Pitanje: Da li je dozvoljeno pomaganje zatvorenika koji štrajkuju glađu? I zar se štrajk glađu ne smatra samoubistvom?
Odgovor: Potrebno je razdvajanje između ova dva pitanja (mesele):
Prva mesela je vezana za propis pomaganja zatvorenika koji štrajkuju glađu a sam ovaj propis se veže za onoga koji je van zatvora, a druga mesela je vezana za sami propis štrajka glađu zatvorenika.
Odgovor na prvo pitanje:
Pomoć zatvorenicima kojima je učinjena nepravda i koji štrajkuju glađu je dužnost i obaveza koja se odnosi na jednu grupu muslimana (farz kifaje) a na nama je obaveza da molimo Allaha azze ve dželle za njih, da širimo u javnost njihovo pitanje (status), da ih branimo i pomažemo, da pomognemo njihove porodice imetkom i onim za čim imaju potrebe. Obaveza nam je pomoći te zatvorenike ne osvrčući se na propis o štrajku glađu zato što je propis o štrajku glađu pitanje istraživanja (idžtihada) o kome su se razišli islamski učenjaci.
Odgovor na drugo pitanje:
Propis neke stvari jeste dio koncepcije te stvari; zbog toga, obavezno je upoznati cilj štrajka glađu, njegove vrste, ono što prizilazi iz tog štrajka, pozitivne i negativne posljedice, kao i upoznati govore islamskih učenjaka ne bi li se došlo do najispravnijeg stava po tom pitanju. Ovo se može izložiti u kratkim crtama.
Prvo: cilj štrajka glađu
Štrajk glađu je pitanje razilaženja, a u stvarnosti to je sustezanje od neke ili od svih vrsta hrane ili pića, ili sustezanje i od hrane i pića zajedno na određeno ili neodređeno vrijeme sa ciljem vršenja pritiska na onoga koji čini nepravdu ne bi li se došlo do (šerijatski) propisnog prava.
Neki ljudi štrajkuju glađu ne bi li otklonili od sebe nepravdu u stanju kada tu nepravdu ne mogu otkloniti na drugi način te zbog toga onaj kome se čini nepravda bude prisiljen da svoje pravo traži putem štrajka.
Primjer tome je ono što rade palestinski zarobljenici u okupatorskim (židovskim) zatvorima koji trpe zvjerska mučenja i surove metode u postupanju prema njima kao i lišavanje prava i ono što rade naša braća u egipatskim zatvorima ne bi li otklonili nepravdu sa sebe i zaustavili neprestano kršenje njihovih svetosti i časti unutar zatvora.
Drugo: vrste štrajka glađu
1. Sustezanje samo od hrane:
Sustezanje samo od hrane mimo soli, vode, drugih tečnosti i vitamina. Ovo je najpoznatiji i najduži vid štrajka glađu koji daje dovoljno vremena za obavještavanje javnosti o stanju onih koji štrajkuju i stvaranje pritiska na neprijateljsku stranu.
Uloga soli na organizam jeste da čuva želudac od raspadanja, a tečnost, voda i vitamini su zamjena za hranu i ujedno čuvaju organizam od dehidratacije.
2. Sustezanje od hrane, soli, vitamina i tečnosti
Ovo je najbrža vrsta štrajka glađu i najbrže dovodi do smrti zbog koje osoba umire u roku od tri dana, manje ili više od toga. Takođe, ne daje dovoljno vremena za uspostavljanje međusobnog potpomaganja sa onim koji štrajkuje glađu niti za obavještavanje javnosti o njegovom stanju.
Čovjek po njegovoj prirodi može podnijeti život bez hrane i pića u periodu od tri dana, dok samo sa vodom može živjeti 40 i više dana.
Treće: Pozitivne posljedice štrajka glađu
Oni koji smatraju štrajk glađu kao sredstvo za mirne promjene kažu da u njemu ima mnogobrojnih koristi od kojih su: ostvarivanje zakonskih prava (potreba), otklanjanje šteta i ostvarivanje ciljeva tog štrajka. Potvrđeno je vremenom da su se ostvarili ciljevi mnogobrojnih štrajkova kao i slaganje vlasti sa zahtjevima onih kojima se čini nepravda. To je uspjelo u mnogobrojnim situacijama pa čak i sa najokrutnijim vlastima koje čine veliku nepravdu.
Primjer tome jesu palestinski zatvorenici u židovskim zatvorima koji su štrajkovima glađu uspjeli ostvariti svoje zahtjeve ili većinu tih zahtjeva, kao što se dogodilo štrajkom zarobljenika u okupatorskim zatvorima 05.09.2004. god.
Isto tako, oni koji štrajk glađu vide validnim kažu da u tome ima političke pozadine koja se ogleda u dovođenju države u nevolju kako unutar tako i van države. Što se tiče unutar države, to se ogleda u odbijanju pokornosti naroda koji je glavni elemenat njene snage i opstanka. A što se tiče van države, ogleda se u tome što će biti smatrana tiranskom i diktatorskom državom.
Četvrto: negativne posljedice štrajka i njegove opasnosti:
Nije ispravno praviti razliku između onoga što se dešava u zatvorima cionističkog neprijatelja i onoga što se dešava u tiranskim zatvorima u našim državama (arapskim) navodeći kao dokaz za to da su oni (u arapskim državama) muslimani. Zato se govor o dozvoljenosti štrajka glađu u cionističkim zatvorima odnosi i na tiranske zatvore u arapskim državama, a to je ujedno i preče.
Oni koji se suprotstavljaju štrajku glađu kažu da u tome ima negativnih posljedica kao što su:
1. Izlaganje smrti i dovođenje do ubistva zabranjene duše.
2. Tjelesne štete ako osoba ostane u životu
3. Neispunjavanje zahtjeva u pojedinim slučajevima ili neodazivanje na cjelokupne zahtjeve.
Peto: govor islamskih učenjaka
Štrajk glađu se prenosi i u historiji islama to potvrđuje događaj Sada ibn Ebi Vekasa i njegove majke. Prenosi hafiz Ibn Kesir u svom Tefsiru od Sada ibn Malika da je rekao: Objavljen je ovaj ajet povodom mene:
“Ako budu nastojali da te nagovore da meni u obožavanju pridružuješ ono o čemu ništa ne znaš ti ih ne slušaj…” (Lukman, 15)
Rekao je (Sad ibn Ebi Vekas): Bio sam dobročinitelj svojo majci, kada sam primo islam rekla mi je: O Sade, vidim da nešto novo radiš, šta je to? Zaista ćeš ostaviti ovu tvoju novu vjeru ili neću jesti ni piti sve dok ne umrem i tako ćeš biti osramoćen zbog mene pa će ti govoriti: O, ubico majke svoje. Rekao sam joj: Nemoj to raditi, majko moja! Ja zaista neću ostaviti moju vjeru ni zbog čega. Pa je provela noć i dan ne jedući ništa, te je to zaista iscrpjelo, zatim je to isto ponovila, zatim i po treći put nije ništa jela i pila noć i dan, te se njena iscrpljenost znatno povećala. Kada sam to vidio, rekao sam joj: Znaj, majko moja, tako mi Allaha, kada bi imala stotinu duša i kada bi izlazile iz tebe jedna za drugom ne bih ostavio svoju vjeru ni zbog jedne stvari, pa ako hoćeš jedi, a ako ne nemoj jesti, pa je jela.
Ovo pitanje nije bilo mnogo poznato u vremenu naših prvih pravnika (učenjaka), ali zbog mnoštva ugnjetavanja iIi tlačenja koje pdnose zatvorenici u našem vremenu u arapskim i svjetskim zemljama, govor savremenih učenjaka o ovom pitanju je postao sve češći.
Zaista su se savremeni učenjaci razišli na tri stava po pitanju propisa štrajka glađu:
Prvi govor: apsolutna zabrana. Ovo je stav ministarstva pravde, islamskih pitanja i vakufa u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Časopis Svjetionik islama br.356 u šabanu 1425 h.g. je izdao ovu fetvu, a inače časopis izdaje Ministarstvo pravde u Emiratima.
Drugi govor: opća dozvoljenost. Ovo je mišljenje šejha Tejsira et-Temimija koji je jedan od kadija Palestine. Podržali su ga u tome mnogobrojni komiteti za fetve u Palestini.
Treći govor: Ograničena dozvoljenost. A to znači da štrajk ne dovede do smrti ili do upropaštavanja tjelesnih organa. Ovo je govor većine savremenih islamskih učenjaka kao što je šejh Usejmin, doktor Nasir El-Umr, dr. Muhamed ibn Ibrahim el-Gamidi, dr. Jusuf El-Karadavi i dr. Abdullah El-Fakih.
Razlog razilaženja jeste pravno kvalificiranje štrajka: da li je to jedna vrsta samoubistva ili je to vid propisane borbe (džihada) i pobjede nad nepravdom.
Prva grupa vidi da je ovaj štrajk samoubistvo i bacanje duše u propast.
Druga grupa vidi štrajk kao vid propisane borbe i pobjede nad zulumćarem onim čime je čovjek u stanju.
Treća grupa je zauzela put spajanja dokaza tako da se dokazima jedne suprostavila drugoj grupi, pa su dokaze o dozvoljenosti štrajka sveli na stanje koje ne dovodi do smrti niti upropaštavanja, a dokaze o zabranjenosti su sveli na ono što dovodi do upropaštavanja i uništenja.
Šesto: Rasprava i prioritetnije mišljenje:
1. Ovo pitanje je stvar razilaženja između savremenih islamskih učenjaka zato nema negiranja u pitanjima idžtihada kao što je poznato, svaka grupa donosi objašnjenje sa dokazima, a nema sumnje da razilaženje utiče na spuštanje propisa nad onim koji štrajkuje glađu. Zbog svega ovoga nije dozvoljeno onome koji je stava zabranjenosti štrajka da donese zaključak o griješenju onih koji štrajkuju glađu, naročito kod pojedinih vrsta, znači nema decidnog zaključivanja na polju idžtihada.
2. Samoubistvo koje se prenosi u hadisima je uzrok manjka strpljivosti i uznemirenosti kao što se razumije iz tih tekstova, što nije slučaj sa onim koji štrajkuje glađu. Tako se prenosi od Džunduba da je Poslanik alejhis-selam rekao: “Bio je pre vas neki čovek koji je bio ranjen, nije se strpio na tome te je uzeo nož i odsjekao svoju ruku pa mu je krv curila sve dok nije umro. Rekao je Allah Uzvišeni (o tom čovjeku): Moj rob me je pretekao sa njegovom dušom (ubivši se) . Zabranjujem mu Džennet“. (hadis je mutefekun alejhi)
Prenosi se od Ebu Hurejre da je rekao: Bili smo sa Poslanikom alejhis-selam u jednom pohodu pa je rekao za jednog čovjeka koji se pripisivao islamu: “Ovaj je od stanovnika vatre”. Kada je nastupila borba taj se čovek žestoko borio sve dok nije zapao u rane. Tada je neko rekao: o Allahov Poslaniče, onaj čovjek za koga si malo prije rekao da je od stanovnika vatre žestoko se borio sve dok nije umro. Reče Poslanik: “On je u vatri”. Neki muslimani skoro da su posumnjali rekavši kako će taj čovjek biti u vatri. Dok su bili u tom stanju reče jedan: On nije umro, no zadesile su ga teške povrede pa kada je došla noć nije se strpio na povredama te je uzeo vrh sablje i naslonio se na njega ubivši samog sebe. Obavjestili su Poslanika o tome, pa je rekao: “Allah je najveći! Svjedočim da sam Allaohov rob i Poslanik!” Zatim je naredio Bilalu da kaže ljudima: “Neće ući u Džennet osim muslimanska duša, zaista Allah pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom”. Muttefekun alejhi.
3. Onaj koji štrajkuje glađu je borac koji želi otklanjanje nepravde ili njeno sprečavanje, otuda nepravedno je poistovjetiti ga sa samoubicom, jer je to poistovjećivanje dvije različite stvari. Primjer onoga koji štrajkuje glađu bliži je primjeru onoga koji nasrne na neprijatelja u okolnostima sigurnog stradanja a Allah najbolje zna.
Rekao je Ibn Tejmijje u Fetvama, tom 25, str. 272:
“Što se tiče njegovog govora: ‘Hoću da ubijem sebe radi Allaha’, ovo je opći govor. Pa tako, ako uradi ono što mu Allah naređuje pa ga to dovede do ubistva svoje duše takav je dobročinitelj u tome kao onaj koji sam napadne red vojske napadom u kojem je korist za muslimane, a uz to bude ubjeđen da će biti ubijen, takav čini dobro djelo.
A zbog ovakvog I slične njemu Allah je objavio ajet: “Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim. A Allah je milosrdan prema robovima svojim” (El Bekara, 207), kao i činjenica da su pojedini ashabi u prisustvu Poslanika alejhis-selam prodirali u neprijateljske redove.
Prenosi El-Halal sa svojim lancem od Omera ibn Hattaba da je neki čovjek sam nasrnuo na neprijatelja (vojsku) pa su ljudi rekli: Bacio je samog sebe u propast. Na to je Omer rekao: Ne, već je on od onih o kojima je Allah rekao: “Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim. A Allah je milosrdan prema robovima svojim.” (El Bekara, 207)
4. Govor o dozvoljenosti štrajka glađu koji ne uzrokuje smrt a uz to donosi korist (maslehu) jeste sigurniji od strane uzimanja i spajanja svih dokaza. Što se tiče štrajka do smrti, to nije dozvoljeno, osim da postoji veća šteta kao što je na primjer da se u zatvoru praktikuje sporo ubistvo sa preostalim muslimanskim zarobljenicima, a uz to da ne postoji način da se odbrane osim takvim štrajkom, u tom slučaju govor o dozvoljenosti imao bi smisla zato što se veća šteta (u tom slučaju) otklanja manjom, a smrt pojedinca je lakša od smrti jedne skupine kao što se spominje u kazivanju o Junusu alejhis-selam.
5. Nije ispravno razdvajati ono što se dešava u neprijateljskim cionističkim zatvorima i ono što se dešava u tlačiteljskim zatvorima u našim državama (arapskim) sa dokazom da su oni muslimani, otuda govor o dozvoljenosti štrajka glađu u cionističkim zatvorima odnosi se i na tlačiteljske režime u arapskim državama, a to je i preče. Rekao je Es-Serhasi u El-Mebsutu, tom 24, str 154: Ako bi neko htio odvratiti grupu muslimanskih griješnika koja čini neko ružno djelo, a uz to zna da oni to neće ostaviti zbog njega i da će ga ubiti, dozvoljeno mu je da to učini, zato što oni vjeruju islam, i njegov ukor njih neizbježno će utjećati na njihovo ubijeđenje.
A Allah najbolje zna.
Priredio: Ebu Abdurrahman Balkani
