Šehidi Bosne: Ebu Sejf eš-Šehrani i Ebu Hamad el-Utejbi

490

“Voljeli su se na ovom svijetu i zasigurno će se voljeti i na sljedećem.”

Ebu Sejf eš-Šehrani i Ebu Hamad el-Utejbi, Arapski poluotok. Ubijeni su za vrijeme vojne operacije odbrane Bijelog Buča, muslimanskog mjesta blizu Travnika,  protiv Srba 1993. godine. Bili su u ranim dvadesetim godinama.

Ebu Sejf je bio vojnik u vojsci Saudijske Arabije. Jednog dana je njegova majka, gledajući kako na televiziji izvještavaju o genocidu nad muslimanima u Bosni, rekla Ebu Sejfu: „Sine moj, ustani i idi! Pogledaj šta rade, siluju naše sestre i ubijaju našu braću. Sine moj, idi i ne želim da te više vidim!“

Ebu Sejf je otputovao u Rijad gdje je susreo svog druga za put, Ebu Hamada el-Utejbija. Zajedno su otputovali u Bosnu. Stigli su u kamp mudžahida u srijedu, nakon dugog i teškog putovanja. Za ovo vrijeme su postali vrlo bliski prijatelji. Ubrzo su svi mudžahidi saznali o bratskoj ljubavi između Ebu Sejfa i Ebu Hamada. Završili su trening i stigli u selo na frontu, Bijelo Buče, u srijedu.

Za vrijeme njihove prve noći u pograničnoj oblasti, Ebu Halid el-Katari (r.a.) objašnjava šta se desilo: „Ebu Hamad je došao do mene u jedan sat usred noći, probudio me i rekao mi: „Ebu Halide, budi se! Namaz (molitva) u ovoj noći je bolja od cijelog ovog svijeta i svega na njemu! Ustao sam i otišao da se abdestim. Kada sam se vratio, potražio sam Ebu Hamada, ali ga nisam mogao pronaći. Tada sam ušao u malu sobu u uglu sobe gdje se držalo oružje. Ušao sam u ovu sobu i vidio Ebu Hamada u molitvi kako plače: „'Allahumerzukni šehadeh, Allahumer zukni – šahadeh (O Allahu, opskrbi me šehadetom1)!“

Ebu Hamad je došao u Bosnu uprkos ozbiljnom zdravstvenom problemu, koji mu je uzrokovao jaku bol i održavao ga budnim preko noći. Neka braća su ga, čak, čula kako plače i udara od zidove usred noći. Uprkos tome, Ebu Hamad je uvijek donosio vodu sa bunara za njegovu braću, bez obzira da li je to bila njegova dužnost ili ne.

Jedne noći su Srbi pokrenuli napad na selo. Mudžahidi su izašli da se bore protiv njih. Ebu Sejf je bio u prednjem dijelu grupe, a Ebu Hamad je bio blizu pozadine. Tada je jedna granata pala blizu Ebu Hamada. Otkinula mu je usta i grlo. Ebu Hamad je pao na zemlju i podigao svoj desni kažiprst tri puta, držeći ga podignutim sve dok Allah niuzeo njegovu dušu. Svi mudžahidi su se složili da ne govore Ebu Sejfu da je njegov prijatelj Ebu Hamad ubijen jer bi zasigurno bio vrlo tužan i pogođen ako bi čuo tu vijest.

Kada je Ebu Sejf sreo ostalu braću nakon eksplozije, upitao ih je gdje je Ebu Hamad. Oni su mu odgovorili da se Ebu Hamad morao vratiti u selo, ali je poslao PK mitraljez za Ebu Sejfa. Ebu Sejf je bio veoma sretan i uzeo je PK. U operaciji, Ebu Sejf je bio naprijed i ubio je mnogo Srba sa svojim PK mitraljezom prije nego što je pogođen, sa dva metka u glavu i jednim u srce. Ebu Sejf je, kao da nešto traži, gledao u nebo nekoliko trenutaka. Braća su bila u nedoumici zašto to radi, a onda je Ebu Sejf pao ničice, još uvijek držeći Ebu Hamadov PK. Ostao je u ovoj poziciji nekoliko sekundi, izgovarajući: „ALLAHU EKBER! ALLAHU EKBER!“ Neko je pokušao da uzme pušku od njega, ali ju je držao previše čvrsto. Nije je pustio sve dok mu duša nije napustila tijelo.

Ebu Sejf i Ebu Hamad su sahranjeni zajedno u jedan mezar, u srijedu, baš kao dva druga koja su ubijena za vrijeme Allahovog Poslanika (s.a.w.s.). Resulullah je to prokomentirao govoreći: „Voljeli su se na ovom svijetu i zasigurno će se voljeti i na budućem.“

Izvor: Azzam Publications

Preveo sa engleskog: Ebu Jusuf

Fusnota:

1. šehadet – pogibija na Allahovom putu