MUNAFICI I KAFIRI NE MOGU BITI EVLIJE Autor: Šejhul-islam Ebul-Abbas Ahmed b. Tejmijje,rhm.

Nova naslovna forums ISLAM Islamsko vjerovanje – akida MUNAFICI I KAFIRI NE MOGU BITI EVLIJE Autor: Šejhul-islam Ebul-Abbas Ahmed b. Tejmijje,rhm.

Ova tema sadrži 1 odgovor, ima 1 glas, zadnji odgovor od:  Anonimno prije 4 godine, 10 mjeseci. This post has been viewed 559 times

Pregledavate 2 posta - 1 do 2 (od ukupno 2)
  • Autor
    Postovi
  • #14228

    Anonimno

    MUNAFICI I KAFIRI NE MOGU BITI EVLIJE

    Autor: Šejhul-islam Ebul-Abbas Ahmed b. Tejmijje,rhm.

    Pošto znamo da rob ne može biti Alahov evlija-štićenik osim ako je vjernik i bogobojazan jer Allah, dželle še'nuhu, kaže:

    أَلَا إِنَّ أَوْلِيَاءَ اللَّهِ لَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ

    “I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici,

    الَّذِينَ آمَنُوا وَكَانُوا يَتَّقُونَ

    oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.” (Junus, 62-63)

    A Buharija u svom “Sahihu” prenosi poznati hadis koji je prethodio a u kojem stoji: “Moj će mi se rob neprestano približavati nafilama dok ga ne zavolim.”

    Čovjek ne može biti mu'min i bogobojazan dok ne obavi farzove i time postaje od dobrih ashabul-jemina, zatim se neprestano približaje Allahu, dželle še'nuhu, nafilama dok se ne digne na stepen sabikina-elmukarrebin tj., onih koji su prvi i bliski.

    Zatim, poznato je da niko od kafira i munafika ne može biti Allahov evlija-štićenik. Zatim, ne može biti Njegov evlija onaj čiji iman i ibadeti nisu vjerodostojni pa makar predpostavili da dotični nema nikakvih grijeha, kao što su djeca nevjernika i oni do kojih nije doprala dava i poslanica islama.

    Ako bi neko rekao: “Pa oni se neće kazniti sve dok im se ne pošalje poslanik.” Kažemo ne može biti Allahov evlija-štićenik osim onaj ko je vjernik i ko je bogobojazan.

    Onaj ko se ne približava Allahu, dželle še'nuhu, dobrim djelima, ne čini dobra djela i ne kloni se loših, ne može biti od Allahovih štićenika pa makar se radilo o luđacima i djeci.

    A Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kaže: “Pero je dignuto nad trojicom: luđaka dok ne dođe pameti, od djeteta dok ne ejakulira i od spavača dok se ne probudi. ” [1] Ovaj hadis bilježe autori “Sunena” u hadisu Aiše i Alije.

    Učenjaci se slažu oko njegovog prihvatanja. Međutim, treba spomenuti da dijete, koje raspoznaje, njegov ibadet biva valjan i za njega će biti nagrađen, po većini učenjaka.

    A što se tiče luđaka nad njim je dignuto pero i po slaganju svih učenjaka ništa od njegovih ibadeta nije validno. Ne uvažava se njegov iman ni kufr niti bilo što od ibadeta. Isto tako, kod običnih pametnih ljudi takav nije pouzdan i ispravan da mu se povjere ovodunjalučki poslovi, kao da bude prodavac tkaninom, parfemima, da bude kovač, stolar i slično. Ugovori koje on sklopi ne smatraju se validnim po slaganju učenjaka, njegova kupoprodaja nije validna, sklapanje i rastava braka, njegovo priznanje i svjedočenje niti druge stvari od njegova govora. Sve njegove riječi se smatraju besmislenim i za sobom ne povlače primjenu šerijatskih propisa kao što su nagrade i kazne. Za razliku od dječaka koji raspoznaje koji ima pameti i čiji je govor razborit i prihvatljiv i to na nekim mjestima potvrđuje Kur'ansko-hadiski tekst i idžma’ učenjaka; na nakim mjestima oko toga postoji razilaženje.

    Ako iman i bogobojaznost luđaka nisu validni niti približavanje Allahu, dželle še'nuhu, farzovima i nafllama, biva nemoguće da bude Allahov evlijaštićenik.

    Nije dozvoljeno nikome da vjeruje kako je on Allahov evlija-štićenik, pogotovo ako tvrdi da je u pogledu njega imao neka otkrovenja i nadahnuća, kao na npr. da pokaže na nekoga, pa taj umre ili se sruši, jer je poznato da su kafiri i munafici od kitabija imali otkrovenja i neke čudne postupke koji su šejtanskog porijekla. Primjer takvih su vračari, sihirbazi i pobožnjaci od mušrika i kitabija. Na osnovu samo takvih činjenica nije dozvoljeno nikome da nekoga proglasi Allahovim evlijom-štićenikom. Ovo važi u slučaju ako nije poznato da li pri njemu ima nešto što poništava Allahovo štićeništvo nad njim, a šta reći ako se zna da pri njemu ima stvari koje negiraju Allahov vilajet, kao npr. da se zna da dotični vjeruje da nije obavez slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, unutrinom i vanjštinom, već takav možda vjeruje da je dužan samo vanjštinom slijediti odrednice šerijata a ne i da unutrinom vjeruje u to. Ili da vjeruje da Allahovi štićenici imaju poseban put i način kojim se približavaju Allahu, dželle še'nuhu, koji se razlikuje od puta poslanika, alejhim selam. Ili da kaže: “Poslanici su suzili pravi put.” Ili da kaže kako su oni uzor samo za obični svijet, kako tvrde neki koji kažu za sebe da su evlije.

    Kod takvih ima stvari koje su od kufra, nevjerstva, koje poništavaju njegov iman, a šta tek reći za vilajet za koji tvrdi da ga posjeduje. Svaki onaj koji dokazuje njihov vilajet njihovim postupkom, djelom za koje misli da je čudo, takav je u većoj zabludi od Jevreja i kršćana.

    Također luđak, sama činjenica da je luđak je stvar koja poništava ispravnost njegovog imana i ibadeta, koji su uslov za ispravnost vilajeta.

    Međutim, ako se radi o čovjeku kojem se povremeno vraća pamet pa ako u tom momentu ispolji iman u Allaha, dželle še'nuhu, i pokaže bogobojaznost, tada spada u Allahove evlije-štićenike shodno imanu koji je ispoljio.

    Isto tako ako u tom momentu ispolji kufr i licemjerstvo biće shodno tome kažnjen. Ludost ne poništava ono što je uradio u momentu kada mu se pamet povratila bilo da se radi o imanu ili kufru.

    Također ona osoba koja iznenada po ludi, a prije, toga je vjerovala i bila bogobojazna, Allah će takvu osobu nagraditi za njena dobra djela, takva djela neće biti poništena stanjem ludila, kojim je iskušan, a pero će se od takve osobe biti podignuto.

    Ona osoba koja bude tvrdila i prizivala sebi vilajet, a u isto vrijeme ne izvršava farzove niti se kloni zabrana, čak nekada radi djela koja su suprotna tome, nikome nije dozvoljeno za takvu osobu reći da je Allahov evlija.

    Ako takva osoba nije luda, već to čini u normalnom stanju, ili nekada u stanju ludila, a nekada pri zdravoj svijesti, a ne izvršava farzove, smatra da njemu nije obaveza da slijedi poslanike, takav je nevjernik.

    Ako je čovjek lud svojom nutrinom i vanjštinom, iako se takva osoba ne kažnjava kaznom nevjernika, isto tako ta osoba ne zaslužuje ono što zaslužuju iskreni Allahovi vjernici od nagrada kod Allaha.

    Nije dozvoljeno onima koji procjenjuju, da takvog smatraju Allahovim štičenikom, ali ako je pri zdravoj svijesti i pri tome vjeruje u Allaha i bogobojazan je, takav će imati od vilajeta shodno imanu kojeg je ispoljio u tom trenutku.

    Ako je takva osoba u zdravom stanju nevjernik ili munafik, zatim ga zadesi iznenadno stanje ludila, takav spada u propis nevjernika za što će kažnjen biti, njegova ludost ne poništava ono što je činio dok je bio pametan od nevjerovanja i licemjerstva.

    Knjiga „Furkan“ Ibn Tejmijje, rahimehullah.

    Obrada: „EsSunne“

    #14237

    Anonimno

    To je to.

Pregledavate 2 posta - 1 do 2 (od ukupno 2)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.

Novo na naslovnoj