Krajnji cilj i smisao svih spomenutih vještina (trčanje, borilačke vještine, sportske vježbe, op. PV), poznatih u početku islama pod zajedničkim imenom el-furusijja (viteštvo), bio je pomaganje i odbrana istine i pravde.
Za razliku od današnjeg vremena, u periodu ranog islama nikome nije bilo ni na kraj pameti da kroz spomenute vještine dođe do bogatstva, slave i ugleda.
Naprotiv, na sve vještine, posebno one borilačke, gledalo se kroz prizmu takvaluka i jačanja sposobnosti za borbu na Allahovu putu.
U tom kontekstu treba posmatrati koncepciju islama prema svim vrstama borilačkih vještina. U suprotnom, one izlaze iz okvira vrline i prelaze u nešto što, najblaže rečeno, predstavlja običnu besmislicu, igru, zabavu, razonodu, kocku i traćenje vremena, što je u islamu zabranjeno.
Kao podloga za preporučenost sportsko-borilačkih vještina u islamu, mogu poslužiti riječi Uzvišenog: “l I protiv njih pripremite koliko god možete snage!” (EI-Enfal, 60.) Kao i riječi Njegova Poslanika: “Jak i snažan vjernik je bolji i Allahu draži od slabašna.”
U tom smislu ne treba zaboraviti da snaga islama, između ostalog, leži u oštrici sablje, vršku koplja i jačini dokaza i argumenata.
Autor: Ehu Bekr Džabir el-Džezairi
Iz knjige: Put pravog muslimana, 2. knjiga
Obrada i naslov: Put vjernika
