Reply To: Odg: Historija predaka Bašara el-Asada

#12904
Anonimno
Neaktivan

Muamer2 post=7748 wrote: Es-selamu ‘alejkum !

http://www.putvjernika.com/U-zizi/historija-predaka-basara-el-asada.html

Htio sam zamoliti samo nekog ko poznaje izvor ovog teksta ili ovih informacija da mi ih saopšti, ne radi mene, ja lično vjerujem u autentičnost i vjerodstojnost ovih informacija, a i sama logika nalaže da je to zapisano u mnogim knjigama jer nije bilo hadždža 22 godine. Ali pitam iz drugih razloga, kako bi to dokazao nekome ko nije upoznat sa ovim.

we alejkumus selam we rahmetullahi

—————————————————————————————————————————–

Nusajrijsko vjerovanje zastupa tezu da su dozvoljeni krv, imetak i čast njihovih neistomišljenika. Iz tog razloga prvi šiiti nusajrije presretali bi karavane širom islamske države i ubijali na desetine hiljada hadžija i ostalih. Ove ubilačko-pljačkaške poduhvate naročito su usmjeravali na Kufu, Basru, Siriju, Jemen, Bahrejn, Horosan, a ni sama Mekka nije bila pošteđena.
Ovo uvjerenje koje je duboko uvriježeno u njihovom učenju obojilo je povijest nusajrijskog pokreta (batinija) krvlju nedužnih muslimana. Karamitski (nusajrijski) vladar Zekrevejh je 294. godine po Hidžri u svetom mjesecu muharremu susreo hadžije iz Horosana, kojih je bilo oko 20.000, koje su se vraćale iz Mekke i sve ih pobio i uzeo njihove imetke.
Historičari navode da su tada žene karamita nosile posude s vodom i išle među pobijenim hadžijama tražeći, navodno, ranjenike da ih napoje. Svakog onog ko bi se javio za vodu, one bi ubile. U krvoločnosti se posebno isticao Sulejman ibn el-Hasan ibn Seid el-Džennabijj, poznat kao Ebu Tahir el-Karamiti, koji je samo na hadždžu 317. h.g./ 929. g. prilikom tavafa ubio oko trideset hiljada hadžija i opljačkao njihove imetke, a onda ih je pokopao u bunar Zemzem.
Na tom hadždžu je skinuo i poderao ogrtač sa Kabe te ga razdijelio svojim drugovima, a uoči Arefata istrgao je Crni kamen iz Kabe i poslao ga za Hadžer. Vraćen je Kabi tek nakon pune 22 godine (339. godine po Hidžri). Dok su nusajrije (karamiti) ubijale hadžije u tavafu, njihov tadašnji vladar Ebu Tahir el-Karamiti sjedio je na vratima Kabe. Sablje su se zarivale u tijela hadžija i bojile njihove ihrame i tijela crvenom bojom i to na dan Tervije (osmi dan zul-hidždže), jednom od najsvetijih dana u toku godine.
On je sa vrata Kabe gledao taj užas masakriranja hadžija i govorio: “Ja sam Allah, i tako mi Allaha! Ja, ja sam stvorio stvorenja i ja ih uklanjam, baš ja.” Ljudi su bježali ispred sablji i vješali se o prekrivač Kabe, ali im ni to nije pomoglo, i u tom stanju su ih stizale sablje krvnika među kojima je bilo i onih koji bi se priključili tavafu i sjekli hadžije i ostale prisutne. Među prisutnima je bilo i uleme. Gledajući prizor krvavog nusajrijskog pira, jedan muhaddis je spjevao stih:

“Vidiš voljene kako mrtvi leže u svojim kućama

poput stanovnika pećine ne znaju koliko su dugo ostali.”

Kad je sve pobio, naredio je da se pobacaju u bunar Zemzem. Nisu okupani, nisu u kefine zamotani niti im je klanjana dženaza. A i zašto bi kad su postali šehidi! Nakon toga je naredio da se sruši kube od Zemzema, da se istrgnu vrata od Kabe i podere njen ogrtač. Onda je jednom svom poslušniku naredio da se popne na Kabu i počne rušiti njene oluke. Allahovom odredbom to mu nije pošlo za rukom. Pao je, naglavačke, s vrha Kabe i ostao mrtav strovaljen, inšallah, u džehennemsku vatru.

Kada je pokvarenjak uvidio da oluke ne može porušiti, obrušio se na Crni kamen (El-Hadžerul-esved) i istrgao ga iz Kabe udarajući ga maljem i govoreći: “Gdje su ta jata ptica, gdje je to kamenje od pečene gline?!” (aluzija na kur`anske ajete iz sure El-Fil). Nakon što je završio sa ovim pokoljem hadžija i drugih, Sulejman ibn El-Hasan, poznat kao Ebu Tahir el-Karamiti, se 318. godine zaputio prema Bagdadu. U mjestu Hit, Allahovom dozvolom, ubila ga je neka žena tako što je na njega bacila ciglu sa krova svoje kuće.
Tako je, bijedno i prezreno, od ruke jedne žene završio ovaj krvolok, a time i karamitska dinastija za neko vrijeme. Ummetu je došlo veliko olakšanje. Pišući o ovom događaju u svojoj historiji “El-Bidaje ve en-nihaje” imam Ibn Kesir navodi da ni vlasnici slona nisu sa Kabom uradili ovo što su uradili karamiti (nusajrije). I ne samo to, već niko u povijesti nije toliko omalovažio i oskrnavio ovu najodabraniju Allahovu Kuću kao što su to uradile nusajrije. Zato su oni, između ostalog, jedni od najvećih heretika i nevjernika, gori od židova, kršćana i medžusija.