Reply To: Odg: Da li se opravdava džehlom (neznanjem) u pitanjima akide?

#13778
Anonimno
Neaktivan

Kaže uvaženi šejh Ebū Batīn, rahimehullāh:

” قد ذكر أهل العلم من أهل كل مذهب أشياء كثيرة لا يمكن حصرها من الأقوال و الأفعال و الاعتقادات , أنه يكفر صاحبها و لم يقيدوا ذلك بالمعاند , فالمدعي أن مرتكب الكفر متأولا أو مجتهدا أو مخطئا أو مقلدا أو جاهلا معذور مخالف للكتاب والسنة والإجماع بلا شك مع أنه لا بد أن ينقض أصله فلو طرد أصله كفر بلا ريب كما لو توقف في تكفير من شك في رسالة محمد صلى الله عليه وسلم ونحو ذلك . “

”Učenjaci iz svih pravnih škola su spomenuli mnogo stvari, koje ne možemo pobrojati, od riječi, djela i uvjerenja, čiji počinioci postaju nevjernicima, i to nisu ograničili samo na inadžiju.
Zato, svaki onaj koji tvrdi da je počinioc kufra iz te'wīla (pogrešno tumačenje dokaza), idžtihāda (ulaganja maksimalnog truda od strane islamskog učenjaka u dokučivanju šerī'atskog propisa), slijepog slijeđenja (taqlīda) ili neznanja (džehla) opravdan – suprotstavlja se Knjizi, sunnetu i idžmā'u, bez ikakve sumnje.
S time što on neminovno mora poništiti taj svoj temelj. Jer, kada bi se do kraja držao svog temelja – nesumnjivo bi postao nevjernikom, kao kada bi se sustegao od tekfīra onoga koji sumnja u poslanicu Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem.”
”Ed-Durerus-Senijje”, 12/72, 73

šejh Sulejmān bin Sehmān kaže:

” أما كلام شيخ الإسلام ـ أي ابن تيميه ـ في عدم تكفير المُعيَّن ، فالمقصود به في مسائل مخصوصة قد يخفى دليلها على بعض الناس كما في مسائل القدر والإرجاء ونحو ذلك مما قاله أهل الأهواء ، فإن بعض اقوالهم تتضمن أموراً كفرية من أدلة الكتاب والسنة المتواترة ، فيكون القول المتضمن لرد بعض النصوص كفراً ، ولا يحكم على قائله بالكفر لاحتمال وجود مانع كالجهل ، وعدم العلم بنفس النص أو بدلالته ، فإن الشرائع لا تلزم إلا بعد بلوغها ، ولذلك ذكر هذا في الكلام على بدع أهل الأهواء ، وقد نص على هذا فقال في تكفير أناس من أعيان المتكلمين بعد أن قرر هذه المسألة قال : وهذا إذا كان في المسائل الخفية فقد يُقال بعدم التكفير ، وأما ما يقع منهم في المسائل الظاهرة الجلية ، أو ما يعلم من الدين بالضرورة ، فهذا لا يتوقف في كفر قائله …”

”Što se tiče riječi šejhul-islāma (tj. Ibn Tejmijje) u pogledu tekfīra pojedinca, predmet toga su posebne mes'ele, čiji dokaz može biti nepoznat nekim ljudima, kao što je u mes'elama qadera i irdža'a i slično tome, od onoga što su govorili sljedbenici strasti.
Jer, neke njihove riječi sadrže nevjerničke stvari od (odbijanja) dokaza Knjige i mutewātir sunneta, tako da riječ koja u sebi obuhvata značenje odbijanja nekih tekstova biva kufrom, a onome koji je to rekao se ne presuđuje kufrom zbog mogućnosti postojanja neke prepreke, poput džehla i neznanja o dotičnom tekstu i njegovom značenju.
A propisi ne postaju obavezom osim nakon njihovg dolaska. Zbog toga je to i spomenuo kod govora o novotarima. On je na to direktno ukazao pa je, govoreći o pojedincima apologetā, nakon što je konstatovao ovu mes'elu, rekao:
”To, ako bude u manje poznatim mes'elama, moglo bi se reći da se ne tekfīri. A što se tiče onoga što se od njih dešava u poznatim, jasnim mes'elama ili onome što je neminovno poznato u vjeri, u pogledu tekfīra onoga koji ih kaže se ne suzdržava…”
”Kešfuš-Šubhetejn”, 96. str.