Filmovi su jedna vrsta medija za masovnu komunikaciju i oni su kulturna izjava u okviru različitih umjetnosti. Film prenosi poruku od stvaraoca filma prema onima koji ga gledaju. Postojanje filma ide rame uz rame sa razvojem urbanog društva i industrije, pa zbog toga film može postati dio modernih masovnih medija i popularne masovne kulture danas.
Prema Zakonu o pravljenju filmova, broj 8, godina 1992 (8/1992), koji datira od 30 marta 1992. (Džakarta), film je definisan kao:
“Autorsko djelo umjetnosti i kulture koje je medij za masovnu komunikaciju koje se sluša i gleda, koje je bazirano na principima kinematografije, koje se snima na celuloidnoj traci, traci, videu, i/ili drugim produktnim materijalima tehnoloških otkrića bilo koje forme, vrste i veličine, kroz hemijske, elektronske ili neke druge procesese, sa ili bez zvuka, koji može biti prikazan i/ili emitovan sa mehaničkim, elektronskim i/ili drugim sistemima za projekciju”.
Krajem 19. vijeka, film je “isplivao” i djelovao kao nova platforma za predstavljanje zabave, dostavljanje priča, događaja, muzike, drame, komedije i drugih programa široj javnosti. [1] Međutim, ako se zagleda dublje, filmovi su uvijek pravljeni sa “skrivenim potrebama” i motivima iza njih. I to u tolikoj mjeri da je eksploatacija filmova kao propagandnog alata postala vrlo važna prekretnica u historiji filmova.
Filmovi kao mediji za propagandu
Riječ “propaganda” je izvučena iz korijena riječi “propagate” što znači proširiti, razmnožiti ili reproducirati. [2]
Prema Adityawanu, propaganda je termin koji sadrži dva fundamentalna aspekta[3: Prvo, proces dostavljanja poruke, koja je obično u uzajamnoj vezi sa trenutnom situacijom. Na primjer, u vremenu rata, zemlja koja je umiješana u rat će uložiti sve napore da utiče na mentalitet građana i vojnika na strani neprijatelja. Drugo, proces dostavljanja poruka koje imaju manipulativne tendecije, a ne stvarne.
Film je jedinstven medij za komuniciranje porukama, jer film može prikazati slike, pokrete i glasove, gotovo tačno kao da su originalni.[4] Zbog toga što filmovi imaju manipulativnu mogućnost na život i stvarnost, ta mogućnost čini da određene strane upotrebljavaju filnove kao sredstvo da upravljaju svesnošću njihovih gledatelja.
Korištenje filma kao propagandnog medija je povezano sa naporima postizanja nekih ciljeva od strane određene partije u društvu. A sve to zbog toga što filmovi imaju mogućnost da dosežu do masa, “stvaraju” realnost, emocionalno utječu i mnogo su popularni[5]. U aspektu dosega, filmovi mogu da dođu do miliona (čak desetine miliona) gledatelja u svijetu za vrlo kratko vrijeme. Pored toga, film također ima mogućnost da manipuliše realnošću u formi videografskih efekata, bez gubljenja kredibiliteta.
McQuail (1994:14) je rekao da postoji neka vrsta sortiranog uticaja koji integriraju i vode tendeciju historije filma prema ličnom htijenju, što je poučno-propagandno u svojoj prirodi, ili drugim riječima manipulativno u svojoj prirodi.[6] Možda zbog toga što film u osnovi lahko pada pod uticaj manipulativnih ciljeva, dozvoljavajući filmu da ima visoku efektivnost ako se koristi kao propagandni medij.
Zapadna filmaska propaganda protiv predstavljanja islama
Prema posmatračima, konflikt između Zapada i islama je nešto neizbježno, što se moralo dogoditi. John L. Esposito kaže da je islam sljedeća prijetnja Zapadnim interesima, nakon kolapsa komunizma u Rusiji u Hladnom ratu[7]. Strah Zapada od budućeg islamskog rivalstva čini da Zapad učini sve da oslabi mentalitet muslimana, stvarajući sumnju u njihovim srcima, kao i ubacujući perverzna Zapadna mišljenja.
Događaj 11. septembra, koji se često smatra inicijatorom za konfrontaciju Zapada protiv islama, zapravo je samo “pravi” tajming za Zapad da objavi svoju mržnju protiv islama, a koja traje mnogo vremena.
Jedan od pokušaja Zapada da porazi islam je sa sredstvom propagiranja loše slike o islamu i etničkim arapima, kroz filmove kojei se proizvode u Holivudu. Prema disertaciji analitičara Jacka Shaheena, koja je kasnije objavljena u obliku knjige pod nazivom “Real Bad Araps” (Stvarno loši arapi), kaže se da je u Holivudu producirano više od 900 filmskin naslova od 1896 pa sve do danas, a koji se uglavnom bave iskrivljavanjem slike o arapima.[8] U tim filmovima, prikazano je da su arapi ljiudi koji vole da bludniče, da su bogati ali glupi, sadističke usijane glave, teroristi, fundametalisti, i prikazane su još mnoge negativnosti. Neki govori glumaca su izvedeni iz knjige, kao što su:
“Svi oni (arapi) meni izgledaju isto,” kaže američki heroj u filmu “The Sheik Step up” (1937).
“Svi arapi meni izgledaju isto”, kaže glavna uloga u filmu 2Command” (1968).
Decenije su prošle, još uvijek nema promjene u prikazivanju arapa na Zapadu. Američki ambasador se “našalio” u filmu “Taoc” (1986) “Ja ne mogu da razlikujem jednog arapa od drugog. Meni svi izgledaju isto”. Što znači, u ovim Holivudskim filmovima, oni smatraju da su svi arapi isti: LOŠI (a islam je sinonim za riječ „arap”, bar je tako na Zapadu, op.PV)!
Stereotipi koji su opisani u ovim holivudskim filmovima su pravi primjer korištenja filmova kao zapadnog propagandnog medija, za loše prikazivanje arapa, kao i islama u isto vrijeme, jer oboje (arapi i islam) su usko vezani jedno za drugo. Veliki broj tih filmova, zajedno sa dosljednošću Zapada posljednih 116 godina, su stvarno efektivan alat i dokazano su uspješni u prikazivanju loše slike o arapima i islamu u očima svijeta. Film “Nevinost muslimana” nije ništa novo kod Zapada u ocrnjivanju islama. Sa trajanjem filma od samo desetak minuta i loše produkcije, lahko je muslimanima da odbace njegov sadržaj. Bit će teže za muslimane da pravilno reaguju na Holivudske filmove koji namjerno ocrnjuju islam i mudžahide, uz prilaz sa komedijom i pornografijom, kao što je jedan od filmova koji se nedavno pojavio i kinima širom svijeta[9].
Drugim riječima, filmovi su duže vrijeme alat Zapada u potpaljivanju rata misli (ghazwul fikri) protiv muslimana. Oni se kreću kroz medije koji su namjerno postavljeni unutar muslimanskih kuća. A muslimani često i ne shvataju ovo, pa je zbog toga skoro čitav ummet obuhvaćen ovim uticajem.
Prema Ebu Ridhi, ghazwul fikri (rat ideja) je neodvojiv dio metoda ratovanja. [10] Zbog toga je vrlo moguće da se tu nalaze napori sprovođenja tashviha, odnosno odklanjanja muslimanskog ponosa prema svojoj vjeri. Ne radi se o nekoliko muslimana, koji se kasnije osjećaju “zgroženo”, ili se slažu sa tim negativnim prikazima, nakon gledanja Zapadnih filmova do kojih se lahko dolazi preko TV-a, VCD/DVD-a i kina.
Zbog toga sada nije vrijeme za muslimane da budu pasivni posmatrači u konzumiranju Zapadnih medija, posebno filmova, da sjede, tiho i ugodno uživaju svaku scenu u tim filmovima. Pravi stav je da prvo moramo odstraniti “sumnju” protiv bilo čega što je učinjeno od strane neprijatelja islama kroz njihove filmove. Na taj način, bit ćemo više osjetljivi u tumačenju svake scene, karaktera, lika, dijaloga i drugih kinematografskih elemenata koji se predstavljaju u filmovima. Samo tada možemo postati aktivni gledaoci koji imaju svoju kritiku.
Originalni članak na indonežanskom napisao: Aditya Abdurrahman Abu Hafizh
Izvor: Prisoner Of Joy
Prijevod i obrada: Put vjernika
Ključne riječi: {tortags,4225,1}
Fusnote:
[1] Denis McQuail, Teori Komunikasi Massa; Suatu Pengantar, Erlangga, Jakarta, 1994, pg.13
[2] Cambridge International Dictionary of English (Cambridge: Cambridge University Press, 1995); John M. Echols and Hassan Shadily, Kamus Inggris –Indonesia (Jakarta: Gramedia Pustaka Utama, 1975)
[3] Arief Adityawan, Propaganda Pemimpin Politik Indonesia, LP3ES, Jakarta, 2008, pg.44
[4] Benjamin, Walter. “The Work of Art in the Age of Mechanical Reproduction”
[5] Op cit, pg.14
[6] Denis McQuail, Teori Komunikasi Massa; Suatu Pengantar, Erlangga, Jakarta, 1994, pg.14
[7] John L. Esposito, Political Islam: Beyond the Green Menace, Jurnal Current History.
[8] Jack G. Shaheen, Reel Bad Arabs: How Hollywood Vilifies People, New York, Olive Branch Press, 2001, pg.1
[9] The title of this film is with the initial TD. The writer purposely does not list it down as that would instead trigger the readers’ interest to watch that immoral film.
[10] Abu Ridha, Pengantar Memahami Al-Ghazwul Fikri, Jakarta, Al-Isylahi Press, 1993, pg.4
