Govor uleme ehli sunneta da bez djela nema Dženneta I dio

628

“Uzvišeni Allah nas obaviještava da se lijepa riječ ne diže Allahu osim sa djelom. Stoga, ukoliko nema djela, govor je batil (neispravan) od strane onoga koji ga izgovara, i on mu se odbija. A nema ljepšeg i plemenitijeg govora od tevhida niti pak ljepšeg i plemenitijeg djela od izvršavanja farzova.”


Zaista je mesela povezanosti imana sa radom tjelesnih organa i udova te činjenica odsustva imana kod onoga ko ostavi farzove – ogromna mesela, koju je utvrdila ulema ehlis-sunneta i džema’ata, uzimajući kao dokaz Allahovu knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Vjera islam ne može opstati na tvrdnjama koje nisu propraćene djelima. Uzvišeni kaže:

لَّيْسَ بِأَمَانِيِّكُمْ وَلا أَمَانِيِّ أَهْلِ الْكِتَابِ مَن يَعْمَلْ سُوءًا يُجْزَ بِهِ وَلاَ يَجِدْ لَهُ مِن دُونِ اللّهِ وَلِيًّا وَلاَ نَصِيرًا  وَمَن يَعْمَلْ مِنَ الصَّالِحَاتَ مِن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ وَلاَ يُظْلَمُونَ نَقِيرًا  وَمَنْ أَحْسَنُ دِينًا مِّمَّنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لله وَهُوَ مُحْسِنٌ واتَّبَعَ مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا وَاتَّخَذَ اللّهُ إِبْرَاهِيمَ خَلِيلاً

“To neće biti niti po vašim željama niti po željama sljedbenika Knjige: onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći mimo Allaha ni zaštitnika ni pomagača; a onaj ko radi dobro, bio muškarac ili žena – a vjernik je – ući će u Džennet, i neće mu se učiniti nepravda ni koliko trun jedan. A ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu čineći dobra djela i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja!” (prijevod značenja, En-Nisa 123-125)

Adžurijj kaže1, nakon što je spomenuo da Allah nije vjernike uveo u Džennet samo vjerovanjem, i to sve dok vjerovanju nisu pripojili dobra djela: “Znajte, Allah se smilovao nama i vama, da sam promotrio Kur’an te sam našao na oko 50 mjesta u Allahovoj knjizi da Allah nije uveo vjernike u Džennet samo vjerovanjem, već ih je uveo u Džennet svojom milošću prema njima i uputom ka vjerovanju i činjenju dobrih djela…! Pogledajte – Allah vam se smilovao – govor vašeg Plemenitog Gospodara: da li je igdje, i na jednom mjestu u Kur’anu, spomenuo vjerovanje, a da ga nije povezao s dobrim djelima!?… U ovome što sam spomenuo je dovoljno onome kome Allah, azze we dželle, želi hajr, s toga se vidi da vjerovanje bez djela nije ispravno. I to je vjera o kojoj je Allah, azze we dželle, rekao:

وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ حُنَفَاء وَيُقِيمُوا الصَّلَاةَ وَيُؤْتُوا الزَّكَاةَ وَذَلِكَ دِينُ الْقَيِّمَةِ

“A naredeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno – kao pravovjerni – vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je ispravna vjera.” (prijevod značenja, El-Bejjine, 5.)”.

Ibn Betta, rahimehullah, kaže: “Uzvišeni Allah nas je u puno ajeta u svojoj Knjizi obavijestio da vjerovanje ne može biti osim djelom i obavljanjem farzova, i to i srcem i udovima. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je to pojasnio u svom sunnetu i poučio svoj ummet. Uzvišeni Allah je, između ostalog, rekao u svojoj Knjizi,  poučavajući nas da je iman djelo i da je djelo od imana, pa kaže u suri El-Bekare:

ليْسَ الْبِرَّ أَن تُوَلُّواْ وُجُوهَكُمْ قِبَلَ الْمَشْرِقِ وَالْمَغْرِبِ وَلَكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ وَالْمَلآئِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَى حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَى وَالْيَتَامَى وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّآئِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُواْ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاء والضَّرَّاء وَحِينَ الْبَأْسِ أُولَئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا وَأُولَئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ

“Nije čestitost u tome da okrećete svoja lica prema istoku i zapadu. Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike; i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadima, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju  – kada je preuzmu – ispunjavaju; naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, u bolesti i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni su bogobojazni.” (prijevod značenja, El-Bekare, 177).
Tako da je ovaj ajet nanizao opis imana i njegove uvjete od govora djela i iskrenosti. Ebu Zerr je upitao Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o imanu, pa mu je on proučio ovaj ajet”.2,3

Nakon toga, oba su pisca (Adžurri i Ibn Betta), Allah im se smilovao, naveli mnogobrojne ajete i hadise kao dokaz onoga što su rekli. Ja ću se ograničiti samo na 2 ajeta spomenuta u Allahovoj knjizi, zatim ću spomenuti hadise koji se prenose od Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

1. Kur’anski ajeti

Prvi ajet:

Allahove riječi, pri kraju sure El-En’am:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لاَ يَنفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِن قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا قُلِ انتَظِرُواْ إِنَّا مُنتَظِرُونَ

“Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednoj duši neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovala ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila”. (prijevod značenja, ajet 158).

Ovaj ajet ukazuje na kufr (nevjerstvo) onoga koji tvrdi da je vjernik došavši sa potvrdom srca i jezika, ali bez djela tjelesnih organa i udova. Jer, ajet ukazuje da, prije dolaska nekih od predznaka, nijednoj duši neće koristiti iman, sve dok svoje vjerovanje ne potvrdi djelom. Ajet ukazuje i na to da se tada neće okoristiti osim onaj koji je spojio vjerovanje i činjenje dobrih djela – koja su, u stvari, suština imana.

Kaže Ebu Džafer et-Taberi, rahimehullah, u svom tefsiru (8/76): “Što se  tiče Njegovih riječi: “Ili, ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila”, one znače: “…ili radila potvrđujući svoje vjerovanje u Allaha dobrim djelima koja potvrđuju njegov govor i čine istinitim, prije negoli Sunce izađe sa zapada… A čovjeku neće koristiti ako je u Allaha i Njegovoga Poslanika vjerovao, a Allahove farzove zanemario, ne čineći dobra djela svojim udovima pokoravajući se time Allahu. A kada Sunce izađe sa zapada, djela koja tada bude činio mu neće koristiti zbog nemarnosti koja je prethodila prije izlaska Sunca. Kao što me je obavijestio Muhammed b. Husejn koji je rekao: “Pričao nam je Ahmed b. Mufeddal koji je rekao: “Pričao nam je Esbat od Suddijja: “Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednoj duši neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovala, ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila”, kaže: “Učinila hajr u svom vjerovanju, a to je dobro djelo; takvi su pripadnici Kible. A ako je pak čovjek vjerovao, a nije činio dobra djela prije izlaska Sunca, pa počne činiti dobra djela nakon ovog znaka, to mu se neće prihvatiti. A ako je pak činio djela prije izlaska Sunca i činio dobra djela i nakon izlaska Sunca, to će mu biti prihvaćeno.”

Ševkani, rahimehullah, kaže [v. tefsir Fethul-kadir, 2/254]: “Njegove riječi: “ili, ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila” su nadovezane na riječ “vjerovala”. A značenje je da čovjeku neće koristiti njegovo vjerovanje kada nastupe opisani predznaci, ukoliko nije vjerovao prije toga; ili je, pak, vjerovao – ali nije činio dobra djela. Iz ovoga proizilazi da, prije negoli nastupi koji od predznaka, neće koristiti osim spoj između vjerovanja i činjenja dobrih djela. A što se tiče onoga koji je samo vjerovao prije toga i nije činio dobra djela, ili je, pak, činio dobra djela ali nije vjerovao – to mu neće koristiti.”

Drugi ajet:

Riječi Uzvišenog u suri Fatir:

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

“K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže”. (10. ajet)

Shodno tumačenju koji se prenosi od selefa uzdizanje govora, a najveći govor je šehadet, zavisi od dobrih djela. Onaj ko povjeruje, a ne radi dobro, nema djela koje bi podiglo njegovo vjerovanje. To upućuje da je djelo, a najveće djelo je namaz, uvjet prihvatanja govora, a najveći govor jeste šehadet. A sada pogledaj brate, ti koji tražiš istinu, govor nekih mufessira i pisaca u knjigama iz oblasti akaida.

Kaže Ebu Džafer et-Taberi, rahimehullah: “Njegove riječi: “K Njemu se dižu lijepe riječi”. Kaže Uzvišeni da: “K Njemu se diže zikr roba i njegova zahvala Njemu, a dobro djelo ih podiže”. Zikr roba svom Gospodaru podiže dobro djelo, a to je rad u pokornosti Njemu uz izvršavanje onoga što je naredio i uz klonjenje onoga što je zabranio. Mufessiri (ehlut-te’vil) isto tako kažu poput ovoga sto smo spomenuli”.4

Zatim je, nakon toga, Et-Taberi svojim lancem (senedom) prenio nekoliko predaja. Jedna od tih predaja su njegove riječi: “Pričao mi je Alija: “Pričao nam je Ebu-Salih koji kaže: “Pričao mi je Muavija od Alije, a on od Ibn-Abbasa da je rekao o Allahovim riječima: “K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže”: “Lijepa riječ je spominjanje (zikr) Allaha, a dobro djelo je obavljanje farzova. Tako da onome ko spominje Allaha obavljanjem farzova bit će uzdignuto njegovo spominjane (zikr) Allahu. A onome ko spominje Allaha (samo govorom, a ne obavlja farzove) njegov govor će biti odbačen, jer mu je bilo preče da čini dobra djela.”

Rekao sam: “Ova predaja je iz primjerka kojeg prenose veliki učenjaci  od Ebu-Saliha Abdullaha b. Saliha, koji je bio Lejsov pisar. Međutim, muhaddisi su složni da Ibn Ebi-Talha nije čuo ništa od Ibn Abbasa, radijAllahu anhu. Sujuti, međutim, kaže [Itkan 2/188]: “Ahmed b. Hanbel je rekao: “Zaista u Egiptu postoji knjiga (sahifa), kada bi čovjek otputovao u Egipat namjeravajući je, ne bi bilo mnogo.”5

Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: “Ovaj primjerak (nusha) je bio kod Ebu Saliha, Lejsova pisara. On ga prenosi od Muavije b. Saliha, on od Alije b.  Ebi Talhe, a on od Ibn Abbasa. On je kod Buharije od Ebu-Saliha i na ovaj primjerak (nusha) se Buhari puno oslanjao kada bi spominjao muallekan od Ibn Abbasa. Od nje prenose isto tako Ibn Džerir, Ibn Ebi Hatim te dosta često i Ibn Munzir sa posrednicima između njih i Ebu Saliha.”6

Ebu Abdullah el-Kurtubi, rahimehullah, u komentaru ovoga ajeta kaže [El-džami’ li ahkamil Kur’an, 14/330]: “Ibnul-Arabi kaže: “Govor čovjeka spominjanjem Allaha, ukoliko se njemu ne pripoje dobra djela, neće koristiti. To zato jer onome kome njegov govor bude oprečan djelima on je propast njemu. Konstatacija toga je da, ukoliko djelo bude uvjet primanja govora, ili je pak djelo povezano s njim, onda se govor ne prima, osim s njim. A ukoliko djelo nije uvjet prihvatanja govora, onda je to: ili dobra riječ koja se zapiše u njegovu korist ili pak loše koje se zapiše kao dokaz protiv njega. Zatim se to vaga, a potom Allah presudi uspjehom i zaradom ili propašću.”

Kažem (tj. Kurtubi): “Ovo što je spomenuo Ibnul Arabi je ispravna konstatacija. Očevidno je da su dobra djela uvjet prihvatanja lijepa govora. U predajama se spominje da ukoliko rob iskreno kaže: “La ilahe illallah” meleki pogledaju u njegovo djelo. Pa ukoliko se djelo poklapa s njegovim govorom, podignu se (prihvate) zajedno, a ukoliko je njegovo djelo oprečno njegovom govoru, njegov govor se zadrži – sve dok se ne pokaje od svog (ružnog) djela.

Shodno tome, dobro djelo uzdiže lijep govor Allahu, a aluzija (kinaje) u riječi “uzdiže ga” se odnosi na lijepu riječ. I to je mišljenje Abdullaha b. Abbasa, Šehra b. Havšeba, Seida b. Džubejra, Mudžahida, Katadea, Ebul-Alije i Dahhaka. A na osnovu mišljenja da je “lijepa riječ” riječ tewhida, onda je tewhid taj koji uzdiže dobro djelo. Jer, dobro djelo se ne prihvata bez imana i tewhida. Tako da je u ovom slučaju značenje da: lijepa riječ uzdiže dobro djelo. Tako se aluzija (kinaje) u ovom slučaju odnosi na dobro djelo. Ovaj govor se prenosi od Šehra b. Havšeba koji kaže: “Lijepa riječ” jeste Kur’an, “uzdiže dobro djelo”, tj. Kur’an.

Neki pak kažu da se to odnosi na Allaha, tj. da dobro djelo Allah uzdiže nad  lijepom riječju, iz razloga što je djelo potvrda riječi i što se onaj koji radi više umara od onoga koji govori. To je činjenica govora jer Allah je taj koji uzdiže i spušta riječi i djela, tj. prihvata ih ili odbacuje. Drugo i treće mišljenje (tj. dva mišljenja koje smo maloprije spomenuli) jesu metaforička, ali su prihvatljiva.

En-Nehhas kaže: “Prvo mišljenje7 je najpreče i najispravnije zbog veličine onih koji ga zastupaju, a i preče je u arapskom jeziku jer karije (učači Kur’ana plemenitog) uče riječ el-amel (djelo) u nominativu (merfu’), a kada bi značenje bilo: “A Allah uzdiže dobro djelo”, ili kada bi bilo značenje: “a lijepa riječ uzdiže dobro djelo”, onda bi tada riječ el-amel bila u akuzativu, a nije nam poznato da je iko čitao ovu riječ u akuzativu.”  [Završio se govor Kurtubija].

Kažem: “Ono što je En-Nehhas, rahimehullah, rekao je istina; međutim, i pored toga što je prvi govor poznatiji s obzirom na one koji ga zastupaju i ispravniji sa strane kiraeta i jezika, i pored toga ne postoji kontradiktornost između prvog i drugog mišljenja. To zato jer su i govor i djelo uvjet ispravnosti imana. Ako se dobra djela ne primaju ukoliko im ne prethodi govor koji se ogleda u ikraru (potvrdi jezikom), a koji  obuhvata tasdik (vjerovanje srcem), isto tako ne prima se ikrar (potvrda jezikom) osim sa djelom koje prati ikrar, tako da se ne uzdiže jedno bez drugog.

Nakon spomenutog ajeta Adžurijj kaže [Eš-Šerija’, 1/284]: “Uzvišeni Allah nas obaviještava da se lijepa riječ ne podiže Allahu osim sa djelom. Stoga, ukoliko nema djela, govor je batil (neispravan) od strane onoga koji ga izgovara, i on mu se odbija. A nema ljepšeg i plemenitijeg govora od tevhida niti pak ljepšeg i plemenitijeg djela od izvršavanja farzova.”

Ibn El-Hanbeli kaže [Er risaletul-vadiha firredi ala el-ešaire, 2/802]: “Ono što također upućuje da je iman govor i djelo su Allahove riječi: ‘K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže’. Uzvišeni nas obavještava da se govor ne uzdiže osim djelom, jer je djelo to koje ga uzdiže – što upućuje da se govor kojeg ne prati djelo ne uzdiže.

Iz knjige “Akvalu zevil irfan fi ennel amele dahilun fi musemmel iman”

Ključne riječi: {tortags,408,1}

Fusnote:

1. Eš-Šeria’, 1/277, 284, 289

2. El-Ibane,  2/771

3. Bilježi ga Muhammed b. Nasr el-Mirvezijj u svojoj knjizi “Ta’azimu kaderis-salati” pod brojem 408. i Hakim u “Mustedreku” (2/299, br. 3077) koji je rekao da je ovaj hadis vjerodostojan po šartovima dvojice šejhova (tj. Buharije i Muslima), a nisu ga zabilježili. Zehebi je u djelu koje se zove “Telhis” prigovorio rekavši: “Otkud mu vjerodostojnost kada je on munkati” (tj. lanac hadisa je prekinut – op. prev.) Predaju bilježi i Ibn Kesir u svom tefsiru (1/458) te kaže: “Ovaj hadis je munkati’, u njemu je Mudžahid koji nije zatekao Ebu Zerra koji je umro davno prije toga.”

4. Tefsir, 22/80

5. Ebu-Džafer en-Nehas prenosi ovu predaju svojim senedom u: En-Nehhas, Nasih i mensuh, 1/462 (27), I’rabul Kuran, 3/104. Ovaj navedeni tekst spomenut je iz toga djela. Pogledaj isto tako: Fethul-Bari (8/557).

6. Fethul Bari (8/557), poglavlje o tefsiru, sura El-Hadždž, 52. ajet.

7. Opaska prevodioca: tj. mišljenje da dobro dijelo uzdiže lijepe riječi. Pogledaj: En-Nehhas, Meani el-Kurani el-kerim, 5/442.