Žena muslimanka prema svome mužu

2545

Mudra žena muslimanka je uvijek poslušna svome mužu u onome što ne predstavlja grijeh. Ona vodi brigu o tome da mu udovolji i da u njegovu dušu unese sreću, makar bio i siromah koji se nalazi u teškoj situaciji. Ona ne gunđa zbog stisnute ruke niti se žali zbog tjeskobe koju osjeća zbog kućnih poslova.

U historiji islama spominje se jedan broj odabranih žena koje su bile primjer strpljivosti, dobročinstva, velikodušnosti i darežljivosti u služenju svojih muževa i domaćinstava, zbog oskudice i bijede u kojoj su se nalazile.


Predvodnica tih uzornih žena je Fatima ez-Zehra, kćerka Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, i žena Alije bin Ebi Taliba, radijAllahu anhu. Žalila se zbog onoga šta joj je zadesilo ruke od žrvnja, te joj je jednog dana njen muž Alija bin Ebi Talib rekao: “Došao je tvoj otac s robljem, pa idi i traži od njega jednu sluškinju.” Otišla je svome ocu, ali joj je stid zabranjivao da ga pita za ono zbog čega je došla. Otišao je Alija i pitao ga za sluškinju njegovoj kćeri, koja je draga njegovom srcu. Ali, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nije mogao udovoljiti najdražem stvorenju, a da zapostavi muslimane. Došao je kod kćeri i njenog muža, te im je rekao: “Hoćete li da vas naučim nečem što je bolje od onoga što ste tražili od mene? Kada pođete leći, proučite 33 puta subhanAllah, 33 puta elhamdulillah i 34 puta Allahu Ekber. To vam je bolje od sluge.”

Oprostio se od njih i otišao, nakon što je u njihove uši i u dubinu njihovih duša ostavio ovu božansku pomoć, uz pomoć koje se zaboravljaju poteškoće i zanemaruju problemi.

Alija, radijAllahu anhu, počeo je redovno učiti Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi, pa je rekao: “Tako mi Allaha, nisam ih izostavio otkako sam ih naučio.” Jedan od ashaba ga je upitao: “Ni u noći Bitke na Sifinu?” Rekao je. “Ni u noći Bitke na Sifinu.“[1]

Esma bint Ebi Bekr bila je u službi svoga muža i svoga domaćinstva. Njen muž imao je konja kojeg je uređivala, sakupljala mu sijeno, hranila ga, održavala ga, kuhala i donosila iz daleka zrnevlje na svojoj glavi. Pustimo je da sama priča o svemu ovome, kao što to bilježe El-Buharija i Muslim.

Pričala je: “Udala sam se za Ez-Zubejra, koji nije imao ništa osim svoga konja.” Nastavljala je: “Hranila sam njegovog konja, uređivala sam ga i timarila. Mljela sam zrnevlje za njegovu devu, uređivala sam je, pojila, pripremala (zrnevlje) za korištenje i kuhala, ali nisam dobro pekla hljeb, pa su mi komšinice ensarijke pekle hljeb, a one su bile iskrene žene.” Nastavljala je: “Donosila sam zrnevlje na svojoj glavi sa Ez-Zubejrove zemlje, koju mu je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, odredio, a bila je udaljena dvije trećine sahata. Pričala je: Jednog dana išla sam sa zrnevljem na glavi, te sam srela Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a s njim je bila i skupina ashaba. Pozvao me je, a zatim rekao: “Ih, ih”, kako bih iza njega sjela na devu. Kaže: “Pa sam se postidjela, a i znala sam kolika je tvoja ljubomora.” Rekao je: “Tako mi Allaha, tvoje nošenje zrnevlja na glavi gore je od toga da si s njime jahala na devi.” Rekla je: “Nakon toga mi je Ebu-Bekr poslao slugu koji me je poštedio konjušarstva, a time kao da me je oslobodio ropstva.”

Iskrena žena muslimanka prihvata službu svoga domaćinstva i svoga muža, poznajući pravo njenog muža nad njom, a to je veliko, veliko pravo… To je pravo koje je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, potvrdio riječima:

“Čovjeku ne priliči da učini sedždu nekom drugom čovjeku, a da priliči čovjeku da učini sedždu nekom drugom čovjeku, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu, zbog veličine njegovog prava nad njom.”[2]

Rekao je i ovo:

“Da sam ikome naredio da učini sedždu drugome, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu.”[3]

Aiša, radijAllahu anha, pitala je Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: “Ko ima najveće pravo nad ženom?” Odgovorio je: “Njen muž.” Upitala je: “A ko ima najveće pravo nad muškarcem?” Odgovorio je: “Njegova majka.”[4]

Jedna je žena došla kod Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, zbog neke potrebe, pa kad je završio s tim što je imala kod njega, rekao je: “Da li imaš muža?” Odgovorila je: “Imam.” Rekao je: “Pa kakva si mu?” Odgovorila je: “Ne uskraćujem mu njegovo pravo, osim u onome što nisam u stanju.” Rekao je: “Pogledaj gdje se ti nalaziš kod njega. Pa on je, doista, tvoj Džennet i tvoj Džehennem.”[5]

Da li je žena muslimanka, koja čuje ovu vjerovjesničku uputu, u mogućnosti da se žali zbog službe u svom domaćinstvu i kod svoga muža? Ona se, doista, bavi odgovornostima njene kuće, vodi brigu o pravu njenog muža nad njom, a njena duša je ispunjena vedrinom i radošču jer osjeća da ne obavlja teški zadatak od kojeg bi duša bježala i osjećala njegovu težinu. Ona obavlja svoje kućne poslove, znajući da će za njih imati nagradu kod Allaha, subhanehu we te'ala. Ashabi i oni koji idu njihovim putem upućivali su na ovaj islamski odgoj, a prenosili su ga od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Kada bi vjenčavali ženu za nekog čovjeka, naredili bi joj da ga služi, da vodi brigu o njegovom pravu, te je tako žena muslimanka znala kakva joj je dužnost prema njenom mužu. Briga o mužu i lijepo ophođenje prema njemu postali su moralnim osobinama i karakteristikama kroz sve vijekove. Primjer toga imamo u onome što bilježi hanbelijski pravnik Ibn el-Dževzi u svojoj knjizi “Ahkamun – nisa'i” u kojoj se govori o pobožnom čovjeku koji je mnogo postio i mnogo klanjao. Živio je u dvanaestom stoljeću po Hidžri i zvao se Šu'ajb bin Harb. Htio se oženiti nekom ženom, pa joj je skrušeno rekao: “Ja sam lošeg ponašanja.” Lukavo, dovitljivo i ljubazno mu je odgovorila: “Goreg ponašanja od tebe jeste onaj ko te je prisilio na to da budeš lošeg ponašanja.” Tako je spoznao da se pred njim nalazi mudra, oštroumna i inteligentna žena, pa joj je odmah rekao: “Onda, ti ćeš biti moja žena.”

Ovo je oštrouman i razborit pogled na lijepo ophođenje koje je ova žena primijenila. Ona je dokazala čovjeku koji joj je pristupio proseći je da žena ako razumije mentalitet svoga muža, ako upozna njegove običaje, ono čime je zadovoljan i što ga srdi, sposobna je da pridobije njegovo srce i zadobit će njegovu naklonost.

Postojanje bilo kakvog propusta omogućava puhanje vjetrova neslaganja, koji mute čistotu bračnog života. Žena koja ne poznaje ove činjenice nije podesna da bude uspješna supruga, te svoga muža, svojim neznanjem, nedostatkom i glupošću, dovodi do lošeg morala, pa on biva goreg morala, jer ga je prisilila na taj loši moral.

Inteligentna i mudra žena muslimanka neće se tako ponašati, nego će brinuti o tome da se lijepo ophodi prema svome mužu. Koristit će se svojom inteligencijom, dovitljivošću i razboritošću u svojim lijepim postupcima koji će joj otvoriti zasune na srcima, koji će razveseliti duše. Ona će to činiti, smatrajući da lijepo ophođenje prema mužu ne predstavlja samo društveni moral kojim se ponosi među svojim bližnjim, nego je to vjera za koju će je Allah, subhanehu we te'ala, nagraditi. Ako se bude lijepo ophodila, zadobit će nagradu, a bit će kažnjena ukoliko mu to uskrati.

Najbolji način pokornosti i poslušnosti žene muslimanke prema njenom mužu očituje se u njenom odgovaranju na njegove specifične želje, koje su zakonom propisane.

Udovoljavanjem mužu, na najbolji način i u najboljem obliku, iskazuje se užitak bračnog života u okviru zajedničkog života, posjeta, hrane, odjeće, razgovora i drugih sličnih oblika svakodnevnog života. Što god ona više zadovoljava njegove želje, to se sve više njihov zajednčki život ispunjava srećom, čistotom i zdravljem. Njihov život biva sve bliži islamskom duhu i uputi.

Svjesna žena muslimanka ne zaboravlja da je pokornost prema mužu može uvesti u Džennet, kao što nas je o tome obavijestio plemeniti Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem:

“Ako žena bude klanjala pet dnevnih namaza, ako bude postila mjesec ramazan, ako bude pokorna svome mužu, ako bude čuvala svoje stidno mjesto, bit će joj rečeno: ‘Uđi u Džennet s kojih god vrata želiš.'“[6]

Od Ummu Seleme, radijAllahu anha, prenosi se da je rekla: “Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selem: ‘Koja god žena umre, a njen muž bude zadovoljan njome, ući će u Džennet.’[7]

Plemeniti Poslanik, sallAllahu alejhi we selem, zacrtao je svijetlu, jasnu i dragu sliku pobožne, drage, moralne i sretne žene na dunjaluku i na Ahiretu:

“Hoćete li da vas obavijestim o vašim ženama u Džennetu?” Rekli smo: “Da, Allahov Poslaniče.” Rekao je: “To je ona koja mnogo rađa djecu i koja je umiljata, a kada se naljuti, ili kada joj se zlo nanese, ili kada se na nju njen muž naljuti, kaže: Ovo je moja ruka u tvojoj ruci. Neću zaspati dok ne budeš zadovoljan…”[8]

Mudra žena muslimanka zna da je islam koji je obećao obilnu nagradu zbog njene pokornosti prema mužu, i ulazak u Džennet, taj koji prijeti ženi koja je skrenula s puta pokornosti mužu, koja ga odbija i ne mari za njega, kaznom, srdžbom i proklinjanjem od meleka.

El-Buharija i Muslim bilježe od Ebu-Hurejra, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao:

“Kada muškarac pozove svoju ženu u postelju i ona mu se ne odazove, pa on zaspi srdit, proklinju je meleki sve dok ne svane.”[9]

U Muslimovom “Sahihu” od Ebu-Hurejra, radijaAllahu anhu, navodi se da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao:

“Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, nema čovjeka koji kada pozove svoju ženu, a ona mu se ne odazove, a da Onaj Koji je na nebesima nije srdit na nju, sve dok on ne bude zadovoljan njome.”

Prokletstvo se spušta na svaku odbojnu, svojeglavu i zloćudnu ženu, a neće se prokletstva spasiti ni mrzovoljne, spore žene, kao ni one koje odgađaju: “Prokleo je Allah one koje odgađaju, žene koje, kada ih muž pozove u postelju, govore: ‘Sad ću’, sve dok se ne sklope njegove oči.”[10]

Brak u islamu je podjednako radi kreposti muškarca i žene, a nakon toga, na ženi je da odgovori na zahtjeve svoga muža, ako bi šta od nje tražio. Ona se neće služiti ružnim isprikama niti će bježati od njega. Zbog toga se i navode mnogobrojni hadisi koji podstiču na to udovoljavanje njihovim željama, koliko je to ona u mogučnosti, bez obzira na obaveze i kućne poslove, osim ako za to postoji razlog koji joj to zabranjuje i koji to onemogućava.

U te hadise spadaju i njegove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi:

“Kada čovjek pozove svoju ženu u postelju, neka mu se odazove, makar bila na samaru deve.”[11]

“Kada čovjek pozove svoju ženu iz bilo koje potrebe, neka mu se odazove, pa makar bila kod šporeta.”[12]

Stoga je pitanje čestitosti muškarca i njegovo udaljavanje od fitneluka važnije od bilo kojeg drugog posla koji žena može obavljati, jer islam traži i za muškarca i za ženu jednakost, da žive u čistoj, pročišćenoj i ugodnoj atmosferi koja je udaljena od bilo kakvog uticaja fitneluka i upuštanja u zabranjene užitke. Vrelina strasti se ne može ugasiti niti se može odagnati primisao o širenju harama, osim korištenjem prirodne energije na legitiman, dozvoljen i prirodan način. Na ovo nas upućuje plemeniti Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, riječima koje se navode u hadisu koji bilježi Muslim od Džabira, u poglavlju o braku (“En-nikahu”):

“Ako se nekom od vas svidi neka žena koja potakne strast u njegovom srcu, neka ode kod svoje žene i ima snošaj s njome, tako će izbaciti ono što se u njemu nalazi.”

Prijetnja ženi na koju je muž srdit, dostiže takav nivo da se od toga prestravi srce svake bogobojazne žene koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, jer joj neće biti primljen namaz, niti će joj se podići bilo koje dobro djelo na nebesa, sve dok njen muž ne bude zadovoljan njome. To se navodi u hadisu koji se bilježi od Džabira bin Abdillaha, koji kaže:

“Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: ‘Trome neće namaz biti primljen, niti će im se podići bilo koje dobro djelo do nebesa: Odbjeglom robu, sve dok se ne vrati svome gospodaru, pa svoju ruku stavi u njegove ruke; ženi na koju je muž srdit, sve dok ne bude zadovoljan i pijanici sve dok se ne osvijesti…’[13]

Pod ljutnjom muža na ženu podrazumijeva se da muž bude u pravu, a da mu se ona suprotstavlja u tome. Nekad se desi i suprotno, pa muž bude nasilnik, ali ta njegova srdžba joj neće nauditi, nego će je Allah, subhanehu we te'ala, nagraditi zbog njene strpljivosti. Od žene se traži da se lijepo ophodi prema svome mužu, da mu bude pokorna u stvarima koje ne predstavljaju nepokornost prema Allahu, subhanehu we te'ala, jer u islamskom pravu nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.

Autor: Dr. Muhammed Ali el-Hašimi

Iz knjige: Ličnost žene muslimanke 

(Knjiga prevedena na bosanski jezik, str. 108-112)



[1] Pogledaj “Fethul-bari”, 7/71, knjiga “Fedailus-sahabeti”, poglavlje “Menakibu Alijj bin Ebi-Talib” i “Sahihu Muslim”, 17/45, knjiga “Ez-Zikru ved-du’au”, poglavlje “Et-Tesbihu evvelun-nehari ve ‘inden-nevmi”.

[2] Bilježe ga Ahmed i El-Bezzar, a njegovi prenosioci su ridžalus-sahih (povjerljivi). Pogledaj: Medžmeuz-zevaid, 9/4, poglavlje Hakkuz – zevdži alel-mer’eti..

[3] Hadis je hasen – sahih. Bilježi ga Et-Tirmizi, 2/314, u poglavljima o Er-ridau, str.10.

[4] Bilježi ga El-Bezzar sa senedom koji je hasenun. Pogledaj Medžmeuz-zevaid, 4/308, poglavlje Hakkuz – zevdži alel-mer’eti.

[5] Bilježe ga Ahmed i En-Nesai sa senedima koji su «džejjdun», a bilježi ga i El-Hakim. On kaže: Sened mu je sahihun. Pogledaj «Et-Tergibu vet-terhibu»od El-Mundzirija, 3/52, poglavlje «En–Nikahu ».

[6] Bilježe ga Ahmed i Et-Taberani i njegovi prenosioci su “sikat“. Pogledaj “Medžme’uz-zevaid”, 4/ 306, poglavlje “Hakkuz-zevdži alel-mer’eti“.

[7] Bilježe ga Ibn-Madže, 1/595, knjiga En-Nikahu, poglavlje „Hakkuz-zevdži alel-mer’eti”  i El-Hakim, 4/173, knjiga „El-Birru ves-siletu” i rekao je: Sened je sahih.

[8] Bilježi ga Et-Taberani, a njegovi prenosoci su „muhtedždžun bihim fis-sahihi”. Pogledaj “Medžme’uz-zevaid”, 4/ 312.

[9] “Fethul-bari”, 9/294, knjiga „En-Nikahu”, poglavlje „Iza batet el-mer’etu muhadžirete firaše zevdžiha” i „Sahihu Muslim”, 10/8, knjiga „En-Nikahu, poglavlje „Tahrimu imtina'il – mer’eti min firaši zevdžiha”.

[10] Hadis je sahih a bilježi ga Et-Taberani u “El-Evset” i “El-Kebir”.

[11] Bilježi ga El-Bezzar, a njegovi prenosioci su “ridžalus-sahih” (povjerljivi).

[12] Hadis je hasenun-sahihun. Bilježi ga Et-Tirmizi, 2/314, poglavlja „Er-Rida”, 10 i Ibn-Hiban u svom „Sahihu”, 9/473, knjiga „En-Nikahu”.

[13] Bilježi ga Ibn-Hiban u svom „Sahihu”, 12/178, knjiga „El-Ešribetu”, 2. dio.