[Anonimno]

“Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će oprostiti sve grijehe, On puno prašta i milostiv je.” (Ez-Zumer, 53.)

Nada u milost Gospodara svih svjetova

Jedno od akaidskih pravila koja su predmet jednoglasnog stava kod učenjaka ehli-sunneta jeste pravilo: “Vjernik živi izmeðu straha i nade“. Kada bi dominirala jedna od dvije komponente, tada bi ili nestalo nade u Allahovu milost, što neminovno vodi ka ostavljanju djela, ili bi bila beskrajna i varljiva nada koja daje isti rezultat.

Stoga vjernik čini ono što mu je nareðeno, izbjegava zabranjeno i nada se Allahovoj milosti. ali istovremeno strahuje za svoja djela, što ga navodi da iz dana u dan povećava svoju iskrenost prema Allahu. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod jednog mladića koji je bio na samrti. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Šta osjećaš (u svojoj duši)?” “Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče, nadam se i strahujem za svoja djela.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Kod koga se spoje ove dvije stvari na samrtnoj postelji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje.” (Tirmizi, sa dobrim lancem prenosilaca)

Nada u Allahovu milost (redža’) je da se raduješ u Allahovoj darežljivosti i dobrosti, te da budeš zadovoljan Njegovom plemenitošću. Postoje tri vrste nade u Allahovu milost:

1.Nada čovjeka koji je radio dobra djela na osnovu Allahove upute i on se nada Allahovoj milosti.

2.Nada čovjeka koji je griješio, a zatim ostavio te grijehe, očekujući Allahov oprost, rahmet i dobročinstvo.

3.Nada čovjeka koji je prešao granice u griješenju, nemaru i nehaju. On očekuju Allahovu milost, a ne čini dobra djela.

Redža´ ima jednu od najveći, najuzvišenijih i najčasnijih deredža. Put do Allaha se zasniva na nadi, ljubavi i strahu od Allaha.
Da nema nade u Allahovu milost, srčani ibadeti i ibadeti ostalih organa bi otkazali. šta više, da nema nade ne bi bili ni pokorni.
Svakom muslimanu treba nada u Allahovu milost. Musliman je između grijeha za koje se nada oprostu, mahane za koju se nada da će je ispraviti, dobrog djela za koje se nada da će biti primljeno, hodanje Pravim putem za kojeg se nada da će ustrajati, blizine Allahu koju se nada da se postići.

Nada u Allahovu milost nam je potrebna radi tri stvari:

1. Nada u Allahovu milost potiskuje veliki strah.
2. Nada u Allaha čovjeku uljepšava put Allahu i potiče ga na isti.
3. U nadi je iščekivanje Allahove dobrote, a to iziskuje stalno spominjanje Allaha, Njegovih imena i svojstava.

Iskren vjernik nikada ne smije gubiti nadu u Allahovu milost ma koliko jedna situacija, stanje, period izgledao poguban, nemoguć, strahovit i neizdrživo.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, jerekao : ‘Allah, azze ve džell, kaže: –Čovječe, dok god Me budeš skrušeno molio i nadao se Mom oprostu, Ja ću ti opraštati grijehe koje si počinio. Čovječe, kada bi tvoji grijesi bili do neba, a zatim zatražio da ti oprostim, Ja bih to učinio. Čovječe, kada bi Mi došao sa grijesima koji bi cijelu Zemlju mogli ispuniti, a zatim Me na Sudnjem danu sreo, a nisi Mi nikog ravnim smatrao, Ja bih ti došao sa isto toliko oprosta.’” (Tirmizi)

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre radijallahu anh stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao: “Allah, dž.š., je stvorio sto milosti, za Sebe je zadržao devedeset devet, a samo je jednu milost spustio na Zemlju. I kada bi nevjernik uistinu bio svjestan kolika je Allahova milost, ne bi izgubio nadu u ulazak u Džennet, a kada bi vjernik znao kako je Allahova kazna žestoka i bolna, ne bi bio siguran od vatre.” (Buharija i Muslim)

A od Ibn Omera, radijallahu anh ., se prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: “Allah će se na Sudnjem danu približiti vjerniku i iza zastora, da ne vide drugi ljudi, pitati ga: ‘Moj robe, jesi li tada i tada počinio taj i taj grijeh’, a on će potvrdno odgovorit. I to će se ponavljati toliko da će taj vjernik pomisliti da je potpuno upropašten od silnih grijeha koje je počinio, a onda će mu Allah reći: ‘Znaj da sam ti ih Ja pokrio na dunjaluku, a danas ti ih opraštam.’”

Razlika između nade i želje

Svaki musliman treba da zna da je nada nezamisliva bez dobrih djela, u suprotnom ona je pusta želja i samoobmana. Ispravno nadanje znači da čovjek čvrsto vjeruje u ono čemu se nada, a to je Džennet, i da iskoristi sve uzroke i sredstva koja su mu dostupna kako bi to ostvario. Kada u čovjekovom srcu proklija klica imana i on je zalijeva vodom pokornosti, zatim srce očisti od korova lošeg ahlaka, i onda se nada da će ga Allah učiniti postojanim na tom putu sve do smrti i da će mu podariti lijep završetak koji podrazumijeva Allahov oprost, takvo iščekivanje zove se istinska nada.

Allah, dž.š., je objavio: Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. (El-Bekare, 218.) Tj. oni su zaslužili da se nadaju Allahovoj milosti, i Allah potvrđuje da njihova nada neće biti uzaludna. Jer, svi ljudi se nadaju, ali neće svi dobiti ono čemu se nadaju. Rekao je Hasan Basri rahimehullah : “Ima ljudi koje su puste želje obmanule sve dok nisu otišli sa dunjaluka bez ijednog dobrog djela. Njihov izgovor je bio: ‘Ja imam lijepo mišljenje o Allahu’, a laže, jer da je imao lijepo mišljenje o Allahu, onda bi činio lijepa i dobra djela.”

Gubljenje nade u Allahovu milost

Gubljenje nade može biti opasnije od samog grijeha, jer nadu u Allahovu milost ne gube osim pravi nesretnici. Uzvišeni Allah, navodeći riječi Jakuba, alejhi selam, kaže: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova i ne gubite nadu u Allahovu milost, doista, nadu u Allahovu milost ne gubi osim narod nevjernički.” (Jusuf, 87.)
Allah nam spominje riječi Ibrahima, a.s., koji kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56.)

Dakle, nije dozvoljeno zbog straha od Uzvišenog Allaha izgubiti nadu u Njegovu milost, već treba strahovati i u isto vrijeme nadati se oprostu i nagradi za dobra djela koja se čine. Učenjaci kažu da su najgori ljudi koji druge udaljavaju od Allahove milosti i podstiču ih na gubljenje nade potencirajući samo strah od Allaha ali ne i nadu u Njegovu subhanehu ve te'ala milost što je itekako prisutno kod sljedbenika haridžijskog pokreta te grupacija i pojedinaca koja u u svojim učenjima naginju ovoj grupaciji.

[Autor]

Postovi