Povodom pogibije Usame bin Ladena oglasio se i jedan od najpoznatijih šejhova džihada današnjice, šejh Husein ibn Mahmud, za koga se vjeruje da ima veliki uticaj na sve džihadske grupe širom svijeta, kao i to da je dobar poznavalac prilika u svijetu džihada.
S obzirom da oko ubistva Bin Ladena mediji izvještavaju jednostrano, navodeći samo informacije koje dobijaju od američke vlade i njenih pomagača, prenosimo govor ovog šejha sa ciljem da posjetiocima predstavimo stavove i druge strane, kako bi tragaoci za istinom imali zaokruženu sliku o ovim događajima.
Tekst koji slijedi prenosimo isključivo kao istraživačko-informativno štivo, a ne kao nekakav pamflet ili poziv posjetiocima, kako to srbo-fašistički i njima slični mediji žele da prikažu bh. i svjetskoj javnosti. Jedan od svetih principa našeg portala je iznošenje i drugog dijela istine, i to onog dijela kojeg neprijatelji islama i sluge globalne cionističko-krstaške zavjere žele sakriti od ljudi.
Slijedi tekst:
بسم الله الرحمن الرحيم
U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!
Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, je rekao:
„Ne dostižu sve riječi srca drugih – ne pokreću ih, ne ispunjavaju, ne ohrabruju ih. Samo one riječi koje su natopljene krvlju, dostižu, jer samo one napajaju srca ljudi koji su živi…
Sve riječi koje su žive, nastavljaju da napajaju srca ljudi.
Ljudi kojima je dat dar pisanja mogu postići mnogo, uistinu, ali samo pod jednim uslovom: da oni sami umru, pa da njihove ideje nastave živjeti bez mesa i krvi… da govore ono što vjeruju da je istina i da žrtvuju svoju krv zarad istinitog govora.
Uistinu naše ideje i riječi ostaju poput beživotnih tijela… sve dok ne umremo zarad njih… nakon čega one probeharaju, ožive… i žive zauvijek među živima.” (Dirasat islamijje, Sejidd Kutb)
Jadna i bijedna Amerika. Jadni i bijedni Obama. Kolike su samo neznalice ovi nevjernici koji su ograničili islam, džihad i „islamski terorizam”[1] na Usamu. Kršćani su imali puno pravo da plešu ispred Bijele kuće, i Netanjahu, Peres, Mofaz, Levni, Buš, Braun, i ostatak cionista, imali su puno pravo da plešu uz zvuke melodije ovog trenutačnog stanja pijane ošamućenosti, koja će uskoro postati hronična migrena. Zašto da ne slave, kada Allah Uzvišeni o onima koji su strogi prema nevjernicima kaže:
(يُعْجِبُ الزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ الْكُفَّارَ)
“…i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, – da bi On s vjernicima najedio nevjernike…” (El-Feth, 29)
Uistinu, Usama ih je ispunio gnjevom koji će potrajati dugo.
Neka islamski svijeti vidi židove i kršćane kako plešu zajedno, i neka im se pridruže oni koji im se žele pridružiti, oni što tvrde da pripadaju islamu, jer bez sumnje radost židova i kršćana je i njihova radost također. Pobjeda nevjernika židova i kršćana je i pobjeda otpadnika, nesumnjivo. Ali mi ih pitamo: da li je ovo pobjeda?
ستبدي لك الأيام ماكنت جاهلاً
… ويأتيك بالأخبار مالم تزوّد
Vrijeme će vam kazati ono o čemu ste neznalice bili,
I saznat ćete stvari za koje se niste pripremili.
Hasan el-Benna je bio ubijen, i Amerika je zadovoljno plesala, ali u toj nevjerničkoj američkoj pijanoj ošamućenosti rodio se vođa šehida prethodnog stoljeća, Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao (ovo je kako ga mi poznajemo, a Allah ga najbolje poznaje), koji je tada i sam bio u Americi i vidio državu koja slavi u opijenosti i veselju ubistvo El-Benne. Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, bio je daleko udaljen od islamskog osjećaja (kada je ubijen Hasan el-Benna, op.PV.). Od tada prošlo je samo nekoliko godina a on je okrenuo svijet naopačke nad Amerikom i njenim sljedbenicima.
Usama je sjahao sa svog pastuva nakon što je ubio hiljade Amerikanaca, nakon što je umazao američku facu prljavštinom, i nakon što je devastirao Ameriku ekonomski, politički i vojno. A prije njega, njegova braća su uništila Sovjetski Savez i preobrazila ga u Rusiju. Nije sjahao dok iza sebe nije ostavio hrabre ljude koji će učiniti da američka i zapadna kopilad zaborave na dobre stare Usamine dane, jer uistinu mudžahidi su donijeli čvrstu odluku da raznesu tlo pod nogama svakog kafira na ovoj zemlji.
Mi kažemo Obami: Mi nećemo plakati za Usamom. Mi nećemo plakati nad njegovom smrću. Nećemo prihvatit nikakvo saučešće za njega. Niti ćemo ga hvaliti. Dat ćemo vam da slavite nekoliko dana, a nakon toga… „Radosne” vijesti za ono što dolazi vama i vašim robovima u Pakistanu, Afganistanu i Evropi!
Mi ne naričemo za našim mrtvima, o sine nevjernice (odnosi se na američkog predsjednika, op.PV.)! Ali ćeš sigurno ti naricati nad smrću svojih. A ljudi poput Usame, lažove, se ne ubijaju s nekoliko ljudi, niti je kuća čovjeka koji je ubijen hicem u glavu sravnjena sa zemljom projektilima, a njegovo lice ispunjeno gelerima. Usama te prisilio da lažeš čak i nakon svoje smrti, i tvrdnja da nijedan američki vojnik nije poginuo je samo poricanje onih koji jesu. To nije ništa nečasno za Usamu, kako možda misliš, jer cijeli svijet zna vrlo dobro da Usama ne napušta život bez osvete. Ako si ga ubio borbom prsa u prsa, on je poslao neke od tvojih vojnika u Džehennem, a ako ne, gađao si kuću iz daleka sa svojim borbenim letjelicama, kao što si učinio sa Zarkavijem, čijem tijelu nisi smio prići ni nakon nekoliko sati od njegove pogibije, Allah mu se smilovao i primio ga među šehide. I ako si bio isuviše kukavica da ga susretneš licem u lice na bojnom polju, i bio prinuđen da gađaš njegovu kuću dok je bio sa svojom porodicom, onda si mogao makar izmisliti dobru priču! Uistinu, mi smo ummet koji gradi veličanstvene tvrđave sa lobanjama hrabrih ljudi. Kada god jedan čovjek umre u ratu, tvrđava se izgradi još više, ostajući zauvijek veličanstvena!
Usama je jedan čovjek iz islamskog ummeta, a islamski ummet je plodan – nikada neće postati jalov. Ovaj ummet će ostati pobjedonosan na istini, sve dok posljednji od njeg se bude borio protiv lažnog Mesije. Mudžahidi su ti koji su ispisali historiju u „postseptembarskoj” eri, a Amerikanci su ti koji danas pišu historiju u „postusaminoj” eri. Iako vam je trebalo skoro deset godina i više od jednog triliona dolara da se domognete Usame, udarci mudžahida će biti mnogo brži i jači.
Usama je živio, i još uvijek je živ! Oni poput Usame ne mogu nikada umrijeti, jer je smrt zapisana za porobljene duše. Što se tiče slobodnih ljudi koji čekaju pozive džihada, tražeći mjesta gdje mogu da susretnu svoju sudbinu, život u berzahu[2] je njihov prolazni život nakon kojeg odlaze u vječni. Stoga, stvar je za njih takva – privremena faza, a ne smrt od koje drugi bježe.
Amerikanci su ubili Abdullaha Azzama, Allah mu se smilovao i primio ga među šehide, a Usama se uzdigao nakon njega. Napali su Irak, a Zarkavi se uzdigao da siječe njihove vratove, a nakon njega El-Muhadžir i Bagdadi. Ubijeni su, a džihad se i dalje nastavlja. Rusi su ubili Hattaba, a Šamil se uzdigao nakon njega. Ubili su Šamila, a El-Gamidi se uzdigao nakon njega. Ubili su El-Gamidija, a Kavkaz se ujednio u Islamski Emirat. Uništili su ‘Islamske sudove’ u Somaliji, a pokret mudžahida Eš-Šebab se uzdigao iz njegove utrobe. Dakle, islamski ummet nije ograničen na određene figure, i ubijanje ljudi nije pobjeda protiv islama. Ovo je ono što nas je Allah podučio i dao kao primjer sa Svojim najboljim stvorenjem, rekavši:
وَمَا مُحَمَّدٌ إِلاَّ رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِنْ قَبْلِهِ الرُّسُلُ أَفَإِنْ مَاتَ أَوْ قُتِلَ انْقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ وَمَنْ يَنْقَلِبْ عَلَى عَقِبَيْهِ فَلَنْ يَضُرَّ اللهَ شَيْئًا وَسَيَجْزِي اللهُ الشَّاكِرِينَ
“Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo Poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali Imran, 144)
Džihad se nije zaustavio sa smrću najvećeg komandanta muslimana (Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem), pa kako mogu ovi idioti da pomisle da će džihad stati sa ubistvom jednog vojnika iz vojske islama, koja će uvijek postojati?
Život i smrt su u rukama Allaha Uzvišenog, a ne u rukama Amerike niti bilo koga drugog.
Allah Uzvišeni kaže:
وَمَا كَانَ لِنَفْسٍ أَنْ تَمُوتَ إِلاَّ بِإِذْنِ اللهِ كِتَابًا مُؤَجَّلاً وَمَنْ يُرِدْ ثَوَابَ الدُّنْيَا نُؤْتِهِ مِنْهَا وَمَنْ يُرِدْ ثَوَابَ الآخِرَةِ نُؤْتِهِ مِنْهَا وَسَنَجْزِي الشَّاكِرِينَ
“Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Dat ćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a dat ćemo i onome koji želi nagradu na onom svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.” (Ali Imran, 145)
Mi vjerujemo u Allahovo određenje. Smrt od ruku neprijatelja je ponos, a ne poniženje. Omer, Allah bio s njime zadovoljan, upitao je ko ga je izbo, te mu je rečeno da je to bio Ebu Lulu el-Medžusi, na šta je on, Allah bio zadovoljan s njime, odgovorio: “Sva slava Onome Koji je učinio da moj ubica bude neko ko ne može ni jednu sedždu iznijeti kao argumenat protiv mene. Nije bilo na Arapu (muslimanu) da me ubije.” (At-tabaqtul-kubra, Ibn Sa'd)
Što se tiče mudžahida, uistinu, Allah ih je umirio i utješio ih važnim i značajnim savjetom, kao što je On, Uzvišeni rekao:
وَكَأَيِّنْ مِنْ نَبِيٍّ قَاتَلَ مَعَهُ رِبِّيُّونَ كَثِيرٌ فَمَا وَهَنُوا لِمَا أَصَابَهُمْ فِي سَبِيلِ اللهِ وَمَا ضَعُفُوا وَمَا اسْتَكَانُوا وَاللَّهُ يُحِبُّ الصَّابِرِينَ * وَمَا كَانَ قَوْلَهُمْ إِلاَّ أَنْ قَالُوا رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَإِسْرَافَنَا فِي أَمْرِنَا وَثَبِّتْ أَقْدَامَنَا وَانْصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ
“A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali – a Allah izdržljive voli i samo su govorili: “Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!” (Ali Imran, 146-147)
Poslanici su bili ubijani, ashabi su bili ubijani, a muslimani nisu oslabili niti su postali podređeni. Naprotiv, osvajanje Perzije i Bizantije se desilo nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa kada džihad nije oslabio (neposredno) nakon Poslanikove smrti, već je postao još jači, pa zar da oslabi sada?
Uistinu, Usama je, Allah ga primio među šehide, postigao ono za čim je težio. Ista je želja bila Poslanika sallallahu alejhi we sellem kada je rekao:
‹‹ ولوددت أني أُقتَل في سبيل الله ثم أحيا ثم أُقتل ثم أحيا ثم أُقتل ثم أحيا ثم أُقتَل ››
“Volio bih da budem ubijen na Allahovom putu, pa oživljen, pa ubijen, pa oživljen, pa ubijen.” (Buhari i Muslim)
Usama je u više navrata izjavio da živi predugo, i da je i dalje u potrazi za svojom voljenom – pogibijom na Allahovom putu (šehadetom), koja nastavlja[3] da sa njime ašikuje a potom pobjegne postiđeno i krije se iza skupocjenog ogrtača zvanog ‘život’. Usami je samo preostalo da ukloni ogrtač života i prigrli svoju voljenu[4], kako zaljubljeni to čini.
Drugi halifa muslimana, Omer el-Hattab ubijen je od strane Ebu Lulua el-Medžusija, zatim je treći halifa ubijen rukama kukavičkih buntovnika, a potom četvrti halifa je ubijen rukama haridžije Ibn Muldžema. Većina velikih vođa islama je ubijena u zavjeri, rukama izdajnika. A danas vidimo vladu šija rafidija, Pakistan, kako djeljuje izdajnički protiv još jednog lava među lavovima islama… a džihad se i dalje nastavlja.
Uistinu, velike vođe se rađaju kao i svi drugi ljudi, ali odbijaju da napuste život kao drugi ljudi. Biti ubijen na polju džihada nije nešto čega se treba stidjeti, naprotiv, sramotno je da osoba iznenada umre a da nikada nije naudila neprijatelju.
Uistinu, mi smo ljudi koje vlastito ubistvo ne vrijeđa, iako Amira i Selula vrijeđa.
Ljubav prema smrti naše živote skraćuje, dok mržnja prema smrti njihove produžuje.
Kršćani će slaviti, slaviti će i židovi, i svaki nevjernik na Zemlji. Svaki otpadnik će plesati zajedno sa njima, i njihova srca će treperiti od radosti zbog Usaminog rastanka sa ovim svijetom.
Nećeš naći nikoga, sa trunkom vjere u njegovom srcu da osjeća radost zajedno sa nevjernicima. Jedini musliman koji može osjećati radost, još veću nego je osjećaju svi oni zajedno, je sam šejh (Usama).
وَلاَ تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُوا فِي سَبِيلِ اللهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاءٌ عِنْدَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ * فَرِحِينَ بِمَا آتَاهُمُ اللهُ مِنْ فَضْلِهِ وَيَسْتَبْشِرُونَ بِالَّذِينَ لَمْ يَلْحَقُوا بِهِمْ مِنْ خَلْفِهِمْ أَلاَّ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُون
„Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.” (Ali Imran, 169-170)
Jeste li ovo čuli, o vi koji vjerujete? “Radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.”
Zatim je Uzvišeni rekao:
الَّذِينَ اسْتَجَابُوا لِلَّهِ وَالرَّسُولِ مِنْ بَعْدِ مَا أَصَابَهُمُ الْقَرْحُ لِلَّذِينَ أَحْسَنُوا مِنْهُمْ وَاتَّقَوْا أَجْرٌ عَظِيمٌ
„One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada.” (Ali Imran, 172)
Pozivam sve mudžahide svijeta i sve njihove pomagače, da sačuvaju suze i da svoj gnjev sačuvaju za sebe, kako bi djelovao poput vulkana koji eksplodira u svoje pravo vrijeme. Mi ne želimo ishitrene operacije osvete… jer na svoju ruku izvedene i nasumične operacije osvete većinom imaju negativne posljedice, dok plač i pokazivanje tuge, neprijatelje Allahove usrećuje.
Dužnost je vođama džihada da se reorganizuju i proglase nasljednika šejha Usame, Allah mu se smilovao, a potom da otpočnu sa planiranjem dolazećih faza (džihada) sa iskustvom, gledajući na to šta je od većeg interesa za ummet.
Allah se smilovao lavu islama i šejhu džihada, i primio ga među šehide. Allah ga primio među prvake i najistaknutije svoje robove, šehide i salihine (dobre ljude). Allah učinio njegovo mrtvo tijelo iskrom džihada u islamskom ummetu, a njegovu krv ratnim gorivom koje će iskorijeniti nevjerstvo u svijetu… a niko nije jasniji u govoru od Allaha:
هَذَا بَيَانٌ لِلنَّاسِ وَهُدًى وَمَوْعِظَةٌ لِلْمُتَّقِينَ : وَلاَ تَهِنُوا وَلاَ تَحْزَنُوا وَأَنْتُمُ الأَعْلَوْنَ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ* إِنْ يَمْسَسْكُمْ قَرْحٌ فَقَدْ مَسَّ الْقَوْمَ قَرْحٌ مِثْلُهُ وَتِلْكَ الأَيَّامُ نُدَاوِلُهَا بَيْنَ النَّاسِ وَلِيَعْلَمَ اللهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَيَتَّخِذَ مِنْكُمْ شُهَدَاءَ وَاللَّهُ لاَ يُحِبُّ الظَّالِمِينَ
“To je objašnjenje svim ljudima i putokaz i pouka onima koji se Allaha boje. I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike.” (Ali Imran, 138-140)
O Allahu! Učini ga od onih koje si izabrao kao šehide, i učini i nas od njih, o Gospodaru svega postojećeg!
O Allahu! Učini da umremo kao što je Usama umro!
A Allah zna najbolje.
Neka su mir i blagoslov nad Poslanikom Muhammedom, njegovom porodicom i ashabima.
Husein b. Mahmud
Džumadel-ula 29, 1432. H. (2. maj 2011.)
Izvor:
Fusnote:
[1] “Terorizam” koji „teroriše” nasilnike, op. prev.
[2] berzah – zagrobni život, život između dunjalučke smrti i proživljenja na Sudnjem danu
[3] tj. pogibija na Allahovom putu
[4] smrt na Allahovom putu
{jacomment disable}
