DVA SVJEDOKA POGUBLJENJA SEJJIDA KUTBA

384

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Učenjaci, daije i reformisti, koji daju svoje živote na Allahovom putu zbog svoje iskrenosti prema Njemu, zauzimaju cijenjeno mjesto u srcima ljudi.

Sejjid Kutb je jedan od tih daija i mislilaca. Njegovo vješanje je ostavilo dubok uticaj na one koji su ga poznavali i shvatili njegovo istinsko i čvrsto vjerovanje.

Dvojica policajaca, koji su bili svjedoci Sejjidovog pogubljenja 1966. godine, bili su veoma pogođeni njegovim vješanjem.

Jedan od te dvojice je pripovjedač sljedeće priče:

Bilo je stvari o kojima nismo razmišljali, a koje su uzrokovale velike promjene u našim životima. Svake noći smo u vojnom zatvoru primali stare i mlade, muškarce i žene.

Rečeno nam je da su to bili izdajnici koji su sarađivali sa Židovima i da moramo izvući njihove tajne. Jedini način da se to uradi je bio kroz žestoka  mučenja!

Nismo se ustručavali da deformišemo izgled njihovih tijela upotrebom raznih vrsta palica i bičeva. Mi smo to činili sa čvrstim uvjerenjem da smo obavljali svetu dužnost. Međutim, ubrzo smo se susreli sa neobjašnjivim stvarima.  Shvatili smo da su ti „izdajnici” strogo obavljali svoje molitve noću neprestano izgovarajući Allahovo ime, čak i kad su bili mučeni.

Neki od njih su čak i umrli za vrijeme bičevanja ili dok su ih divlji psi napadali. Ipak, oni su i tada imali osmijeh na svojim licima i neprestano su spominjali Allahovo ime.

Zbog toga nam je postalo sumnjivo ono što nam je rečeno o njima jer je bilo nemoguće da tako pobožni vjernici budu izdajnici koji su sarađivali sa Allahovim neprijateljima!

Moj brat i ja smo se tajno dogovorili da izbjegavamo da im nanosimo bol. Nastojali smo da im pružimo pomoć koliko god je to bilo moguće. Allahovom milošću, naš boravak u tom zatvoru nije dugo trajao.

Naš posljednji zadatak je bio da čuvamo ćeliju u kojoj je bio zatvoren jedan od zatočenika. Opisan nam je kao najopasniji od svih njih, tj. njihov vođa.  Zvao se Sejjid Kutb.

Čovjek je zbog mučenja bio u bolovima do te mjere da nije mogao više da stoji na svojim nogama.

Oni su ga nosili u vojni sud da bi razmatrali njegov slučaj. Jedne noći je došlo naređenje da ga objesimo. Doveli su mu šejha da ga podsjeti na Allaha (prije nego što ga pogube).

Rano ujutro sljedećeg dana, moj brat i ja smo ga držeći za ruke odveli do vozila u kojem su bili i neki drugi zatočenici. Vozilo je nekoliko trenutaka kasnije krenulo prema mjestu pogubljenja. Iza nas su bila vojna vozila u kojima su se vozili naoružani vojnici koji su čuvali zatočenike.

Naoružani vatrenim oružjem, vojnici su brzo zauzeli mjesta koja su im unaprijed bila određena, dok su službenici pripremili sve ostalo, uključujući i vješala za zatvorenike.  Uskoro su im konopci stavljeni oko vratova, a dželat je stajao čekajući naređenje da ukloni postolja ispod nogu optuženih. Ispod crne zastave je stajao vojnik koji je imao zadatak da je podigne za vrijeme pogubljenja.

Najimpresivnije su bile riječi koje su oni uputili svojoj braći i sestrama, dajući im dobre vijesti o ponovnom susretu sa njima u Džennetu, zajedno sa Poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima.  Ove riječi su popraćene dirljivim uzvicima: „Allahu ekber, sva zahvala pripada Njemu!”

U ovim jezivim trenucima smo čuli približavanje vozila. Stražar je otvorio kapiju na kojoj se pojavio visoko rangirani oficir. On je prodornim glasom izdao naređenje konvoju da se zaustavi.

Oficir se zatim uputio prema Sejjidu. Naredio je da mu se ukloni povez sa očiju.

Potom mu se obratio drhtavim glasom: „Moj brate, Sejjide, naš dobronamjerni i milostivi predsjednik (egipatski predsjednik) će vas pomilovati i poklonit će vam vaše živote ako napišeš i potpišeš samo jednu rečenicu.”

Oficir nije ni čekao da Sejjid odgovori. Brzo je otvorio bilježnicu koju je držao u ruci i rekao je: „Napiši, moj brate, samo ovu rečenicu: ‘Bio sam kriv i izvinjavam se.'”

Sejjid ga pogleda svojim bistrim očima. Neopisivi osmijeh mu se pojavi na licu, a zatim reče oficiru iznenađujuće mirnim glasom: „Nikada! Nikada ne bih zamijenio ovaj privremeni život sa vječnim životom na Ahiretu[2]!”

Oficir mu uzvrati tužnim glasom: „Ali, to će značiti vašu smrt, Sejjide!“

Sejjid odgovori: „Mi žudimo za smrću na Allahovom putu. Allahu ekber!”

Ovo nam je pokazalo čvrstoću vjere pravih vjernika. Nemoguće je bilo nastaviti taj dijalog. Oficir je signalizirao dželatu da izvrši pogubljenje.

Uspjeli su samo da izgovore: „Nema boga osim Allaha, Muhammed je Njegov Poslanik.”

Uskoro su se tijela Sejjida i njegove braće njihala na vješalima.

To nećemo zaboraviti sve dok smo živi! Njihova čvrstoća u vjeri je imala jak uticaj na nas. Zbog toga smo postali pobožniji i bogobojažljiviji. Molimo Allaha da nas učvrsti na pravom putu. Amin!!!

Iz knjige “Allahovi pokajnici”

Autor: Muhammed Abdul Aziz el-Musned

Prijevod za Put vjernika: H.D.

Fusnote:


[1] daija – pozivač u islam, misionar

[2] Ahiret – budući svijet

SHARE