah povjerio i koje su im ljudi povjerili.

I na kraju takav je opet ponižen… ponižen i bezvrijedan, pa čak i kod svojih “gospodara” koji su ga koristili poput poslušnog psa; upravo ti “gospodari” za kojima je trčao isplažena jezika, mahao svojim repom pred njima i sebe valjao u blatu kako bi stekao njihovo zadovoljstvo.

Koliko je ljudi koji su mogli biti plemeniti i ponosni, mogli su sačuvati Allahov emanet, ponos istine i ljudskosti. Dok su bili u takvom stanju drugi su osjećali strahopoštovanje prema njima, čak i oni koji nisu voljeli da ovi budu čuvari emaneta, istine i ponosa. Međutim, kada su pronevjerili emanet, oslabili u podnošenju poteškoća na putu ponosa i ostavili ponos istine tada su postali nebitni kod onih koji su ih se ranije bojali, i ponizni kod onih koji su se bojali istine, čiji su čuvari oni bili. Postali su jeftini kod onih koji su pokušavali da ih kupe, toliko jeftini da su čak odbili da ih uopšte i kupe… odbačeni su poput lešine i išutirani nogama onih koji su im do juče, kada su u istini imali ponos, u plemenitosti strahopoštovanje a u emanetu zaklon i utočište, puno obećavali i svašta nudili.

Puno je onih koji sa visine padaju na tlo… njih niko ne sažaljeva, ne dovi za njih niti prisustvuje njihovj dženazi, čak ni njihovi “gospodari” radi kojih su pali sa vrha ponosa na tlo poniženja i sa ponosa istine u provalije zablude.

Pored velikog broja slučajeva iz kojih se može uzeti pouka i dan danas smo svjedoci žrtava koje padaju svakog dana. Žrtava koje plaćaju potpunu cijenu poniženja… žrtava koje su iznevjerile Allaha a i ljude, koje su žrtvovale emanet i ponos, koje isplažena jezika sa pohlepom dahću za svojim “gospodarima”, dahću za praznim obećanjima i fatamorganama, a zatim poniženi i prezreni padaju na tlo dok ih ljudi gledaju sa prezirom a njihovi “gospodari” sa omalovažavanjem.

U toku svog ograničenog života sam viđao i još uvijek viđam na desetine velikih ljudi koji svoje glave poginju drugima mimo Uzvišenog Allaha, pristupaju skrušeno plaćajući cijenu poniženja. Poginju svoje glave i savijaju svoje vratove a zatim bivaju protjerani poput psa nakon što predaju teret i robu sa svojih ramena. Izgubili su oba dobra, i dobro dunjaluka i ahireta da bi potom nastavili put u povorci robova koje niko više ne opaža, pa ni dželat.

Vidio sam ih, a bili su u stanju da budu slobodni, ali su oni odabrali da budu robovi drugima, bili su u stanju da budu jaki, ali su oni odabrali poniženje, mogli su biti od onih prema kojima ljudi osjećaju strahopoštovanje, ali su oni odabrali kukavičluk i sramotu. Vidio sam ih kako bježe od ponosa kako ih ne bi koštao jedan dirhem a zbog poniženju plaćaju ogromne svote. Vidio sam kako čine svaki grijeh kako bi zadovoljili one moćne i ugledne i kako bi našli sklonište u okrilju njihove vlasti i ugleda, a mogli su biti od onih kojih se ugledni i moćni boje.

Šta više, viđao sam čitave narode koji su se bojali da podnesu poteškoću tereta slobode jednom, pa po nekoliko puta plaćaju cijenu robovanja drugima… cijenu koja se ne može porediti sa poteškoćom na putu slobode niti iznosti jednu desetinu nje.

Još davno su jevreji rekli svome poslaniku:

قَالُواْ يَا مُوسَى إِنَّا لَن نَّدْخُلَهَا أَبَدًا مَّا دَامُواْ فِيهَا فَاذْهَبْ أَنتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلا إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ

“O Musa” – rekoše oni – “dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!”, pa su zbog svog izbjegavanja da podnesu teret ponosa platili cijenu od 40 godina lutanja po pustinji okruženi pijeskom, poniženi svojim gurbetom i proganjani strahom… A za ponos i pobjedu ne bi platili ni desetinu pomenutog.

Tu cijenu moraju platiti i pojedinci i džemati a i čitavi narodi. Ili će platiti ovu cijenu ponosa, kerameta (počasti) i slobode ili će pak platiti cijenu poniženja, sramote i robovanja. Sva iskustva ukazuju na ovu činjenicu koja se ne može izbjeći.

Onima koji bježe od poteškoća na putu ponosa, oni koji se boje posljedica kerameta, onima koji svoja čela kaljaju pred nogama ljudi, onima koji su iznevjerili svoje emanete, svoj keramet, svoju ljudskost i velike žrtve koje njihov ummet zalaže na putu slobode i spasa… apelujem na sve njih da promotre ibrete tokom historije a i skorije prošlosti, da razmisle o primjerima koji se uvijek ponavljaju a koji svjedoče da je cijena poniženja veća od cijene ponosa, da su poteškoće na putu slobode manje od poteškoća robovanja, da se onima koji se žrtvuju smrću dariva život, da oni koji se ne boje siromaštva bivaju opskrbljeni onim što im je dovoljno, i da se onima koji se ne boje vladara i funkcionera daje da se vladari i funkcioneri boje njih.

Imamo veliki broj skorijih primjera onih poniženih koji su prodali svoju savjest, pronevjerili emanet i istinu i svoja čela kaljali u blato, a koji su nestali bez da ih iko žali… otišli su prokleti od Allaha i od ljudi.

A imamo isto tako i primjera, bez obzira što ih je malo, onih koji su odbili da se ponize, koji su odbili da iznevjere i prodaju svoju muževnost. Oni koji su preživjeli od njih, živjeli su ponosno a i oni koji su umrli od njih umrli su ponosno.

Autor: Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao

Članak Sejjida Kutba iz 1952. godine.

Izvor članka: saaid.net