Reply To: Odg: Pogledajmo kako munafici iskrivljavaju Allahove ajete i predaje ashaba i tabiina koji su bili muslim

Nova naslovna forums ISLAM Pitanja i odgovori o islamu Pogledajmo kako munafici iskrivljavaju Allahove ajete i predaje ashaba i tabiina koji su bili muslim Reply To: Odg: Pogledajmo kako munafici iskrivljavaju Allahove ajete i predaje ashaba i tabiina koji su bili muslim

#12439

Anonimno

Ta lažna opravdanja su slijedeća:
1. Strah od prijetnje ukidanja plate ili smjenjivanja sa određenog položaja ili ukidanje
nekih dunjalučkih užitaka. Sve ovo nisu prepreke tekfira, niti opravdanja onome koji je
zanevjerovao u Gospodara svih svjetova, niti su opravdanja njegovom pomaganju kafira u borbi
protiv muslimana i pomaganju mušričkih zakona, već je sve to od šejtanskih uljepšavanja kojima
oni svojim prijateljima samo zabludu povećavaju i sa kojima su se na kufru sprijateljili, zato
strah od prijetnje na ovaj način nema ništa s prisilom.
Uzvišeni, subhanehu ve te’ala, kaže:
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَقُولُ آمَنَّا بِاللَّهِ فَإِذَا أُوذِيَ فِي اللَّهِ جَعَلَ فِتْنَةَ النَّاسِ كَعَذَابِ اللَّهِ
“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha’ – a kad neki Allaha radi bude na muke stavljen, on misli
da je ljudsko mučenje isto što i Allahova kazna” (El-Ankebut, 10)
I, subhanehu ve te’ala, kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَتَّخِذُواْ الْيَهُودَ وَالنَّصَارَى أَوْلِيَاء بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ إِنَّ اللّهَ
فَتَرَى الَّذِينَ فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ يُسَارِعُونَ فِيهِمْ يَقُولُونَ نَخْشَى أَن تُصِيبَنَا دَآئِرَةٌ فَعَسَى *لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
وَيَقُولُ الَّذِينَ آمَنُواْ أَهَؤُلاء *اللّهُ أَن يَأْتِيَ بِالْفَتْحِ أَوْ أَمْرٍ مِّنْ عِندِهِ فَيُصْبِحُواْ عَلَى مَا أَسَرُّواْ فِي أَنْفُسِهِمْ نَادِمِينَ
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ مَن يَرْتَدَّ *الَّذِينَ أَقْسَمُواْ بِاللّهِ جَهْدَ أَيْمَانِهِمْ إِنَّهُمْ لَمَعَكُمْ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَأَصْبَحُواْ خَاسِرِينَ
مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلىَ الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ
اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِكَ فَضلُْ اللّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj
među vama koji ih za zaštitinike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami
sebi nepravdu čine. Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo
sklope, govoreći: “Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi.” A Allah će sigurno pobjedu ili nešto
drugo od sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati. A oni koji vjeruju
reći će: “Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su zaista s
vama?” Djela njihova biće poništena, i oni će nastradati. O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje
otpadne, pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema
vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite, oni će se na Allahovu putu boriti i neće se
ničijeg prijekora bojati.” (El-Maida, 51.-54.)
U ovim ajetima je jasan dokaz za otpadništvo onih koje je strah od kafira naveo na
pomaganje njih protiv vjernika, i jasan dokaz da su im sva djela poništena, što ne biva osim
nevjerstvom. Uzvišeni Allah nije opravdao one koji su upali u kufr (pomaganjem mušrika ili
kafirskih zakona) zbog samog straha, niti je strah na ovaj način učinio preprekom tekfira, niti
ovo ima išta sa prisilom, kao što to mnoge neznalice smatraju.
Kaže šejh Hamed bin ‘Atik govoreći o slučajevima ljudi kada se prividno slože sa
nevjernicima i tu spominje da se sa njima (kafirima) složi lažno na nevjerstvu (da učini djelo
kufra ili da izgovori riječi kufra), a da u sebi krije svoje neslaganje s njima, i to u slučaju da
nemaju nikakve vlasti nad njim, međutim, da tako postupi navela ga je bojazan za vlašću,
imetkom, pohlepa za dunjalukom, strah od siromaštva i gubitak imovine. Takav je u ovom
slučaju – murtedd, otpadnik od islama i ništa mu ne koristi njegova tajna mržnja prema njima.
Kaže Uzvišeni o takvima:
ذَلِكَ بِأَنَّهُمُ اسْتَحَبُّواْ الْحَيَاةَ الْدُّنْيَا عَلَى الآخِرَةِ وَأَنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ
“Zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah uistinu neće uputiti na pravi put
narod nevjernički.” (En-Nahl, 107.)
Uzvišeni Allah nas obavještava da ih na nevjerstvo nije navelo neznanje, niti mržnja
prema istini, niti ljubav prema laži, već ih je navela ljubav prema dunjaluku i davanje prednosti
dunjaluku nad vjerom.
Zatim šejh Hamed kaže:
“Na ovo ukazuje govor šejhul-islama Muhmmeda bin Abdul-Vehhaba, rahimehullah. A
što se tiče onoga što veliki broj ljudi smatra opravdanjem, to je ustvari šejtansko uljepšavanje i
zabluda. Zato, kada ih šejtanovi štićenici zastrašuju i ulivaju im strah koji nema osnove, smatraju
da im je dozvoljeno ispoljiti slaganje s mušricima i pokoriti im se…”
A zatim spominje govor šejhul-islama Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kada govori o svojstvu
prisile na izgovaranje riječi kufra, gdje kaže da ona ne može biti ostvarena osim udaranjem,
zlostavljanjem ili ubistvom, a ne samo govorom ili prijetnjom rastavljanja od porodice, žene,
imetka itd.
Prenosi Es-Sujuti u predgovoru djela “Tarihul-hulefa’” od Kadi Ijada, da kaže:
“Upitan je Ebu-Muhammed el-Kajravani el-Kejzani, učenjak malikijske pravne škole, o
čovjeku kojeg Ubejdijje (Benu ‘Ubejd), tj. vladari Misra, prisile da se odazove njihovoj da’vi ili
da bude ubijen? Odgovorio je: ‘Neka izabere ubistvo. Na početku njihovog dolaska nije bila
poznata suština njihove da’ve. Ali kasnije, kada je postala poznata, bjekstvo postaje obaveza,
tako da niko ne može imati opravdanje strahom za svoj boravak među njima, jer boravak u
mjestima u kojima se od ljudi traži da ostave rad po šerijatskim propisima nije dozvoljen. A oni
pravnici koji su ostali među njima, ispoljavajući svoje neslaganje s njima, su to uradili da ne bi
granice muslimana ostale nesačuvane, pa da muslimani zbog toga budu iskušani u vjeri’.”
Na ovo upućuju riječi Uzvišenog Allaha:
إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنفُْسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ
وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا
“Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati. ‘Šta je bilo s
vama?’- ‘Bili smo potlačeni na Zemlji’ – odgovoriće. ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se
niste mogli nekud iseliti?’ – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno
je on boravište.” (En-Nisa’, 97)
Ovaj ajet je objavljen o pojedincima koji su primili islam, ali su bili nemarni prema hidžri
ostavši sa ostalim murteddima u Mekki, ne želeći ostaviti svoje žene, imetke i rodni kraj. Kada je
nastupila bitka na Bedru mušrici su ih izveli u borbu da se bore u njihovim redovima, pa kada bi
ashabi gađali strijelama pogodili bi nekog od njih, pa su govorili: “Pogodili smo našu braću”.
Zbog toga su objavljeni ovi ajeti sure En-Nisa’.
Allah, subhanehu ve te’ala, ih nije opravdao time što su bili slabi i potlačeni, niti ih je
opravdao tim što su bili prisiljeni da izađu sa mušricima u borbu, zato što su bili nemarni prema
hidžri i izlasku iz Mekke onda kada su bili u mogućnosti. Opravdati se mogu samo oni koji su
istinski bili potlačeni i nisu imali mogućnosti da učine hidžru zbog zarobljeništva, istinske
slabosti ili zbog nepoznavanja puta, poput žena, djece i slično.
Sve ovo upućuje da onaj ko povećava broj (vojske, op. prev.) kafira i mušrika, i ispoljava
saglasnost sa njima i pomaganje njih protiv muslimana – neće biti opravdan strahom za svoj
imetak, dom ili neke druge dunjalučke užitke, na koje se poziva.
Kakvo je tek onda stanje sa onim koji lično ispolji pomaganje širka i brani i štiti
nevjerničke zakone, svojevoljno pomažući njih i kafire protiv Allahovih iskrenih robova
(el-muvehhidin), a zatim pokušava da se opravda ovakvim ili sličnim opravdanjima? Nema
sumnje da je njihovo stanje gore.
2. Opravdavanje otpadnika i njihovih pomagača slabošću i potlačenošću, te izgovorom
da nemaju drugog izbora kada su u pitanju vlasti.
I ako bi ova potlačenost, po pitanju njih, uistinu postojala, zar to znači da je dozvoljeno
pomagati širk, kufr i njihove sljedbenike protiv muslimana, i pored toga što ih niko ne prisiljava
na to, niti da prihvate njihova radna mjesta u kojima ima širka i kufra?
Naprotiv, ti isti se bore za ta radna mjesta, žude za njima i spremni su glavu dati da bi ih
se dočepali. Traže ih preko poznanstava, posrednika i sl….
A još čudnije od toga je ono što sam čuo od jednog od onih kojima je Allah, subhanehu
ve te’ala, stavio zastor na njihove oči i oslijepio ih pred svjetlom Objave, koji pokušavaju da
opravdaju vlasti koje su odbacile suđenje po Allahovom zakonu i zamjenili ga suđenjem po
kafirskim zakonima, sudeći i braneći se njima – da su potlačeni od Amerike i da ne mogu da
sude po šerijatu zbog toga!!! Onda sam ih upitao ko ih prisiljava da ostanu na vlasti i da se drže
za svoj prijesto kutnjacima i prstima ruku i nogu. Kako, kad se većina njih tih prijestolja
domogla tenkovima i svim raznim sredstvima za ubijanje i raznim spletkama? Ima ih koji su
svojeg oca ubili da bi na vlast došli, ima i onih koji su ga protjerali, a ima ih koji su cijela sela i
gradove zbrisali sa lica zemlje radi vlasti, a zatim nam dođu ovi slijepci i kažu: “Oni su potlačeni
od Amerike.”
Neka stvari nazovu njihovim istinskim imenima i neka kažu: “Oni su njihovi poltroni,
braća i miljenici!”
U svakom slučaju, potlačenoj i slaboj osobi nije dozvoljeno počiniti djelo kufra ili
izgovoriti riječi kufra. Potlačenoj osobi se pruža olakšica samo u odnosu prema nevjernicima
(el-mudarah) i prikrivanju (et-tukijjeh), tj. da ostavi zabranjivanje zla rukom i jezikom, s time što
ih mora mrziti i srcem negirati njihove zablude.
Također se dozvoljava nepokazivanje neprijateljstva prema njima uz ostajanje osnove
neprijateljstva u srcu, bez slijeđenja njih u njihovom nevjerstvu ili zadovoljstva nevjerstvom, kao
što stoji u hadisu: “… Osim ko je zadovoljan i ko ih slijedi.”
Uzvišeni Allah nije prihvatio opravdanje potlačenošću od onih koji slijede kafire u kufru
i širku, kao što to jasno stoji u kur’anskim ajetima. Uzvišeni Allah kaže:
وَإِذْ يَتَحَاجُّونَ فِي النَّارِ فَيَقُولُ الضُّعَفَاء لِلَّذِينَ اسْتَكْبَرُو ا إِنَّا كُنَّا لَكُمْ تَبَعًا فَهَلْ أَنتُم مُّغْنُونَ عَنَّا نَصِيبًا مِّنَ النَّارِ
قَالَ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا إِنَّا كُلٌّ فِيهَا إِنَّ اللَّهَ قَدْ حَكَمَ بَيْنَ الْعِبَادِ*
“I kada se u vatri budu prepirali, a oni koji su bili potlačeni reknu glavešinama svojim: “Mi smo se
za vama povodili, možete li nas makar malo vatre osloboditi?”, onda će glavešine reći: “Evo nas,
svi smo u njoj, jer Allah je presudio robovima Svojim.” (Gafir, 47.-48.)
I, subhanehu ve te’ala, kaže:
وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لَن نُّؤْمِنَ بِهَذَا الْقُرْآنِ وَلَا بِالَّذِي بَيْنَ يَدَيْهِ وَلَوْ تَرَى إِذِ الظَّالِمُونَ مَوْقُوفُونَ عِ ندَ رَبِّهِمْ يَرْجِعُ
قَالَ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا *بَعْضُهُمْ إِلَى بَعْضٍ الْقَوْلَ يَقُولُ الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا لِلَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا لَوْلَا أَنتُمْ لَ كُنَّا مُؤْمِنِينَ
وَقَالَ الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا لِلَّذِينَ *لِلَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا أَنَحْنُ صَدَدْنَاكُمْ عَنِ الْهُدَى بَعْدَ إِذْ جَاءكُم بَلْ كُنتُم مُّجْرِمِينَ
اسْتَكْبَرُوا بَلْ مَكْرُ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ إِذْ تَأْمُرُونَنَا أَن نَّكْفُرَ بِاللَّهِ وَنَجْعَلَ لَهُ أَندَادًا وَأَسَرُّوا النَّدَامَةَ لَمَّا رَأَوُا الْعَذَابَ
وَجَعَلْنَا الْأَغْلَالَ فِي أَعْنَاقِ الَّذِينَ كَفَرُوا هَلْ يُجْزَوْنَ إِلَّا مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ
“A oni koji ne vjeruju govore: “Mi nećemo vjerovati u ovaj Kur’an niti u Knjige prije njega!” A kad bi
samo vidio kad oni koji su učinili zulum pred Gospodarom svojim budu sabrani i kad stanu među
sobom razgovarati: “Da vas nije bilo, sigurno bismo bili vjernici!”, reći će oni koji su tlačeni bili
onima koji su bili oholi. “A zar smo vas mi od upute odvratili nakon što vam je ona došla? Ne, sami
ste vi zločinci bili”, reći će oni koji su bili oholi onima koji su bili tlačeni. “Nije bilo tako!”, odgovorit
će oni koji su boli tlačeni onima koji su bili oholi, “nego ste i danju i noću spletkarili kad ste od nas
tražili da u Allaha ne vjerujemo i da Mu druge jednakim smatramo.” I svi će prikriti tugu kad vide da
će kažnjeni biti, a mi ćemo na vratove nevjernika sindžire staviti; zar će biti kažnjeni drukčije nego
prema onome kako su radili?” (Saba’, 31.-33.)
Ramisli o njihovoj raspravi, onda kada za to bude bilo kasno i tome kako će kriti svoju
tugu i kajanje kada ugledaju bolnu patnju, i kada kažu svojim velikanima koji su ih u propast
odveli:
بَلْ مَكْرُ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ إِذْ تَأْمُرُونَنَا أَن نَّكْفُرَ بِاللَّهِ وَنَجْعَلَ لَهُ أَندَادًا
“… nego ste i danju i noću spletkarili, kad ste od nas tražili da u Allaha kufr i širk učinimo.” (Saba’,
33.)
Dakle, slabost i potlačenost nisu opravdanje kada su u pitanju ovakve stvari, ali mogu biti
opravdanje kod činjenja nekih grijeha, ili kod ostavljanja nekih obaveza, poput ostavljanja hidžre
ili nepomaganja muslimana i sl., od stvari koje čovjek nije u stanju učiniti u situaciji potlačenosti
i slabosti, bez njegovog svojevoljnog činjenja jasnog kufra, jer potlačenost nije isto što i prisila,
kao što smo to spomenuli u poglavlju o prisili, koja je prepreka tekfira, kao da čovjek počini
djelo kufra pod prisilom, a da mu srce ostane čvrsto na imanu.
Zato Uzvišeni Allah opisuje potlačene vjernike time da oni žude za džihadom i iskreno
Allaha Milostivog mole da ih izbavi iz kafirskih mjesta, da nisu zadovoljni svojom potlačenošću,
niti je smatraju opravdanjem za prodavanje vjere u zamjenu za ovaj svijet, kao što je to slučaj sa
onima danas koji su upali u fitnu, pokušavajući opravdati se.
Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
وَالْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ الَّذِينَ يَقُولُونَ رَبَّنَا أَ خْرِجْنَا مِنْ هَذِهِ الْقَرْيَةِ الظَّالِمِ أَهْلُهَا وَاجْعَل لَّنَا
مِن لَّدُنكَ وَلِيا وَاجْعَل لَّنَا مِن لَّدُنكَ نَصِيرًا
“…Za potlačene od muškaraca i žena i djece, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga
grada, čiji su stanovnici nasilnici i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam
pomoći!” (En-Nisa’, 75.)
3. Također nije od prepreka tekfira, niti od opravdanja to što murteddi, kafiri i njihovi
pomagači sebe smatraju vjernicima, ili što smatraju da su na istini time što čine djela kufra.
Allah, subhanehu ve te’ala, je opisao da mnogi kafiri tako postupaju, ali u tome nije
učinio prepreku za njihovo proglašavanje nevjernicima.
Uzvišeni Allah kaže:
الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا *قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًا
“Reci: “Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom
svijetu uzaludan biti, a koji misle da je dobro ono što rade?” (El-Kehf, 103-104.)
اتَّخَذُوا الشَّيَاطِينَ أَوْلِيَاء مِن دُونِ اللّهِ وَيَحْسَبُونَ أَنَّهُم مُّهْتَدُونَ
“… Jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da su upućeni.” (El-A’raf, 30.)
I ovakvo je stanje većine kafira u svakom vremenu. Čak je i faraon, tagut Misra, govorio:
مَا أَرَى وَمَا أَهْدِيكُمْ إِلَّا سَبِيلَ الرَّشَادِ
“Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti.” (Gafir, 29.)
Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, o drugima:
وَإِذَا قِيلَ لَهُمْ لاَ فْ تسُِدُواْ فِي الأَرْضِ قَالُواْ إِنَّمَا نَحْنُ مُصْلِحُونَ
“A kada im se kaže: ‘Ne remetite red na zemlji’, kažu: ‘Mi samo red uspostavljamo.'” (El-Bekara, 11.)
Čak i Jevreji i kršćani smatraju da su na pravom putu, da su istinski vjernici i da će biti
stanovnici dženneta, kao što Uzvišeni kaže:
وَقَالَتِ الْيَهُودُ وَالنَّصَارَى نَحْنُ أَبْنَاء اللّهِ وَأَحِبَّاؤُهُ
“I Jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.'” (El-Maida, 18.)
وَقَالُواْ لَن يَدْخُلَ الْجَنَّةَ إِلاَّ مَن كَانَ هُوداً أَوْ نَصَارَى
“I govore: “Neće u Džennet ući osim ko bude Jevrej ili kršćanin…” (El-Bekara, 111.)
I takvo je stanje i ostalih kafira, a poznato je da im to kod Allaha ništa ne koristi, niti
sprječava njihovo proglašavanje nevjernicima na ovom svijetu. Smatranje da je proglašavanje
osobe nevjernikom vezano za njeno ubjeđenje je mezheb ekstremnih murdžija koji smatraju da
je iman samo ubjeđenje srca, te na osnovu toga kod njih djelo kufra ne može biti, osim sa
ubjeđenjem.
Pored ovoga, ubjeđenje je skrivena stvar u srcu, nije vanjski opis, niti se može precizirati
sve dok je takvo. Upravo zbog ove činjenice Zakonodavac ga nije učinio preprekom tekfira u
ovodunjalučkim propisima, a mi smo spomenuli da je terminološko značenje prepreke:
“…vidljivo, precizirano svojstvo koje sprječava donošenje određenog propisa.”
Tako da ako neko svojstvo bude skriveno – ne može se smatrati preprekom tekfira, niti
ima mjesta u oblasti ovosvjetskih propisa (ahkamud-dunja).
4. Također, od prepreka proglašavanja nevjernikom osobe koja je počinila neki od
uzroka nevjerstva nije to što obavlja namaz ili izgovara šehadet i sl.
To ne sprječava da se proglasi nevjernikom, jer uzrok njegovog nevjerstva nije odbijanje
obavljanja nekog od spomenutih islamskih propisa, već činjenje drugih djela koja izvode iz
islama, tj. uzroka tekfira. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi spominje da su mušrici, također, imali
dobrih djela, ili nekih ogranaka vjere, koji od njih nisu otklonili širk. Kaže, subhanehu ve te’ala:
وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُهُمْ بِاللّهِ إِلاَّ وَهُم مُّشْرِكُونَ
“A većina ovih ne vjeruje u Allaha, osim kao mušrici.” (Jusuf, 106.)
A na drugom mjestu spominje, subhanehu ve te’ala, da je širk rušitelj svih tih dobrih djela
koja su počinili. Kaže Uzvišeni:
وَلَوْ أَشْرَكُواْ لَحَبِطَ عَنْهُم مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
“A da su oni širk učinili, sigurno bi im propalo ono što su uradili.” (El-En’am, 88.)
Poznato je da insan ulazi u islam izgovaranjem i potvrdom šehadeta, a nakon toga se
njegov islam i sačuvanost imetka i života (el-‘ismet) nastavljaju pridržavanjem skupine
ogranaka, koji su uslov ostvarenja osnove imana, dok bi sve to bilo uništeno kada bi učinio samo
jedan od uzroka kufra. Od jasnih dokaza, koji ukazuju da ovo nije od prihvatljivih opravdanja
kod Allaha, niti je od prepreka tekfira su ajeti:
لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم *وَلَئِن سَأَلْتَهُمْ لَيَقُولُنَّ إِنَّمَا كُنَّا نَخُوضُ وَنَلْعَبُ قُلْ أَبِاللّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِ ؤُونَ
بَعْدَ إِيمَانِكُمْ إِن نَّعْفُ عَن طَآئِفَةٍ مِّنكُمْ نُعَذِّبْ طَآئِفَةً بِأَنَّهُمْ كَانُواْ مُجْرِمِينَ
“A kada ih upitaš reći će: “Samo smo razgovarali i zabavljali se.” Reci: “Zar ste se Allahu i ajetima
Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne pravdajte se, nevjernici ste nakon što ste bili vjernici. Ako
nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.” (Et-Tevba, 65.-66.)
Ovi ajeti su objavljeni u vezi ljudi koji su klanjali i izgovarali šehadet i koji su čak izašli
sa Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da se bore na Allahovom putu u jednoj od
najpoznatijih i najvažnijih bitaka. Međutim, kada su izgovorili to što su izgovorili od uzroka
nevjerstva, a to je ismijavanje s Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovim
ashabima koji su bili hafizi, Allah, subhanehu ve te’ala, ih je proglasio nevjernicima zbog tog
djela i njihovo proglašavanje nevjernicima nije spriječilo to što su izgovarali šehadet, to što su
klanjali ili to što su izašli sa Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u džihad, niti
neki drugi ogranak imana, kojeg su imali pri sebi.
Na osnovu ovoga, ako bi murtedd koji je zanevjerovao svojim pomaganjem širka i
mušrika – izgovorio šehadet u momentu borbe muslimana protiv njega, to ne bi učinilo njegovu
krv zabranjenom (ne bi mu sačuvalo život, op. prev.) za muslimane, niti bi ga to sačuvalo od
ubistva, iz razloga što njegovo nevjerstvo nije zbog odbijanja izgovaranja i potvrde šehadeta, pa
da se vodi borba protiv njega dok ga ne izgovori i potvrdi, i da njegov propis bude poput propisa
onog kojega je ubio Usama ibn Zejd, radijallahu ‘anhu, nakon što je izgovorio šehadet.
Naprotiv, ovaj izgovara šehadet danonoćno, možda čak i klanja, i nije to razlog njegovog
kufra, zbog kojeg se vodi borba protiv njega, već je razlog njegovog nevjerstva zbog kojeg se
bori protiv njega – pomaganje kafira i njihovih zakona protiv muvehhida i neće biti musliman
sve dok ne ostavi ovaj razlog zbog kojeg je proglašen nevjernikom i odrekne ga se i dok se ne
pokaje. Na taj način će se vratiti islamu, jer ovo su “vrata” na koja je izašao, i samo se kroz njih
može vratiti, pod uslovom da se pridržava i potvrđuje ostala.
Ovo pravilo je jasno i vidljivo u siri ashaba, radijallahu ‘anhum, kada se radilo o
otpadnicima koji su izašli iz vjere nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem,
kojih je bilo nekoliko vrsta.
Bilo je onih koji su otpali od vjere u potpunosti, odnosno u svim ograncima islama, a bilo
je i onih koji su otpali od nekih ogranaka, pa su rekli: “Klanjaćemo, ali nećemo davati zekat”, i
skupina koja je otpala od principa jednoće vjerovjesništva (ihlasun-nubuvvet) u islamu, pa su
pored Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vjerovali i u lažne poslanike, poput Musejleme
Lažova i Tulejhe El-Esdija i drugih, pa je Ebu-Bekr, radijallahu ‘anhu, poveo džihad protiv njih i
nad njima sproveo i pokazao ispravnu islamsku praksu, koja je važan dio njegove biografije, pa
se borio protiv svakog onog koji je izgovarao šehadet i obavljao namaz a postao je murtedd zbog
odbijanja plaćanja zekata, sve dok nije dao zekat. I borio se protiv svakog onog čije je
otpadništvo bilo zbog njegovog vjerovanja u Musejlemu, sve dok ga se ne odrekne i posvjedoči
da je Musejlema nevjernik, itd. Na početku se Omer, radijallahu ‘anhu, bio začudio postupku
Ebu-Bekra, radijallahu ‘anhu, pa ga je upitao: “Zar ćeš se boriti protiv njih, a Allahov Poslanik,
sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi, sve dok ne
posvjedoče da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik” –
hadis, pa mu je Ebu-Bekr odgovorio: “Tako mi Allaha, ratovaću protiv svakog ko napravi
razliku između namaza i zekata…”.
Ovo je jasan dokaz da je među onima, protiv kojih se Ebu-Bekr, radijallahu ‘anhu, borio,
bilo ljudi koji su obavljali namaz i izgovarali šehadet, međutim, bili su izašli iz islama i postali
otpadnici zbog nekog drugog razloga (ili u nekom ogranku islama mimo ovog).
5. Također, od prepreka tekfira niti od opravdanja nije ako neko učini jasan kufr u kojeg
nema sumnje zbog toga što je zaveden od strane monaha i sveštenika, ili vođa i vladara.
Spomenuli smo i razjasnili da je neznanje opravdanje kada se radi o pitanjima koja su
zapletena i nejasna i koja zahtjevaju pojašnjenje. Kod takvih pitanja je obavezno podučiti osobu i
pojasniti joj prije nego se proglasi nevjernikom, što se ne uslovljava kod djela nevjerstva koja su
jasna poput Sunca usred bijela dana, poput djela koja ruše osnovu tevhida ili djela jasnog
nevjerstva i širka koja u potpunosti brišu vjeru kod čovjeka, djela za koja čak i djeca muslimana
znaju da su djela nevjerstva, pa čak i Židovi i kršćani znaju da neke stvari izvode iz vjere
Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Spomenućemo hadis Adijja ibn Hatima, radijallahu ‘anhu, koji govori o tome da Židovi i
kršćani nemaju opravdanje za to što su odvedeni u zabludu od strane njihovih monaha i
sveštenika kada je u pitanju pokornost u propisivanju zakona mimo Allaha, što je ‘ibadet upućen
nekom drugom mimo Allaha, subhanehu ve te’ala, i pored toga što nisu znali da je pokoravanje
njima u zakonima koje su sami propisali ‘ibadet, kao što to kaže Adijj ibn Hatim, radijallahu
‘anhu. Nevjerstvo većine Židova i kršćana je u stvari – nevjerstvo slijepog slijeđenja. Kaže
Uzvišeni Allah:
اتَّخَذُواْ أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ
“Oni su pored Allaha svećenike svoje i monahe svoje za bogove (erbab) uzeli.” (Et-Tevba, 31.)
A isto tako i nevjerstvo većine nevjernika. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
وَإِذَا قِيلَ لَهُمْ تَعَالَوْاْ إِلَى مَا أَنزَلَ اللّهُ وَإِلَى الرَّسُولِ قَالُواْ حَسْبُنَا مَا وَجَدْنَا عَلَيْهِ آبَاءنَا
“A kada im se kaže: “Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!”, oni odgovaraju: “Dovoljno
nam je ono na čemu smo očeve naše zatekli.” (El-Maide, 104.)
Bilježi imam Buharija, rahimehullah, u svome Sahihu: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi
ve sellem, o kaburskom azabu kaže: “… A kafir ili munafik će reći: ‘Ne znam, čuo sam kako ljudi
nešto govore, pa sam i ja govorio’ pa će mu biti rečeno: ‘Niti si znao, niti si po tome radio.’ A
zatim će biti udaren gvozdenim čekićem u potiljak.”
Uzvišeni Allah pojašnjava da će se potlačeni i oni koji su slijepo slijedili na Sudnjem
danu odreći svojih glavešina i onih koji su ih u zabludu odveli, i da to neće biti opravdanje kojim
će se moći opravdati i spasiti kazne, niti je to prepreka od prepreka tekfira.
Kaže Uzvišeni Allah:
وَبَرَزُواْ لِلّهِ جَمِيعًا فَقَالَ الضُّعَفَاء لِلَّذِينَ اسْتَكْبَرُواْ إِنَّا كُنَّا لَكُمْ تَبَعًا فَهَلْ أَنتُم مُّغْنُو نَ عَنَّا مِنْ عَذَابِ اللّهِ مِن شَيْءٍ
قَالُواْ لَوْ هَدَانَا اللّهُ لَهَدَيْنَاكُمْ سَوَاء عَلَيْنَآ أَجَزِعْنَا أَمْ صَبَرْنَا مَا لَنَا مِن مَّحِيصٍ
“I izići će svi pred Allaha, pa će oni koji su bili tlačeni reći glavešinama svojim: “Mi smo bili vaše
pristalice, možete li nam imalo Allahovu kaznu olakšati?”- “Da je nas Allah uputio”, odgovoriće oni,
“i mi bismo bili vas uputili. Žalili se mi ili trpjeli, svejedno nam je, spasa nama više neće biti.”
(Ibrahim, 21.)
I kaže Gospodar Silni:
يَوْمَ تُقَلَّبُ وُجُوهُهُمْ فِي *خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا لَّا يَجِدُونَ وَلِيا وَلَا نَصِيرًا *إِنَّ اللَّهَ لَعَنَ الْكَافِرِينَ وَأَعَدَّ لَهُمْ سَعِيرًا
رَبَّنَا *وَقَالُوا رَبَّنَا إِنَّا أَطَعْنَا سَادَتَنَا وَكُبَرَاءنَا فَأَضَلُّونَا السَّبِيلَا *النَّارِ يَقُولُونَ يَا لَيْتَنَا أَطَعْنَا اللَّهَ وَأَطَعْنَا الرَّسُولَا
آتِهِمْ ضِعْفَيْنِ مِنَ الْعَذَابِ وَالْعَنْهُمْ لَعْنًا كَبِيرًا
“Allah je nevjernike prokleo i za njih oganj razbuktali pripremio, u njemu će vječno i zauvjek
boraviti, ni zaštitnika ni pomagača neće naći. Na Dan kada se njihova lica u vatri budu prevrtala
govoriće: “Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali!” I govoriće:
“Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli,
Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (El-Ahzab, 64-68.)
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u svojoj knjizi “Tarikul-hidžretejn” u govoru o stepenima
obveznika (mukellefa), spominje sedamnaestu grupu, a to su oni koji slijepo slijede druge: kafiri
neznalice, njihovi sljedbenici i magarci koji ih prate i koji su uz njih, koji govore: “Mi smo očeve
naše na ovome zatekli i mi se za njima povodimo…”
A zatim nastavlja:
“Ummet se složio da su ova grupa kafiri iako su džahili, slijepi sljedbenici (mukallidun)
svojih glavešina i vođa, osim jednog mišljenja, koje se prenosi od nekih novotara, koji im nisu
presudili ulaskom u vatru, već im daju stepen onih do kojih nije došla da’va. Ovo mišljenje nije
pravac nikog od imama muslimana, niti ashaba, niti tabi’ina, niti onih koji su došli posle njih, već
se pročulo od nekih mutekellimuna (apologeta), tj. sljedbenika novotarije “kelama”. Prenešeno je
ispravnim putem da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “U Džennet neće ući,
osim musliman.” A ovaj mukallid nije musliman. On je razuman i šerijatski obavezan, a
svaka razumna i šerijatski obavezna osoba ili je musliman ili je kafir…” – sve do riječi:
“… A Islam je tevhidullah (ispovijedanje Allahove jednoće, srcem, govorom i djelom,
op. prev.), i iskreno obožavanje samo Jedinog Allaha, ne pripisujući Mu druga, i vjerovanje u
Allaha i Njegovog Poslanika i slijeđenje njega u onome sa čim je došao. Zato svaki rob koji ne
dođe sa ovim nije musliman. Pa ako nije kafir prkosnik (tj. onaj koji ne vjeruje nakon što je
saznao, op. prev.), onda je kafir džahil. Specifičnost ove skupine je da su oni kafiri džahili koji
ne prkose (‘inad). Međutim, to što ne prkose, ne izvodi ih iz skupine nevjernika…”
Zatim je spomenuo ajete koji govore o patnji onih koji su druge u kufru slijepo slijedili,
te da će i onaj koji je slijedio i onaj slijeđeni – zajedno u Džehennem.
Kaže Uzvišeni:
*وَإِذْ يَتَحَاجُّونَ فِي النَّارِ فَيَقُولُ الضُّعَفَاء لِلَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا إِنَّا كُنَّا لَكُمْ تَبَعًا فَهَلْ أَنتُم مُّغْنُونَ عَنَّا نَصِيبًا مِّنَ النَّارِ
قَالَ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا إِنَّا كُلٌّ فِيهَا إِنَّ اللَّهَ قَدْ حَكَمَ بَيْنَ الْعِبَادِ
“I kada se u vatri budu prepirali, a oni koji su bili potlačeni reknu glavešinama svojim: “Mi smo se
za vama povodili, možete li nas makar malo vatre osloboditi?” onda će glavešine reći: ” Evo nas,
svi smo u njoj jer Allah je presudio robovima Svojim.” (Gafir, 47-48.)
Nakon toga, Allah mu se smilovao, kaže:
“Ovo je vijest i upozorenje od Allaha, subhanehu ve te’ala, da će i onaj koji je slijeđen i
onaj koji slijedi zajedno okusiti patnju, i da im to slijepo slijeđenje neće ni od kakve pomoći biti,
a na to jasno upućuju riječi Uzvišenog Allaha:
وَقَالَ الَّذِينَ اتَّبَعُواْ لَوْ أَنَّ لَنَا كَرَّةً *إِذْ تَبرََّأَ الَّذِينَ اتُّبِعُواْ مِنَ الَّذِينَ اتَّبَعُواْ وَرَأَوُاْ الْعَذَابَ وَتَقَطَّعَتْ بِهِمُ الأَسْبَابُ
فَنَتَبَرَّأَ مِنْهُمْ كَمَا تَبَرَّؤُواْ مِنَّا كَذَلِكَ يُرِيهِمُ اللّهُ أَعْمَالَهُمْ حَسَرَاتٍ عَلَيْهِمْ وَمَا هُم بِخَارِجِينَ مِنَ النَّارِ
“Kad će se glavešine, za kojima su se drugi povodili, svojih sljedbenika odreći i kad će veze koje su
ih vezale prekinute biti, i oni patnju doživjeti. I kada će sljedbenici njihovi uzviknuti: “Da nam je
samo da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo kao što su se oni nas odrekli?” (El-Bekara,
166.-167.)
6. Također nije od prepreka tekfira to što se murtedd-otpadnik smatra učenjakom, ili ako
nosi bradu, ili je iz određenog islamskog pokreta, ili to što ima zvanje doktora šerijatskih nauka,
kao što se neki varaju!!!
Kaže Uzvišeni Allah o pojedincima koji su bili najučeniji u njihovom vremenu, tj. bili su
veliki alimi:
وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ الَّذِيَ آتَيْنَاهُ آيَا ن تَاِ فَانسَلَخَ مِنْهَا فَأَتْبَعَهُ الشَّيْطَانُ فَكَانَ مِنَ الْغَاوِينَ
“I kaži im vijest o onome kome smo dokaze naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan
dostigao, i on je zalutao.” (El-‘Araf, 175.)
Također, subhanehu ve te’ala, kaže o najodabranijim stvorenjima, a to su poslanici,
sallallahu ‘alejhim ve sellem:
أُوْلَئِكَ الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ وَالْحُكْمَ وَالنُّبُوَّةَ *وَلَوْ أَشْرَكُواْ لَحَبِطَ عَنْهُم مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
“A da su oni Njemu širk činili, sigurno bi im propalo ono što su uradili. To su oni kojima smo Mi
knjige i mudrost i vjerovjesništvo dali.” (El-En’am, 88.-89.)
Na ovo nas, također, upućuje priča o Abdullahu ibn Sa’du ibn Sarhu, koji je bio pisar
Objave Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a zatim se odmetnuo od vjere, pa je
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio da se ubije čak i ako bi se našao da se drži
za ogrtač Ka’be. On se zatim pokajao i vratio u islam u godini oslobađanja Mekke, pa ga je pred
Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, doveo Osman, radijallahu ‘anhu, koji mu je bio
brat po mlijeku, pa je dao prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Ovaj događaj je zabilježen različitim rivajetima, a šejhul-islam Ibn-Tejmijje spominje
nekoliko koristi iz ove priče u knjizi “Es-Sarimul meslul”, napominjući da nije prepreka da
čovjek otpadne od vjere to što je bio od pisara Objave Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, s
obzirom da je počinio neki od uzroka tekfira i riddeta (otpadništva).
* Treba spomenuti da se pravi razlika između onog koji počini djelo jasnoga kufra, što
smo maloprije objasnili, i djela koje nije jasno djelo kufra, poput nenamjerno učinjene greške pri
idžtihadu, zbog kojeg će čovjek u osnovi biti nagrađen, ili greške koje se nekad mogu desiti kod
uleme ili studenata zbog kojih nije dozvoljeno ružno postupiti prema njima, niti pretjerati u
kritikovanju ili prestati čitati njihove knjige i odvraćati da se njihove knjige čitaju, itd., pogotovo
kada se radi o onima koji su pomagači ove vjere i koji su svaku vezu sa tagutima i otpadnicima
prekinuli.
Bilježi imam Buhari, rahimehullah, u “Poglavlju o vrijednostima ensarija”, hadis Enesa,
radijallahu ‘anhu, o oporuci Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prema ensarijama,
gdje kaže: “Oporučujem vam dobročinstvo prema ensarijama…, prihvatite njihova dobra djela, a
pređite preko njihovih pogreški…”.
Pomagači ove vjere, oni koji su od potpomognute skupine, koji svoje vrijeme i živote
troše na pomaganju Allahove vjere i na pomaganju tevhida, imaju udjela u oporuci Allahovog
Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u svakom mjestu i vremenu.
Zato, čuvaj oporuku Allahovog Poslanika, , kada su u pitanju Allahovi pomagači, i
dobro pazi da se bezumnici na njih ne okome ili da na njih ne napadnu, jer bi u tome bilo
pomaganje Allahovih neprijatelja protiv njih i protiv ove blagoslovljene da’ve, a u ovo ne sumnja
pametan…
7. Također, nije od prepreka tekfira to što će zbog određenog razloga veliki broj ljudi biti
proglašen nevjernicima, jer Allahova vjera nije pristrasna ni prema kome, već je pravedna. Kaže
Uzvišeni:
وَقَالَ مُوسَى إِن تَكْفُرُواْ أَنتُمْ وَمَن فِي الأَرْضِ جَمِيعًا فَإِنَّ اللّهَ لَغَنِيٌّ حَمِيدٌ
“I Musa još reče: ‘Ako budete nezahvalni i vi i svi drugi na Zemlji, – pa, Allah, doista, ni o kom nije
ovisan i On je jedini hvale dostojan.'” (Ibrahim, 8.)
I kaže:
وَمَا أَكْثَرُ النَّاسِ وَلَوْ حَرَصْتَ بِمُؤْمِنِينَ
“A većina ljudi, ma koliko to želio, neće biti vjernici.” (Jusuf, 103.)
I, subhanehu ve te’ala, kaže:
وَإِنَّ كَثِيرًا مِّنَ النَّاسِ بِلِقَاء رَبِّهِمْ لَكَافِرُونَ
“A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izaći.” (Er-Rum, 8.)
U hadisu kojeg bilježe Ebu-Davud i Ibn-Madže od Sevbana se spominje:
“… Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se plemena iz mog ummeta ne pridruže mušricima i
sve dok plemena iz mog ummeta ne budu obožavali idole…”.
Hadis bilježi i Hakim i smatra ga sahih hadisom od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, gdje
kaže:
“Proučio je Allahov Poslanik riječi Uzvišenog Allaha:
وَرَأَيْتَ النَّاسَ يَدْخُلُونَ فِي دِينِ اللَّهِ أَفْوَاجًا
“I kada vidiš ljude kako u Allahovu vjeru u skupinama ulaze…” (En-Nasr,2.)
pa je, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘I sigurno će izaći iz nje u skupinama kao što su u nju
ušli u skupinama.'”
Hadis je prenesen i mevkuf predajom od Ebu-Hurejre.
Spominje Ibn-Tejmijje da je Musejlema Lažov imao stotinu hiljada sljedbenika ili još
više.
8. Također, po mišljenju svih učenjaka, od prepreka tekfira nije izgovaranje riječi kufra
iz šale, igre ili radi prazne priče i veselja. Dokaz za to su riječi Uzvišenog Allaha:
لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم *وَلَئِن سَأَلْتَهُمْ لَيَقُولُنَّ إِنَّمَا كُنَّا نَخُوضُ وَنَلْعَبُ قُلْ أَبِاللّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِ ؤُونَ
بَعْدَ إِيمَانِكُمْ
“A kada ih upitaš reći će: ‘Samo smo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar ste se Allahu i ajetima
Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne pravdajte se, nevjernici ste nakon što ste bili vjernici.'”
(Et-Tevba, 65-66.)
Uzvišeni Allah ih nije opravdao ovim opravdanjem, čak ni pored toga što su sa
Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izašli u borbu, jer su izgovorili ove riječi
kufra zabavljajući se i želeći time skratiti putovanje…
Kaže Ebu-Bekr Ibn el-‘Arabi:
“Šala riječima kufra je – kufr, i u tome nema razilaženja kod ummeta, a ispravnost je dio
znanja i istine, a šala je dio neistine i neznanja”.
Kaže Ibnul-Dževzi :
“Ozbiljnost i šala kod riječi kufra imaju isti propis “.
Kaže imam En-Nevevi:
“Djela koja za sobom povlače kufr su ona koja se počine namjerno i sa jasnim
ismijavanjem vjere”.
Kaže Ibn-Tejmijje kod riječi Uzvišenog:
لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم بَعْدَ إِيمَانِكُم
“Ne pravdajte se, nevjernici ste nakon što ste bili vjernici,” (Et-Tevba, 66.)
“Nije Uzvišeni Allah rekao: ‘Slagali ste kada ste rekli:’ ‘Samo smo razgovarali i zabavljali
se.’ i nije ih utjerivao u laž kada su se pravdali ovim riječima, kao što ih je utjerivao u laž kod
drugih opravdanja kod kojih da su istinu govorili ne bi počinili kufr, već nam razjašnjava da su,
nakon vjerovanja, počinili nevjerstvo svojim zabavljanjem i igrarijom.”
Dakle, Uzvišeni Allah ih je proglasio nevjernicima i pored spomenutog opravdanja kojeg
su iznijeli. On Uzvišeni nije negirao to da su se šalili, ali je odbacio takvu vrstu opravdanja što
jasno upućuje da riječi izgovorene u šali nisu prepreka tekfira.
Ibnul-Kajjim nakon govora o tome da je za ispravnost propisa potrebna namjera,
spominje hadis o čovjeku koji je, nakon što je našao svoju izgubljenu devu, rekao: “Allahu moj,
ja sam Tvoj gospodar a Ti si moj rob!”, pogriješivši od silne radosti, pa kaže:
“Nije zbog toga postao nevjernik, iako je izgovorio riječi jasnog kufra, iz razloga što to
nije htio izgovoriti, kao što ni onaj koji je pod prisilom izgovorio riječi kufra nije postao
nevjernik zato što ih nije htio izgovoriti, za razliku od onog koji se ismijava i šali, kod kojeg je
punovažan talak (razvod braka) i kufr, zato što je s namjerom izgovorio te riječi, bez obzira na to
da li se šalio ili ne. Šala se ne prihvata kao opravdanje, za razliku od onog koji je pod prisilom,
koji pogriješi, ili onog koji iz zaborava nešto izgovori. Takav je opravdan, pa mu je ili naređeno
ili dozvoljeno da kaže ono što je rekao. Međutim, onome koji se šali nije dozvoljeno da kaže
riječi kufra ili da sklapa ugovore u šali, zato što izgovara riječi namjerno i svojevoljno. S
obzirom da takve riječi nije izgovorio niti pod prisilom, niti iz zaborava, niti iz neznanja ili
greškom, uzeće se suštinsko značenje tih riječi u donošenju propisa, a Uzvišeni Allah i Njegov
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nisu šalu učinili opravdanjem za djela nevjerstva. Naprotiv,
takva osoba najviše zaslužuje kaznu. Zar ne vidiš da je Allah, subhanehu ve te’ala, opravdao
onog koji je pod prisilom izgovorio riječi kufra, pod uvjetom da mu srce ostane čvrsto na imanu,
a nije opravdao onog koji se šalio i izigravao? Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم *وَلَئِن سَأَلْتَهُمْ لَيَقُولُنَّ إِنَّمَا كُنَّا نَخُوضُ وَنَلْعَبُ قُلْ أَبِاللّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِؤُونَ
بَعْدَ إِيمَانِكُمْ
“A kada ih upitaš reći će: ‘Samo smo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar ste se Allahu i ajetima
Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne pravdajte se, nevjernici ste nakon što ste bili vjernici.'”
(Et-Tevba, 65-66.)
Kaže Ibn-Nudžejm el-Hanefi:
“Uistinu je onaj ko izgovori riječi kufra iz šale ili iz zabave postao nevjernik kod svih
(učenjaka), bez obzira na njegov nijjet i namjeru (ubjeđenje, ‘itikad)”.
9. Od prihvaćenih prepreka tekfira određene osobe nije to što oni koji je smatraju
kafirom nisu u stanju da nad njom sprovedu šerijatske propise vezane za nevjerstvo, poput
ubijanja otpadnika ili obaranje i rušenje vladara taguta, itd.
Ovo je jedna od šubhi (sumnjiva stvar) murdžija današnjice, radi koje se prepiru i galame.
Već smo u prvom poglavlju spomenuli govor nekih njihovih šejhova, koje neke neznalice i
glupaci danas slijepo slijede, raspravljajući se na neispravan način. Prihvatanjem ove šubhe
pogazili bi sve šerijatske propise.
To bi značilo…
– da ako nismo u stanju da kamenujemo zinalučara, čiji su zinaluk potvrdili svjedoci ili je
on sam priznao svoj zinaluk, da on nije zinalučar, da ga nije dozvoljeno proglasiti zinalučarem i
da ga treba ostaviti da sebi traži sljedeću ženu.
– da ako nismo u stanju da kaznimo ubicu šerijatskom kaznom, da ne možemo reći da je
ubica, niti mora platiti krvarinu, niti otkup, niti se mora pokajati.
– da ako nismo u stanju da kradljivcu odsječemo ruku, ne smijemo ga nazvati
kradljivcem jer nema nikakve koristi od toga (kao što kažu ovi), već ćemo ga nazvati
povjerljivim i dati mu vlast nad imecima ljudi.
– da ako nismo u stanju da promjenimo vidljivo zlo onda ne smijemo ljude upozoravati,
niti odvraćati od njega, niti ga smijemo nazvati zlom, a pošto nije zlo onda iz toga slijedi da je to
dobro, itd.
Ovo neispravno i batil pravilo rezultira otvaranjem vrata velikog zla za muslimane, od
širenja nereda, nevjerstva, te zanemarivanja i indirektnog opravdavanja istog. A po ovom pitanju
je istina ono što naređuje Uzvišeni Allah kada kaže:
فَاتَّقُوا اللَّهَ مَا اسْتَطَعْ م تْ “I bojte se Allaha koliko ste u mogućnosti.” (Et-Tegabun, 16.)
O Šuajbu Uzvišeni kaže:
إِنْ أُرِيدُ إِلاَّ الإِصْلاَحَ مَا اسْتَطَعْتُ
“Jedino želim da učinim dobro koliko mogu…” (Hud, 88.)
Iz ovog ajeta ulema usula izvlači fikhsko pravilo koje glasi:
“Propis će se izvršiti prema mogućnostima”.
Dakle, ako u određenom vremenu muslimani nisu u stanju da ustanu protiv vladara kafira
i da ga promijene, to nikako ne znači da ga ne smiju proglasiti kafirom, jer je to šerijatski propis
koji su u mogućnosti ispuniti i obaveza im je da se boje Allaha onoliko koliko su u mogućnosti,
kao i da ispunjavaju propise vezane za tekfir vladara, a koje su u mogućnosti ispuniti, poput
klonjenja pomaganja takvog ili suđenja po njegovim kafirskim zakonima.
Neće mu se povjeriti nijedna stvar vjere, niti se predati njegovoj vlasti, onoliko koliko to
mogućnosti dozvoljavaju, neće mu dati prisegu ili boriti se pod njegovom kafirskom zastavom,
niti ga pomagati u njegovoj zabludi ili pomagati protiv muslimana, i ispuniće sve ono što su u
mogućnosti ostvariti od šerijatskih propisa vezanih za vladara kafira.
Također, poznavanje nevjerstva vladara i izvršavanje propisa koji su vezani za to, a koje
je čovjek u mogućnosti ostvariti vode ka pripremanju promjene i obaranja takvog vladara kafira.
Nasuprot onome koji takvog vladara smatra muslimanom, koji nikada ne podigne glavu, niti ga
te stvari zanimaju, niti ikada pomisli o pripremanju obaranja i rušenja takvog vladara kafira, kao
što je to slučaj sa murdžijama u našem vremenu.
Razilaženje po pitanju vladara upućuje na jasnu razliku dviju skupina i na njihovo
djelovanje i ponašanje na ovom svijetu – razliku između onog koji je učinio kufr u taguta i koji
je iskazao svoje neprijateljstvo prema njemu ili ga se u najmanju ruku kloni, i između onog koji
mu je dao prisegu i koji ga pomaže i koji se, braneći njegove zablude, raspravlja opravdavajući
njegov kufr.
A naše stanje i stanje onih koji se bore protiv ove da’ve je najbolji pokazatelj razlike
između ove dvije skupine. Svako neka pogleda muvehhide i njihovo ponašanje, njihovu da’vu i
njihov pravac u današnjici, a zatim neka pogleda stanje njihovih protivnika, onih koji spavaju na
pragovima taguta i koji se doje njihovim mlijekom, koji su podigli svoja pera i jezike boreći se
protiv svakog ko im se suprotstavi ili ih napadne jezikom ili sabljom.
10. Kada neko učini jasan kufr, od prepreka tekfira niti od opravdanja nije to što je
nevaspitan ili što nema lijep odgoj, kao što neki smatraju opravdavajući time one koji psuju
Gospodara, dželle še’nuhu, vjeru ili Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Većina kafira i mušrika su neodgojeni, odrasli u širku i bez edeba prema svetinjama kao
što nas o tome obavještava Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji samo istinu govori:
“Svako dijete se rađa na fitri (prirodnoj vjeri islamu) pa ga njegovi roditelji požidove, ili
pokrste, ili učine od njega vatropoklonika.” I to ih ne spašava od nevjerstva.
11. Nije prepreka tekfira ako se počinjeno djelo kufra smatra lijepim i korisnim
(pridržavanjem argumenta istihsana ili istislaha i sl., tj. pravnog preferiranja ili opće koristi itd. –
prim. prev.), ili ako se smatra da će poboljšati situaciju, ili ono što danas nazivaju korist ili
mudrost u da’vi.
Koristi nikada ne može biti u širku ili kufru, zato što je to najveći grijeh prema
Uzvišenom Allahu.
Kaže Allah Silni:
إِنَّ اللّهَ لاَ يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَلِكَ لِمَن يَشَاء
“Allah uistinu neće oprostiti da mu se širk čini, a oprostiće mimo toga kome on bude htio.” (En-Nisa,
48.)
Upitan je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je to najveći grijeh, pa je
odgovorio: “Da učiniš Allahu sudruga, a on te je stvorio”.
Širk je apsolutno najveća od svih postojećih šteta, zbog toga i uništava sva dobra djela.
Kaže Uzvišeni Allah:
وَلَقَدْ أُوحِيَ إِلَيْكَ وَإِلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكَ لَئِنْ أَشْرَكْتَ لَيَحْبَطَنَّ عَمَلُكَ وَلَتَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ
“A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš Allahu širk činio, tvoja djela će sigurno
propasti, a ti ćeš izgubljen biti.” (Ez-Zumer, 65.)
Zato je svaka korist – za koju se smatra da postoji u širku i kufru – lažna, neispravna i nju
Allah Uzvišeni ne prihvata u Svome šerijatu. Svakako da u širku mogu postojati dunjalučke
koristi ili one pomoću kojih neki ljudi udovoljavaju svojim strastima, oblačeći im odjelo vjerskih
koristi, od kojih je vjera ustvari apsolutno čista.
Uzvišeni Allah je slao sve poslanike i sve Objave, kao što je poznato – da bi uništio širk i
srušio kufr, i radi uspostavljanja iskrenog obožavanja Allaha Jedinog, a Allah je lijep i prihvata
samo lijepo. Ciljevi šerijata su čisti i lijepi i nije ih dozvoljeno ostvarivati osim šerijatski
ispravnim sredstvima, kao što prljavštinu ne možeš otkloniti prljavštinom, kao što se mokraća ne
može mokraćom oprati, jer nismo makijavelisti, koji kažu “Cilj opravdava sredstvo”, da bi onda
uzimali razna sredstva kako njima odgovara.
Uzvišeni Allah je zabranio sva sredstva i puteve, osim jednog puta koji vodi u Džennet, u
Njegovo zadovoljsvo, subhanehu ve te’ala, u pomoć vjeri islamu, i koji vodi sreći na oba svijeta,
a to je put Allahovog šerijata sa kojim je poslao Svog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. I to
je od najbitnijih značenja “Muhammedur-Resulullah”.
Allah Uzvišeni je objasnio uzaludnost truda onih koji kufr smatraju korisnim, i gubitak
onih koji tako postupaju, smatrajući svoju zabludu lijepom, pa kaže:
*الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا *قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًا
أُولَئِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا بِآيَاتِ رَبِّهِمْ وَلِقَائِهِ فَحَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَلَا نُقِيمُ لَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَزْ ا نً
“Reci: ‘Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom
svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze tvoga
Gospodara ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izaći, zbog toga će trud njihov
uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.'” (El-Kehf, 103-105.)
Neka je Allahova milost nad ispravnim generacijama koji su ovakve lažne koristi na
račun vjere nazivali “Iblisove obmane”, govoreći o ulizicama prinčeva i vladara, i to još u
vremenu hilafeta i džihada.
Kaže Sufjan es-Sevri, rahimehullah, savjetujući: “Kloni se emira i nemoj im se nikako
približavati, niti se sa njima u bilo čemu družiti, i zbog toga ne idi prinčevima pod izgovorom da
bi se zauzimao za onoga kome je učinjena nepravda ili da bi uklonio učinjenu nepravdu. Zaista
je to Iblisova obmana koju su pokvareni učači uzeli kao izgovor…”
I pogledaj kako je jasno negirao i ukazao na neispravnost smatranja korisnim i pohvalnim
odlazak vladarima i dodvoravanje njima, kao što su to smatrali neki učenjaci koji su im se
ulizivali i dodvoravali, opravdavajući to otklanjanjem nepravde ili dobavlja-njem nekih koristi za
muslimane. Takvo nešto se nazivalo “Iblisovom obmanom”, i to još kada? U vremenu
abbasijskog hilafeta, kada je cvjetao ponos islamske države i kada su rušili kafire na istoku i
zapadu, prije Mu’tesima, Me’muna i sličnih njima, koji su proširili novotarije i koji su stavljali
ljude na kušnju.
Šta bi tek rekao o onima koji nam se suprotstavljaju danas, koji ne samo da se
dodvoravaju tagutima, već su i njihovu vjeru prihvatili i dali im zakletvu na poštivanje njihovih
mušričkih zakona, učestvujući u propisivanju zakona mimo Allaha, subhanehu ve te’ala, koji su
postali iskreni vojnici taguta. Zatim se ne stide pripisati ovaj očigledan kufr i jasni širk vjeri
islamu… Pa govore: “To je da’vetska korist i pomaganje vjere!” Aha, jeste, al’ korist za vaše
džepove i trbuhe.
Milost Allahova nek je nad Sufjanom, kada je rekao: “Sretnem čovjeka koji mi nije drag,
pa me upita: ‘Kako si jutros?’, pa mi postane drag. A kakvo je tek stanje sa onim koji jede sa
njihove sofre i hoda po njihovim ćilimima?”
Nakon ovoga, nije se čuditi kada vidimo da autori ovih lažnih argumentacija sa
umišljenim tzv. koristima ne zastaju samo kod odbrane svojih širkova, miješajući ih sa vjerom.
Naprotiv, idu još dalje pa brane i opravdavaju tagute koji propisuju zakone mimo Allaha, i
njihove pomagače.
Od smiješnih opravdanja po ovom pitanju je pravdanje jednog ihvanijskog zastupnika u
parlamentu, koji nas je jedanput posjetio u zatvoru u društvu ministra unutrašnjih poslova i
njegovih pomoćnika. Našli su se uvrijeđeni kada smo odbili da im uzvratimo na selam i kada
smo se prema njima postavili kao prema kafirima. Pokazali smo im da nemamo ništa s njima,
njihovim zakonima i vlašću. Odbili smo, uz Allahovu dobrotu i oslonac, da tražimo od njih bilo
šta nakon što su nam ponudili ukazati pomoć…
Zatim smo negirali tom zastupniku ono što je slagao protiv nas u novinama da mi
tekfirimo običan svijet. Objasnili smo njemu i onima koji su bili s njim da je to čista laž, te da mi
ne tekfirimo običan narod. Naša borba nije između nas i običnog svijeta, već je ona između nas i
državnog sistema koji se bori protiv Allahove vjere. Mi tekfirimo njih i svakog onog koji pomaže
njihove kafirske zakone, onog ko ih štiti ili učestvuje u propisivanju takvih zakona. Mi ih stalno
pozivamo da se pokaju i ostave branjenje kafirskog zakona i da postanu zaštitnici Allahovog
šerijata i pomagači vjere…
Ovaj zastupnik se usprotivio tekfirenju spomenutih osoba, braneći ih, jer on smatra da
oni pomažu vjeru uz pomoć njihovih položaja. Po njegovom mišljenju, oni sa svojim partijama i
pozicijama žele pripremiti teren za uspostavljanje hilafeta koji će se suprotstaviti Americi. Uspio
je sve to reći bez imalo stida prema onima koji su ga slušali. A tu je bio prisutan najveći
činovnik državnog obezbeđenja, najljući i najžešći neprijatelj islama, kojem nije ni na um palo
ništa od svega onoga što je za njih ispričao ovaj mislilac, tražeći im u tome opravdanja koja ni
oni sami prije toga nikad nisu čuli. Štaviše, kada bi tako nešto izgovorili ili pozivali tome, bili bi
izvedeni na suđenje ili bi bili otjerani… Međutim, u ovome je potvrda onoga što je rekao Allahov
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš!”.
Što se tiče zastupnika, on je prvo pokušao opravdati svoje zastupništvo u mušričkom
parlamentu time što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pohvalio događaj po imenu
Hilful-fudul. Pošto smo mu rekli: “Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pohvalio
savez dobročinitelja zato što su fizički i materijalno pomagali mazluma, pa se i ti prihvati takvog
načina i ostavi se propisivanja zakona mimo Allaha!” Na ovo on pobježe vičući: “Ne, mi ne
možemo fizički pomagati, mi smo slabi. U mekanskom periodu ne može biti fizičke pomoći.”
Rekoh mu: “Znači, tvoj način dokazivanja ovim je neispravan, zato ga nemoj više koristiti”.
Dok nas je napuštao po drugi put je pokušao opravdati svoju poziciju. Ovaj put je uzeo za
dokaz slučaj Nu’ajma ibn Mes’uda u bitci na Hendeku. Kada smo ga upitali da li se Nu’ajm ibn
Mes’ud obavezao da će poštivati laičke ustave? Ili da li je propisivao zakone kada je prevario
skupine u korist Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem? Ili je učinio očigledan kufr ili jasni
širk kao što vi radite? Nije mogao pronaći odgovora, okrenuo je leđa i otišao.
Istinu je rekao Sufjan Es-Sevri kada je kazao: “A kakvo je tek stanje sa onima koji jedu
sa njihove sofre i hodaju po njihovim ćilimima?!”

Novo na naslovnoj