Akademik u borbi protiv nikaba

Nova naslovna forums ISLAM Islamske teme – razno Akademik u borbi protiv nikaba

Ova tema sadrži 2 odgovora, ima 2 glasa, zadnji odgovor od:  Anonimno prije 5 godine, 3 mjeseci. This post has been viewed 132 times

Pregledavate 3 posta - 1 do 3 (od ukupno 3)
  • Autor
    Postovi
  • #8791

    Anonimno

    Es selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu

    Surfajući internetom naiđoh na jedan teksta od “akademika” Enesa Karića, poznatom borca protiv mrskog “vehabizma” i neukih “vehabija”, gdje iznosi svoje stajalište po pitanju pokrivanja lica žene muslimanke.
    Važno je da spomenem da su islamski učenjaci po ovom pitanju zauzeli dva stava, prvi stav, gdje se kaže da je ženi obavezno da pokrije svoje lice i drugi stav, gdje učenjaci kažu da je pokrivanje lica pohvalan i poželjan čin ali ne stroga obaveza, pogotovo u vrijeme iskvarenosti i fitneta u jednoj zajednici.
    Niko od njih ne tvrdi ono što naš akademik u svom tekstu iznosi..ali bitno je da se vodi borba protiv mrskih “vehabija” pa makar ne posjedovali dokaze iz Kur'ana i sunneta te potporu za svoje stavove u riječima meritorne islamske uleme ehli-sunneta vel džemaata.

    Ljudsko lice u izvorima islama
    Enes Karić

    Danas se i na Zapadu, ali ne manje i u tradicionalnom svijetu islama, sve više govori o tzv. “pokrivanju žena muslimanki“, o vrsti odjeće koju muslimanke trebaju nositi na javnim mjestima, itd. Posebno se žučne rasprave vode oko “pokrivanja ženskog lica“. Ukratko, među najfrekventnijim pitanjima u medijskom tretiranju islama pomalja se i pitanje “ženske odjeće“, one koju muslimanka mora/treba nositi.
    Ovaj moj prilog o statusu čovjekova lica u izvorima islama jeste moj skromni pokušaj da pomognem i ženama muslimankama, ali i svima drugima, posebno muslimanima “muškarčinama“ (braća koja zastupaju stav o obaveznosti pokrivanja lica), u pravilnijem razumijevanju danas toliko razvikanih tema o hijābu, burki, niqābu, zaru, feredži.

    Lice na razini riječi i značenja

    Riječ wajh (vedžh) u Kur’ānu, svetoj knjizi islama, ima sljedeća značenja:

    a)Wajh u značenju LICE. Na primjer wajhu–llah ili Božije Lice, u stavku: “Bogu i Istok i Zapad pripada! Gdje god da se vi okrenete, tamo Božije Lice je!“ Čovjekovo lice se, npr. spominje u sljedećoj cjelini Kur’āna: “Lice svoje vjeri [aqim wajhaka li d-díni] pravoj ti okreni!“

    b) Wajh u značenju POČETAK nečega, recimo wajhu n-nahar znači “početak dana“. “A jedna skupina sljedbenika Knjige veli: “Vjerujte početkom dana…

    c) Wajh kao NAKLONOST, LJUBAV (npr. oca prema sinovima, roditelja prema svojoj djeci). Wajhu abikum znači “ljubav/naklonost vašega oca“.

    d) Wajh kao Božije ZADOVOLJSTVO/NAKLONOST. U specifičnim Kur’ānskim sintagmama wajh veoma često označava Božije zadovoljstvo čovjekom, odnosno ljudima, njihovim dobrim djelima, postupcima, itd. Među ostalima za ovo ima nekoliko najuočljivijih primjera: Kur’ānska sintagma Li wajhi –llāh doslovno znači “radi Božijeg zadovoljstva“, npr. veli se: “Mi vas [siromahe] samo radi Božijeg zadovoljstva/naklonosti (li wajhi –llāh) hranimo!“ U mnogim varijacijama ovo ili slična značenja spominju se i u Kur’ānskim sintagmama yurídúna wajha –llāh (“ljudi koji Božiju naklonost žele“), zatim ibtigā’u wajhi rabbihi (“težiti/zaslužiti, ili, pak, čeznuti za naklonošću/zadovoljstvom Gospodara svoga“).

    Kad god je riječ wajh u Kur’ānu spomenuta u doslovnom značenju LICA, ukazuje se ili na Božije Lice (wajhu-llāh), ili na čovjekovo lice (wajhuk), odnosno lica ljudi (wujúhakum).
    Drugim riječima, ne postoji nijedno mjesto u Kur’ānu gdje se upotreba riječi wajh (u značenju LICA) koristi zarad toga da se ukaže na primjer na “lica/lice životinja“, i tome slično.

    “Estetika“ čovjekova lica u Kur’ānu

    Postoji nekoliko “svjetova lijepog“ u Kur’ānu,

    a) svijet kosmosa,
    b) svijet Prirode,
    c) svijet eshatologije,
    d) svijet čovjeka, itd.

    Taj začudni svijet čovjeka na stranicama Kur’āna opisan je kao veličanstveno bogatstvo ljepote, kao jedna veličanstvena riznica sklada.
    Kur’ān ovo ističe i kad govori o čovjeku na Ovom svijetu, ali i kad govori o veličanstvenim eshatološkim scenama koje pokazuju čovjeka na Sudnjeme Danu, potom u Raju (al-Jannah) ili Paklu (Jahannam), u raznolikim prilikama.

    Ograničavajući se u ovoj dionici našeg eseja na temu čovjekova lica na Ovom svijetu, treba napomenuti da Kur’ān prebogato spominje ne samo ljudsko lice kao cjelinu, već i dijelove ljudskog lica: uši, oči, usta, itd. Npr. “Zar mu [čovjeku] nismo podarili oka dva (‘aynayn), i jezik (lisan) i usne dvije (šafatayn)?!“ Komentatori Kur’āna tvrde da se ovim ukazuje na vidljive fenomene, ukrase i znakove (āyāt) Božijeg stvaranja na čovjeku.

    Motiv “vesela oka“ ili “oka koje je radosno“, “to jest, vedro oko“, spominje se prije svega u vezi sa Merjemom (Djevicom Marijom). “Budi vesela oka (qarrí ‘aynā)!“ – melek/anđeo poručuje Merjemi. Sam kontekst ovdje ukazuje da joj melek/anđeo ovo govori s ciljem da tu radost svoga lica Merjema treba da pokaže ljudima koje će ona uskoro susresti, a koji su posumnjali u njenu čednost. Dakle, na Merjemi nema nikakva niqāba, feredže, burke, ona ide radosna i ozarena lica, i u naručju nosi svoga sina Isā’a (a.s.)!

    Fenomen otvorenog i glasnoga smijeha spominje se u vezi sa Božijim poslanikom Sulejmanom, koji se “nasmijao glasno (fa tabassama dāhikan)…“ Dakako, smijeh dolazi sa raskrivenog lica, osobene geste lica u svoj svojoj ozarenosti saučestvuju u činu radosti, prate ljudski (i samo ljudski) čin smijeha. Životinje se ne smiju, one nemaju lice na način kako lice ima čovjek.
    Jedan drugi, znameniti osmjeh o kojem Kur’ān govori jeste osmjeh gospođe Sare (fadahikat), žene Ibrāhima, Božijeg poslanika, kad je bila obradovana (fabaššarnāhā) da će, iako u poodmakloj dobi, roditi sina Ishāqa. I ovo je jedno od mnogih mjesta u Kur’ānu gdje se fenomen radosti povezuje sa raskrivenim ljudskim licem i osmjehom na njemu.

    Veoma je znakovito da se u Kur’ānu ljude (jednako i muškarce i žene) poziva da “okrenu svoja lica“ Hramu Svetome (fa wallú wujúhakum šatrah).

    Impozantnost ovog Kur’ānskog zahtjeva i danas vidimo na hodočašću u Mekku i za vrijeme hadža, kad su i žene i muškarci, otkrivenih lica, okrenuti prema Ka‘bi! Također, Kur’ān razglašava da radost pobožnosti ostavlja tragove na ljudskim licima, ti su tragovi vidljivi na vidljivim, raskrivenim ljudskim licima (símāhum fí wujÛhihim min asari s-sujÛd).

    Naravno, ljudska lica u Kur’ānu opisana su i kao mjesta/otoci tuge na Ovom svijetu, kao mjesta potištenosti, namrštenosti.
    Za samog Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.) kaže se da se, jednom prilikom, namrštio (‘abasa).[16] Motivi žalosti (al-huzn) spominju se kao vidljivi fenomeni na ljudskom licu na nekih trideset mjesta u Kur’ānu. Također, žalost se često povezuje sa pobožnošću. Vidljivo se naglašavaju “suzne oči i tuga“ (wa a‘yunuhum tafídu mina d-dam‘i hazanan), taj motiv spomenut je u vezi sa siromašnim a pobožnim ljudima. Sva ova mjesta Kur’āna razumljiva su samo ukoliko je riječ o raskrivenom ljudskom licu, licu koje nije ničim zastrto!

    Kur’ānska eshatologija: Ozarena lica naspram tužnih lica

    U opisu stanovnika Raja (Jannat) fenomeni radosti, “estetika“ ozarenosti i vedrine na nepokrivenim ljudskim licima opisani su još intenzivnije. Upravo o tome sada treba kazati nekoliko riječi.

    Sudnji dan opisan je kao vrijeme “kad jedna lica budu svijetljela, a druga lica budu tamnjela“. Motiv bjeline (…tabyaddu) na ovom mjestu znači ozarenost, radovanje Raju. Ne misli se ovdje ništa u rasnim kategorijama, ne aludira se ovim na bijelce! S druge strane, motiv crnosti (…taswaddu) označava potištenost, tugu i strah od Pakla. (Ovom crnošću, dakako, ne misli se na crnce.)

    Ozarenost i radost, kao i tuga i žalost, vidljivi su samo na raskrivenim licima ljudi, muškaraca i žena. Kur’ān ovdje posve jasno govori o raskrivenim licima.
    Prema iznesenom, širok je spektar Kur’ānskih riječi kojim se opisuje radost ili tuga na ljudskim licima u vrijeme velikih događanja Sudnjega dana i drugih eshatoloških zbivanja. Svugdje su ta ljudska lica, o kojima Kur’ān veoma dirljivo govori, r a s k r i v e n a.

    Evo samo nekih sintagmi. “Blistava lica“ (wujÛhun nādiratun) spomenuta su u veličanstvenom prizoru Sudnjega dana, kad će dobri ljudi gledati u svoga Gospodara, tako je ovdje spomenut motiv “u Boga zagledanih ljudskih lica“ (ila rabbihā nāzirah).

    Motiv “smrknutih lica“ (wujúhun bāsiratun), jer su u očekivanju velike nesreće (fāqiratun) i strahota Jahannama (Džehennema/Pakla), spominje se u Kur’ānu u iznimno dirljivim riječima.
    Znakovito je da Kur’ān spominje i “ozarena lica“ ljudska (wujúhun musfiratun), kao i “nasmijana lica“ (wujúhun dāhikatun), te “radosna lica“ (wujúhun mustabširatun).

    Ovdje se posebno treba istaći uzvišena moralna i visoka estetska ljepota žena “stanovnica Raja“.
    Opisi njihovih lica začuđujuće su snažni i dojmljivi. Tako se spominju žene “kratkotrajnih/bljeskovitih pogleda“ (qāsirātu t-tarf), ističe se da su one “očiju krupnih“, “krupnooke“ (‘ín). Ćud tih ljepotica je prekrasna (khayrātun hisānun). Bilo bi besmisleno ovako opisivati ove divne stanovnice Raja ukoliko su im lica zakrabuljena na bilo koji način! ( ovo se zove “brkanje lončića” )
    U vezi sa Kur’ānskim opisima eshatoloških događaja istaknimo da se u veoma negativnom kontekstu spominju “ljudska lica koja će biti prekrivena prašinom“ (wa wujúhun yawma’izin ‘alayhā gabaratun), takva lica će “prekrivati tamnina“ (qataratun). Očito se iz ovih opisa vidi da je stav Kur’āna negativan spram tako zastrtih lica.

    U jednoj Kur’ānskoj slici Bog prijeti da može “izbrisati osobenosti/zasebnosti ljudskih lica“ (natmisa wujúhan), štaviše, može ih “izvratiti ili unatrag izvrnuti“ (naruddahā ‘alā adbārihā). Dakako, zato što Bog jeste milostiv(an), On to neće učiniti, nego se ovim, nesumnjivo, afirmira pojedinačna zasebnost svakog lica, njegova autonomnost i nepovredivost.

    U Kur’ānu i predanjima iz Hadisa posve se jasno uočavaju vedre scene iz kojih se nazire radost ljudi zato što Bog ima i što On jeste, te što pred njima, stvorenjima, On rasprostire prostranstva nade! Ovdje ćemo, ukratko, prepričati jedno Hadisko predanje o razgovoru između Boga i čovjeka, posljednjeg čovjeka koji će ući u raj (ujedno: moguće je da je ovaj čovjek “posljednji koji izlazi iz Pakla“, jer mu je dragi Bog oprostio). Naime, ovo predanje nam je značajno jer u njemu se govori o “Bogu koji se osmjehuje“ (fa dahika ’llāhu).

    Predanje govori o čovjekovoj radosti u susretu sa ljepotama Raja. Bog pita tog čovjeka koji posljednji ulazi u Raj: “Ako ti podarim ovo i ovo iz Raja, nećeš li pitati za nešto drugo?!“ “Neću!“ – uvijek odgovara čovjek. Ali, avaj, čovjek uvijek hoće ono ljepše, ono bolje. I kako god dobije jedno mjesto u Raju, traži da vidi druga mjesta, koja mu se čine sve ljepšim i ljepšim, itd. Tada se Bog nasmijao ovim čovjekovim željama (fa dahika ’llāhu).

    Iz dosadašnjeg izlaganja, prema Kur’ānu i Hadisu je posve jasno nekoliko sljedećih polazišta:

    Prvo: I Kur’ān i Hadis nude prevalentan utisak da su došli na Ovaj svijet sa vijestima koje treba da obraduju čovječanstvo. Ta se uzvišena radost treba vidjeti na ljudskim licima. Štaviše, Kur’ān donosi jednu eshatološku scenu u kojoj se kaže kako će “pred Boga na Onom svijetu doći svaki čovjek, sa svojim svjedokom, pa će Bog tada dati da se sa ljudskih pogleda s k i n e koprena (fa kašafnā ‘anka gita’aka), e da bi tako pogled svakog čovjeka bio oštar!“ Nema sumnje da se ovdje u Kur’ānu u iznimno pozitivnom kontekstu govori o raskrivanju ljudskog lica!

    Drugo, prema Kur’ānu, čovjekovo je lice i na Ovom i na Onom svijetu – bez zara, bez burke, bez feredže, bez niqāba. Ono je estetski uzvišeno, kao takvo je raskriveno, jer – na njemu su najvažnija “komunikativna“ čula čovjekovog bića: oči, uši, nos, usta, itd.

    Treće, čovjekovo lice u Kur’ānu se spominje u moralnom i emocionalnom odnosu kao iznimno duhovan dio ljudskog tijela. (Leđima se ne možemo nasmijati ili mrštiti! Niti se smijemo/mrštimo stomakom, prsima, stražnjicom, i sl.!)

    Samo je na licu snažno vidljiva radost, ozarenost, vedrina, ali i tuga, jad, potištenost, sjeta i žalost.
    Kur’ān, prema tome, snažno ističe komunikativnu ulogu čovjekova lica. Kad se, npr. u suri an-Núr kaže: “I reci [o Muhammede] vjernicama da obore svoje poglede!“ – posve je jasno da se taj imperativ može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica!

    Četvrto, Kur’ān ističe “obrednu ulogu“ čovjekova lica, to lice se kao raskriveno suočava sa Hramom Svetim, k tome, najuzvišeniji čin islamske “molitve“ (namāz, salāt), to jest sajdah (spuštanje lica na tle), obavlja se raskrivena lica. Tamo, u položaju ničice, stiču se i dobijaju tragovi pobožnosti na našim licima. O tim tragovima Kur’ān s oduševljenjem govori. Kaže da su oni vidljivi na licima dobrih ljudi.

    Peto, semitske religije, niti ikoje religije svijeta ne povezuju pojam nagosti sa ljudskim licem. U Kur’ānu i Hadisu nemamo niti jedno mjesto gdje se ljudsko lice tretira kao dio tijela koji je “nag“ ili “go“!


    Komentari Kur’āna o otkrivenom licu

    Kur’ān oslovljava važnost odjeće i spominje neke njene vidove.

    Ali, niti iz Kur’āna (kao ni iz Hadisa) mi ne dobijamo zaokruženu sliku u vezi sa specifičnim i strogim oblicima ili kodeksima odijevanja u islamu, bilo za muškarce ili za žene.

    Ono što se iz Kur’āna i Hadisa vidi kao strogi zahtjev jeste – pristojnost (taqwā) u čovjekovom odijevanju.

    Prema Kur’ānu, libās je odjeća ili haljine općenito, ali i (moralna) zaštita u metaforičkom smislu. Na primjer, “žene/supruge su libās/haljine vama muževima, a vi (muževi) ste libās/haljine njima (svojim ženama)“ – (hunna libasun lakum wa antum libasun lahunna). Thiyāb je odjeća u najširem smislu, npr. Poslaniku Muhammedu (a.s.) naređuje se: “A ti odjeću svoju očisti!“ (Wa thiyābaka fa tahhir!). Ukrasna odjeća (zínatun) ili ukrasi spominju se u VII. suri kao nešto što nije zabranjeno, kao što nisu zabranjena ni lijepa jela.
    Nakit (hilyatun), npr. biserje koje se vadi iz mora, spominje se u XVI. suri. I riječ ríšun, koja se samo jednom spominje u Kur’ānu, označava ukrasnu odjeću, gizdu naprosto.

    Muške košulje spominju se u Kur’ānu pod nazivom sarābíl (“koje vas čuvaju od vreline“), ali riječ sarābíl označava i oklope (“koji vas u borbi vašoj štite“). Drugi, mnogo frekventniji i prefinjeniji naziv za košulju u arapskom jeziku, koji Kur’ān također koristi, jeste qamís. U XII. suri uvijek je riječ o Yúsufovoj/Josipovoj (a.s.) košulji, a posebno impozantan spomen te košulje vidljiv je u sceni u kojoj njegova zavodnica trga/dere Yúsufovu košulju “straga“.Naziv jalābíb (množina od jilbāb) spominje se u značenju ženskih haljina (ili ženskih ogrtača).

    Vjerovjesniku Muhammedu (a.s.) zapovijeda se da “rekne ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje (yudnína ‘alayhinna min jalābíbihinna), niz svoja tijela, da bi se tako pokrile.

    U vezi sa jalābíb (ili ženskim haljinama) treba spomenuti i riječ khumur (ženske ogrtače, haljine, duža vela). Ovu riječ Kur’ān samo jednom spominje (sura XXIV:31.): “I nek’ velove svoje [khumuruhunna] spuste niz grudi svoje!“
    Naziv hijāb, danas mnogo poznata i medijski razvikana riječ, u Kur’ānu se uopće ne spominje kao pokrivalo za kosu žene, već označava pregradu, prevoj, prevlaku, sklonište, pribježište, zid, i slično. Samo na jednom mjestu hijāb se u Kur’ānu spominje u vezi sa ženama Poslanika Muhammeda (a.s.). Naime, u XXXIII. suri, u stavku 53., govori se o nekoj vrsti “protokola“ ili “procedure ulaska kod Poslanika Muhammeda (a.s.)“, pa se kaže: “A kad od njih (Poslanikovih žena) vi nešto tražite, iza zastora (min warā’i hijābin) to od njih tražite!“

    Ovim se moralno svjetuje sve one koji dolaze do soba gdje je stanovao Božiji Poslanik Muhammed (a.s.) da ne narušavaju privatnost njegove obitelji.
    Iz svih navoda Kur’āna koji se odnose na odjeću, ne može se zaključiti da postoji bilo kakva dužnost obligatnog ili bilo kojeg drugog načina pokrivanja čovjekova lica, muškoga ili ženskoga. Pogotovo se ne može, ni u kom slučaju, zaključiti da je niqāb (zar, burka, feredža) nešto što je središnja stvar islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji!

    Ovdje je veoma važno navesti Kur’ānsku sintagmu libāsu t-taqwā što znači “odjeća bogobojaznosti“. Wa libāsu t-taqwā dālika khayr – “Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja.“
    Naime, tu odjeću bogobojaznosti (libāsu t-taqwā), a ne neku drugu, Iblís (sotona) je prvo strgnuo sa Adama i Eve (Adema i Havve) u Raju. Drugu odjeću je, potom, lahko bilo skinuti s njih! Nakon toga bili su protjerani iz Raja!

    U suri an-Núr (XXIV:31.) spominje se važan izuzetak od pokrivanja ženskoga tijela, naime sintagma illā mā zahere minhā koja znači – “ne treba biti pokriveno ono [od ženskog tijela] što je ionako spoljašnje/vanjsko“.

    Šta znači “ono što je ionako spoljašnje“? U klasičnim djelima islamskog mišljenja koja se mogu svrstati u jedno široko polje “antropologije islama“, npr. u knjigama al-Ikhwān al-Safā’ i Ibn Sínāa ( pogledati ko su bili Ihvanu safa i Ibn Sinaa), sva objašnjenja nagosti (‘awrah) ili spolovila (saw’āt) vezuju se, u najvećem broju datih tumačenja, isključivo za područje čovjekovih spolnih organa i za mjesta izlučivanja izmeta. U svih sisara, a ne samo u čovjeka, i spolovilo i mjesto izlučivanja izmeta na neki su način udaljeni od glave i od lica.
    Slavni komentator Kur’āna, az-Zamakhšarí,( mutezila u akidi ) ni na koji način ne povezuje pojam nagosti za ljudsko lice. Kad az-Zamakhšarí tumači suru al-A‘rāf (VII:22-23) on kur’ānsku riječ saw’āt (stidna mjesta, spolni organi) tumači riječju nagost ili ‘awrah. Kur’ānsku sintagmu badat lahumā saw’ātuhumā az-Zamakhšarí doslovno tumači riječima fa zaharat lahumā ‘awrātuhumā (“pokazaše se Ademu i Hawwi njihova spolovila, stidna mjesta“).

    Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā), a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema.

    Otkriveno lice i otkrivene šake

    Dakle, pokušamo li odgovoriti na pitanje šta je to “što je ionako spoljašnje/vanjsko“ na čovjekovu tijelu a što se spominje u Kur’ānu (XXIV:31.) – možemo kazati da postoji opći konsenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka.

    Prema apsolutno najvećem broju komentatora Kur’āna lice čovjekovo nema odjeću. Znameniti komentator at-Tabarí (umro 923.) tvrdi da je obredni ceremonijal hadža u Mekki najveći dokaz da lica žena i muškaraca, kao ni ruke, ne treba pokrivati niti zastirati. Prema at-Tabaríju, to što Kur’ān imenuje “onim što je ionako spoljašnje“ jesu lice i ruke.On na ovom mjestu veoma često spominje lice i ruke (kaffān wa wajh) žene kao ono “što je ionako spoljašnje“.

    Az-Zamakhšarí (umro 1144.) spominje potrebu da, npr. ruke žene (lā tajidu buddan min muzawalati l-ašyā’i biyadayhā) i lice žene (wa mina l-hajati ilā kašfi wajhihā) budu otkrivene.

    Ibn Kathír (umro 1373.) u svome komentaru Kur’āna navodi predanje od Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) u kojem daje upute Esmi, kćerki Abu Bakra, da punoljetna žena može imati otkriveno lice i ruke do članaka.[ž

    U zaključku (i u kontekstu burnih medijskih rasprava o burki, niqabu i feredži u Evropi i u muslimanskom svijetu) potrebno je kazati sljedeće:

    -Lice ljudsko je iznimno uvaženo u islamskim vrelima, Kur’ānu i Hadisu.

    -Islam u svojim izvorima nigdje ne bilježi, niti poznaje bilo kakvu primjenu maske.

    -U dijalozima u hadiskim zbirkama uočavamo razgovore između muškaraca i žena iz prvih pokoljenja islama. Dozivaju se po imenu. To ne bi mogli činiti da su im lica bila prekrivena, jer naprosto se ne bi prepoznavali. ( logika zar ne : ) )

    -Ako je islamski svijet, ako je muslimansko čovječanstvo danas, nekoja vrsta “živoga i življenoga Kur’āna u kulturi i civilizaciji islama“, onda je najmanji zajednički imenitelj prepoznatljivosti muslimanske ženske odjeće – mahrama. Na Bliskom i Srednjem istoku mahrama je također i opći zajednički znak kulturalnog prepoznavanja i samih kršćanki. Mahrama ne pokriva lice, već samo kosu.

    -Veliki putnici islama, npr. Ibn Jubayr i Ibn Batuta boravili su u Mekki ždavnih vremena, ali i u mnoštvu drugih tradicionalnih gradova islama. Zapazili su da apsolutno najveći dio muslimanskog čovječanstva živi i obavlja obrede raskrivenih lica. ( ??? )

    -Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele hodati u niqābu. ( ali svojim stavom o pokrivanju lica kao nečemu što nema uporišta u islamu ohrabruješ te ljudi koji se bore protiv nikaba, dragi profesore!!! )

    Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom. ( očita neistina !!!! )

    Da nas Allah sačuva novotara i svih novotarija . .

    #8805

    Anonimno

    JOŠ JEDNO LICE EKSTREMIZMA – O ŠERIJATSKOJ (NE)OPRAVDANOSTI NIKABA… +VIDEO

    Piše: Amir Durmić

    ”Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom.”

    Ovom rečenicom prof. dr. Enes Karić završio je svoj esej odnosno besjedu kazanu 21. aprila 2012. u Zagrebačkoj džamiji, u okviru međunarodnog simpozija ”Islam u Evropi – stanje i perspektive”. Ova besjeda u pisanoj formi objavljena je i u listu Preporod, od 15. maja 2012., pod naslovom ”Ljudsko lice u izvorima islama”.

    Iako esej u suštini tretira upotrebu izraza vedžh – lice, u osnovnim šerijatskim izvorima, tj. Kur'anu i sunnetu općenito, težište cijelog izlaganja usmjereno je ka negiranju da praksa pokrivanja čovjekovog lica (tj. lica žene, muslimanke, kako je to iz eseja jasno) ima bilo kakav zdrav temelj ili uporište u primarnim izvorima islama. Prije nego što se pokušam kritički osvrnuti na spornu tvrdnju dr. Karića, iskreno želim kazati da i ovaj esej, kao uostalom i sve što napišu njegove vrijedne i spretne ruke, odiše tehničkom besprijekornošću, maksimalno urednim i preciznim referenciranjem, te jezikom i stilom na kakvom mu moraju pozavidjeti svi oni koji su u ruku uzeli pero s namjerom da napišu nešto vrijedno spomena.

    Ovakav Karićev pristup pisanju i prevođenju definitivno ga svrstava u red najnačitanijih i najpismenijih Bošnjaka koje je u posljednjem stoljeću iznjedrila naša domovina. Svako ko bi mu osporio spomenute kvalitete, bio bi ili totalna neznalica ili oholi zavidnik. Zbog toga moj kritički osvrt na njegov stav o šerijatskoj neopravdanosti nošenja nikaba nije pokušaj da se uvaženi profesor diskreditira ili na bilo koji način omalovaži, što bi uostalom bila nemoguća misija, već njime prvenstveno želim izraziti svoje čuđenje zbog profesorovog stava po ovom pitanju, a onda i razočaranost zbog istog, o čemu će kasnije biti riječi. Da, još jednom ponavljam da me nemalo iznenadila tvrdnja dr. Karića kako u Kur'anu i sunnetu ne postoji ništa čime bi se opravdala praksa nošenja nikaba, zara ili feredže, jer mi zvuči gotovo nevjerovatno da akademik Karić nikada nije čuo niti za jedan od brojnih vjerodostojnih hadisa iz kojih se direktno ili indirektno može zaključiti da je praksa nošenja nikaba sasvim legitimna i šerijatom potvrđena praksa i to još od vremena poslanstva. Isto tako, još nevjerovatnije mi zvuči da dr. Karić nije upoznat sa činjenicom da niko od učenjaka iz bilo kojeg priznatog ehli-sunnetskog mezheba nikada nije doveo u pitanje legitimnost nošenja nikaba, već da ono oko čega su se ti učenjaci kroz vijekove sporili, a oko čega se spore i danas, jeste pitanje obaveznosti odnosno obligatnosti ovog propisa, o čemu u ovom osvrtu naravno neće biti riječi jer je tema više nego iscrpljena, a lično smatram i prilično nepotrebna. Zbog toga, iako mi nije namjera pobrojati sve predaje koje na direktan ili indirektan način dokazuju legitimnost ove prakse, smatram nužnim spomenuti barem neke od njih:

    1. Prepričavajući šta se desilo u događaju poznatom kao El-Ifk, odnosno Događaj potvore (kada su munafici potvorili Aišu, radijallahu anha, da je učinila blud), ona kaže: ”Savladao me je san, pa sam zaspala. Iza vojske (koja je već otišla) zaostao je Safvan b. Mu'attal es-Sulemi ez-Zekvani koji je krenuo zorom i stigao do mjesta gdje sam boravila, te je, ugledavši osobu u crnini kako spava, prišao mi i prepoznao me jer me je viđao i ranije, prije nego što je hidžab propisan. Probudile su me njegove riječi: ‘Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un’ (Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo), koje je izgovorio nakon što me ugledao. Tada sam džilbabom prekrila svoje lice…” (Buhari, Sahih, br. 4750, Muslim, Sahih, br. 2770) Ovaj hadis jasno ukazuje na to da je Poslanikova supruga Aiša, radijallahu anhuma, pokrivala svoje lice pred muškarcima koji joj nisu bili mahremi. Hadis je zabilježen u dvije najvjerodostojnije hadiske zbirke i ne može mu biti prigovoreno ni sa strane vjerodostojnosti ni sa strane eventualne dvosmislenosti.

    Zanimljivo je spomenuti da dio hadisa u kojem Aiša, radijallahu anhuma, kaže da je ”džilbabom prekrila svoje lice…” (فَخَمَّرْتُ وَجْهِى بِجِلْبَابِى), u kompletnom prijevodu Buharijine zbirke hadisa na naš jezik, uopće nije preveden. Naime, u trećem tomu na strani 731 (hadis br. 4750) ove riječi Aiše, radijallahu anhuma, u prijevodu su jednostavno izostavljene. Vjerujem da se radi o previdu prevodioca ili možda štamparskoj grešci, za koju se nadam da će u idućem izdanju ovog vrijednog djela, uz Allahovu pomoć, biti ispravljena.

    2. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Žena koja uđe u obrede hadža neće nositi nikab niti rukavice.” (Buhari, Sahih, br. 1838, od Ibn Omera, radijallahu anhu) Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: ”Ovaj hadis je dokaz da je prekrivanje lica i šaka bilo poznato kod žena koje nisu u obredima hadža, a to opet ukazuje na legitimnost pokrivanja lica i šaka.” (Medžmu'autul-fetava, 4/23, tefsir sure En-Nur)

    3. Esma, kćerka Ebu Bekra, radijallahu anhu, kaže: ”Pokrivale smo naša lica od muškaraca, a prije toga smo se češljale u ihramima.” (Hakim, El-Mustedrek, br. 1668.)

    Što se tiče izjava islamskih učenjaka na ovu temu, one su u klasičnim islamskim izvorima zastupljene u tolikom broju da bi njihovo pobrojavanje i klasificiranje zahtijevalo posebnu studiju. Od desetina takvih izjava, ciljano citiram samo dvije:

    1. Ebu Hamid el-Gazali u svom kapitalnom djelu Ihjau ‘ulumid-din kazao je sljedeće: “Kroz stoljeća muškarci su otkrivenih lica, a žene (muslimanke) izlaze napolje sa nikabima.” (El-Gazali, Ihjau ‘ulumid-din, 2/47.)

    2. Ibn Hadžer, autor najpoznatijeg komentara Buharijine zbirke hadisa, potvrđujući da je muslimankama dozvoljen odlazak u džamije, kazao je sljedeće: “Stalna praksa je da žene izlaze u džamije, na pijace i putovanja sa nikabima kako ih muškarci ne bi vidjeli.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 9/248.)

    Još jedna tvrdnja koju je akademik Karić iznio u svome eseju izuzetno ”bode u oko”, a radi se o njegovom komentaru pojašnjenja kur'anske sintagme ”illa ma zahere minha” (…osim onoga što je ionako spoljašnje), spomenute u trideset i prvom ajetu sure En-Nur:

    وَقُل لِّلْمُؤْمِنَاتِ يَغْضُضْنَ مِنْ أَبْصَارِهِنَّ وَيَحْفَظْنَ فُرُوجَهُنَّ وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ إِلَّا مَا ظَهَرَ مِنْهَا ۖ وَلْيَضْرِبْنَ بِخُمُرِهِنَّ عَلَىٰ جُيُوبِهِنَّ

    ”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje;…” (En-Nur, 31).

    Naime, akademik Karić tvrdi ”da postoji opći koncenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka”, što je više nego sporno jer upravo čuveni mufessir Et-Taberi, kojeg akademik Karić u nekim dijelovima svoga eseja i citira, u komentaru ove sintagme spominje mišljenja deveterice učenjaka iz prvih generacija koji smatraju da se ”u ono što je ionako spoljašnje” ubraja vanjska tj. vidljiva odjeća ili ogrtač. (Ibn Džerir et-Taberi, Džami'ul-bejan fi te'vilil-Kur'an, 19/31.) Isto tako, Et-Taberi u pojašnjenju ajeta:

    يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ قُل لِّأَزْوَاجِكَ وَبَنَاتِكَ وَنِسَاءِ الْمُؤْمِنِينَ يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِن جَلَابِيبِهِنَّ

    ”O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se…” (El-Ahzab, 59), kaže: ”Kada se radi o preciziranju načina na koji (žene vjernika) trebaju niza se spustiti svoje haljine, komentatori (Kur'ana) imaju podijeljena mišljenja. Neki smatraju da žene trebaju pokriti i svoja lica i svoje glave tako da im se ne vidi ništa osim jednoga oka…” (ibid, 20/324) Dakle, među islamskim učenjacima po ovom pitanju ne postoji opći konsenzus, kako to tvrdi akademik Karić, već nam klasični mufessiri jasno potvrđuju da tu itekako postoji razilaženje.

    Ekstremizmom protiv ekstremizma

    Kao student na Islamskom univerzitetu u Medini, ali i kasnije, često sam imao priliku prisustvovati žučnim raspravama vođenim na temu obaveznosti odnosno neobaveznosti pokrivanja lica muslimanki. Tada sam posredno ili neposredno upoznao povelik broj osoba iz naših krajeva, ali i šire, koji bi se uistinu mogli nazvati pravim ekstremima, ali ne zato što su nikab smatrali obavezom, jer su ga i prije njih obaveznim smatrali mnogi učenjaci različitih islamskih pravnih škola, već zato što ovakvi nisu imali nikakvog razumijevanja za one koji nisu dijelili njihovo mišljenje. Za njih je obaveznost pokrivanja lica muslimanke, kao uostalom i mnogi drugi propisi u kojima se razišla tradicionalna ulema, bila apsolutno neupitna stvar o kojoj uopće nije trebalo biti rasprave, jer su, shodno njihovoj percepciji cijelog pitanja, dokazi koji na to upućuju bili više nego jasni i nedvojbeni. Mnogi među njima nisu imali nikakvog razumijevanja za onu ”drugu stranu” koja je nikab smatrala legitimnim, ali ne i obavezujućim propisom za muslimanke, te su svoje oponente često smatrali slabićima koji su nedovoljno ljubomorni prema svojim suprugama! Nisu marili ni za činjenicu da je većina islamskih učenjaka iz prvih stoljeća islama bila na stavu da punoljetnoj muslimanki pokrivanje lica i šaka nije strogo obavezno, već pohvalan i poželjan čin, naročito u vremenima kada razvrat i smutnja budu sveprisutni. Svima nam je poznato da islam osuđuje svaku vrstu krajnosti i pretjerivanja, a da ekstremizam u bilo kojem svom obliku ili formi, vrlo brzo ”dođe glave” prvenstveno onome ko je kročio njegovim putem. Danas, evo nakon nešto više od jedne decenije, poučen iskustvom i kao direktni svjedok ovoga o čemu govorim, lahko mogu zaključiti da je ogromna većina tih isključivih zagovornika nikaba, onih koji do jučer nisu imali ni trun razumijevanja za one koji nisu dijelili njihovo mišljenje, u mnogo čemu otišla u jednu sasvim drugu krajnost, pa tako i po pitanju ovog propisa. Ne samo da njihove supruge više ne nose nikabe, već nemali broj tih žena ima svoje otvorene ili poluotvorene facebook profile sa kojih u prvom planu blješte njihova lica koja su godinama bila skrivena, kao da ovim potpuno nepotrebnim činom žele ”namiriti sve propušteno”, pokazujući se, uvjetno rečeno, čitavom dunjaluku. Ovakvi i ovakve postali su žrtve svoje dojučerašnje isključivosti i netolerancije, premda ih većina nažalost to nikada neće, niti želi priznati. Kada bi i uzeli za ozbiljno da je došlo do promjene stava po tom pitanju, ostaju dužni da nam odgovore po kojem je to mišljenju pohvalno i poželjno gledati u ženu strankinju pa makar se radilo samo i o njenom licu? Kako će protumačiti riječi Uzvišenog Allaha koji u vrlo često citiranom ajetu iz sure En-Nur kaže:

    وَقُل لِّلْمُؤْمِنَاتِ يَغْضُضْنَ مِنْ أَبْصَارِهِنَّ

    ”I reci (o Muhammede) vjernicama da obore svoje poglede!” (En-Nur, 31)?

    Ovdje ću citirati dr. Karića koji je u svom eseju, nakon što je citirao ovaj ajet, kazao sljedeće: ”…posve je jasno da se taj imperativ (o obaranju pogleda) može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica!” Ovaj ajet je inače i jedan od najjačih indirektnih argumenata uleme koja nikab smatra legitimnim, ali i ne strogo obaveznim propisom, ali i pored toga, naredba o obaranju pogleda (pa makar i sa lica i šaka) sasvim sigurno ostaje na snazi.

    S druge strane, kazati da se nošenje nikaba ne može opravdati izvorima islama, kako to tvrdi dr. Karić i još nekolicina njemu sličnih, također je druga vrsta krajnosti i ekstremizma koja isto tako ne vodi ničemu dobrom. Takav stav nije ekstreman samo zbog činjenice da oponira vjerodostojnim hadisima koji se na tu temu prenose, već i zbog toga što se takvim i sličnim tvrdnjama želi kazati kako hiljade učenjaka iz prvih i potonjih generacija islamskog ummeta po ovom pitanju nisu ”potrefili”, već da su skoro milenij i po bili u nekoj vrsti zablude, i da su uporno zagovarali i kroz vijekove afirmirali jedan pagansko-beduinski običaj koji sa islamom nema nikakve veze, te ga kao takvog ”nametali” muslimanskoj ženi! Sa akademikom Karićem se u potpunosti slažem da nikab nije ”nešto što je središnja stvar islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji!”, i najiskrenije – ja zabludjelim ekstremistom smatram svakog onog ko je ubijeđen u nešto tako apsurdno, međutim, ništa manji ekstremista nije ni onaj ko tvrdi da nikab nema svoje mjesto ni na najzabačenijoj periferiji niti na najudaljenijoj margini islama i njegovog učenja.

    Na kraju, zašto sam razočaran tvrdnjom dr. Karića? Pa zato što je ovim čudnim i iznimnim stavom (ne)svjesno podržao sve one koji se posljednjih godina u Evropi pa i u svijetu otvoreno bore protiv nikaba, usvajajući zakone koji ga strogo brane i propisujući novčane kazne za žene koje ga nose, nastojeći ih na taj način maksimalno poniziti i obezvrijediti. Ukoliko dr. Karić, kao ugledni muslimanski intelektualac te vrsni poznavalac islamske kulture i civilizacije, samouvjereno tvrdi da pokrivanje lica muslimanke nije šerijatski opravdan čin, ”šta onda glume i šta uopće hoće ovi ‘novi’ i njihove ‘zakrabuljene’ supruge?”, upitat će se mnogi. Muslimankama koje na evropskom tlu pokrivaju svoja lica kao i njihovim porodicama, slaba je utjeha to što se dr. Karić formalno ogradio od ovih zakona rekavši: ”Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele hodati u niqābu”, jer je uvaženi profesor nošenje nikaba sveo na sopstveni izbor, ili bolje rečeno na lični hir ili ekstravagantnu modu pojedinca, ne dovodeći ga ni u kakvu vezu sa šerijatom. Na ovaj način, uvaženi akademik muslimanke pokrivenih lica djelimično izjednačava sa raznoraznim vrstama ekscentrika koji se vrlo čudno ponašaju i još čudnije (ne)oblače, te kao takvi mirno hodaju uokolo jer im slobodu njihovog izbora garantiraju zakoni o ljudskim pravima. Na kraju krajeva, profesor vrlo dobro zna da ljudska prava uopće ne štite one koji (koje) žele hodati pokrivena lica, već se, kada je riječ o muslimankama i nikabu, pravi izuzetak.

    I bez ovih diskriminirajućih zakona koje Evropa svakim danom sve više forsira, muslimanke koje na njenom tlu nose nikabe (a i mahrame polahko dolaze na red), ionako su gotovo svakodnevno izložene otvorenom i javnom omalovažavanju i diskriminaciji, i to daleko više od mnogih ”ugroženih grupa” (da ih ne imenujemo) za čiju zaštitu se bore predstavnici raznih udruženja za ljudska prava. Čak i u Bosni, na čijem tlu su sve do pedesetih godina prošlog stoljeća zarovi i feredže bili sasvim normalna pojava, s čime je akademik Karić vrlo dobro upoznat, danas, u istoj toj Bosni, muslimanke pokrivenih lica nailaze na buru (bolje reći cunami) nerazumijevanja, omalovažavanja pa čak i otvorene mržnje. Gotovo svaki izlazak žene u nikabu na javno mjesto, od strane okoline popraćen je psovkama, (polu)glasnim prijetnjama, ružnim komentarima, pljuvanjima ili ”samo” pljuckanjima, a ponekad i fizičkim nasrtajima. Ovo govorim iz vlastitog, dvanaestogodišnjeg iskustva koliko sam u braku sa svojom suprugom, koja od prve godine našeg braka, po vlastitoj želji i na moje zadovoljstvo, nosi nikab. Da sam uredno bilježio sve te avanture i anegdote (bolje reći grozote), vjerujem da bih tim verbalnim primitivizmom dupke ispunio barem stotinjak stranica teksta. Siguran sam da ni sa drugim sličnim bračnim parovima situacija nije mnogo drugačija, i da i oni gotovo svakodnevno nailaze na slične probleme i šikaniranja. Niti od akademika Karića niti od bilo koga drugog ne tražimo pažnju niti pozornost, niti očekujemo hvalospjeve, niti okivanja u zvijezde, niti se smatramo posebnim niti odabranim, jer samo Uzvišeni Stvoritelj zna za naše mahane, grijehe i nedostatke, međutim, potpuno sam uvjeren da od naše braće muslimana, nosili oni akademske titule ili ne, imamo pravo tražiti jedan minimum, a to je da poštuju naš izbor koji je, htio to neko priznati ili ne, utemeljen na sasvim zdravim i potpuno prihvatljivim, a neko bi se usudio reći, i kategoričkim šerijatskim argumentima.

    http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=oe46lQOG-ic

    Essunne.com

    #8806

    Anonimno

    Ovako je nekad bilo na našim prostorima…

Pregledavate 3 posta - 1 do 3 (od ukupno 3)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.

Novo na naslovnoj