Čekajući dozvolu za ulazak (Torture u egipatskim zatvorima)

437

U zatvor i iz zatvora su neprestano ulazila i izlazila bolnička kola. U kolima smo mogli vidjeti isprebijane ljude, našu braću, koju su prenosili u lokalnu bolnicu, gdje su ispuštali svoje plemenite duše. Tako je uprava zatvora ostajala „čista“ pred “zakonom”, jer se nije desilo da neko od zatvorenika umre u zatvoru.


Pismo iz Egipta

Dragi brate i sestro,

Ne znam odakle i kako da počnem ovo moje pismo. Pogodila me je nevolja zbog koje se samo svom Gospodaru žalim. Međutim, i pored toga ja sam se odlučila uputiti vama ovo pismo ne bi li, možda, vi mogli pomoći u otklanjanju ove nevolje, pa makar samo iskreno upućenom dovom Allahu s.v.t. Molim vas poslušajte moju ispovijed.

Prije nekoliko godina egipatske vlasti su uhapsile moga muža proglasivši ga „islamskim fundamentalistom”. Od dana kada su ga odveli svaki mu se trag gubi i mi nismo imali nikakve informacije o njemu.

Nedavno smo saznali da se nalazi u ozloglašenom zatvoru “Wadi Džedid” koji se nalazi na jugu Egipta. Vijest o tome da je moj muž živ je bila najljepša vijest koju sam ikada čula. Sa mnom je moju radost podijelio i naš maloljetni sin koji je rođen odmah nakon hapšenja njegovog oca.

Naš je sin porastao i počeo spoznavati stvari oko njega. Već je počeo i pričati. Nažalost, sada me je počeo zapitkivati gdje mu je otac?! Moji su odgovori stalni i isti, uvijek mu govorim da će mu otac doći sutra! Ovih je dana otkrio moju prevaru, pa me je ozbiljno upitao kada će konačno doći to sutra. Prikrivam suze koje mi naviru na oči da me ne bi upitao zašto plačem.

Zadnjeg bajrma su me njegova pitanja dotukla, kada me je upitao hoće li njegov otac konačno doći u novom odijelu i s igračkom u ruci koju će mu pokloniti povodom ovog islamskog praznika. A prije toga me je upitao, kada će već jednom njegov otac stići na iftar, pa da zajedno iftare!?

Jednog dana smo se konačno pripremili za posjetu mome mužu. Pripremila sam kolače i odjeću za moga muža i sa svojim sam sinom autobusom krenula na put. Autobus je bio star, put je bio mnogo oštećen, vrućina je bila nepodnošljiva, a od naše kuće do zatvora bila je egipatska pustinja koja se proteže na hiljade kvadratnih kilometara.

Sutradan, nakon napornog putovanja, stigli smo pred vrata zatvora, koji je svojim fantomskim izgledom ulijevao strah u naša srca. Najavili smo se kod stražara, koji su nam samo odbrusili da moramo čekati.

Prošlo je nekoliko sahata, kada je pred stražarnicu stao uniformisani čovjek od kojega smo saznali da se posjete odlažu za dva mjeseca. Mene i moga sina je obuzela jaka tuga i žalost zbog ovog svirepog ponašanja tih prokletih mučitelja. Morali smo se vratiti natrag.

Nakon dva mjeseca, mi smo ponovo pošli u posjetu mome mužu iskreno doveći Allahu s.v.t., da ga ovoga puta vidimo. Put je bio veoma dug i zamoran. Osim toga, potrošili smo tri stotine funti, koje smo jedva uspjeli sakupiti. A toliko je naših sestara koje ne mogu posjetiti svoje muževe upravo zbog nedostatka potrebne sume novca, koju nikako ne mogu sakupiti. Novac koji sam potrošila pri ovoj posjeti je bio dovoljan da njime isplatim jednomjesečnu kiriju stana plus neophodne životne namirnice. Međutim, Allah s.v.t. nam je olakšao posjetu, koja je počela time što smo nekoliko sahata sjedili na zemlji čekajući dozvolu za ulazak u prostoriju za posjete.

U zatvor i iz zatvora su neprestano ulazila i izlazila bolnička kola. U kolima smo mogli vidjeti isprebijane ljude, našu braću, koju su prenosili u lokalnu bolnicu, gdje su ispuštali svoje plemenite duše. Tako je uprava zatvora ostajala „čista“ pred “zakonom”, jer se nije desilo da neko od zatvorenika umre u zatvoru.

Čekajući dozvolu za ulazak, toga sam dana uočila da su bolnička kola čak tri stotine puta izlazila iz zatvora. Taj me je prizor jako uplašio, jer sam pomislila da je u jednom od tih auta iznesen i moj muž.

Konačno su nas pozvali unutra. Istog sam se trenutka pokajala što sam uopšte došla. Vidjela sam jednog čovjeka koji, sav u modricama, četveronoške hoda prema ogradi. Nad njim je stajao jedan prokletnik za koga sam povjerovala da je bio šejtan. U slijedećem trenutku čovjek na zemlji je smogao snage da podigne glavu prema meni. U njemu sam prepoznala – svoga muža! To je bio užas, koji se ne da opisati!

Slične su prizore vidjeli i drugi posjetioci od kojih je jedan starac, vidjevši svoga sina u takvom stanju, pao u nesvijest. Pri povratku, taj je isti starac plakao tokom cijelog puta.

Dragi moji! Možete li zamisliti da žena koja nije vidjela svoga muža godinama konačno sretne svoga čovjeka u tom stanju poniženja i patnje. Zamislite samo, kako se osjećao naš sin, koji je svoga oca zamišljao u lijepom odijelu, nasmijanog lica, sa igračkom koju mu je nosio za bajram. Ja sam u tim trenucima izgubila moć govora i nijemo sam posmatrala u ono što je ostalo od moga muža. Ali, i pored toga, on i njegova braća mudžahidi su smogli snage, pa su nas očajničkim osmijehom dočekali. I pored svih tortura i patnji koje su preživljavali, oni se nisu predali prokletim nevjerničkim mučiteljima.

Samo pet minuta nakon početka posjete, čuo se zvižduk iza kojega su moj muž i svi ostali odjednom nestali iza ograda. Pomislila sam da ih je zemlja progutala zbog brzine kojom su nestali. Kada sam se malo izdigla iznad ograde vidjela sam moga muža i ostalu braću kako se četveronoške vraćaju u svoje tamnice iz kojih su samo na trenutak izašli. Stražari su ih psovali i grdili visokim tonovima da bi i mi mogli čuti.

Svi su posjetioci izašli obliveni suzama, a jedan od njih je proklinjao te nasilnike govoreći: “Gospodaru, uništi nasilnike!”

Moj muž i najbolja omladina Egipta se nalaze u rukama ovih prokletnika, koji iz dana u dan potvrđuju da nisu ljudskog, već zvjerskog porijekla.

Do kada ćemo mi muslimani trpiti ove torture i mučenja?

Islamski ummete! Zar si umro? Kada si to umro!? Muslimani, zar ste nestali sa lica zemlje?! Vaša braća, zbog Islama, umiru u zatvorima nevjernika. Ko će ih osloboditi? Ko će im pružiti ruku pomoći?

Gospodaru, ti znaš da sam ja slaba žena kojoj su Tvoji neprijatelji oduzeli muža, a njenom sinu oca. Ti znaš da moj muž i njegova braća umiru u zatvorima prokletog nasilnika.

Gospodaru, nema snage i pomoći bez Tebe!

Gospodaru, muslimani ne žele pomoći svojoj napaćenoj braći. Gospodaru, muslimani su izdali svoju napaćenu braću.

Gospodaru, daj nam dokaz od Sebe kojim ćeš umiriti naša srca i osloboditi moga muža i njegovu braću koji se za Tvoju stvar bore. Ti si nam dovoljan i divan si Ti zaštitnik.

Hadidža Husein, Vaša sestra iz Egipta

SHARE