Reply To: Odg: Da li se opravdava džehlom (neznanjem) u pitanjima akide?

Nova naslovna forums ISLAM Pitanja i odgovori o islamu Da li se opravdava džehlom (neznanjem) u pitanjima akide? Reply To: Odg: Da li se opravdava džehlom (neznanjem) u pitanjima akide?

#15926

Anonimno

Izvini molim te, a koja je ovo ulema?

Muhammed ibn Abdul-Vehhab kaže:”Mi smatramo nevjernikom svakoga onoga ko Allahu učini širk nakon što mu pojasnimo dokaz neispravnosti njegovog širka.» (”Muellefat Š ejh”, 5/60) Zatim kaže: »A ono što spominju moji neprijatelji da ja proglašavam nevjernikom na osnovu predrasuda i prijateljstva, ili da smatram nevjernikom neznalicu kojem nije donesen dokaz, pa to je velika potvora …» (”Muellefat Š ejh”, 5/25)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje rahimehullah, kaže: “Niko nema pravo muslimana proglasiti nevjernikom – pa makar pogriješio ili bio u zabludi – sve dok se protiv njega ne uspostavi dokaz, i dok mu se ne pojasni pravi put! Čiji islam se uspostavi uz ubjeđenje (jekin), ne može se otkloniti uz sumnju (šekk). Naprotiv, islam date osobe neće nestati sve dok se ne uspostavi dokaz protiv nje, i dok joj se postojeća šubha ne otkloni…

Rekao je šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman, jedan od unuka šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba: »Š ejh Muhammed, Allah mu se smilovao, bio je od onih koji su bili najoprezniji kada je u pitanju donošenje suda da li je neka osoba nevjernik ili ne, toliko da nije donio sud za neznalicu koji se moli nekom drugom na kaburima, a ne Allahu, da je nevjernik, ukoliko nema ko da ga posavjetuje i da mu pojasni dokaz radi čega može upasti u nevjerstvo.» (”Minhadžu-tesis”, 187-188)

Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ”Tekfir (proglašavanje muslimana nevjernikom) biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih učenjaka. Međutim, osoba koja je izgovorila riječi kufra ne proglašava se nevjernikom sve dok joj se ne pojasni dokaz njegovog nevjerovanja od strane sultana (halife) ili vođe kojem se pokorava.” («Mehasinu Tevil», 3/341.)

Da bi shvatio gore navedene citate pomenutih učenjek,neka je Allahova subhanehu milost nad njima ,pre toga moraš da prostudiraš sljedeće:

Dr. ‘Abdul'Azīz ibn Muhammed ibn ‘Alijj el-‘AbdulLatīf kaže:
”Lijepo je da napomenemo da opravdanje neznanjem, kada su u pitanju oni koji su učinili kufr, ne znači negaciju kufra od njih,
kao što to nalaže ovosvjetski sud nad njima. Ibn Tejmijje kaže o tome: ”Allāh nas je obavijestio o Hūdu da je rekao svom narodu:
‘Obožavajte samo Allāha, vi nemate drugog Boga, mimo Njega. Vi niste išta drugo do lažovi.’ (Hūd, 50.)
Učinio ih je lažovima prije nego je presudio sudom kojem bi se usprotivili, zbog toga što su izmislili drugog Boga mimo Allāha.
Dakle, ime mušrik je ustanovljeno prije poslanice, jer on čini širk svom Gospodaru i izjednačava druge sa Njim i uzima mimo Njega druge bogove i izmišlja mu iste (endād) prije Poslanika… A što se tiče kažnjavanja, to ne. ” (Nawāqidul-Īmān el-Qawlijje wel-‘Amelijje”, 69. Str)

Ibn Tejmijje, rahimehullāh, kaže:”Allāh je razdovojio neka imena i sudove prije poslanice, a sastavio ih nakon nje.”(‘Medžmū'ul-Fetāwā”, 20/37)

i kaže rahimehullāh u (Fetwama…”,7/164-165): ”Jedno te isto ime se potvrđuje i negira, shodno sudovima i propisima koji se za njega vežu. Tako njegova potvrda u nekom sudu ili njegova negacija u nekom sudu ne znači da je ono takvo u ostalim sudovima i propisima. Tako je u arapskom jeziku i jeziku ostalih naroda.”

Ibn Tejmijje, rahimehullah,još kaže: “Stanje kafira može biti ili da poznaje i poima poslanicu ili ne. Ako ne poznaje poslanicu onda je na neki način u gafletu-nemaru spram nje i nema imana kao što Uzvišeni veli: “I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.”…Međutim, čisti i potpuni gaflet ne biva osim u slučaju onog do koga nije dospjela poslanica a kufr zbog kog se kažnjava ne biva osim nakon dostavljanja poslanice. Svako ko niječe ono sa čim je došao Polsanik, sallallahu alejhi ve sellem, postaje kafir. A nije pravilo da je svaki kafir od onih koji niječu, već ponekad može biti od onih koji sumnjaju u njega ili od onih koji se okreću od njega. Ponekad može biti u gafletu spram njega ili ga uopće ne može pojmiti. Međutim, kažnjavanje ovog je obustavljeno sve dok mu se ne pošalje poslanik.” (Medžmu’ fetava, 2/78-79)

Kaže šejh ‘AbdulLatīf bin ‘AbdurRahmān Ālu Šejh, rahimehullāh:
”Koliko je samo grupa nastradalo zbog manjkavosti znanja i nepoznavanja granica i suština. Koliko se zbog toga samo pojavilo grešaka i muka. Kao na primjeru pravila koje glasi: ‘Islām i širk su dvije, jedna drugoj suprotne, stvari; ne mogu se sastati niti nestati, tako da nijedna ne ostane.’ A neznanje o njihovoj suštini ili samo o jednoj, uvelo je mnoge u širk i obožavanje (‘ibādet) dobrih ljudi, a sve to zbog nepoznavanja suština i nemanja ispravne predstave o njima…” (Minhadžut-Te'sīs”, 12. str.)

Stalnoj komisiji za fetve je postavljeno slijedeće pitanje:
”Ima onih koji govore: ‘Svako ko se veže za poslanicu Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem i okreće se prema qibli u namazu, čak i kada bi uradio sedždu svom šejhu – ne bi postao kāfirom, niti ga nazivaju mušrikom.’ Čak su rekli da je Muhammed bin ‘AbdulWehhāb, koji je govorio o vječnom ostanku mušrika u vatri, ako se ne pokaju – pogriješio. I kažu da će Allāh kazniti mušrike ovoga ummeta, a zatim će ih izvesti u Džennet i kažu da niko iz ummeta Muhammeda neće ostati vječno u vatri.”

Pa je njihov odgovor bio sljedeći:
”Svako ko je povjerovao u poslanicu našeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i u ostalo s čime je došao od šerī'ata, kada nakon toga uradi sedždu nekom drugom mimo Allāha, kao ewliji, mrtvacu, šejhu nekog tariqāta – smatra se kāfirom, otpadnikom (murteddom) od islāma, mušrikom (onim koji Allahu subhanehu,pridružuje) u ‘ibādetu, pa makar i izgovarao dva šehādeta u vremenu činjenja sedžde. To je zbog toga što je učinio nešto što poništava njegove riječi, čineći sedžu nekom drugom mimo Allāha.
Ali, ponekad se može opravdati zbog neznanja, te se nad
njim neće izvršiti kazna, dok se ne poduči i dok se nad njim ne uspostavi argument. Daće mu se tri dana vremena, radi opravdanja pred njim, kako bi ponovno razmislio i ne bi li se pokajao. Pa ako i nakon objašnjenja i dalje nastavi sa činjenjem sedžde nekom drugom mimo Allāha – ubija se zbog svog riddeta (otpadništva), zbog riječi Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem: ‘Ko promijeni svoj dīn – ubijte ga!’ Prenosi ga el-Buhārī od Ibn
‘Abbāsa, radijallāhu ‘anhumā.
Dakle, objašnjenje i uspostava argumenta je opravdanje pred njim prije izvršenja kazne, a ne da bi bio nazvan kāfirom nakon objašnjenja, jer on dobija ime kāfir na osnovu onoga što je učinio od sedžde nekom drugom mimo Allāha, npr., ili zbog zavjeta da će učiniti neko dobro ili zaklati ovcu nekom drugom mimo Allāha.
A Knjiga i Sunnet ukazuju da onome koji umre na širku neće biti oprošteno i da će biti vječno u vatri. Zbog riječi Uzvišenog u suri
en-Nisā’, 48. ājet:'Uistinu, Allāh neće oprostiti da mu se neko pridružuje ali će oprostiti ono što je manje od toga, kome bude htio.’
I zbog riječi Uzvišenog u suri et-Tewbe, 17. ājet: ‘Ne priliči mušricima da održavaju Allāhove mesdžide,svjedočeći protiv sebe kufrom. Takvima će djela propasti i u vatri će biti vječno.’
Nek’ je Allāh na pomoći i neka je salawāt i selām na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashābe!“ (Fetwama Stalne komisije…”, 1/220)

Šejh Abdullah b. Abdur-Rahman Ebu-Bittin, rahimehullah, je rekao: “Kada
čovjek sazna i upozna se sa realnim značenjem Boga, te da je On obožavani, i spozna suštinu ibadeta, razotkrit će mu se da svako onaj ko učini nešto od ibadeta nekome mimo Allahu da ga je na taj način obožavao i učinio božanstvom, makar on i bježao od toga da ga nazove obožavanim ili bogom ili da to imenuje tevesulom (traženjem posredstva) , šefa'atom (zauzimanjem) ,pribjegavanjem i sličnim.
Mušrik je mušrik, htio to on ili ne, isto kao što je onaj ko se bavi kamatom – lihvar, htio to on ili ne, makar ono čime se bavi i ne nazvao kamatom. Pijanica je pij anica, makar alkohol nazvao drugim imenom.”( Akidetul muvvehidin, Risaletu intisar li hizbillahi muvvehidin str. 1 2.)

i kaže Ebu-Bittin, rahimehullāh: „Ti kažeš da je Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao da onaj ko kaže nešto od ovih stvari koje vode u širk, da se za njega neće reći da je mušrik ili kafir sve dok se protiv njega ne iznese islamski dokaz, ali on to nije rekao za veliki širk i obožavanje nekoga mimo Allaha i nešto slično od kufra.
Zatim kaže: ‘To će se možda desiti među njihovim skupinama, a obični i učeni znaju, kao što znaju jevreji i kršćani da je Muhammed poslan sa ovim te da je proglasio nevjernikom onoga ko se tome suprostavi. Kao što je ibadet samo Allahu Koji nema ortaka i zabrana obožavanja nekoga mimo Allaha. Ovo je najočitij propis islama, što znači da je nemoguće reći da protiv njega nije iznesen dokaz o djelu radi kojeg će njegov počinioc biti proglašen nevjernikom.’
Naredba obožavanja samo Allaha, Koji nema ortaka i zabrana obožavanja nekoga drugog mimo Allaha je ono o čemu mi govorimo. Uzvišeni Allah kaže:
„Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali. A Allah je Silni i Mudar.“ (Prevod značenja, En-Nisa, 165)
On, rahimehullahu teala, kaže: ‘Jevreji i kršćani znaju to.’ Nama je nekolicina jevreja iz Basre govorila kako su osuđivali ono što muslimani činili kod kaburova, pa su rekli: ‘Ako vam je to naredio vaš vjerovjesnik onda on nije vjerovjesnik, a ako vam nije naredio onda ste mu se vi suprostavili.’
Obožavanje samo Allaha, Koji nema ortaka, je osnova svih osnova radi koje je Allah stvorio džine i ljude, kao što Uzvišeni kaže:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.“ (Prevod značenja, Ez-Zarijat, 56)
Tj. da samo Meni Jedinom budu u ibadetu.
To je ono sa čime je poslao svakog poslanika, pa Uzvišeni kaže: „Mi smo svakom narodu poslanike poslali: Allahu ibadet činite, a taguta se klonite.“ (Prevod značenja, En-Nahl, 30) (Ed-Durerus-Senijje, 10/389-391)

Ebu-Bittin, rahimehullāh,dalje kaže : ”Ako se počinioc velikog širka opravdava neznanjem – pa ko je onda taj koji nema opravdanje?... ”…iz ovoga proizilazi da ne smijemo tekfīriti neznalice Židova i kršćana i one koji čine sedždu Suncu, Mjesecu i kipovima, zbog njihovog neznanja, niti one koje je spaljivao ‘Alī ibn Ebī Tālib vatrom, jer smo uvjereni da su oni neznalice. A svi muslimani su se složili da je nevjernik onaj koji ne tekfīri Židove i kršćane ili sumnja u njihovo nevjerstvo, a mi smo ubjeđeni da su većina njih neznalice.”(Ed-Durerus-Senijje, 12/69-74)

Sinovi šejhul-islāma Muhammeda bin ‘AbdulWehhāba,šejhovi ‘Abdullāh i Husejn, neka je Allāhova milost nad njima, u jednom od svojih odgovora kažu:
”Ono čime se presuđuje onome ko umre od ehliš-širka prije dolaska ove da'we jeste da, ako je bio poznat po činjenju širka i
tome da mu je širk bio dīn, pa je umro na tome – jeste da njegova vanjština ukazuje da je umro na kufru.Zato se ne smije činiti dova za njega, niti klati kurbān, niti davati sadaka na njegovo ime.
A što se tiče njegovog pravog suda – on se prepušta Allāhu,
Uzvišenom. Pa ako je nad njim za vrijeme njegovog života uspostavljen argument, a on mu prkosio – onda je on kāfir u
vanjštini i u suštini
. A ako nad njim nije uspostavljen argument – onda se njegov slučaj prepušta Allāhu Uzvišenom.”(Ed-Durerus-Senijje, 10/142)

Dakle,na osnovu priloženog lahko,uz Allahovu te'ala pomoć, dolaziš do konstatacije da osoba dobija ime srazmjerno djelu koje čini,a ime sa sudom kazne (o kojem i govore citati koje si ti postirao) na oba svijeta se vezuje za uspostavu dokaza ili mogućnost njegovog saznanja.
Ovoj opis je uopšten,i njime se opisuju(označavaju) i oni koji su živjeli u vremenu mrklog neznanja,kao što reče šejh- Ishāq bin ‘AbdurRahmān, rahimehullāh,u svojoj poslanici ”Tekfīrul-Mu'ajjen’ ‘:”Naprotiv, ehlul-fetra, do kojih nije stigla poslanica i Qur'an i oni koji su umrli u džāhilijjetu ne nazivaju se muslimanima po idžmā'u (konsenzusu), niti se za njih traži oprost. Učenjaci su se samo razišli po pitanju njihovog kažnjavanja na ahiretu.”

Šejh Ebu-Bittin, rahimehullāh, kaže:
„Svi učenjaci u knjigama fikha spominju propis murtedda i prvo što spominju od vrsta kufra i otpadništva je širk, pa kažu da onaj koji
učini širk – postaje nevjernikom, i nisu izuzeli neznalicu (džāhila)
. Tako i da je onaj koji tvrdi da Allāh ima drūgu ili dijete –nevjernik, i nisu izuzeli neznalicu. I ko optuži ‘Ā'išu – postaje nevjernikom. Ko se ismijava Allāhu, Njegovom Poslaniku ili Njegovim Knjigama – postaje nevjernikom po konsenzusu ‘uleme, zbog riječi Uzvišenog: ‘Nemojte se pravdati, zanevjerovali ste nakon vašeg īmāna’. I spominju mnoge vrste nevjerstva, čiji su počinioci nevjernici prema konsenzusu (idžmā'u), i nisu napravili razliku između pojedinca i drugog.
Zatim kažu da se otpadnik od islāma ubija, nakon što se od njega traži da se pokaje (istitābeh). Pa su mu presudili otpadništvom
prije presude o traženju pokajanja, koja dakle biva nakon presude otpadništvom
, a traženje pokajanja ne biva osim od pojedinca.
U ovom poglavlju spominju propis onoga koji zaniječe bilo koji od pet ruknova ili ohalali nešto od zabranjenih stvari, poput vina,
svinjetine i sl., ili posumnja u to, i kažu da postaje nevjernikom ako osobe slične njemu poznaju propis, a to nisu rekli u pitanju širka i stvari sličnih njemu, od kojih smo neke spomenuli. Naprotiv, oni su uopšteno spomenuli sud nevjerstva njihovih
počinioca i nisu iz njega izuzeli neznalicu, niti su napravili razliku između određene osobe i nečeg drugog. I kao što smo spomenuli – pokajanje se traži od određene osobe. I da li je dozvoljeno muslimanu da sumnja u nevjerstvo onoga koji kaže da Allāh ima drūgu ili dijete, ili da je Džibrīl pogriješio u dostavljanju poslanice, ili poriče proživljenje nakon smrti, ili nekog od vjerovjesnika?
Da li bilo koji musliman u ovim i sličnim stvarima pravi razliku između određene osobe i nečeg drugog, a Poslanik sallallāhu ‘alejhi we sellem je rekao: ‘Ko promijeni svoj dīn– ubijte ga’, što obuhvata određenu osobu i drugo, a najveći vid mijenjanja vjere je činjenje širka Allāhu i obožavanje nekog drugog mimo Njega (‘ibādet)”.
– do riječi –
”… A mi znamo da one koji to (širk) rade, od onih koji se pripisuju islāmu, na to nije navelo ništa drugo do neznanje. Oni, da su
znali da ih to potpuno udaljuje od Allāha i da to spada u širk kojeg je Allāh zabranio, nikad se u njega ne bi upustili. Uprkos tome, svi učenjaci su ih protekfīrili i nisu ih opravdali neznanjem, kao što govore neki zabludjeli (dallūn): ‘Takvi su opravdani, zbog toga što su neznalice'…
– do riječi –
‘…A što se tiče riječi šejha (ibn Tejmijje): ‘Ali, zbog preovladavanja neznanja kod mnogih od potonjih generacija, njih nije moguće
protekfīriti…’, on tu nije rekao da su oni opravdani, već se sustegao od donošenja presude nevjerstvom(ime suda kazne) nad njima, prije objašnjavanja. Tako bi željeno značenje onoga što je on rekao, koje zaključujemo iz cjelosti njegovih izreka, bilo da, ako ko bi mi čuli ili vidjeli u govoru nekog insāna, bio on u vidu poezije ili proze, nešto što je kufr – ne trebamo žuriti sa tekfīrom onoga od koga smo to čuli ili vidjeli dok mu ne objasnimo šerī'atski argument. To, uz naše mišljenje da su oni ekstremisti, obožavaci mrtvaca, meleka ili drugih, koji im se obraćaju za ispunjenje svojih potreba – mušrici i nevjernici.” (Ed-Durerus-Senijje”, 10/401)

Novo na naslovnoj