Da li je islamski zakon (Šerijat) barbarski?

1041

Ovo je još jedna optužba uperena protiv islama po kojoj je Šerijat barbarski. Riječ ‘barbarski’ su u samom početku koristili Grci za ‘strance’ da bi opisali neobičan zvuk njihovog jezika. Kasnije se ova riječ koristila da bi se opisali ljudi koji su ‘necivilizovani, primitivni, grubi, neobrazovani, brutalni, surovi, krvožedni i nemilosrdni’, tj. ljudi koji nisu ‘napredni, civilizovani, kulturni, humani i saosjećajni’.

Ispravno je reći da se ni jedan sinonim riječi ‘barbarski’ ne odnosi na islamski krivični zakon. Naprotiv, humane vrijednosti leže u samoj srži islamskog krivičnog pravosudnog sistema, pa svi antonimi riječi ‘barbarski’ vjerno opisuju Šerijat.

Krajnji cilj kažnjavanja nije neumorno hvatanje izvršioca nedjela kako bi se nad njima izvršila odmazda, već uspostavljanje mira i reda, a to se može ilustrirati i činjenicom da u islamskom krivičnom sistemu gotovo i ne postoje policija, zatvori i profesionalni dželati.

Hudud (šerijatske kazne) mogu izgledati okrutne u očima onih koji se kolebaju pod uticajem lažnih osjećanja, ali ljudsko iskustvo pokazuje da, ako kazna trebala da djeluje ‘preventivno’, onda ona mora da bude oštra i da služi kao primjer i prijetnja ostalim potencijalnim prijestupnicima.

Život ne može biti bezbjedan ako su nepopravljivi kriminalci neadekvatno kažnjeni. Mnogo je bolje biti oštar prema kriminalcima da bi se sačuvali pošteni ljudi, nego biti nepotrebno blag i time staviti živote miliona drugih ljudi u opasnost.

Islamske kazne, koje naravno djeluju preventivno, izgledaju okrutne na prvi pogled. Međutim, one su namijenjene samo za “one nepopravljive prijestupnike koji predstavljaju realne prepreke zdravom razvoju ljudskog društva” i time “predstavljaju vitalan instrument u dinamici izgradnje novog društvenog poretka”, tj. radikalno su ukinule i izmijenile predislamske sisteme u kojima su nečovječnost i osveta bile svakodnevene pojave.

I pored toga što su ‘živi pakao’, zatvori u zapadnjačkim društvima su potpuno iznevjerili očekivanja ljudi. Oni destabilizuje ljude i često imaju „destruktivan uticaj na ličnost”.

Državni zavod za statistiku u Velikoj Britaniji pokazuje da duže kazne ne spriječavaju ponavljanje zločina. U stvari, 50 odsto muškaraca i 35 odsto žena bude ponovno osuđeno a da ne prođe ni dvije godine nakon njihovog izlaska iz zatvora.

Dakle, nije ispravno reći da je zatvor primjerenija kazna za krađu nego što je to amputacija ruke. Ako je cilj kažnjavanja smanjenje stope kriminala, onda će svakako jedina opcija biti Božji zakon (Šerijat). Uporedite statistiku kriminala Saudijske Arabije i Amerike, pa onda i sami prosudite.

Okrutan?

Kazne mogu da izgledaju okrutne u islamu, ali su ipak strožije striktne islamske ‘procedure’ kojih se treba pridržavati prije nego što neki čovjek bude osuđen. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Izbjegavajte hudud koliko god je to moguće. Oslobodite optuženog gdje god postoji čak i blaga šansa jer je oslobađanje greškom od strane sudije bolje od kažnjavanja greškom”. (Tirmizi)

Islam nas također uči da „što god ko uradi, sebi uradi, i svaki griješnik će samo svoje breme nositi”. (El-En'am, 6:164)

Islam garantuje imunitet optuženom od “zlonamjernog krivičnog gonjenja” na osnovu strogih pravila koja se trebaju poštivati da bi se dokazala njegova krivica . Islam se čvrsto zalaže za ravnopravnost svih ljudi pred zakonom, a u oblasti kisasa (prava na odmazdu), on nas uči sljedeće:

“I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kad pravda zahtijeva! A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast.” (El-Isra’, 17:33)

Islam nas je učio takvoj humanosti još prije 1,400 godina!!!

Islam vodi računa o humanim vrijednostima čak i u vrijeme izricanja presude. Na primjer, u slučaju šibanja (bičevanja) se nameću uslovi i ograničenja kao što su vrsta šibe (biča), osoba koja će izvršiti kaznu i mjesto po kojemu će se šibati (bičevati)!

U stvarnoj praksi je „veoma malo onih koji su dobili propisane kazne”, navodi Rudolf Piters u “Islamizaciji Krivičnog zakona” (Njemačka, 1994).

“Islam je paket aranžman koji su muslimani dužni da slijede. Ako progresivna, savremena i kulturna društva mogu ‘tolerisati’ nediskriminativna masovna ubijanja atomskim bombama, onda zasigurno mogu da tolerišu i amputaciju ruke, šibanje (bičevanje) ili kamenovanje na smrt za određene ‘gnusne’ zločine, odnosno žrtvovanje nekoliko pojedinaca za dobrobit društva u cjelini”, rekao je Muhamed Veisel u djelu “Islamski zakon – njegova primjena u skladu sa onim što je objavljeno u Kur'anu i njegova prilagodljivost kulturološkim promjenama”.

Zastario?

Sljedeća optužba uperena protiv islamskog zakona je da je on ‘zastario’. Sinonimi riječi ‘zastario’ su ‘staromodan, nemoderan i rudimentaran’, i odnose se na nešto što je ‘zastarilo’, a to se nikada ne može prigovoriti islamskom zakonu. Šerijat je savremeni islamski zakon, kao što je to bio i prije 1,400 godina.

Mislim da kritičari ne pokušavaju da pronađu neku konkretnu ‘slabost’ islamskog zakona, već oni jednostavno kažu da je Šerijat prestar i zato bi ga trebalo zamijeniti “najmodernijim” zakonskim trendovima.

U islamu ne postoji ‘modernizam’ (termin koji označava zasebnu doktrinu sazdanu na uvjerenju da naučni prosperitet i savremena kultura nalažu reviziju tumačenja tradicionalnih vjerskih učenja u svjetlu vladajućih filozofsko-naučnih ideja) jer je islam vjera za sva vremena, tj. zauvijek je moderan, progresivan i dinamičan.

Šerijat potiče od Allaha Mudrog, subhanahu ve te'ala. On je, dobro poznavajući ljudsko stanje, objavio Svoj zakon koji je savršeno univerzalan i važi za sve narode i sva vremena.

Šerijat nije zakonski sistem koji se, s vremena na vrijeme, a u skladu sa promjenjljivim gledištima stanovništva ili sa politikom države, može procijeniti kao ‘dobar’ ili ‘loš’. Zbog toga se Šerijat radikalno razlikuje od običnog zakona u kojem je zakonodavna vlast slobodna da objasni ili komentariše zakon koji je uvela i koji ona može slobodno da izmijeni, poništi ili povuče.

Nepromjenljivost

Ako je cilj zakona da kontroliše neprihvatljivo ljudsko ponašanje i da smanji stopu kriminala, onda mora da sadrži i elemenat nepromjenjljivosti koji se lako može prepoznati od strane građana koji su, na kraju krajeva, obavezni da poštuju taj zakon.

Ljudski (vještački) zakoni se stalno mijenjaju u skladu sa promjenom ‘društvenih stavova’ i to u tolikoj mjeri da se djela, koja su se nekad smatrala ‘gnusnim’ i ‘strašnim’ zločinima na Zapadu (kao što su abortus, samoubistvo, prostitucija, homoseksualnost i preljuba), sada smatraju ‘legalnim’ i normalnim po tim istim zakonima!

Takva je priroda ljudskih zakona koji ne mogu u potpunosti da razumiju ljudsku prirodu ili da predvide budućnost. Ti zakoni se neprestano mijenjaju!!! Ako danas kupite udžbenik o zakonu, možda taj udžbenik neće ni važiti sutra.

Islamski zakon, dakle, ne priznaje slobodu (ljudskog) zakonodavstva jer bi to bilo nespojivo sa etičkom kontrolom ljudskih djela i društva. Stoga, ljudski (vještački) zakoni i jesu neefikasni, a stopa kriminala je dostigla proporcije epidemije.

Islamski zakon je istovremeno i statičan i dinamičan, zbog čega je i privukao ljude iz svih naroda u proteklih 1,400 godina, uspijevajući da kroz vjekove održi kompaktnu i sigurnu društvenu strukturu islama. Ovaj zakon je pun razumijevanja za zahtjeve progresivnog društva današnjice i budućnosti, kao što je to bio i u prošlosti.

Vrijeme je da neefikasni zapadnjački homosapiensi promijene svoje ‘moderne’ stavove prezira prema islamskom zakonu kako bi postali materijalno i duhovno sposobni da stvore društvo bez kriminala, a koje je zasnovano na pravdi.

Izvor: www.theunjustmedia.com