[Anonimno]

Kada su u pitanju ove riječi Abdullaha ibn Abbasa, radijellahu anhu, bitno je pomenuti i to da u stvari i ne postoji suglasnost među islamskom ulemom,oko njihove vjerodostojnosti.S obzirom da su ove njegove riječi o ”kufru mimo kufra” ili ”kufr ispod kufra” danas najčešće upotrebljeni komentar (ne samo u govoru uleme i učenih misinara već i šire) na ajet 44.sure MAIDE,i to u najvećem broju slučajeva, kao opravdanje i dozvola onog što se njima niti pravda niti dozvoljava, nameće se potreba za preciznijim prikazom istih .Evo šta su kazali neki islamski učenjaci o tome:

Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, u „Medaridžus‐salikin“ nakon polemike o ovom pitanju kaže: „Ispravno je da suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio (el‐hukm bigajri ma enzelallah) obuhvata dva kufra: mali i veliki, shodno stanju sudije. Jer on ako je uvjeren u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio u tom slučaju i odstupi od njega, griješeći, uz priznanje da zaslužuje kaznu, to je mali kufr. Ako vjeruje da nije obaveza i da u tome ima pravo izbora uz ubjeđenje da je to Allahov zakon, to je veliki kufr. Ako ga nije znao pa pogriješi, takav je pogriješio i za njega važi propis onih koji griješe“

Šejh Muhammed ibn Ibrahim, rahimehullahu teala, kaže: „A što se tiče drugog vida nesuđenja po onome što je Allah objavio a koji ne izvodi iz vjere, već smo prethodno spomenuli da tefsir ibn Abbasa o ajetu:
„A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (prevod Maide , 44)
obuhvataju ovaj vid nesuđenja onda kada je Ibn Abbas rekao: “Kufr mimo kufra”, i “Nije kufr kojeg vi shvatate” (dakle nije veliki kufr), a to je u situaciji kada ga njegova strast i prohtjev navedu da u određenoj situaciji ne presudi po onome što je Allah objavio, ali vjeruje da je propis Allaha i Njegova Poslanika istina i priznaje da je grešan i da je skrenuo sa upute. Ovakav postupak iako ga ne izvodi iz vjere opet predstavlja veliki grijeh, veći od zinaluka, pijenja alkohola, krađe, lažne zakletve, i drugih grijeha. To zbog toga što je grijeh kojeg je Allah u svojoj Knjizi nazvao kufrom, veći od grijeha kojeg nije nazvao kufrom.” (Tahkimul kavanin, 7)

Šejh Ahmed Šakir, rahimehullahu teala, nakon što je spomenuo nekoliko rivajeta Ibn Abbasove predaje kaže: “Ovim i drugim predajama Abdullaha ibn Abbasa se u našem vremenu poigravaju zabludjeli koji se pripisuju znanju i oni drugi drski po pitanju vjere. Ove predaje uzimaju kao opravdanje ili dozvolu za suđenje laičkim, mnogobožačkim zakonima koji su propisani u zemljama islama. Postoji i predaja od Ebi Midžleza o raspravi sa ibadijma od haridžija o onome što su radili određeni namjesnici od tiranije te bi sudili u nekim sporovima oprečno Šerijatu zbog strasti ili zbog nepoznavanja propisa. Mezheb haridžija je da je počinioc velikog grijeha kafir te su se raspravljali sa Ebu Midžlezom želeći da se on složi sa njima u njihovom stavu o kufru tih namjesnika kako bi to bio izgovor njima u njihovoj pobuni protiv njih. Ove predaje bilježi Taberi a moj brat Mahmud Šakir je kod ovih predaja napisao jako dragocjen komentar kojeg želim prenijeti: ‘Doista sljedbenici smutnje i fitne od onih koji govore danas, traže opravdanje vladarima zbog ostavljanja suđenja po onome što je Allah objavio, zbog njihova suđenja po pitanju krvi, časti i imetka mimo Allahova šerijata kojeg je On objavio u svojoj Knjizi, i zbog uzimanja nevjerničkog zakona kao sudca u muslimaskim državama. Pa kada su vidjeli ove dvije predaje uzeli su ih kao mišljenje kojim vide ispravnost suđenja u imetku, časti i krvi mimo onoga što je Allah objavio i da je suprostavljenje Šerijatu u općem sudstvu ne čini nevjernikom onoga ko je time zadovoljan i koji radi po tome.’
Potom je Muhammed Šakir spomenuo kako se jedna skupina od naroda Ebu Midžleza pripojila ibadijama te da su oni raspravljali sa Ebu Midžlezom želeći od njega da protekfiri namjesnike zbog činjenja određenih grijeha a Ebu Midžez bi im govorio: “Oni iako ostave nešto od toga znaju da su učinili grijeh.” Potom Muhammed Šakir kaže: “Dakle njihovo pitanje nije bilo o onome što novotari našeg vremena navode kao dokaz za sud u imetku, časti i krvi zakonom koji je oprečan Šerijatu, niti o izdavanju zakona kojim će muslimani biti obvezani da im se sudi njime mimo Allahova propisa u Njegovoj Knjizi i jeziku Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Takav postupak predstavlja okretanje leđa od Allahova suda, mržnju prema vjeri i davanje prednosti nevjerničkim propisima nad Allahovim propisima, a to je kufr u kojeg ne sumnja niko od sljedbenika kible bez obzira na njihovo razilaženje onoga ko to izgovori ili u to poziva.
Ono u čemu se mi danas nalazimo jeste napuštanje Allahovih propisa u cjelini bez izuzetka i davanje prednosti drugom sudu nad sudom Qur'ana i sunneta… ” (Umdetu et-tefsir, kod tefsira 44. ajeta sure Maide)
Potom je šejh pojasnio da se u islamu ranije nikada nije desilo da je neko od vladara ili namjesnika propisao zakon oprečan Allahovoj vjeri, ili da je dao prednost nevjerničkom sudu nad šerijatskim, već da se dešavalo da su oni u određenim stvarima ostavljali sud po Alahovom šerijatu, svjesni da time čine grijeh te da je Ebu Midžlez zbog toga rekao pomenute riječi. (detaljnije vidi Tefsir Taberi 10/348 i ”Adva un ala ruknin minet‐tevhid”/ 49‐52)
Ovo je još jedna bitna stvar po pitanju shvatanja ove predaje na koju nam ukazuje govor Ahmeda Šakira i njegovog brata i Muhammeda Šakira, a to je da se mora uzeti u obzir vrijeme i situacija u kojoj je Abdullah ibn Abbas (kao i Ebu Midžlez) izgovorio ove riječi. U njihovom vremenu nije bilo vladara koji su mijenjali šerijat, nije bilo vladara koji su propisivali propise oprečne Šerijatu. Tako nešto nije bilo uopšte i prisutno sve do vremena tatara i u vremenu u kojem mi danas živimo. Ono što je bilo prisutno u to vrijeme je da su pojedini emevijski vladari u njihovo vrijeme činili neki zulum i ostavljali suđenje u nekim sporovima zbog strasti, rodbinskih veza i tome slično, te su ih haridžije tekfirili zbog toga na što su ova dvojica ashaba odgovarala da njihov postupak nije kufr koji ih izvodi iz vjere već mali kufr. Stoga je zulum i nepravda da se ove predaje dvojice ashaba izrečene za ovakve vladare spuste na današnje vladare koji mijenjaju Allahov šerijat umjesto njega postavljaju laičke zakone i sude po njima.

Šejh Alij b.Hudajr, kaže u Komentar Kitabu‐tevhid:
“Druga vrsta: mali kufr, a on je kufr dune kufr. Ogleda se u tome da se tehakumi ili da sudi u određenom slučaju onim što se suprotstavlja šerijatu, bez zakona, ili zakona, ili ’urfa, s time što zna da je pogriješio i da je griješan. Iz naših riječi „određenom slučaju“ izlazi kao kada bi mu to bilo stalna priča ili da kod njega prevagnjuje suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio,čak i da mu je ’aqida ispravna. Iz toga takođe izlaze opšte presude koje obuhvataju sve ljude ili većinu njih.“ “Primjer za to: da se nekom kadiji privede kradljivac, pa presudi da je krađa haram i da presuđuje kradljivcu odsijecanjem, i to prevagnjuje u njegovim djelima. Ali možda mu se privede određeni kradljivac, pa zbog prijateljstva koje je među njima, ili zbog neke koristi i slično ostavi presudu nad njime odsijecanjem, i iznalazi mu opravdanja ne bi li se izvukao iz kazne.
U njegovim presudama prevagnjuje da je krađa haram i presuda odsijecanjem većini kradljivaca, i to ukazuje na to da mu je ’aqida ispravna. Njegova presuda nad određenim kradljivcem neodsijecanjem se smatra kufrom dune kufr, uz uvjet da prizna da je pogriješio i da nije presudio na osnovu qanuna, ili uređenja ili dekreta i slično tome.”

Abdulaziz b. Muhammed El‐Abdullatif kaže: „
Kada suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio biva malim
kufrom?Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio biva malim kufrom kada vladar ili kadija presudi nečim drugim mimo onoga što je objavio Uzvišeni Allah u nekom slučaju, uz uvjerenje u obaveznost suđenja onim što je Allah, te’ala, objavio u tom određenom pitanju; pa od njega odstupi griješeći, i iz prohtjeva i strasti, uz priznanje da je u tome griješan, i da zaslužuje kaznu.“ (Nevaqidul‐iman el‐qavlijje vel‐amelijjeh, / 335)

Abdulaziza b. Hamida u ”Advaun ala ruknin minet‐tevhid”, kaže: Ko bude precizno izučavao govor selefa naći će da govore o jednom slučaju u kojem se dogodio grijeh, a on je nesuđenje onim što je Allah objavio. Sav govor selefa koji je došao da bi se odagnao kufr koji izvodi iz vjere se tiče ove vrste sudija (vladara), uz opasku da ovaj sudija kada ne sudi onim što je Allah objavio to ne radi mijenjajući Allahov propis – jer u istoriji islama se nije dogodilo da je neki vladar uveo propis i učinio ga zakonom kojim je obavezno suditi – već iz ličnog prohtjeva koji ga nagoni da tvrdi da ,primjer radi, nije došlo do propisa u slučaju.
Primjer-kada on sudi kradljivcu, za kojeg zna da je ukrao, a mi pretpostavljamo da je on u tom slučaju u stanju strasti i griješenja, ne govori da mu presuđuje bičevanjem, npr., zbog toga što je kazna za krađu bičevanje. Već govori da
zločinac nije ukrao već se prevarom vlasnika domogao ukradenog predmeta, i da smo mu presudili bičevanjem kao ta’zir zbog njegove prevare onoga koji je podigao tužbu.Iako ovaj sudija nije došao sa novim zakonom za suđenje, u slučaju postoje uvjeti koji se moraju ispuniti da bi se sačuvao izlaska iz vjere.“

Kaže šejh Abdur-Rahman b. Mahmud:
Kroz izreke učenjaka i razmatranjem tekstova razjasnilo se da je potrebno da se ostvare slijedeći uvjeti da bi suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio bilo malim kufrom:
1) Da vlast (dominaciju) ima islamski šerijat, i da osnova tehakuma bude
izgrađena na Knjizi i Sunnetu, i da vladar ili sudija to priznaje i prihvata ga, ne nijekajući niti poričući, niti ohalaljujući, svejedno bilo to u tom slučaju u kojem je presudio suprotno Allahovom zakonu ili u nekom drugom, makar i ne sudio onim suprotnim šerijatu.
2) Da to bude u slučajevima pojedinaca, ne u opštim stvarima, na koje se ljudi
obavezuju, tako da postane opštim qanunom.“ (El‐Hukmu bigajri ma enzelallah,/ 213)

Šejh Abdur-Rahman Mahmud, u istom djelu kaže : “U vremenu Abdullaha ibn Abbasa, bez obzira bilo to u vremenu vladavine Alije, radijellahu anhu ili poslije njega, nije bilo onoga ko bi mogao samo pomisliti da muslimani mogu suditi mimo Allahova šerijata ili da neko propiše zakon oprečan Qur'anu i sunnetu pa da potom ljude obaveže njime. Kada je situacija bila takva, došle su haridžije koje su krenule pogrešnim putem u shvatanju šerijatskih tekstova te im je Abdullah ibn Abbas, radijellahu anhu, pojasnio da ovaj ajet ne ukazuje na ono što su oni shvatili već da se odnosi na mali kufr.”

Čak i kada bi rekli da se ajet
„A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (prevod Maide , 44)
odnosi na mali kufr u svakom vidu nesuđenja po onome što je Allah objavio opet to ne bi koristilo današnjim vladarima jer je ono u što su upali, tešri’, mijenjanje zakona, ohalaljivanje harama i oharamljivanje halala što bez razilaženja među učenjacima izvodi iz vjere.