[Anonimno]

Svi koji u zadnje vrijeme prate događaje vezane za rafidije, uviđaju njihovu međusobnu povezanost, organizaciju i dirigovanje iz rafidijskih centara moći, što izaziva određenu dozu straha, brige i zabrinutosti kod ehli-sunneta, najljućih tradicionalnih i historijskih neprijatelja rafidija, shodno njihovom ubjeđenju.Vojna okupacija Afganistana, Iraka, rat na jugu Libana, vojna pobuna u Libanu, iranski nuklearni program…

rafidijske misionarske aktivnosti u svijetu i Bosni, pasivni stav po pitanju napadanja na Gazu, plan stvaranja Iranskog polumjeseca preko država Arapskog zaliva, Irana, Sirije do Libana, svojatanje Bahreina, eksplozija u Egiptu, nemiri u Saudiji, skrnavljenje kabura u Bekiji, nemiri oko Poslanikovog mesdžida u Medini, huškački govori u saudijskim mjestima koja nastanjuju rafidije, najnoviji Obamin poziv iranskoj vladi i narodu da otvore novu svijetlu stranicu u međusobnim pregovorima i mnogi drugi, jasno ukazuju na prethodno spomenutu tezu.
Pitanje koje se nameće, u ovim sumnjivim, organizovanim sa din-dušmanima povezanim događajima, jeste: Kako da ih musliman, pripadnik ehli-sunneta, definiše i poima?
Da li kao obične političke događaje koji nemaju vjersku pozadinu ili događaje čija je osnova i okosnica vjerske prirode u kojima se njeni organizatori i nosioci nimalo ne libe da ostvare određene političke uspjehe koje će na kraju mobilisati u vjerska ubjeđenja?
Zasigurno je tačan odgovor da su to događaji koji su duboko izgrađeni i zasnovani na neispravnim i lažnim vjerskim ubjeđenjima koji se pokušavaju iskoristiti u političke prilike koje, svakako, nisu ni u kojem slučaju odvojene od vjerskih ubjeđenja.

Sa Allahovim dopustom, spomenut ću pojedine stvari koje će nam olakšati shvatanje događaja koji su usko povezani sa rafidijama.

Svaki musliman, koji se smatra pripadnikom ehli-sunneta i ima ispravnu akidu, mora promatrati aktuelne političke događaje kroz prizmu vjere islama i akaidskih ubjeđenja i to naročito rafidijskih ubjeđenja naspram sunnija.

Kada su u pitanju pripadnici ehli-sunneta, rafidije smatraju da su sunnije: ‘’nečisti nevjernici’’, ‘’neprijatelji Poslanikove porodice’’, zatim da smo uzurpirali njihovo pravo na hilafet, da su Poslanikovi drugovi nevjernici i njegova plemenita supruga “bludnica”, da svaka sunnitska vlada nije legalna i treba je srušiti potpomažući se u tome “domaćim” ili “stranim” pomagačima, da ubistvo jednog sunnije uvodi njegovog ubicu u Džennet i građenje međusobnih odnosa sa sunnijama na relaciji akide “tukje” koja je ustvari dvoličnjaštvo, i ovi navedeni rafidijski stavovi zasigurno pojašnjavaju veliki broj aktuelnih političkih događaja.

I onda nas ne trebaju iznenaditi ubistva sunnija u Afganistanu, Iraku, Libanu, Iranu i drugim sunnitskim mjestima od strane pojedinaca koji sunnije smatraju nečistim nevjernicima i imaju ubjeđenje da su sunnije njihova “ulazna viza” za Džennet ukoliko ih samo liše života.
I kako protumačiti slike izmrcvarenih i izmasakriranih sunnija u Iraku, Iranu i drugim sunnitskim mjestima osim ‘’vjerskim ibadetom rafidija’’. Čak štaviše, ubistvima se prijeti i islamskim učenjacima ukoliko se usude da raskrinkaju njihove mutne aktivnosti i spletke.

Ulazak u mezarje Bekija, u kojem su kaburi Poslanikovih plemenitih ashaba i supruga, i skrnavljenje svetosti muslimanskih kabura, a naročito kabura ashaba i Poslanikovih supruga, putem njihovog gaženja nogama i rovenja njihove zemlje, sigurno su povezani sa ubjeđenjem da su to obični nevjernici, i “bludnica”, iako je Ku’ran spomenuo njenu nevinost, i uzurpatora prava Poslanikove porodice na hilafet i njihovih tlačitelja.
I kako protumačiti poigravanje sa svetošću Poslanikovog mesdžida popraćeno “vjerskim pokličima” koji proizilaze iz vjerskog ubjeđenja osim sa poimanjem da tome mesdžidu i ne pripada nikakva svetost kod te skupinje ljudi, a kako bi mu i pripadala kad su kod njega pokopane dvije najbolje osobe u islamskom ummetu, a koje su kod njih opisane sa toliko negativnih atributa i za koje su vezana mnogobrojna lažna ubjeđenja koja se ne bi mogla ispisati i u mnogobrojnim tomovima knjiga, i mesdžid koji je proširivala “dinastija” koja je ih ugnjetavala na najgori mogući način i koja je “ubila” osobu koja je, po njima, ravna poslanicima.

I zašto onda da se ne odnose prema njima kako se već odnose ili još gore kada bi im se ukazala za to prilika?

Potpomaganje din-dušmana u rušenju sunnitskih vlada u Afganistanu, Iraku i pokušaji sa istom nakanom u Saudiji, Egiptu, Libanu, Pakistanu i državama Arapskog zaliva izgrađeni su na ubjeđenju da hilafet i vlast pripada samo Poslanikovoj porodici, onako kako je oni definišu, i svaka vlast mimo tog okvira je nelegalna i treba je srušiti svim mogućim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, domaćim ili stranim pomagačima i snagama kako bi se uspostavila islamska država ili država “vilajetul-fekih”.

Akida “tukja”, koja je srž rafidijskog vjerovanja, a koja je ustvari dvoličnjaštvo, u velikoj mjeri pojašnjava njihove cjelokupne postupke, kako političke tako i svake druge prirode, kao i njihovo ophođenje sa sunnijama.
Ukoliko su sunnije jake i drže stvari pod svojom kontrolom, onda će to proizvesti kod rafidija lojalnost, dodvaranje, lijep govor, a čim se domognu vlasti i moći, ostavit će se “tukje” i latiti političkih i vojnih sredstava i oruđa sa ciljem ostvarivanja svojih ciljeva, i do te mjere da će obznaniti da više nema “tukje” jer su ojačali i u mogućnosti su da upražnjavaju svoje neispravne rituale.
Prethodno spomenuto može se primijeniti u skorašnjem vremenu u Iranu, Iraku, Libanu kao i u Saudiji, Jemenu, Egiptu i zemljama Arapskog zaliva, s tim da je to veliko pravilo na čiju valjanost i ispravnost ukazuje duga islamska historija od osnivanja rafidija do današnjeg dana, mada će se tako ponašati i u budućnosti, a Allah najbolje zna.
I zbog toga nalazimo dvolično ponašanje “tukju” u rafidijskim izjavama i praktičnim postupcima. Amerika je veliki i prokleti šejtan i niti jedan rafidijski skup ne može da prođe a ta se to ne spomene, a u praksi je američki prisni saradnik, kao što to pokazuje stanje u Afganistanu, Iraku gdje su pomogli istu tu Ameriku da porobi islamsku zemlju.
A kada su u pitanju Izrael, koji treba izbrisati sa lica zemlje, i Palestina, koju pomažu u svim svojim izjavama, nisu smogli snage da Hezbollah ispali jednu jedinu raketu kako bi pomogli Palestincima u Gazi; a rat na jugu Libana je jedna obična komedija čiji je rezultat bio rušenje Libana i okupacija Bejruta od strane “neustrašivih” ratnika Hezbollaha. A i Bosna nije u boljem stanju, ubiše se kojekakvim izjavama, a ja vas pitam koliko je Iran dao “šehida” za Bosnu, a i oružje koje su isporučili bilo je u saradnji sa “velikom šejtanom”, i ko danas sponzorira rat protiv ispravne da’ve u Bosni.

Bojati se da sadašnji neprijateljski rafidijski odnos prema sunnijama nije usamljen u dugoj ljudskoj historiji i da neće prestati sve dok vjeruju i prakticiraju svoja neispravna i lažna ubjeđenja naspram njih.

I na kraju ću spomenuti pojedine izjave rafidijskih vjerskih i političkih vođa koje ukazuju na tijesnu vezu između njihovih vjerskih ubjeđenja i sadašnje politike.
Izjavio je Homeini, prijeteći onima koji se brinu o Mekanskom i Medinskom haremu: ‘’Sa Allahovom pomoću, obračunat ćemo se sa njima u pogodno vrijeme, i osvetit ćemo se potomcima Ibrahima od Nemaride (poređenje sa Nemrudom, vladarem u Ibrahimovo vrijeme) šejtana i potomaka Kauna.’’ (Iranske novine ‘’Kejhan’’, od 4. 8. 1987.)
A bivši predsjednik Irana Ali Hašimi Refsandžani zaprijetio je okupacijom dva harema (Mekanskog i Medinskog) i rekao je: ‘’Ukoliko učenjaci muslimana u svijetu nisu spremni da prihvate odgovornost upravljanja Mekkom, pa Islamska Republika Iran spremna je za rat kako bi oslobodila to sveto mjesto.’’ (Iranske novine ‘’Itilat’’, od 14. 12. 1987.)
Rekao je rafidijski učenjak Husejn Hurasani: ‘’Zaista svaki šiit na zemaljskoj kugli želi da oslobodi Mekku i Medinu i ukloni vehabijsku vlast.’’ (Knjiga ‘’Islam Ala Dav`i Tešejju’’)
A rekao je rafidijski učenjak Nemr E-Nemr, koji živi u Saudiji, pozivajući šiije da izazivaju nemire u Medini i naročito u Bekiji: ‘’Pozivam sebe i podstičem sve mu`mine (šiije), a naročito one koji vole Poslanikovu porodicu, a još naročitije one koji su im odani i njihovi sljedbenici, da obnove ‘zavjet’, čvrsto odluče, udvostruče napore i ulože sve mogućnosti kako bi ostvarili zacrtane ciljeve. Borite se, vodite džihad, štitite se, branite se radi ‘čvrste građevine’ prije nego prođe stoljeće od ‘nepravednog rušenja’. ‘’
I rekao je prethodno spomenuti Nemr E-Nemr: “Mi smo sa Irakom cijelim svojim bićem, i sa svim što posjedujemo od mogućnosti, bila to sredstva informiranja ili imetak. I ovo nije odbrana za Iran kao državu, naprotiv to je odbrana za ‘nebeske vrijednosti’, i odbrana za istinu, i na tom putu ne bojimo se nikoga.’’

Osman Smajlović, ASQ ( Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka)

[Autor]

Postovi