Da li se rob nakon pokajanja vraća na stepen na kojem je bio prije učinjenog grijeha?

502
islamske-teme

Jedan od propisa tevbe jeste i pitanje: „Gubi li osoba nakon počinjenog grijeha stepen (deredžu) na kojem je bila prije toga grijeha i može li se poslije pokajanja vratiti na prijašnji stepen?“

Učenjaci su se razišli o ovome pitanju.

– Jedni učenjaci tvrde da se čovjek može vratiti na isti stepen nakon učinjenog grijeha te pokajanja za to. Dokaz za to jeste da tevba briše grijeh u potpunosti, i nakon nje kao da ga nije ni bilo. Tako se osoba tevbom vraća na svoj stepen. A sam stepen zavisi od čovjekovog imana i dobrih djela.

Oni kažu da je pokajanje uzvišeni ibadet i dobro djelo. Stoga, ako grijeh čovjeka sputa i spusti sa stepena na kojem je bio, na isti će ga način tevba vratiti na njega. Primjer za to jeste i onaj ko upadne u bunar, a uz sebe ima bliskog i odanog prijatelja. Taj će mu prijatelj spustiti uže pomoću kojeg se čovjek može vratiti na mjesto na kojem je bio. Tevba i dobro djelo su, na isti način, čovjekov bliski prijatelj i odani brat.

– Drugi učenjaci pak tvrde da se čovjek ne može vratiti na isto mjesto. Njihova tvrdnja jeste da čovjek nije bio u stanju mirovanja već u uspinjanju, te ga je grijeh zaustavio i spustio ga sa stepena na kojem je bio. Na ovaj je način on sam sebi uskratio napredak, a s tevbom tek ponovo počinje svoj put ili uspon.

Oni navode primjer dva čovjeka koji su zajedno pošli na put. Jedan je naišao na poteškoće i prepreke te je stao ili se pak vratio, dok je drugi čovjek nastavio putovati. Kada se oslobodio prepreke, prvi je čovjek nastavio put prateći tragove drugog koga više nikada neće moći stići, jer koliko god on prevali, isto toliko, i još više, pređe i onaj ko nije stajao.

Njihova je tvrdnja da prvi čovjek putuje snagom svojih dobrih djela i imana, te što više putuje, on biva sve jači. S druge strane, onaj ko je zastao i vratio se, upravo to stajanje i povratak oslabili su snagu za putovanje kao i snagu njegova imana.

O ovim razilaženjima u mišljenju slušao sam od našeg velikana, šejhul-islama Ibn Tejmijje, Allah, dž.š., mu se smilovao.

On je kazao: „Ima ljudi koji se pokaju pa se više nikad ne vrate na raniji stupanj, drugi se, opet, vrate, a treći se vrate i na viši stupanj, te budu bolji nego što su bili prije učinjenog grijeha. Primjer za to jeste Davud, a.s., koji je bio bolji nakon što se pokajao za svoju pogrešku.“

On je još dodao da to zavisi od stanja, ozbiljnosti, čvrstine odluke, opreznosti i obazrivosti u kojoj se nalazi pokajnik nakon tevbe. Ako je u svemu ovome čvršći nego što je bio prije učinjenog grijeha, vrati se na viši i bolji stupanj od onoga na kojem je bio, bude li isti, vrati se u isto stanje, a ako bude slabiji od toga, ne vrati se na raniji stupanj, nego padne s njega. Sve ovo što je šejh kazao jeste sama srž i bit ovog pitanja.

Sve ovo pojasnit ćemo sa sljedeća dva primjera:

Prvi primjer jeste prizor jednog smirenog čovjeka kako putuje sigurnim putem. On malo potrči, malo hoda, jednom se odmori, a drugi put odspava. Idući tako, naiđe na lijepu hladovinu, hladnu i pitku vodu i poljanu prepunu cvijeća. Duša ga zovne da zastane i svrati se na to mjesto. On to i uradi. Ali, iznenada pred njega iskoči neprijatelj, zarobi ga, okuje, i tako ga spriječi da nastavi svoj put.

Kada uvidi šta se desilo, pomisli da će tu skončati kao hrana divljim zvijerima te da nikad neće stići tamo gdje je naumio. Dok mu se po glavi vrte najcrnje slike i misli, iznad njega se pojavi njegov dragi, milostivi i snažni otac.

On ga oslobodi okova i kaže: „Nastavi svoj put, sine moj, ali dobro se pripazi ovog neprijatelja. On će te sačekivati i postavljati zamke na putu. Dobro znaj da dok god ga se budeš čuvao i pazio, dok god ti on bude na umu, neće ti moći ništa. No, ako se opustiš i zaboraviš ga makar i na tren, zaskočit će te. Ja idem kući ispred tebe, pa ti slijedi moje tragove i prati me.“

Ako ovaj čovjek posluša svoj razum i pamet, ako bude dovoljno pronicljiv i priseban, pristupit će svome putovanju na drugi način, s mnogo više opreza i promišljanja. On će se, nadalje, morati dobro pripremiti za neprijatelja koji ga stalno vreba. Na ovaj način njegovo će putovanje biti bolje i sigurnije nego ono prvo, kao što će i znatno brže doći do kuće i željenog mjesta.

S druge strane, ako zaboravi neprijatelja, te krene kako je to učinio i prvi put, bez opreza i pripravnosti za neprijatelja, desit će mu se ista stvar. Ako put nastavi lijeno i bezvoljno, ako se preda razmišljanju o ljepotama mjesta u kojem je bio, o prekrasnim vrtovima, slatkoj vodi, debeloj hladovini i bezbrižnosti srca, on će još više oslabjeti, te neće moći doći čak ni do mjesta na kojem je bio prije.

Drugi nam primjer daje sliku čovjeka u jeku snage i zdravlja. Njega iznenada zadesi opaka bolest i primora ga da pije lijekove te pazi kakvu će hranu jesti. Na ovaj će način smanjiti štetne tvari koje su narušavale njegovo zdravlje i snagu.

Ako se svega bude pridržavao kako treba, ovaj će čovjek izaći iz bolesti mnogo jači i zdraviji nego što je bio prije.

„Nikad ne znaš, možda će plodovi tvoje nesreće biti slatki,
Kao što rane mogu tijelo zdravim učiniti.“

Ovo je pojašnjenje za situaciju kada čovjek zbog bolesti jako oslabi, no liječenjem se sve to postepeno vrati, te on bude kao i prije bolesti. No, ako mu se ne vrati ista snaga, on će biti u lošijem stanju nego što je bio prije bolesti.

Ova su dva primjera sasvim dovoljna onima koji o njima duboko promišljaju.

O ovom pitanju možemo navesti još jedan primjer, a to je primjer čovjeka koji je izašao iz svoje kuće da bi obavio namaz u prvom safu ne obazirući se na bilo kakve prepreke koje bi se mogle naći na putu. No, iznenada se pojavi čovjek koji ga povuče straga i malo ga zaustavi, s namjerom da ga spriječi da obavi namaz. Ovdje imamo dvije mogućnosti:

– prva mogućnost jeste da se čovjek zaustavi i raspravi s onim ko ga je povukao, i da mu tako prođe namaz. Ovo neće učiniti onaj ko se kaje;

– druga mogućnost jeste da ga odgurne i ne obraća pažnju na njega iz razloga da ne propusti namaz.

Nakon što se oslobodi onoga ko ga je zaustavio, čovjek ima tri mogućnosti:

– prva je da počne žurno i odlučno koračati prema mesdžidu kako bi nadoknadio propušteno vrijeme, pa da na taj način stigne na vrijeme ili, možda, čak, i ranije;

– druga mogućnost jeste da nastavi svoj put istom brzinom kojom je i išao;

– treća je da ga ova situacija uznemiri i uspori, te on zbog toga propusti vrijednost i nagradu klanjanja u prvom safu, džematu, kao i vrijednost obavljanja namaza tačno kada nastupi njegovo vrijeme.

Ova nam slika kazuje kako je slična situacija između ovih putnika i pokajnika.

(Ibn Kajjim – Na putu ka Allahu, 1/364)