[Anonimno]

Drvena posuda

Stari i krhki čovjek je došao da živi kod svog sina, snahe i unuka. Od starosti su mu ruke drhtale, vid zamaglio i počeo je da hoda sa teškoćom. Porodica je jela zajedno za stolom, ali radi vida i drhtanja jedenje je čovjeku predstavljalo veliku poteškoću, a porodici neugodnost.

Stalno je hrana ispadala na pod, čaše se proljevale, padale i razbijale se. Nije mnogo prošlo, a sin i snaha su počeli da se žale jedno drugom pa je sin rekao “Dosta mi je njegovog proljevanja i glasnog jedenja i prosipanja hrane.” Napravili su mali stol u ćošku trpezarije samo za njega, tu je on jeo dok su ostali uživali zajedno u večerama.

Pošto je razbio par tanjira, hranu su mu počeli služiti u drvenoj posudi. Kad bi nekad neko pogledao u njega mogao je primjetiti suzu na njegovom obrazu dok je jeo sam. Ipak, jedine riječi koje su imali za njega su bile oštra upozorenja i povici kad bi mu ispadale viljuške, kašike, hrana ili kad bi nekad rekao da je poželio neko jelo iz mladosti.

Unuk je sve to gledao u tišini. Jedne večeri, prije nego što će sjesti da jedu svi, otac je vidio kako se sin igra sa nekim komadima drveta. Pitao je dječaka “Šta nam to praviš tako lijepo?”, a dječak je slatko odgovorio “Pravim malu posudu za tebe i mamu da jedete iz nje kad ostarite.” Nasmijao se dječak i nastavio da radi.

Te riječi su ostavile dubok trag na roditeljima tog dječaka. Počeli su tiho da plaču, bez riječi, shvatili su šta su uradili i šta moraju da urade. Te večeri sin je starog djeda uzeo za ruku i vratio ga za porodično stil. Ostatak svojih dana jeo je obroke sa svojom porodicom i više ni sin ni snaha nisu marili kad vide da ispadne nešto, da se nešto prospe, da se uprlja stolnjak ili kad od njih, s vremena na vrijeme, starac nešto zatraži.

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uf!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.” (Kur'an; 17:23)

Nemoj da dozvolimo da zaboravimo svoje stare roditelje, nene i dede i ih prepustimo tužnim staračkim danima ispunjenim samoćom jer im je upravo u tom periodu naša pažnja, lijepa riječ i lijep postupak najpotrebniji.

[Autor]

Postovi