Jesmo li muslimani zato što vjerujemo u Allaha ili vjerujemo u Allaha zato što smo muslimani?!

Nova naslovna forums ISLAM Islamsko vjerovanje – akida Jesmo li muslimani zato što vjerujemo u Allaha ili vjerujemo u Allaha zato što smo muslimani?!

Ova tema sadrži 3 odgovora, ima 2 glasa, zadnji odgovor od:  Anonimno prije 4 godine, 4 mjeseci. This post has been viewed 1167 times

Pregledavate 4 posta - 1 do 4 (od ukupno 4)
  • Autor
    Postovi
  • #15418

    Anonimno

    Pitanje koje sebi treba postaviti svaki musliman, ali posebno mi koji smo rodjeni u muslimanskim porodicama, mi koji islam nasljedjujemo.
    Najvjerodostojniji odgovor cemo dobiti ako preispitamo svoj odnos sa Kur'ani kerimom, Allahovom Rijecju.
    Da li nam je Allahov govor stanovnik nasih srca, ili je samo gost u nasem pamcenju?

    Vise na ovu temu procitajte u sljedecem tekstu, koji vas nece ostaviti ravnodusnim:

    “Neki muslimani imaju pogrešnu predstavu o imanu, pa njihova praksa i svakodnevnica odudara od onoga što se očekuje od istinskog vjernika. Često se zapitamo kako takvo nešto taj i taj može uraditi, pa on je musliman, on je hatib, on je vjernik, on ide u džamiju itd.

    Riječ el-Iman dolazi od riječi «emnun», što znači sigurnost, izvjesnost, stabilnost i sl. Ako je neko mu'min u ovom smislu riječi, onda je on siguran, a sigurna je i njegova okolina od njega. Takav iman želi Allah, subhanehu we teala. Takav iman je uvijek donosio khajr muslimanima.

    Kod nekoga je iman samo puka racionalna spoznaja i ne prelazi dalje. Na tome se sve završava. Kad takav insan kaže da vjeruje u Allaha, meleke, Knjige, Poslanike, Sudnji dan i određenje, to znači da priznaje postojanje tih pojmova. Ta spoznaja kod takvog insana ne prelazi dalje od razuma i ne reflektira se u svakodnevnici. Njegova predstava o imanu je takva, dakle, cilj je racionalna spoznaja, a kakav uticaj ili odraz ta spoznaja ima na ponašanje, na svakodnevni život i na realnost, o tome se uglavnom ne razmišlja.

    Kad insan kaže da vjeruje u Allaha, u Resulla salallahu alejhi wa selem, u Kitab, u Sudnji dan, pitanje je: kojim organima vjeruje, čime potvrđuje tu spoznaju, koji je stepen ili nivo živosti i aktivnosti tog vjerovanja?!

    Radili se o hladnom racionalnom vjerovanju.?To je obično teorijsko spekulativno vjerovanje, koje nije ništa drugo do mišljenje, ideja, teorija ili filozofija.Što se pak živosti i aktivnosti tog vjerovanja, plodova i rezultata, tiče, što se tiče uticaja tog vjerovanja na stvarnost i svakodnevni život, to se često smatra izvan područja imana.

    Takav «iman» podsjeća na «posebnu robu», koja ima svoje mjesto, svoj poseban ambijent, svoje okruženje i prilike. Kad se takav nađe u tim prilikama rado i samouvjereno govori o toj «robi», a kad napusti taj ambijent, ponaša se sasvim suprotno od onoga o čemu je bilo riječi u toj «posebnoj prigodi», prelazeći u novi ambijent, gdje vladaju drugi interesi, gdje je druga roba u pitanju, drugi ljudi sa drugim željama, sklonostima i ciljevima. Takav iman je promjenljiv shodno okolnostima, podložan prilikama i interesima. Mogao bi se nazvati salonskim ili folklornim imanom. Nešto poput garderobe, koja se mijenja prema okolnostima i prilikama.
    Taj iman nije prešao iz razuma u srce, s jedne, i iz srca na ostale dijelove čitavog organizma, s druge strane. Taj iman ne živi, ne razvija se i ne svijetli. On je bez impulsa. Nije prešao u fazu islamskog, kur'anskog i sunnetskog imana, već je zastao u okviru puke spoznaje, formalnog akceptiranja i teorije. Kod takvih nije izniklo stablo istinskog imana, niti se javljaju njegovi pupoljci, a pogotovu plodovi, tako da se ne može osjetiti njegova slast, njegov divan okus niti blagostanje u njegovom hladu.

    O takvom imanu govori Kur'an pa kaže:» Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi smo muslimani!’, jer u vaša srca nije ušao istinski iman». (el-Hudžurat, 14. ajet).
    «Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici»! (el-Bekare, 8. ajet).U ovim i sličnim slučajevima iman nije prešao dalje od jezika. Tu se zadržao i takav iman Allah ne prihvata.

    Zar Iblis nije znao da postoji Allah? Znao je itekako za Allaha we teala i za Njegova svojstva, za Njegovu moć i ostalo, zato kaže:» E tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad, 82 i 83. ajet).

    Musa, alejhiselam, stavlja do znanja da Fir'awn zna Allaha i da niko drugi me može biti gospodar, ali se njegovo znanje i spoznaja ne mogu smatrati imanom. U Kur'anu stoji:»Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja“. (el-Isra, 102. ajet).Na kraju će Fir'awn pri potapanju i zavapiti:» A on, kad se poče daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!” (Junus, 90. ajet). Dakle, Fir'awn samo zna (!) da postoji Bog u koga vjeruju sinovi Israilovi i to je sve, zato o Njemu govori u trećem licu, za razliku, recimo, od Junusa, alejhiselama, koji kaže:»La ilahe illa ente, subhaneke…». «Nema božanstva osim Tebe, slavljen si»! Junus se Allahu obraća u drugom licu!

    Sljedbenici Knjige (Ehlul kitab) su Poslanika znali kao svoje sinove. Znali su da je on poslat od Allaha, da je došao sa istinom i da su ga, kao radosnu vijest, najavile njihove knjige, međutim, nisu smatrani mu'minima zbog ove obične spoznaje, naprotiv bili su ljuti neprijatelji Poslanika, salallahu alejhi wa selem. Kur'an kaže:» Oni kojima smo Knjigu dali poznaju Poslanika kao što poznaju sinove svoje; oni koji su sebe upropastili, pa – oni neće vjerovati». (el-En'am, 20. ajet).

    Ebu Talib , amidža poslanika, je zasigurno znao da je Muhammed, salallahu alejhi wa selem, Allahov poslanik i da je din kojem poziva apsolutna Istina. On ga je iz plemenskih i nacionalnih, a ne vjerničkih pobuna štitio od neprijateljstava i zlostavljanja. Koliko je Poslanik želio da njegov amidža izgovori šehadet i postane vjernik, ali je i na zadnjem izdisaju to odbio. Dakle, on nije ni pokušao svoju spoznaju i znanje pretvoriti u istinski iman i islam.

    Za takav iman, zasnovan na običnom (sa)znanju, dr. Hamam Seid navodi slijedeći primjer:
    “Kada bi te neki pouzdan čovjek obavjestio da ti je dijete imalo udes i da je hitno odvezeno u bolnicu, šta bi uradio?Ako bi rekao čovjeku da mu vjeruješ što kaže, a ostao na istom mjestu bez da nešto poduzmeš, tvoje povjerenje je mrtvo, hladno, pasivno, bez ikakve koristi i dobra, ni po tebe, ni po drugoga. Ako bi pak pokazao povjerenje u čovjeka i vijest koju donosi, a zatim se pokrenuo i za nekoliko trenutaka bio u bolnici iznad glave svog djeteta, tada je tvoje povjerenje živo, aktivno i korisno i za tebe i za druge.”

    Tako je i sa imanom!!

    Ljudi, recimo, vjeruju u teške i opasne bolesti, jer znaju za njih. Neki ostanu na običnom saznanju i ne poduzimaju ništa, a drugi poduzimaju sve moguće mjere kako bi se sačuvali tih bolesti. Ako pak obole, stradaće oni koji imaju saznanje ili informaciju o tome da su oboljeli, pa ostanu pri pukom saznanju, a ne preduzmu ništa.

    Koliko se ljudi spremaju za ljetnji odmor, kako bi se zaštitili od ljetnjih vrućina? Zašto? Zato što znaju i vjeruju da će doći ljeto i da će biti vruće. Zašto ne ostanu pri pukom saznanju o dolasku ljeta?! Zašto se spremaju za zaštitu od vrućina?Isto je tako sa onima koji znaju da postoji džehennemska vatra, a ne čine ništa da se zaštite od nje!

    Tako je i sa imanom.

    Zašto iman o kojem govorimo ne prelazi fazu ( sa)znanja i teorije u fazu praktične primjene?
    Kako ljudi mogu zagovarati vjeru u Allaha we teala, a ne trude se da Ga spoznaju istinskom spoznajom, ne shvataju Ga za ozbiljno, ne pokoravaju Mu se iskrenom pokornošću i ne boje Ga se mu'minskim strahopoštovanjem? Naprotiv, hrabri su veoma hrabri u griješenju prema Njemu i Njegovim naređenjima i zabranama.

    Kako ljudi mogu zagovarati da vjeruju i vole Poslanika salallahu alejhi wa selem, a ne primjenjuju dosljedno njegov sunnet, ne uzimaju ga za primjer i uzor i ne slijede njegovu uputu?Kako ljudi mogu zagovarati da vjeruju u Islam, u Kur'an i da ga vole, a nisu njegova vojska, ne pridržavaju se njegovih propisa, ne pozivaju njemu, ne pomažu ga, ne vole njegove pristalice i ne preziru njegove neprijetelje?
    Ibnul Qajjim je rekao:”Jadan je onaj koji zagovara ljubav prema nekome, a stalno ga treba potsjećati na voljenog”!

    Kako ljudi mogu zagovarati vjeru u postojanje džehennema i njegovih strahota, a ništa ne čine da se od njega zaštite? Naprotiv.

    Kako ljudi mogu zagovarati vjeru u džennet, njegove blagodati i ljepote, a ne čine ono što će ih uvesti u njega?!Naprotiv.

    U tom smislu slijedeći kur'anski ajet nam daje vrlo jasnu dijagnozu:» Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, pod uvjetom;(!) ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak». (el-Hadž, 9. ajet).

    Iman koji želi Allah je stalno živ, pun, uticajan, iman koji se razvija, koji usmjerava, koji koristi srcu u kojem se nalazi, koji srce ukrašava, koji šalje impulse čitavom biću u kojem se nalazi, koji pruža hlad mu'minu u životu, i na kraju daje plodove i danju i noću.Takav iman su živjele sve čestite generacije. Iz njihova imana su iznicala ogromna djela, velike ambicije i postizani kolosalni ciljevi. Takav iman pokreće, budi ambiciju, odgaja ponašanje visokog stepena, gradi vrline, mijenja stvarnost i usmjerava život ispravnim putem.Takvim imanom se gradi ponos, snaga, nepokolebljivost i ubjeđenje, a spriječava poniženje, slabost, ovisnost i oponašanje drugih.

    Zamislimo «vjernike» koji dođu u džamiju da obave namaz i kažu «Allah je najveći», a zatim posiju smutnju, zavade se i pobiju!Zamislimo ih kako dođu u isti saff i tu naprave razdor! Ispade da ih islam i namaz razdvajaju, a ne spajaju i uvezuju?!

    Ne mogu jedni druge podnijeti ako različito obavljaju namaz, vežu ruke ovako ili onako, rastave noge, zikre poslije namaza u džematu, bojkotuju zajedničku namasku dovu i slično. Usuđuju se donositi težak sud o drugome. Miješaju se u odnos između RABBA i roba!
    Ebu Hurejre prenosi da je čuo Poslanika kad kaže:»Među Israelićanima su zajedno živjela dva čovjeka, jedan veliki pobožnjak, a drugi griješnik. Pobožnjak se stalno obraćao griješniku, koreći ga za grijehe koje čini, a ovaj bi mu odgovarao:»Ostavi me mome Gospodaru, ja sam svjestan svojih grijeha»! Međutim, kad ovaj prijeđe u dosadu, griješnik mu ljutito odgovori pitanjem:»Prepusti me mome Gospodaru, nisi valjda ti poslat da me svakodnevno kontrolišeš»! Pobožnjak mu na to reče:»Tako mi Allaha, Allah ti neće nikad oprostiti i nikad nećeš ući u džennet»!Onda Allah obojici posla meleka da im uzme duše i kad su se sastali pred Allahom, Allah reče onome što je griješio:»Uđi u džennet zbog moga rahmeta», a pobožnjaka upita:»Možeš li zabraniti Moj rahmet ovome Mome robu»? On odgovori:»Ne mogu Allahu». Onda Allah reče:»Smjestite ga u vatru»!

    Ebu Hurejre iza ovoga kaže:»Tako mi Allaha, rekao je riječi koje su mu uništile i dunjaluk i akhiret»! (Bilježi ga Ahmed u el-Musnedu).

    Mudri Ali, radijalallahu anha, je vidio kako neki ljudi prije bajram namaza obavljaju po nekoliko rek'ata, pa je rekao da to nije bilo u praksi Poslanika i kad su ga ashabi upitali zašto im to ne zabrani, on je odgovorio:»Strah me da ne dođem pod udar Allahovih riječi:»Ere'ejtellezi jenha abden iza salla»! (Vidje li ti onoga koji brani robu da obavi namaz)? (el-A'leq, 9. ajet).

    Odakle nekome hrabrost da vrijednuje nečiji namaz? Da procjenjuju kome će biti primljeno kome neće?!Gdje je tu sunnet Poslanika? Osmijeh, lijepa riječ i bratsko popravljanje? Gdje je tolerancija i sabur?Nije li Poslanik u džamiji dočekao i primio delegaciju Nedžrana, onakve kakvi su bili sa svim obilježjima kršćanstva. U džamiji su boravili, jeli, pili, spavali, molili se Bogu na svoj način, sa krstovima o vratovima, a ashabi škripali zubima od ljutnje, međutim učitelj čovječanstva im govori:»Zar nisu naši gosti, zar nisu došli da vode dijalog»?
    Šta bi trebali reći oni koji zagovaraju ljubav prema Allahu i Poslaniku? «Zar nismo braća, zar nismo vjernici»?! Ili imamo samo (sa)znanje?!

    Muhammed salallahu alejhi wa selem, savjetuje ashabe i ummet, kako da se ponesu u određenom vremenu, pa u jednoj od predaja stoji:
    Prenosi Umejje Eš-Ša'bani: “Došao sam kod Ebu Sa'lebe El-Hušenija, pa sam mu rekao: “Kako tumačiš ovaj ajet?” Reče: “Koji ajet?” Rekoh: “O vjernici, brinite se o sebi! Neće vam naškoditi onaj ko je na krivom putu ako ste upućeni!” Reče: “Tako mi Allaha, za njega sam pitao Poslanika s.a.v.s., pa mi je rekao: “Naređujte dobro i spriječavajte zlo, a kad zavlada škrtost, kad se bude slijedila strast, kad se ljudi prepuste dunjaluku i kad svak bude držao samo do svog mišljenja – onda pazi na sebe i ostavi masu! Poslije vas će doći vrijeme sabura, u kojem će oni koji se budu držali (islama), biti kao da drže žeravicu. Onaj ko bude u to vrijeme radio za islam, imaće nagradu pedeset ljudi koji rade kao vi.” (Tirmizija)

    “ Zaista će nastupiti varljive godine. Tada će se vjerovati lažljivcu, a iskreni ugoniti u laž. Povjerenje će se ukazivati varalicama, a pošteni će se potvarati za prevaru. Tada će govoriti er-ruvejbidah! Neko je upitao:”A ko je er-ruvejbidah”? Poslanik je odgovorio:“Glupak koji će govoriti o važnim stvarima Ummeta“! (Revahu Ahmed).

    «Znate li ko je najveći siromah? Rekli su:»Onaj koji nema ni dirhema, ni dinara ni osnovnih potreba». Najveći siromah moga ummeta je onaj koji dođe na sudnji dan sa namazom, zekatom, postom, a bude tužen da je uvrijedio onoga, potvorio onoga, pojeo hak onoga, prolio krv onoga, udario onoga, pa dadne od svojih dobrih djela, jednom, pa drugom i kad nestane dobrih djela, uzeće grijehe od ostalih na sebe i biti bačen u vatru»! (Muslim).

    Prenosi se da je neki čovjek došao Poslaniku i upitao:“Allahov poslaniče, koji je čovjek i koje je djelo najdraže Allahu? Poslanik mu je na to odgovorio:“Najdraži čovjek Allahu je onaj od koga ljudi imaju najviše koristi, a najdraže djelo Allahu je unijeti radost u srce muslima, otkloniti mu neku nevolju, olakšati mu vraćanje duga, ili ga nahraniti. Meni je draže krenuti s bratom i ispuniti mu neku potrebu, nego biti u i’tikafu mjesec dana u ovome mesdžidu. Ko nadvlada ljutnju, Allah će mu prikriti neku sramotu, ko savlada srdžbu, Allah će mu srce ispuniti nadom na kijametskom danu. Ko krene ispuniti bratu neku potrebu, Allah će mu učvrstiti noge onda kad noge budu klecale i podrhtavale. Ružno ponašanje kvari vjeru kao što sirće kvari med“! (et-Taberani u el-Kebiru i Ibnu Ebid-dunja u Kadail havaidži).

    Sufjan et-Thawri kaže:»Pet mjeseci mi se nije dalo ustati na noćni namaz zbog jednog grijeha koji sam učinio»! Upitan o kojem se grijehu radi, on odgovori:”Vidio sam čovjeka kako plače, pa sam rekao da folira”!

    Kome se to Allah obraća na 88 mjesta u Kur'anu kad kaže:»O vi koji vjerujete…»!?

    Smijemo li, i kako ćemo Allahu odgovoriti:» Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u iman; ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima». (Alu Imran, 193.ajet).

    O kakvom se to, ustvari, imanu radi?! Zašto nam Allah nudi suru el-Hudžurat na isčitavanje i studiranje? Zato što ona odgaja istinske vjernike! One “koji, kad su tu, ne primjetiš ih, a kad su odsutni, ne izgube se”!

    U toj suri je dijagnoza našega stanja:» Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi smo muslimani!’, jer u vaša srca nije ušao istinski iman». (el-Hudžurat, 14. ajet). Zatim slijedi oštro upozorenje:» Reci: “Zar hoćete Allaha podučavati o vašem vjerovanju, a Allah zna sve što je na nebesima i na Zemlji! Allah sve zna.” (el-Hudžurat, 16. ajet).

    Zato Allah u jednom od 88 ajeta koji počinju sa «O vi koji vjerujete» kaže:» O vi koji vjerujete, vjerujte (!) u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao». (en-Nisa, 136. ajet).

    Zar poslije svega što nam se desilo i što nam se dešava, nećemo razmisliti o Allahovom pitanju koje nam postavlja:» Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su griješnici». (el-Hadid, 16. ajet).

    Allah ukazuje na problem! Problem je srce i ono što je u njemu. Srce nije skrušeno!
    Tijelo pada na sedždu, ali srce, izgleda, ne! Jer, «kad srce jednom padne Allahu na sedždu, ono sa nje ne ustaje do kijametskog dana»! “

    Izvor: nadauboljesutra.blogger.ba http://nadauboljesutra.blogger.ba/arhiva/?start=7

    #16651

    Anonimno

    Allah te nagradio Bushra. Ovo je sjajan clanak i zao mi je sto ga nisam ranije primjetio. Sto se mene tice, ja sam musliman zato sto vjerujem u Allaha. Mislim da ima mnogo onih koji vjeruju u Allaha zato sto su muslimani, to jest neko im je rekao da vjeruju u Njega ali da slabo uce Njegovu objavu.

    Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (Al-Hujurat, 14)

    #16653

    Anonimno

    Dzematlija post=11942 wrote: ja sam musliman zato sto vjerujem u Allaha. Mislim da ima mnogo onih koji vjeruju u Allaha zato sto su muslimani, to jest neko im je rekao da vjeruju u Njega ali da slabo uce Njegovu objavu.

    Dzematlija, ti si musliman zato što si se odrekao širka i mušrika, kufra i kafira, što obožavaš samo Allaha, obavljaš redovno 5 dnevnih namaza, postiš mjesec Ramadan i svoje ispravno vjerovanje potvrđuješ djelima.
    Samo vjerovanje u Allaha te ne čini muslimanom, jer je i Iblis prokleti vjerovao u Allaha, ali ga Allah naziva nevjernikom zato što nije izvršio jednu naredbu! Uzvišeni Allah kaže: A kada rekosmo melekima: “Poklonite se Ademu!” – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. (Al-Baqara, 34)
    Tako da imaš na umu ove stvari džematlija…

    #16656

    Anonimno

    Svakako da si u pravu brate muwehhid, Allah te nagradio,

    Ovdje sam samo odgovarao na nacelno pitanje i to da iako smo rodjeni u islamu treba nam konstantna obnova spoznaje Allahove, swt, objave i Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta da ne skrenemo sa pravog puta.

Pregledavate 4 posta - 1 do 4 (od ukupno 4)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.

Novo na naslovnoj