Reply To: Odg: Ko nehotice ubije Muslimana

Nova naslovna forums ISLAM Islamsko pravo – fikh Ko nehotice ubije Muslimana Reply To: Odg: Ko nehotice ubije Muslimana

#8778

Anonimno

Esselamu alejkum evo tefsir ajeta
“Vjernik ne moze ubiti vjernika osim greškom, a ko ubije vjernika greškom, on mora osloboditi roba vjernika, i predati krvarinu porodici njegovoj, izuzev ako oni to oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a vjernik je, on mora osloboditi jednog roba vjernika! Ako pak pripada narodu s kojim imate sporazum, tada mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi roba vjernika! Ko to ne nađe, obavezan je postiti dva mjeseca uzastopno, kajući se Allahu! A Allah sve zna i mudar je!” /92/

Allah Uzvišeni kaže: “Vjernik ne može ubiti svoga brata vjernika osim greškom”, a to se
potvrđuje i hadisom koji stoji u dva Sahiha, u kojem se prenosi od Ibn-Mesuda da je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /801/ “Nije dozvoljena krv muslimana koji svjedoči da nema boga osim
Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, osim u jednom od tri slučaja: glavu za glavu, oženjenog (udatu)
bludnika ili bludnicu, i onoga koji napusti vjeru I izdvoji se iz zajednice!” Ukoliko se desi ne{to od ovo
troje, nijedan pojedinac nema pravo da ga ubije, jer to je stvar imama ili njegovog zamjenika. Za riječi
Allaha Uzvišenog: osim greškom” ka`u da je to izuzimanje kojim se prekida slijed riječ (el-istisna´ elmunkati´). Povod za objavu ovog ajeta bio je, kako kažu Mudžahid i više drugih prenosilaca, slijedeći: “Objavljen je u vezi s Ajjaćom ibn Ebi-Rebi’em, bratom Ebu-Džehla po majci, Esmi bint Mahrem. Naime, on je ubio jednog čovjeka koga je izlagao kazni, zajedno s njegovim bratom, zbog islama. To je bio Haris ibn Jezid el-Gamidi. Njemu je Ajjać pripremio zlo, ali je on primio islam i iselio se bez znanja Ajjaćova. Kada je došlo do osvajanja Meke, on ga je vidio, pa misleći da je u istoj vjeri, napao ga je i ubio. Potom je Allah objavio ovaj ajet. “a ko ubije vjernika greškom, on mora oslobotiti roba vjernika i predate krvarinu porodicinjegovoj”. To su dvije obaveze u slučaju nehotičnog ubistva: jedna je kefaret (naknada) zato što je učinio veliki grijeh, pa makar to bilo greškom. Usto, uvjet je da oslobodi roba – vjernika, i to se ne može nadoknaditi nevjernikom, punodobnim niti malodobnim dok ne bude namjeravao prihvatiti vjeru. Većina učenjaka smatra da se može nadoknaditi ukoliko je musliman, bio punoljetan ili ne.

Ahmed navodi predanje od jednog ensarije /802/ kako je doveo crnu robinju i rekao: “Allahov Poslaniče,
obavezan sam osloboditi roba vjernika! Ukoliko ti smatraš da je ovo vjernica, oslobodit ću je!” Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svjedočiš li da nema boga osim Allaha?” Ona je kazala: “Da!” Zatim je rekao: “Svjedočiš li da sam ja Allahov Poslanik!” “Da!”, rekla je ona. Zatim je rekao: “Vjeruješ li u življenje poslije smrti?” “Da!”, odgovorila je. “Oslobodi je!”, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je sahih (vjerodostojan) lanac predanja, a neimenovanje ashaba tome ne smeta. U “Muvetta'u” od Malika, u “Musnedu” Šafije i Ahmeda, te u “Sahihu” Muslima i “Sunenu” Ebu-Davuda i En-Nesa'ije, navodi se predanje posredstvom Hilala ibn Ebi-Mejmune, od Ata'a ibn Jesara, od Muavije ibn
Hakema /803/ da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je on doveo tu crnu robinju, rekao: “Gdje je Allah?” Ona je odgovorila: “Na nebu!” Zatim je rekao: “Ko sam ja?”, a ona je odgovorila: “Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem!” On je rekao: “Oslobodi je, jer ona je vjernica!”184
“…i predati krvarinu porodici njegovoj” To je druga obaveza iz odnosa ubice i porodice ubijenog, kao vid naknade za gubitak ubijenog. Ova krvarina je obavezna za rodbinu po ocu ubice, a ne odnosi se na njegovu imovinu. Šafija, r.h., kaže: “Nije mi poznato da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
određivao krvarinu drugačije nego kao obavezu za rodbinu po ocu ubice. U dva Sahiha navodi se
predanje od Ebu-Hurejrea, r.a., koji kaže: /804/ “Dvije žene iz plemena Huzejđ sukobile su se, pa je jedna na drugu bacila kamen i ubila je zajedno s onim što je nosila u stomaku. Nakon toga, tužili su to Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on presudio da za krvarinu ploda treba dati najboljeg roba ili robinju, a krvarinu za ženu treba dati njena rodbina po ocu!” To pretpostavlja sud o namjernoj grešci, obavezuje plačanje krvarine, a ovdje je krvarina obavezna u trečinama zbog sumnje u namjernu grešku. Međutim, greška koja je ranije navedena u riječima Allaha Uzvišenog odnosi se na drugu obavezu, u kojoj se krvarina daje kao petina. U tom smislu, imam Ahmed navodi predanje od Ibn- Mesuda, koji kaže: /805/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je krvarinu za nenamjerno ubistvo dvadeset jednogodišnjih deva, dvadeset jednogodišnjih mužjaka, dvadeset dvogodišnjih deva,
dvadeset trogodišnjih mužjaka i dvadeset ženki.” Ovo je verzija Nesa'ija, a Tirmizi kaže: “To nam nije
poznato kao merfu’ predanje osim u ovoj verziji. Postoji i mevkuf predanje od Abdullaha ibn Mesuda, a
u Sahihu El-Buharije navodi se predanje od Abdullaha ibn Omera, koji kaže: /806/ – Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Halida ibn Velida plemenu Benu-Džuzejma da ih pozove u islam. On je to učinio, ali oni nisu lijepo kazali: “Primamo islam!”, nego su rekli: “Promijenili smo vjeru, promijenili smo vjeru!”, zbog čega je Halid započeo borbu s njima. To je saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je podigao ruke rekavši: “Allahu moj, ja nemam ništa s tim što je učinio Halid!” Zatim je poslao Aliju da preda krvarinu za njihove ubijene i nadoknadi imovinu koja im je propala, pa čak i zdjelu iz koje pas jede! Iz ovog hadisa vidi se da greška imama ili njegovog zamjenika može biti otkupljena iz blagajne
muslimana (bejtul-mal). “izuzev ako oni to oproste”, tj. osim da rodbina ubijenog izrazi samilost i oprosti krvarinu, I tada ona nije obavezna. “Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a vjernik je, on mora osloboditi jednog roba vjernika!” To znači, ako je ubijeni bio vjernik, a njegovi zaštitnici nevjernici s kojima se void rat, tada krvarina nije obavezna, nego je u tom slučaju ubica obavezan osloboditi roba, vjernika i ništa drugo; “Ako, pak, pripada narodu sa kojim imate sporazum” i ako su zaštitnici ubijenog štićenici – Zimmije – ili pod ugovorom o miru, njima pripada krvarina za ubijenog. Ukoliko je bio vjernik, tada je obavezna kompletna krvarina, a i ukoliko je bio nevjernik, po nekim učenjacima, i tada je obavezna kompletna krvarina. Ima mišljenja “da je za nevjernika obavezno pola krvarine koliko se daje za vjernika”, a ima mišljenja “da je obavezna trećina”, što se objašnjava u fikhskim djelima. Ubica je obavezan osloboditi roba, vjernika, a ko to ne nađe, obavezan je postiti dva mjeseca uzastopno…” , tj. da se ne mrsi između njih, nego da nastavi postiti do kraja. Ukoliko se, pak, omrsi bez razloga (osim u slučaju bolesti, menstruacije ili porođajnog pranja), dužan je ponovo započeti post. Što se tiče puta, odnosno pitanja da li se u tom slučaju može prekinuti ili ne, učenjaci se razilaze i postoje dva mišljenja… “kajuči se tako Allahu! A Allah sve zna I mudar je!” To znači, ovo je pokajanje ubice greškom (nehotice), takvo da on, ukoliko ne nađe mogučnosti da oslobodi roba, treba da posti uzastopno dva mjeseca. Postoje razilaženja u pogledu onoga koji nije u stanju postiti, u smislu da li je obavezan nahraniti šezdeset siromaha, kao što je to u slučaju kaznene naknade (kefaret) za zihar
(predislamsko puštanje) riješima: “Ti si mi kao moja majka!” U tom pogledu, postoje dva mišljenja: jedno
pozitivno, odnosno kao što je u slučaju zihara, tj. predislamskog puštanja, a koje se ovdje ne spominje, buduči da je ovo prijetnja i opomena uz koju ne odgovara da se navodi olakšica i pogodnost; i drugo,
negativno, koje ne prihvača da se to zamijeni hranjenjem siromaha, jer da je to obaveza, ona se ne bi
izostavila bez potrebe; “A Allah sve zna i mudar je!” To je do sada više
puta komentirano. Ovim je objašnjeno pitanje nehotičnog ubistva.

Novo na naslovnoj