Da li je musliman griješan ako ne ispuni obećanje zbog vanjskog faktora

150
islamske teme vrata

Pitanje: Mi znamo da je neispunjavanje datog obećanja jedna od odlika munafika, ali kada musliman ne uspije ispuniti dato obećanje zbog vanjskog faktora kojeg nije ciljao, pa da li se tada smatra da je počinio grijeh, i stekao osobinu munafika, ili pak biva opravdan?

Odgovor: 

Hvala Allahu Gospodaru svih svijetova, a zatim:
Nema sumnje da je ispunjavanje datog obećanja od svojstva vjernika, i da neispunjavanje istog je od svojstva munafika, kao što se to prenosi od Abdullaha b. Amra, radijellahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selelm, rekao:

„Kod koga se nađu četiri svojstva biće, uistinu, licemjer, a kod koga se nađe jedno od njih on ima jedno svojstvo licemjera, sve dok ga ne ostavi: A to je kada govori – laže; kada što ugovori – iznevjeri; kada obeća – ne ispuni i kada raspravlja – pretjeruje“.[1]

Stoga, musliman koji ljudima daje obećanja a zatim ne ispunjava ista, ili je u tome opravdan ili nije, pa ako je opravdan onda nema grijeha, ako pak nije opravdan onda je grješan.

I shodno onome što znamo, nije došao nijedan šerijatski tekst u kojem se određena vrsta neispunjavanja obećanja izuzima od opće zabrane; ali neispunjavanje datog obećanja se može dogoditi u određenim situacijama prilikom kojih vjernik biva opravdan, a to su:

a) Zaborav

Uzvišeni Allah je oprostio muslimanu koji iz zaborava ne izvrši neki vadžib, ili upadne u neki haram, kao što stoji u Allahovoj Knjizi:

„Gospodaru naš, nemoj nas kazniti ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo!“[2],

a Gospodar je kazao: „Već sam učinio“, bilježi ga Muslim u Sahihu (125, 126).
Pa onaj ko određenoj osobi nešto obeća, zatim zaboravi na obećanje ili zaboravi njegov rok, nema grijeha.

b) Prisila

Onaj ko bude prisiljen da ne ispuni dato obećanje, takav nije grešan, jer je prisila jedna od prepreka zbog koje je muslimanu dozvoljeno da ne ispuni obećanje, poput onoga ko je zatvoren, ili je spriječen od ispunjavanja datog obećanja, ili mu se prijeti onim što će mu nanijeti bol.

Prenosi se od Ibn Abbasa, radijellahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Uistinu, Allah neće upisati u grijeh mom ummetu ono što nehotice ili iz zaborava učine, ili na što budu prisiljeni“.[3]

c) Obećanje u kome je činjenje harama ili ostavljanje vadžiba

Onaj ko određenoj osobi obeća da će za nju učiniti neki haram, ili ostaviti neki vadžib, nije mu dozvoljeno da ispuni dato obećanje.

Kao argument za priloženo možemo spomenuti hadis koji se prenosi od Aiše, radijellahu anha – a koji se naziva Beririn hadis. U ovom hadisu stoji da je Aiša, radijellahu anha, obećala gospodaru (vlasniku) Berire, da će njemu pripasti starateljstvo nad Berirom, shodno njegovom zahtjevu, iako je Aiša, radijellahu anha, ta koja će je otkupiti i osloboditi; pored toga, Aiša nije ispunila dato obećanje, zato što je vlasnik postupio suprotno šerijatu, iako dobro zna da „patronat bezuvjetno pripada onom ko roba oslobodi“[4], pa kako je moguće da je Aiša oslobodi a da starateljstvo nad njom pripadne njemu?!

Rekao je imam Eš-Šafi, rahimehullah:
‘… pa kada je do njega (vlasnika Berire) došla vijest (o Poslanikovim riječima Aiši): onda je onaj ko je uvjetovao ono što je suprotno Allahu i Poslaniku Njegovu počinio grijeh, i za grijehe postoje šerijatske kazne i odgojne mjere, a jedna od odgojnih mjera za grešnike jeste da se njihovi uvjeti odbace i ponište, kako ih ne bi više ponovili, i kako bi se i drugi od toga sačuvali, i ovo je najbolji vid odgojne mjere’.[5]

d) Šerijatski valjan razlog, poput razboljevanja, smrtnog slučaja u familiji, neposjedovanja prevoznog sredstva isl.

Kada muslimana, koji je dao neko obećanje, zadesi nešto od pomenutog, a sličnih prepreka ima mnogo, i zbog toga ne ispuni dato obećanje, onda je on opravdan riječima Uzvišenog Allaha:

„Allah svaku osobu obavezuje samo onoliko kolike su njene mogućnosti“.[6]

A Allah najbolje zna.

Izvor: https://islamqa.info/ar/30861

Fusnote:
1. Buhari (34), Muslim (58).
2. El-Bekara: 286
3. Ibn Madže (2045), Albani je rekao da je vjerodostojan, Sahihul-džami'a (1836).
4. Buhari (456), Muslim (1504).
5. Ihtilaful-hadis (165 str).
6. El-Bekara: 286.

SHARE