Ebu Bekr es-Siddik – požrtvovani pomagač islama, Poslanikov drug i prvi halifa (2. dio)

1262

Rat protiv odmetništva

Nakon Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret, neka od arapskih plemena odmetnuše se od islama. Halifa se našao nasuprot pokreta koji je sadržavao kufr, zabludu i otpadništvo, što je sve prijetilo raspadanju jedinstvenosti muslimana,okupljenih na Arapskom poluotoku, pod zastavom islama. Povodi otpadništva bili su različiti: neka plemena odbila su davati zekat, htjela su odbaciti vjerske obaveze i vratiti se u džahilijet, neka su, opet, htjela vlast nad Arapskim poluotokom i vođstvo nad Arapima. Počeli su se pojavljivati lažni poslanici koji su lagali i obmanjivali ljude.

Neka arapska plemena, od kojih su Abs i Zubajn, htjela su da osvoje Medinu, što bi bila dobra pozicija za kasnije preuzimanje kontrole i vlasti nad čitavim poluotokom. Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je pripravan u pogledu namjera Absa i Zubajna, naredio je straži da i danju i noću dežura, a muslimane pozvao da budu u stalnoj pripravnosti za intervenciju. Jedne noći su otpadnici od vjere navalili na Medinu, ali su im se muslimani oduprijeli i otjerali ih zahvaljujući svojoj budnosti. Otpadnici su se povukli do mjesta zvanog “Zul-Kassa”, u uvjerenju da su prvom navalom na Medinu ostvarili pobjedu koju treba zapečatiti sutradan.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojom je pronicljivošću dokučio plan odmetnika, te je opremio vojsku i dok je pala noć, krenuo njihovim tragom. Naredio je da se neprimjetno privuku neprijatelju i okončaju s njima. Nevjerovatnom brzinom, u tami noći, muslimanske sablje kosile su otpadnike, a odmetnici počeše bježati na sve strane. Tako je bilo sve do izlaska sunca kad se ostvari prva pobjeda muslimana pod vođstvom novoizabranog halife, radijallahu anhu.

Potom su počeli pristizati izvještaji i obavijesti Ebu Bekru, u kojima su bile informacije o otpadničkim pokretima u raznim oblastima poluotoka. Na jugu, u Jemenu, Esved el-Ansijj uspio je protjerati namjesnike koje je postavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i zavladati cijelim Jemenom. Na sjeveroistoku, Musejleme ibn Habib el-Kezzab proglasio se poslanikom, a oko njega su se okupili njegovi suplemenici iz Benu Hanife. Bilo ih je blizu četrdeset hiljada spremnih za rat.

U plemenu Benu Esed, Tulejha ibn Huvejlid el-Esedi pozvao je narod da odbiju plaćati zekat. Isto tako, Malik ibn Nuvajre el-Jerbu'i okupio je svoje saplemenike i priključio se vojsci Sedžahete et-Taglibijje, koja se proglasila poslanikom i udala za Musejlemu ibn Habiba el-Kezzaba.

Ebu Bekr htio je lično predvoditi muslimane protiv otpadnika, ali istaknuti ashabi, naročito Alija, radijallahu anhu, odgovarali su ga od toga. Abdurrahman ibn Avf tražio je od njega da pošalje više vojske u mjesta u kojima se otpadništvo pojavilo. Halifa se složio s njihovim prijedlozima.

Spremio je jedanaest vojnih odreda, nad svakim je postavio zapovjednika i poslao ga u određeno mjesto gdje se pojavilo odmetništvo. Te vojskovođe i mjesta su:

Halid ibn Velid otišao je prema Tulejhi ibn Huvejlidu, u pleme Benu-Esed i prema onima koji su im se priključili iz plemena Tajjia, Absa i Zubjana. Kada završi s njima, trebao se uputiti prema Maliku ibn Nuvejri, vođi otpadnika iz Benu-Temima u Betahu.

Ikrime ibn Ebu-Džehl otišao je prema Musejlemi ibn Habibu el-Kezzabu u Jemamu;

Šerahbil ibn Husne otišao je za Ikrimom sa istim ciljem;

Turejfe ibn Hadžiz prema plemenu Benu-Salim i onima koji su bili s njima iz plemena Havazin;

Amr ibn el-‘As krenu prema plemenima Kada'a, Vedi'a i Haris;

Halid ibn Seid na granice prema Šamu;

El-Ala’ ibn el-Hadremi u Bahrein;

Huzejfe ibn Muhsin el-Galefani ode u Dub'a, u Omanu;

Arfedže ibn Hersem prema stanovnicima Mehre;

Muhadžir ibn Ebu-Umejj prema Esvedu ibn el-Ansijju u San'au, a zatim u Hadremevt;

Suvejd ibn Mukarim el-Mazin ode prema Tuhami, u Jemen;

Potom je Ebu Bekr, radijallahu anhu, poslao proglase arapskim plemenima koji su sadržavali slijedeću poruku:

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Od Ebu Bekra, namjesnika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svima do kojih dođe ovo moje pismo, bili oni u islamu ili se odmetnuli.

Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vraćaju u zabludu i sljepilo. Zahvaljujem Allahu, pred vama, osim Kojeg drugog boga nema. Svjedočim da je Allah, dželle ša'nuhu, Jedan, da nema druga, i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Poslanik. Potvrđujem da je istina ono s čim je došao, a kažemo da je nevjernik onaj koji to niječe. Protiv takvih ćemo ratovati.

Doista je uzvišeni Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa Istinom od Njega, svim stvorenjima, kao onoga koji donosi radosne vijesti i opominje, koji poziva Allahu kao svjetiljka koja sija, i da opomene onoga ko ima pameti, i da se obistini govor nad nevjernicima. Allah je uputio Istini onoga ko se odazvao, a Poslanik je napadao onoga ko se odmetnuo, sve dok se ne bi pokorio islamu, milom ili silom.”

U proglasu je još stajalo: “Doprla mi je vijest o odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon što su je bili prihvatili, pokušavajući prevariti Allaha i zapostaviti Njegova naređenja, da bi udovoljili šejtanu. Šaljem vam odrede vojske sastavljene od muhadžira, ensarija i onih koji ih slijede u dobru. Naredio sam im da ni protiv koga ne otpočinju borbu niti da ubijaju, prije nego ga pozovu u islam. Ko im odgovori pozitivno i počne raditi dobra djela, bit će mu primljeno i pomoći će mu se, a ko odbije, naredio sam da se protiv takvih bori i da se prema njima nema nikakva obzira.

Naredio sam svakom svome izaslaniku da pročita ovo moje pismo na svakom vašem okupljalištu i mjestima gdje se ezan uči, pa ako muslimani prouče ezan, i vi ga proučite, da bi vas ostavili na miru. Ako ne prouče ezan, neka muslimani navale na njih. Ako prouče ezan, neka ih pitaju o njihovim dužnostima, pa ako poreknu (dužnosti), napadnite na njih, a ako prihvate, oprašta im se šta je bilo i preuzimaju na sebe sve dužnosti i obaveze.”

Muslimanska vojska uspjela je da suzbije otpadnike, presudi njihovim vođama i da svakog otpadnika vrati u okrilje vjere. Neki od tih otpadnika su, nakon što su se povratili i popravili svoje vjerovanje, zauzeli istaknutu ulogu u historiji islama.

Osvajanje Iraka

Najveći plod ratova protiv otpadnika jeste povratak jedinstvenosti na Poluotoku, pod okriljem islama, i pozitivan uticaj na širenje islama u zemljama koje su kasnije osvojene.

Postojale su dvije velike sile koje su okruživale Arapski poluotok sa sjeveroistoka i sjevera. Bile su to Perzija i Bizantija. Predio koji se protezao između Poluotoka i Iraka, i od Bahrejna pa do obala Perzijskog zaljeva, naseljavali su pripadnici plemena Šejban, a ono je jedan od ogranaka plemena Bekr ibn Vail, koje vodi porijeklo od Reb'ie i od Me'ida ibn Adnana. Perzijanci su imali vlast nad Bahrejnom i Omanom te su neki od njih za stalno naselili to područje. Mnogi od sukoba i nesporazuma koji su se događali bili su između tih perzijanskih doseljenika i plemena Benu Šejban.

U plemenu Šejban istakao se jedan heroj, Musenna ibn Haris. On je napadao na oblast Sevad u Iraku i redovito se vraćao sa plijenom. Njegovi podvizi pročuli su se širom Poluotoka.

Halifa Ebu Bekr, radijallahu anhu, razmišljao je o direktnim osvajanjima susjednih zemalja kako bi se islam tamo proširio. Kada je čuo o događajima i prodorima Musenne u Irak, zapitao se: “Ko je ovaj o kojem dolaze vijesti o njegovim podvizima, prije nego o njegovom porijeklu?”

Odgovorio mu je Kajs ibn Asim el-Minkari, vladar Benu Temima i rival Benu Šejbana, kada je prisustvovao šuri (vjeću): “Ovaj čovjek nije nepoznat niti nepoznatog porijekla niti slabe podrške. To je Musenna ibn Haris eš-Šejbani.”

Musenna je želio da njegovi prodori poprime oblik općeg rata pa da dobije halifino odobrenje za njegove planove. Došao je u Medinu i sreo se s halifom. Objasnio mu je situaciju i zatražio od njega dozvolu da otpočne otvoreni rat. Rekao je: “Postavi me za vođu mog naroda, a od mene je dosta što ću se boriti protiv Perzijanaca.”

Ebu Bekr, radijallahu anhu, pristao je na to i dozvolio njemu i narodu iz njegovog plemena da otpočnu sa ratnim operacijama u Iraku.

Musenna je bio pronicljiv čovjek o pitanju rata. Uvidio je da treba sakupiti veliku vojsku i direktno krenuti u osvajanje Iraka, s tim da u svakoj svojoj pokrajini ostavi dio vojske koji bi je štitio. Poslao je svog brata, Mesuda ibn Harisa, u Medinu do halife i napisao mu: “Ako me potpomogneš i Arapi čuju za to, svi će pohrliti da mi se priključe i Allah će poniziti mnogobošce. Obavještavam te, nasljedniče Allahova Poslanika, da nas se neprijatelj boji i strahuje od nas.”

Ebu Bekr smatrao je da treba pomoći Musennu s velikim pojačanjem. Tako je i uradio i počeo je na Irak gledati posebnom pažnjom. Želio je da se Irak osvoji brzo i u cjelosti. Napravio je plan kojim bi se Irak okupirao s dvije strane, s juga i sa sjevera, a dvije skupine vojske bi se sastale u sredini, u glavnom gradu Hiri, prijestolnici arapskih kraljeva iz porodice Menazir, koji su bili postavljeni od Perzijanaca. Za ovo je izabrao dvojicu uglednih vojskovođa, poznatih po hrabrosti, razboritom razmišljanju i po znanju vojne strategije. Bili su to: Halid ibn Velid i Ijjad ibn Ganem.

Halid se, nakon rata protiv otpadnika, odmarao sa familijom u Enbadžu, dok je Ijjad bio u Feredu, mjestu između Nebadža i Hidžaza.

Ebu Bekr napisao je Halidu: “Allah ti je omogućio pobjede, pa kreni u Irak i počni od staništa stanovnika Sinde i Hinda i nastavi dok se ne sretneš sa Ijjadom. Lijepo se odnosi sa stanovništvom Perzije i onima u njihovoj vlasti.”

Ijjadu ibn Ganemu je napisao: “Idi dok ne dođeš do Musajjeha, odatle uđi u Irak s njegovog vrha i nastavi s prodorom dok se ne sretneš s Halidom. Dopustite onima koji hoće da se vrate i ne prodirite na silu. Krenite prema Hiri, ko od vas dođe prije do nje on je nadređeni onome drugom. Kad se sastanete u Hiri, nakon što je osvojite i zauzmete perzijske utvrde i uvjerite se da su primili islam, neka jedan od vas ostane kao zaštita i zaleđina muslimanima u Hiri; a drugi neka nastavi sa napadima na Allahove i vaše neprijatelje Perzijance u El-Medainu, njihovoj prijestolnici i uporištu. Borite se protiv njih njihovim oružjem, tražite pomoć od Allaha i bojte Ga se. Neka vam ahiret bude preči od dunjaluka – zaradit ćete oboje! Ne stavljajte dunjaluk ispred ahireta – izgubit ćete oboje! Čuvajte se onoga na što vas Allah upozorava, ostavljanjem grijeha i čestim kajanjem. Teško vama ako budete ustrajavali u grijehu i odgađali s kajanjem.”

Plan koji je zacrtao Ebu Bekr, stavio je perzijske snage, koje su bile zapadno od Eufrata, u kliješta. Ako bi se oni suprotstavili jednoj od dvije muslimanske vojske, prijetila im je opasnost od druge koja bi joj ostala za leđima.

Halid je odmah po primanju halifinog naređenja, otpočeo sa okupljanjem i rasporedom vojske te izborom zapovjednika. Krenuo je ubrzanim maršom kako bi se sastao s Musennom ibn Harisom koji je, halifinom ukazom, potpao pod njegovo zapovijedništvo.

Što se tiče Ijjada, on je okupio svoju vojsku i uputio se prema Devmetul-Džendelu.

Halid je, odmah po dolasku u Irak, otpočeo s osvajanjem. Pobjede su ga pratile u svakoj bici.

Poslije svake bitke, Ebu Bekru bi poslao glasnika s viješću o pobjedi, a ovaj bi mu se vraćao s naređenjem na predstojeće korake. Halid je osvojio Ebelle, grad kojeg su poslije Perzijanci vratili u svoje ruke. Isti grad je ponovo osvojio Utbe’ ibn Gazvan, zatim i gradove Mizar, Falulidže, Elis, Amagašju, Mekar, a na kraju i Hiru. Kada je ušao u Hiru, stiglo mu je pismo od Ijjada u kojem traži pomoć protiv mnogobožaca u Devmetul-Džendelu. Odgovorio mu je na poziv, otišao i pružio mu pomoć u napadu na Devmetul-Džendel, a onda Ijjadu prepustio da uđe u grad.

Halid se ulogorio u Hiri, od nje je napravio centar za upravljanje vojskom, i tu je napravio planove za osvajanje El-Medaina, prijestolnice perzijskog kralja. Baš u to vrijeme Halid ibn Velid primi naređenje od halife Ebu Bekra da se uputi na ratište u Šam, gdje je bio potreban.

Osvajanje Šama

Vijesti o osvajanju Iraka došle su do Ebu Bekra, radijallahu anhu, a on je razmišljao o slanju vojske u Šam, znajući da je Allah obećao dati pobjedu vjernicima. Kada je osvojena Hira, došao mu je Šerahbil ibn Hasne sa radosnom viješću o pobjedi i petinom ratnog plijena.

Nekoliko dana nakon toga Šerahbil je došao na halifin medžlis (sjednicu) i upitao ga: “Nasljedniče Allahovog Poslanika, zar nisi razmišljao da pošalješ vojsku u Šam?” “Jesam, razmišljao sam o tome i nisam nikome ništa govorio o svojim mislima. A ti me ne pitaš, a da nemaš neki razlog”, odgovori halifa.

Šerahbil mu reče: “Vidio sam te, nasljedniče Allahovog Poslanika, u snu kako hodaš iznad ljudi, po tvrdom i nepristupačnom terenu, preko brda, po kojima se inače ne može hodati. Nastavio si ići dok se nisi popeo na jedno visoko uzvišenje, bio si iznad svih, s tobom su bili ashabi, zatim si se spustio u plodnu dolinu u kojoj bješe oranica, sela i tvrđava. Rekao si muslimanima: ‘Navalite na Allahove neprijatelje, a ja vam garantujem pobjedu i ratni plijen.’ Muslimani su onda navalili, i ja sam bio s njima i nosio sam zastavu. Uputio sam se prema jednom selu, oni su u njemu od mene zatražili da im pružim sigurnost pa sam ih zaštitio. Potom sam došao i vidio da si zauzeo ogromnu tvrđavu. Allah ti je omogućio pobjedu, neprijatelj se predao, a ti si sjeo na prijestolje koje ti Allah podari. Zatim bi rečeno: ‘Allah ti je omogućio pobjedu, pa zahvali svome Gospodaru i budi Mu u pokornosti, a zatim prouči: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze; ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'”3

Halifa mu reče: “Usnio si! Dobro si vidio i dobro će biti, ako Allah da.”

Ebu Bekr sazvao je šuru da bi se dogovorio. U šuri su bili: Omer ibn el-Hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avam, Abdurrahman ibn Avf, S'ad ibnu Ebu-Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah, Abdullah ibn Ebu Evf el-Huzami, Seid ibn Zejd te istaknuti muhadžiri i ensarije, neka je Allah s njima zadovoljan.

Ebu Bekr je rekao: “Neizbrojive su Allahove blagodati, a nagrada je uvijek veća od djela. Allahu pripada hvala za ono što je učinio od vas, ujedinivši vas na jedinstvenoj riječi i popravivši odnose među vama. Uputio vas je na islam i odbio od vas šejtana napasnika. Nije vam dozvoljeno da Mu pripisujete druga, ili da uzmete drugog boga osim Njega. Arapi su danas jedan narod, sinovi jednog oca i jedne majke. Želim da vas podstaknem na odlazak u Šam, u bitku protiv Bizantijaca. Neka Allah učvrsti muslimane i učini Svoju riječ gornjom, a neka muslimani u tome imaju svoj doprinos. Ko pogine poginuo je kao šehid, a ono što ima kod Allaha bolje je za one koji budu dobri. Ko preživi živjet će da bi branio vjeru iščekujući od Allaha da mu da nagradu mudžahida, onoga ko se bori na Allahovom putu. Ovo je moje mišljenje, pa neka svako izloži svoje.”

Svaki je počeo da izlaže svoje viđenje i primjedbe, i da upućuje savjete. Bila su dva mišljenja o tome kako osvojiti Šam.

Prvo je mišljenje bilo da se pošalje velika vojska koja bi otpočela osvajanja odmah po dolasku u Šam. Drugo mišljenje bilo je da se upotrijebi ista taktika u osvajanju Šama, kao što se upotrijebila u osvajanju Iraka, a to je da se pošalje više skupina vojske koje bi nadirale s više strana, a one bi bile potpomognute dobrovoljcima koji bi bili u njihovoj pratnji. Preovladalo je drugo mišljenje.

Alija, radijallahu anhu, tokom čitave sjednice samo je šutio, Ebu Bekr se okrenuo prema njemu i upitao ga: “Šta ti misliš, o Ebu-Hasane?”

Alija mu odgovori: “Držim te blagoslovljenim čovjekom i tvoj moral je blagoslovljen, pa ako kreneš na njih ili pošalješ vojsku, s Allahovom pomoću ćeš pobijediti.”

Halifa reče: “Allah te nagradio, a odakle ti to?”

“Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Ova vjera će pobijediti svakog ko joj se usprotivi, sve dok njeni sljedbenici budu ustrajni.'”

Halifa reče: “Subhanallah! Kako li je dobar ovaj hadis. Obradovao si me, neka tebe Allah obraduje i na dunjaluku i na ahiretu.”

Pristupilo se pozivanju dobrovoljaca. Okupljena je prva vojska i zapovjedništvo nad njom dato je Halidu ibn Seidu, te on načini pokret ka Šamu. Pošto nije zadovoljio svojim komandovanjem, Ebu Bekr ga je vratio, a zatim opremio četiri odreda vojske i za zapovjednike nad njima postavio: Jezida ibn Ebu Sufjana, Ebu Ubejdu ibn el-Džerraha, Mu'aza ibn Džebela i Šerahbila ibn Hasnu.

Halifa je poslao pismo u Jemen, tražeći dobrovoljce. U Medinu počeše pristizati odredi dobrovoljaca, koji su se odazivali pozivu u džihad. Kada se vojska Jezida ibn Ebu Sufjana skupila, halifa mu je, kada se približio trenutak polaska, predao zastavu. Jezid je uzjahao svog konja i krenuo. Halifa je išao kraj njega, ispraćajući ga, pa mu Jezid reče: “Nasljedniče Allahova Poslanika, ili uzjaši, ili mi dozvoli da sjašem pa da zajedno idemo pješice. Mrzim da jašem dok ti pješačiš.”

Ebu-Bekr reče: “Niti ćeš ti sjahati niti ću ja uzjahati, ja ovo svoje hodanje računam koracima na Allahovom putu.”

Tako je s njima išao oko dvije milje, pa mu je rečeno: “Nasljedniče Allahova Poslanika, bolje ti je da se vratiš.”

On reče: “Ne! čuo sam Allahova Poslanika kako kaže: ‘Čije se noge upraše na Allahovom putu, Allah je zabranio vatri da ih prži.'”

Zatim je savjetovao Jezida: “Jezide, preporučujem ti bogobojaznost i pokornost Allahu, da poštuješ Njegove odredbe i da Ga se plašiš. Kada sretneš neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemoj zatajiti ništa od plijena i ne skrnavi tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjeri i ne budi kukavica. Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštećivati ih, nemojte uništavati drveća koja daju plod i nemojte klati stoku, osim što je potrebno da se prehranite. Kada sretnete mnogobošce, pozovite ih da izaberu jedno od troje. Ako se odazovu, ostavite ih na miru.

Pozovite ih u islam, pa ako prihvate, ostavite ih na miru. Zatim ih pozovite da se priključe islamskoj državi, a ostave svoju. Ako tako urade, onda im recite da imaju ista prava koja imaju i mudžahidi te da su dužni što su dužni i mudžahidi. Ako prime islam a ostanu u svojoj državi, onda ih obavijestite da se računaju kao Arapi muslimani i da je na njima odgovornost koju je Allah propisao za sve muslimane. Takvi nemaju nikakva udjela u raspodjeli ratnoga plijena, sve dok se ne budu borili na Allahovom putu. Ako odbiju ulazak u islam, onda ih pozovite na plaćanje džizje. Ako prihvate, zaštitite ih, a ako odbiju, onda od Allaha tražite pomoć i borite se protiv njih. Allah će sigurno pomoći onoga koji pomaže Njegovu vjeru i Njegovog Poslanika.”

Poslije toga nastavljeno je sa slanjem vojske. Glavni zapovjednik cjelokupne vojske, nakon okupljanja svih njenih odreda, bio je “Povjerenik ummeta”, Ebu Ubejde ibn Džerrah.

Jezid je krenuo sa osvajanjima. Gradovi El Arabe i Ed Dasin bila su prva dva osvojena grada u Šamu. Kada je bizantijski kralj Herakle saznao za pohode muslimana, počeo je da sakuplja vojsku Bizantinaca i arapskih kršćana koji su živjeli u njegovom podaništvu.

Ebu Ubejde je halifi napisao pismo u kojem je stajalo: “U ime Allaha Milostivog, Samilosnog. Bizantijci, stanovnici Šama i svi koji su u njihovoj vjeri, skupili su se da bi ratovali protiv nas. Nadamo se ostvarenju Gospodareva obećanja i Njegovoj pomoći kao i do sada. Želio sam da te obavijestim o ovome, da vidiš šta je činiti. Neka je selam na tebe.”

Ebu Bekr počeo je razmišljati o slijedećem koraku. Vidio je da je većina Iraka osvojena i da je ličnost Halida ibn Velida na ratištu važna i neophodna. Napisao mu je pismo u kojem mu naređuje da ode u Šam i preuzme komandu nad islamskom vojskom: “Putuj s polovicom ljudi dok ne dođeš do Jermuka gdje su okupljeni muslimani. Oni su premoreni. Ostani ustrajan u namjeri i neka te prati dobro i sreća, Ebu Sulejmane. Uradi to, a Allah će ti dati blagoslov. Nemoj se umisliti, pa da stradaš i ponižen budeš. Čuvaj se uobraženosti zbog svojih dijela. Allahu pripada blagodat i On daje nagradu i kaznu.

Napusti Irak i neka njime upravljaju oni koje si tamo zatekao, zatim nastavi napredovanje s onima koji su došli s tobom u Irak iz Jemame i onima koji su ti se priključili iz Hidžaza. Idi dok ne dođeš do Šama i sretneš se s Ebu Ubejdom ibn el-Džerrahom i muslimanima koji su s njim. Kada se sretnete, ti preuzmi komandu. Nad polovicom vojske koja ostaje u Iraku ostavi Musennu ibn Harisa za zapovjednika. Ne osvajaj ono što ne možeš sačuvati. Kada vam Allah omogući pobjedu, vrati se sa vojskom u Irak i nastavi sa svojim poslom. Neka je Allahov mir i milost na tebe.”

Halid je, po naredbi, krenuo ka Šamu. Prešavši pustinju, osvojio je Tedmir i Karjetejn, poslije toga se sreo s islamskom vojskom i ujedinio je pod svoju komandu. Nakon toga je osvojio Busru u Horanu, zatim Idžnadejn, Damask i Hims. U to vrijeme vršile su se obimne pripreme za najveću bitku u historiji Islama – Bitku na Jermuku.

Preseljenje na Ahiret

Dok su se muslimani spremali za Bitku na Jermuku, Halifa, radijallahu anhu, razbolio se takvom bolešću da ga ona veza za postelju tako da nije mogao izlaziti iz kuće petnaest dana. Za to vrijeme naredio je Omeru, radijallahu anhu, da predvodi ljude u namazu. Aiša i Abdurrahman ibn Ebu Bekr, prenose da se Ebu Bekr jednog hladnog dana okupao i to je prouzrokovalo groznicu, koja ga je oborila i vezala za postelju. Tokom čitave bolesti razmišljao je o situaciji i stanju muslimana. Razmišljao je šta će biti poslije njegove smrti. Zovnuo je Osmana ibn Affana i rekao mu da zapiše slijedeći tekst:

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su riječi Ebu Bekra ibn Ebu Kuhafe u zadnjim trenucima njegovog života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu ahireta, na kojem će svaki nevjernik povjerovati, svaki grješnik se uvjeriti i svaki lažac istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, pa ga slušajte i pokoravajte mu se. Ako bude pravedan, to je moj sud o njemu i ono što ja znam o njemu, a budućnost ne poznajem. Zalimi će sigurno saznati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost.”

Ebu Bekrova bolest pogoršala se i počeo je preživljavati smrtne muke. Njegova kći Aiša, koja je sjedila kraj njega njegovo je stanje opisala stihovima pjesnika Hatima:

Tako ti života,

šta vrijedi bogatstvo mladiću.

Onoga dana,

Kad se prsa stegnu i zahropću.

Otac ju je pogledao ljutitim pogledom, a zatim rekao: “Nije tako, ‘Ummul-mu'minin’, nego: kad dođe posljednji izdisaj, od njega ne možeš pobjeći.”

Zadnje što je Ebu Bekr, radijallahu anhu, izgovorio bilo je: “Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih.”

Umro je u ponedjeljak, dvadeset prvog džumadel-ahira, trinaeste godine po Hidžri, u šezdeset trećoj godini života. Umro je navečer, nakon zalaska sunca, a ukopan je iste noći. Njegova žena Esma bint Umejs ga je ogasulila. Prenesen je na postelji na kojoj je prenesen i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ukopan je u njegovoj blizini, u odaji njegove kćerke Aiše, neka je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan s njom.

Alija, radijallahu anhu, opisao ga je riječima: “Allah ti se smilovao, o Ebu Bekre. Allaha mi, bio si prvi koji je primio islam, najčistijeg vjerovanja i najjačeg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najviše si pazio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čuvao si islam i njegove sljedbenike. Po moralu, vrijednosti i uputi, bio si najsličniji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog islama, Poslanika i svih muslimana. Vjerovao si Poslaniku kada su ga svi u laž utjerivali i pomogao si ga imetkom kada su drugi škrtarili. Bio si s njim kad su drugi zaostajali. Allah te je u Svojoj Knjizi nazvao ‘Iskreni’.” Rekao je: “Onaj koji je došao s Istinom i onaj koji je to potvrdio…”, opisujući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tebe.

Allaha mi, branio si islam i bio nesreća za nevjernike. Tvoji dokazi nisu ništavni niti ti je oslabila pronicljivost, niti ti je duša kukavna. Ti si poput planine koju ne pomjeraju oluje niti ruše gromovi. Bio si, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slabog tijela, jake vjere, skroman, ali veličanstven kod Allaha, ugledan i poštovan kod vjernika. Nikome nisi zavidio. Slabić je bio kod tebe jak, a jaki je bio slab, sve dok pravo slabijeg ne bi uzeo od jačeg. Neka nam Allah ne uskrati nagradu koju si ti dobio i neka nas ne odvede u zabludu poslije tebe.”

Kako je Ebu Bekrova smrt zanijemila Omera, on ga je opisao naknadno kad je ušao kod njega: “O nasljedniče Allahova Poslanika, zadužio si narod poslije sebe teškoćom i odredio im tegobu. Teško je stići i prašinu za tobom, a kamo li tebe dostići!”

Što se tiče njegove kćerke Aiše, radijallahu anha, opisala ga je riječima punim samilosti, dobrote i blagosti prema roditelju, i riječima potpune pokornosti Allahovoj odredbi: “Allah ti je osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresiran za dunjaluk, okrećući se od njega, a za ahiretom si žudio, žureći njemu. Zar nije najveća nesreća, poslije gubitka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gubitak tebe, i zar nije najteži udarac, poslije preseljenja Poslanika, gubitak tebe. Allahova Knjiga nam obećava da ako budemo strpljivi zbog tebe, Allah će nas nagraditi. Nadam se od Allaha radi mog sabura zbog gubitka tebe sastanaku s tobom i tražim oprost za tebe. Allahovim selamom oprostio si se od ovog života, čist od mržnje i od pogrdnosti.”

Vrline Ebu Bekra

Ebu Bekr svojim je vrlinama, dobrim djelima i veličanstvenom ulogom ostavio veliko nasljedstvo u izgradnji islamske imperije. U vremenskom periodu koji nije bio veći od dvije godine i nekoliko mjeseci uspio je povratiti jedinstvo na Poluotok, pokrenuti islamska osvajanja i proširiti islam na četvrtinu svijeta.

Jedan od najznačajnijih Ebu Bekrovih, radijallahu anhu, poteza bilo je sakupljanje Kur'ana. Poslije Bitke na Jemami i pogibije velikog broja hafiza, Ebu Bekr je uvidio, uzimajući u obzir i primjedbu Omera, radijallahu anhu, da je potrebno sakupiti Kur'an u jednu zbirku. Zatražio je od Zejda ibn Sabita da to učini. Povodom toga, Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Neka je Allahova milost na Ebu Bekra. Bio je najzaslužniji za sakupljanje Kur'ana u jednu knjigu.”

Ogromna je njegova uloga u smirivanju Arapa poslije preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pokazao je svoju izuzetnu toleranciju poslije ratova sa odmetnicima, kada je mnogima oprostio, znajući da je praštanje najbolji način za ponovnu gradnju zajedništva.

Pošto je bio vođen kur'anskim uputama o upravljanju državom, oko sebe je okupio Savjetodavno vijeće (Medžlis šuru) koje je bilo potpora njegovoj vlasti. Želio je da vladar bude odgovoran svome narodu. To je novi način upravljanja koji je do tada bio nepoznat.

Zar nisu veličanstvene riječi Ebu Bekra: “Pokoravajte mi se dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ako budem griješio prema Allahu i Njegovu Poslaniku, niste dužni da mi se pokoravate.”

Neka se Allah smiluje Ebu Bekru. Bio je jedan od velikih heroja islama.

Fusnota:


1.  Sura An-Nasr

SHARE