[Anonimno]

Završimo ovaj komentar riječima iz djela Kešfuš-šubuhat, divnim govorom koji će bliže odrediti prethodno i otkloniti moguće nejasnoće.
U tome djelu Šejh Muhammed b. Abdulvehhab zapisao je sljedeće: “Nema dileme da se vjerovanje mora očitovati srcem, jezikom i potvrditi djelom. Ako ijedno izostane, čovjek nije musliman. Ko vjeruje ali ne radi po onome što vjerovanje iziskuje, nevjernik je, inadžija, kao što su bili faraon, Iblis i njima slični. U tome smislu mnogi ljudi griješe kada govore: to je istina, mi je razumijemo i svjedočimo joj, ali je ne možemo primijeniti, jer kod nas prolazi samo ono što narod prihvata, ili navode druga kojekakva opravdanja. Ti jadnici ne znaju da većina kolovođa nevjerstva znaju istinu, ali je zanemaruju iz nekakvih razloga, pravdajući se. To potvrđuje Časni Kur’an:
﴿
اشْتَرَواْ بِآيَاتِ اللّهِ ثَمَنًا قَلِيلاً ﴾
‘Oni Allahove ajete za ono što malo vrijedi zamjenjuju.’
﴿
يَعْرِفُونَهُ كَمَا يَعْرِفُونَ أَبْنَاءهُمْ ﴾
‘…znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju!’
(El-Bekara, 146) (Et-Tevba, 9)
A oni što Islam samo formalno primjenjuju, ne shvatajući njegovu sušinu i ne vjerujući srcima licemjeri su, i oni su gori od nevjernika:
﴿
إِنَّ الْمُنَافِقِينَ فِي الدَّرْكِ الأَسْفَلِ مِنَ النَّارِ ﴾
‘Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti…’
(En-Nisa, 145)
Ovo je pitanje opširno. Njegovu suštinu ćemo shvatiti ako ga analiziramo kroz ljudske riječi i djela. Naime, mnogi ljudi znaju istinu, ali ne rade po njoj, bojeći se za nafaku ili autoritet2 ili se nekom dodvoravaju. Ima i onih koji formalno rade po dinu, a kada ih se upita u šta vjeruju, ne umiju odgovoriti.
Da bismo stvari ispravno rezonovali, trebamo shvatiti sljedeća dva ajeta:
﴿
لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم بَعْدَ إِيمَانِكُمْ ﴾
‘Ne ispričavajte se! Jasno je da ste zanevjerovali, nakon što ste vjernici bili.’
(Et-Tevba, 66)
Dakle, neki ashabi koji su se borili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, protiv Bizantinaca, zbog riječi koje su izgovorili u šali i zabavljajući se – učinili su nevjerovanje, pa zar ljudi koji tako urade bojeći se za nafaku ili autoritet ili mišljenje drugih ljudi nisu gori od onih koji te riječi izgovore u šali.
I drugi:
﴿
مَنْ كَفَرَ بِاللَّهِ مِنْ بَعْدِ إِيمَانِهِ إلا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالأِيمَانِ وَلَكِنْ مَنْ شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْراً فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِنَ اللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ • ذَلِكَ بِأَنَّهُمُ اسْتَحَبُّوا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا عَلَى الآخِرَةِ ﴾
‘Onoga koji zanevjeruje u Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u imanu – čeka Allahova kazna. One, kojima se nevjerovanje bude mililo, stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. To je zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu.’
(En-Nahl, 106-107)
Iz ajeta se zaključuje da je učiniti nevjerstvo dopušteno samo pod prisilom, i to pod uvjetom da srce ostane čvrsto u imanu. Svi ostali vidovi nevjerstva: u strahu, iz pohlepe, zbog dodvoravanja, zaštite domovine, porodice, imetka, u šali i iz zabave – nužno izvode iz Islama.
Gornji ajet na tu konstataciju upućuje sa dva aspekta: prvi, kontekst ajeta izuzima samo prisilu, a usput da napomeneno: čovjek se može prisiliti samo da izgovori riječi ili uradi djelo; niko ga ne može prisiliti da revidira uvjerenje, i drugi, završetak ajeta kaže: ‘To je zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu’, gdje jasno stoji da uzrok tog nevjerovanja i kazne nije uvjerenje ni neznanje ni mržnja prema vjeri ni ljubav prema nevjerovanju, već privrženost ovome svijetu i njegovo preferiranje nad vjerom, a Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.”

Nakon što smo saznali stvari koje izvode iz Islama, anuliraju dobra djela i iziskuju vječan boravak u Vatri, trebamo se upoznati sa činjenicom da musliman nekad može nešto reći ili uraditi, što je po Kur’anu ili sunnetu ili konsenzusu učenjaka nevjerstvo, otpadništvo od Islama, ali se neće kazati da je nevjernik, tim prije jer kod islamskih autoriteta nema nužne uzajamne veze između djela nevjerstva i proglašavanja nevjernikom čovjeka koji ga uradi.
Drugim riječima, nevjernik nije svako ko uradi djelo nevjerstva. Da bi se neko proglasio nevjernikom nužno je da se kod njega ispune određeni uvjeti i otklone određene prepreke; moguće je da čovjek bude skorojević u Islamu i da uradi djelo nevjerstva, ne znajući da isto ima tako rigorozan status u Islamu, pa će, nakon objašnjenja, odustati od toga. Moguće je da musliman nešto negira pogrešno ga tumačeći i da uradi mnoge stvari na taj način koji odriče da se proglasi nevjernikom.
Ovo je važno pravilo, i mora se, prije svega, razumjeti, i uvažiti, jer proglasiti nekoga nevjernikom na osnovu strasti i hirova – nema pravo nijedan čovjek. U vezi s tim pitanjem se mora obratiti Kur’anu i sunnetu, i to na način kako su ga razumijevali dobri prethodnici. Drugim riječima, koga Allah, dželle šanuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okarakterišu kao nevjernika i protiv njega se uspostavi dokaz – nevjernik je, a koga ne okarakterišu tom karakteristikom i protiv njega nema dokaza, ne smije se optužiti za nevjerovanje.
U dva Sahiha ali i u drugim hadiskim zbirkama zabilježeno je predanje od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
((
عن أبي هريرة – رضي الله عنه – عن النبي صلى الله عليه وسلم؛ قال: “أسرف رجل على نفسه، فلما حضره الموت؛ أوصى بنيه؛ فقال: إذا أنا مُتُّ؛ فأحرقوني، اسحقوني، ثم ذروني في الريح في البحر، فوالله، لئن قدر عليَّ ربي؛ ليعذِّبني عذاباً ما عذبه أحداً. قال: ففعلوا ذلك به، فقال للأرض أدي ما أخذت. فإذا هو قائم، فقال له: ما حملك على ما صنعت؟ فقال: خشيتك يا رب (أو قال مخافتك)! فغفر له بذلك)).‘Vrati ono što si uzela.’ Čovjek oživi, pa ga Allah upita: ‘Šta te navede da onako postupiš?’ Odgovori: ‘Strahujući od Tebe, Gospodaru!’ Zbog toga mu Allah oprosti.”

“Neki se čovjek prema sebi mnogo ogriješio, pa kada je osjetio da će umrijeti, oporuči svojim sinovima: ‘Kada umrem, spalite me, potom pepeo odnesite daleko i bacite u more kada bude puhao vjetar, jer, ako me Gospodar mogne proživjeti, Boga mi, kaznit će me onako kako nikoga dosad nije kaznio!’ Nakon njegove smrti, sinovi su izvršili oporuku. Allah je naredio zemlji:

Šejhul-islam Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, u djelu El-Fetava 3/231 zapaža: “Taj je čovjek sumnjao u Allahovu moć i u to da će ga proživjeti nakon što postane pepeo. Takvo uvjerenje je nevjerstvo po jednoglasnom mišljenju svih muslimana. Ali to čovjek nije znao, bio je vjernik, bojao se Svemogućeg Allaha i kazne, pa mu je zbog toga oprostio.”
Otuda je pravnik, mudžtehid koji nastoji slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preči od čovjeka spomenutog u hadisu da mu bude oprošteno kada pogriješi.
U djelu El-Masailul-merdinijje Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, je rekao: “Suština pitanja je u sljedećem principu: može se općenito reći da je onaj ko izgovori riječi nevjerstva – nevjernik, ali se za određenu osobu koja je izgovorila takve riječi ne smije reći da je nevjernik sve dok se protiv njega ne uspostavi dokaz, zbog čijeg se negiranja osoba proglašava nevjernikom.”
Da rezimiramo: sljedbenici ehli-sunneta prave razliku između djela nevjerstva i proglašavanja njegovog počinioca nevjernikom. Isto se tretiraju i novotarije: nije svako ko radi novotarije – novotar. Ko razmisli o životu i djelovanju dobrih prethodnika, vidjet će da su oni tako poimali ovo pravilo i dosljedno ga primjenjivali. Bili su pravedni i nepristrani, precizno su govorili, nastojali su i mnogo težili da upute svijet na Pravi put. A sve kao posljedica velikog znanja i dobrih djela, čime ih je Svevišnji Allah obdario. To je dužnost i ostalih muslimana: moraju imati za cilj da objašnjavaju istinu i da pravedno i ispravno otklone zabludu, kako bi Allahova vjera zavladala Zemljom.
Naša posljednja poruka glasi: hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

p.s.
knjigu u wordu ili pdf-u mozete dobiti ako zelite na vas email
Objavio/la ensarija u 00:58, 0 komentar(a), print, #
06.09.2008.
TRETMAN ČINJENJA DJELA NEVJERSTVA U ŠALI, ZBILJI, STRAHU I PRISILI
Nakon što je autor, Allah mu se smilovao, naveo deset djela koja izvode iz islama, rekao je:
“Spomenutih deset djela izvodi iz Islama, svejedno učinio ih čovjek u šali ili zbilji ili strahu, jedino se u obzir uzima prisila. Prethodna djela su jako opasna i ljudi ih često čine.”
Dokaz za izuzetak prisile je sljedeći ajet:
﴿
مَن كَفَرَ بِاللّهِ مِن بَعْدِ إيمَانِهِ إِلاَّ مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالإِيمَانِ وَلَـكِن مَّن شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ اللّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ﴾
“Onoga koji zanevjeruje u Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u imanu – čeka Allahova kazna. One, kojima se nevjerovanje bude mililo, stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika!”
(En-Nahl, 106)
Čovjek može biti prisiljen da izgovori ili učini djelo nevjerstva, za razliku od učenjaka koji tvrde da čovjek ne može biti prisiljen da učini djelo nevjerstva, tim prije jer njihov stav jasno oponire spoljašnjem značenju ajeta.
Objavio/la ensarija u 00:54, 0 komentar(a), print, #
04.09.2008.
DESETA STVAR —–OKRETANJE OD ISLAMA
Šejh, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Ko se okrene od dini-Islama, ne proučava ga i ne praktikuje – nevjernik je:
﴿
وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّن ذُكِّرَ بِآيَاتِ رَبِّهِ ثُمَّ أَعْرَضَ عَنْهَا إِنَّا مِنَ الْمُجْرِمِينَ مُنتَقِمُونَ ﴾
‘A ima li nepravednijeg od onoga koji, opomenut riječima Gospodara svoga, njima leđa okreće? Mi ćemo, zaista, kazniti zlikovce!’”
(Es-Sedžda, 22)
Pod okretanjem od vjere koje izvodi iz Islama podrazumijeva se okretanje od spoznaje vjerskih temelja, na osnovu kojih čovjek postaje musliman čak i ne poznavao njene detalje; detalje poznaju samo učenjaci i sticatelji znanja.
Šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasan, upitan u vezi s okretanjem od vjere koje izvodi iz Islama, odgovorio je: “Ljudi se uveliko razlikuju i po jačini vjerovanja, ako pri sebi imaju ispravan Islam. Okretanje od Islama, Allahove vjere, i činjenje širka veće je od ostavljanja obaveza i mustehaba, poželjnih djela! Čovjek koji nema osnove Islama, ako se od njega okrene, nevjerik je, jer se odrekao dina:
﴿
وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ ﴾
‘Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili!’
﴿
وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِى فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا ﴾
‘A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će tjeskobnim životom živjeti.’
(Taha, 124)”(El-Enam, 179)
Šejh Sulejman b. Sehman, nadovezujući se na prethodni govor, kaže: “Iz njegovih se riječi zaključuje da čovjek postaje nevjernikom ako odbije da ga pouče temeljima vjere putem kojih se ulazi u Islam; ne postaje nevjernikom ako zapostavi neke obaveze i dobrovljna djela.”
Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, u djelu Medaridžus-salikin tvrdi da velikog nevjerstva ima pet vrsta. Nakon što ih je pobrojao, rekao je: “Što se tiče okretanja od Islama, pod tim se podrazumijeva okretanje tijelom i dušom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne odrediti se u pogledu njega: ne smatrati ga ni iskrenim ni lažovom, ne pokloniti mu ljubav niti ga mrziti, uopće se ne interesovati za onim šta je donio.”
Iz njegovog analiziranja ove vrste nevjerstva zaključuje se status prijašnjih i potonjih obožavaoca kaburova. Naime, oni su se tijelom i dušom skroz okrenuli od onoga što je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ne slušaju savjete dobronamjernih, ni poziv upućenih. Oni su nevjernici zbog toga:
﴿
وَالَّذِينَ كَفَرُوا عَمَّا أُنذِرُوا مُعْرِضُونَ ﴾
“Ali nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti!”
(El-Ahkaf, 3)
I niko nema pravo reći da su neznalice, i da se zbog neznanja ne mogu smatrati nevjernicima. Kada se neznalici ukaže na grešku, pokori se i ostavi je, a oni uporno obožavanju lažna božanstva, i ne slušaju Allahove riječi, ni riječi Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ne samo to, već silno odvraćaju od savjeta iskrenih, čak i napadaju ljude koji osuđuju njihove laži i zabludu. Otuda je protiv njih uspostavljen dokaz, jedino što ih spriječava da prihvate istinu jeste tvrdoglavost i inat:
﴿
وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّن ذُكِّرَ بِآيَاتِ رَبِّهِ ثُمَّ أَعْرَضَ عَنْهَا إِنَّا مِنَ الْمُجْرِمِينَ مُنتَقِمُونَ ﴾
“A ima li nepravednijega od onoga koji, opomenut riječima Gospodara svoga, njima leđa okrene? Mi ćemo, zaista, kazniti zlikovce!”
(Es-Sedžda, 22)
Objavio/la ensarija u 23:55, 0 komentar(a), print, #
04.09.2008.
DEVETA STVAR—-SMATRANJE DA NEKO NE POTPADA POD OKVIRE ŠERIJATA
Šejh, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Onaj ko smatra da neke ljude ne obuhvataju norme Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, vjerozakonika, kao što Hidra nisu obuhvatale norme Musaovog, alejhis-selam, vjerozakonika – nevjernik je.”
Ovo zato, jer takav ne priznaje značenje sljedećeg ajeta:
﴿
Ahmed, Ebu-Davud et-Tajalisi, Ed-Darimi, Hakim, koji ga smatra autentičnim, i neki drugi zabilježili su da je Ibn-Mesud, radijallahu anhu, ispričao:
((
خط لنا رسول الله صلي الله عليه وسلم خطا، ثمّ قال: “هذا سبيل الله” ثم خط خطوطاً عن يمينه وعن شماله، ثم قال: “هذه سبل متفرقة، على كل سبيل منها شيطان يدعو إليه، ثم قرأ: ﴿ وَأَنَّ هَذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيماً فَاتَّبِعُوهُ وَلا تَتَّبِعُوا السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَنْ سَبِيلِهِ ﴾
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povukao je jednu crtu na zemlji i rekao: ‘Ovo je Allahov put’, zatim je povukao s desne i lijeve strane nekoliko linija i rekao: ‘A ovo su kojekakvi putevi, na svakom stoji šejtan i poziva u njega.’ Potom je proučio ajet: ‘I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegovog!’”
Ko se uzdiže iznad Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, vjerozakonika i vjeruje da mu nije potreban, sa svoga je vrata bacio emanet Islama.
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab izdvojio je veoma važno poglavlje u djelu Fadlul-islam, naslovivši ga: Obaveznost zanemarivanja slijeđenja svega osim Čanog Kur’ana. U njemu je, između ostalog, rekao: “Kur’an, nesumnjivo, naređuje slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a u isto vrijeme zabranjuje da izlazimo iz njegove pokornosti. Nepokornost prema Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, jedan je od glavnih razloga koji vode čovjeka u Vatru. Naime, Buhari u Sahihu i Ahmed u Musnedu zabilježili su preko Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
((
كل أمتي يدخلون الجنة، إلا من أبى، قالوا: ومن يأبى يا رسول الله؟ قال: من أطاعني دخل الجنة ومن عصاني فقد أبى)).
‘Svi moji sljedbenici će ući u Džennet osim onih koji odbiju.’
Ashabi začuđeno upitaše: ‘Ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče?!’ On odgovori: ‘Ko mi se pokori, ući će u Džennet, a ko mi bude nepokoran, odbija da uđe.’”
Šejh je potom citirao ajet:
﴿
وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ ﴾
“A tebi smo objavili Knjigu u kojoj je objašnjenje za sve stvari!”
(En-Nahl, 89)
Sljedeći hadis kojega je zabilježio imam En-Nesai i neki drugi jasno ide u prilog prethodnoj konstataciji:
((
أن النبي صلي الله عليه وسلم رأى في يد عمر بن الخطاب رضي الله عنه ورقة من التوراة، فقال: أمتهوكون يا ابن الخطاب؟! لقد جئتكم بها بيضاء نقية، ولو كان موسى حيًّا، واتبعتموه، وتركتموني، لضللتم. وفي رواية: ولو كان موسى حيًّا، ما وسعه إلا اتّباعي. فقال عمر: رضيت بالله ربّا، بالإسلام دينا، و بمحمد نبيًّا)).
“Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je u rukama Omera b. el-Hattaba stranicu Tevrata, upita ga: ‘Zar sumnjaš u Islam, sine Hattabov? donio sam vam ga čistog i nepatvorenog. Kada bi Musa bio živ i vi ga slijedili, zapostavljajući mene, zalutali biste!’” Po drugoj verziji: “Kada bi Musa bio živ, ne bi mu preostalo osim da mene slijedi.” Omer tada reče: “Zadovoljan sam da Allah bude moj gospodar, Islam vjera a Muhammed poslanik.”
Hadis kategorički odriče pravo svakome da se izdigne iznad Šerijata. Dokazi za to su mnogobrojni.
Ashabi, najznaniji ljudi o Allahu, najbolji vjernici, dosljedno su slijedili Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, poštovali i pomagali ga, slijedeći nur, svjetlo koje mu je objavljeno. Njih je Svemogući Allah izabrao da budu drugovi Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.
Imam Ahmed, Bezzar i neki drugi zabilježili su dobrim lancem prenosilaca da je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao:
((
إن الله نظر في قلوب العباد، فوجد قلب محمد صلي الله عليه وسلم خير قلوب العباد، فاصطفاه لنفسه، فابتعثه برسالته، ثم نظر في قلوب العباد، فوجد قلوب أصحابه خير قلوب العباد، فجعلهم وزراء نبيّه، يقاتلون على دينه، فما رأى المسلمون حسنا، فهو عند الله حسنا، وما رأوا سيئا، فهو عند الله سيء)).
“Allah je pogledao u srca i vidio da je Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje, pa ga je izabrao za Sebe i za prenosioca Svoje poslanice. Zatim je pogledao u srca i vidio da su srca njegovih ashaba najbolja, te ih je učinio pomagačima Poslanikovim, koji će se boriti za vjeru. Ono što muslimani smatraju lijepim, kod Allaha je lijepo, a što smatraju rđavim, kod Allaha je rđavo.”
Svevišnji je Allah naredio svim ljudima da mu se pokore, neki jesu a drugi nisu: podijelili su se na dva tabora.
Šejhul-islam Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, rekao je: “Neki ljudi drže da se mora kloniti zabrana a pridržavati naredbi dok se ne postigne određen stupanj spoznaje, a kada to postigne, ne mora se pridržavati šerijatskih normi. Drže da se tada trebaju ravnati prema Božijoj volji, svojim osjećanjima, vlastitim domišljajem i otkrovenjem, da se ne mora osvrtati na Kur’an i sunnet. Ima i onih koji sebi uskraćuju osnovne životne potrebe, kao vid samoprijekora: zabrane sebi sve i postanu potpuno onemogućeni. Neki sebe kažnjavaju zabranom upražnjavanja bilo kakvog ibadeta, da postanu grješnici. Ima i onih koji, u smislu samokazne, poreknu vjerovanje, i postanu otpadnici, licemjeri, čineći to javno. Spomenutih je veliki broj, i mnogi svoje postupke pravdaju kazivanjem o Musau i Hidru.”
Nakon toga je rekao: “Svoj stav dokazuju kazivanjem o Musau i Hidru sa dva aspekta: prvi, kažu da je Hidr znao Božiju sveobuhvatnu volju (el-hakikatul-kevnijje), otuda mu se ne može zamjeriti u onim stvarima gdje se suprotstavio Šerijatu. Ta je konstatacija veliko neznanje i zabluda, štaviše, licemjerstvo i nevjerstvo. Iziskuje da se na svakog čovjeka koji vjeruje u kader i to da je Allah, dželle šanuhu, stvoritelj svega – ne odnose šerijatske naredbe i zabrane. To je ustvari negiranje svih Objava, i ugonjenje u laž svih poslanika, i smatranje ništavnim svega čime su došli: naredbi i zabrana. Drugi aspekat, nekim evlijama je dopušteno da zapostave Šerijat, kao što je Hidru bilo dopušteno da ne slijedi Musaa, alejhis-selam. Kažu: evlija nekim otkrovenjima ili sposobnostima postiže neovisnost u pogledu slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, općenito ili djelimično. Mnogi od njih daju prednost evlijama, bilo općenito ili djelimično, nad Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da u kazivanju o Hidru imaju dokaz za to. Takve su riječi neznanje, zabluda, licemjerstvo, bogohuljenje i nevjerstvo. U Islamu je nužno poznato da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslan cijelom čovječanstvu: Arapima i nearapima, kraljevima i podanicima, učenim i neukim, narodu, čak i džinima; njegovo poslanstvo je važeće do Sudnjega dana. Svim ljudima i džinima je naređeno da ga slijede, da mu se pokore, da se pridržavaju njegovih smjernica: rade naređeno a klone se zabranjenog. Štaviše, kada bi koji prijašnji poslanik bio živ, morao bi njega slijedti i pokoriti mu se.”
Također je zapisao: “U autentičnim predanjima je potvrđeno da će Isa, sin Merjemin, kada se spusti sa nebesa, slijediti Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, vjerozakonik. Otuda, ako je obaveza poslaniku koji ga doživi da ga slijedi i pomogne, kako onda nije obaveza da to učini onaj ko nije poslanik?! Islam nas uči: do koga dopre poziv Islama, nije mu dopušteno da slijedi vjerozakon drugog poslanika a da zapostavi Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem. Kako se okrenuti od njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, poziva, prihvatajući poziv drugih poslanika kada bi i oni, da su živi, bili obavezni slijediti samo njega?!”
Potom je rekao:
“Njihovu grešku dokazivanjem sa kazivanjem o Musau, alejhis-selam, i Hidru, pokazuje činjenica da Musa, alejhis-selam, nije bio poslan Hidru; da mu je bio poslan, Hidr bi morao da ga slijedi, i pokoriti mu se.
U dva Sahiha stoji da je Hidr Musau, alejhis-selam, rekao:
((
قال الخضر لموسى: يا موسى إني على علم من علم الله علمنيه الله لا تعلمه وأنت على علم من علم الله علمكه الله لا أعلمه)).
‘O Musa, Allah je mene poučio onome što tebe nije, a tebe je opet poučio onome čemu mene nije.’
Ovo zato, jer je Musaovo, alejhis-selam, poslanstvo bilo lokalnog karaktera.
U dva Sahiha su, u više verzija, zabilježene Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, odlike od kojih je sljedeća:
((
كان النبي يبعث إلى قومه خاصة، وبعثت إلى الناس عامة)).
‘Vjerovjesnici su slani svojim narodima, a ja sam poslan cijelom čovječanstvu.’
Dakle, Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, poslanica je punovažeća za sve ljude, i nikome nije dopušteno da ga ne slijedi, smatrajući da mu njegova poslanica nije potrebna, kao što Hidr nije morao slijediti Musaa, alejhis-selam, na osnovu znanja kojim ga je Sveznajući Allah obdario.
Niko od onih do kojih dopre Islam nema pravo reći da posjeduje znanje kojim ga je Allah, dželle šanuhu, obdario a njega, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije. Ko to dopusti, vjerujući da bilo ko od ljudi: sufije, pobožnjaci ili drugi polažu pravo da zapostave Resulullahovu, sallallahu alejhi ve sellem, poslanicu – nevjernik je po konsenzusu svih muslimana. Dokazi za to su isuviše brojni da bi se mogli ovdje navesti.
Hidr nije zanemario Šerijat. To potvrđuje činjenica da je sam Hidr Musau, alejhis-selam, obrazložio zbog čega je postupio kako je postupio. Musa, alejhis-selam, se složio s njim i više nisu dolazili u sukob. Da je to bilo suprotno Musaovom šerijatu, Musa se s njim ne bi složio.”
Ovo je rezime njegovog govora u kome je dato zadovoljavajuće objašnjenje u vezi s pitanjem.
Fanatici iz sufijskih redova tvrde da se može bez Šerijata, potkrepljujući svoj stav riječima Uzvišenog:
﴿
وَاعْبُدْ رَبَّك حتى يأتيَك اليِقينُ ﴾
“Obožavaj svoga Gospodara sve dok ti ne dođe jekin (smrt).” (El-Hidžr, 99)
Kažu da se riječ el-jekin odnosi na znanje i spoznaju, na osnovu čega se onaj ko dostigne visok stupanj znanja i spoznaje može osloboditi šerijatskih naredbi i zabrana. To je, bez sumnje, nevjerstvo, izlazak iz Islama po konsenzusu svih učenjaka.
Ibnul-Kajjim je o tome spjevao divne stihove u Nunijji:
Kufr je inat i odbijanje onoga
čime je došao Poslanik, zbog mišljenja nečijeg.
Pogledaj, možda si već takav, a da riječi kufra i ne izgovoriš,
i tako propast sebi obezbijediš.
Ako je odbacivanje jedne stvari koju je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nevjerovanje, šta onda kazati za odbacivanje cijelog Šerijata?! Allahu Svemogući, pomozi nam!
وَأَنَّ هَـذَا صِرَاطِى مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلاَ تَتَّبِعُواْ السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَن سَبِيلِهِ ﴾
“I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegovog!”
(El-Enam, 153)
Objavio/la ensarija u 23:50, 0 komentar(a), print, #
03.09.2008.
OSMA STVAR—-POMAGANJE NEVJERNIKA PROTIV MUSLIMANA
Šejh, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Ko pomaže i sarađuje sa nevjernicima protiv muslimana – nevjernik je:
﴿
وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ إِنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ ﴾
‘A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine!’”
Pomaganje nevjernika protiv muslimana je veliko iskušenje koje je preplavilo islamski svijet. Nevjernike protiv muslimana pomažu oni koji ih vole. To se posebno očituje u našem vremenu u kojeme vlada veliko neznanje, smutnja i strasti, koji su zatrli putokaze sunneta, tradicije.
Smatram da je glavni uzrok tome zapostavljanje šerijatskih znanosti a prihvatanje kojekakvih nauka i filozofije, nema moći ni snage osim u Allaha. Dobro je postalo – zlo, zlo – dobro, na tom principu odrastaju i umiru generacije. Ko ispovijeda istinu usamljen je, čudan ljudima, čudan svojim najbližim. Među ljudima teško nalazi pomagače i iskrene prijatelje koji slijede sunnet. Izvorni je Islam postao odbačen, ljudi ga ne žele. Takav je u početku i bio, pa, blago se odbačenima, koji popravljaju ono što ljudi izvitopere.
U popravljanje izvitoperenog spada osuđivanje pomaganja nevjernika protiv muslimana; Islam to pomaganje tretira otpadništvom od vjere.
Šejh Abdullah b. Abdullatif upitan o razlici između uzimanja nevjernika za prijatelje (muvalatun) i njihovog pomaganja (tevelli), odgovorio je: “Pomaganje nevjernika: stajanje na njihovu stranu, pomaganje mišljenjem, imetkom i životom izvodi iz vjere.”
Da su muslimani jedinstveni protiv silnika, da se međusobno potpomažu, jedni druge brane i sarađuju, njihov bi se položaj uveliko razlikovao: nevjernici bi bili poniženi, plaćali bi glavarinu, ponizno i smjerno, kao što su je plaćali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabima.
Treba znati da se pod pojmom pomaganja nevjernika podrazumijeva sve u čemu se ogleda pomoć i njihovo jačanje protiv muslimana: oprema, ljudstvo itd
(napomena; predavanja na ovu temu imate na sledecem linku http://islamskadrzava.org/Pomaganje-nevjernika-protiv-vjernika/View-category.html
(El-Maida, 51)
Objavio/la ensarija u 00:23, 1 komentar(a), print, #
03.09.2008.
SEDMA STVAR—–VRADŽBINA (SIHR)
Šejh, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Ko se bavi vradžbinom: odvraćanjem čovjeka od žene i spajanjem čovjeka sa ženom koju ne voli itd. ili je njome zadovoljan – nevjernik je.
﴿
وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّى يَقُوﻵ إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلاَ تَكْفُرْ ﴾(El-Bekara, 102)
‘A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!’’”
Pod sihrom, vradžbinom u arapskom jeziku se naziva što je skriveno, nježno i precizno. Otuda se Arapi kada žele kazati da je nešto skriveno izraze da je “skrivenije je od sihra”. Muslim b. el-Velid el-Ensari u tome je smislu spjevao:
Učinila si znakove ljubavi među nama,
neuhvatljive poglede skrivenije od sihra,
a tu ljubav prepoznajem po nježnosti oka,
a rastanak naslutim u pogledu prijekom.
Terminološka definicija vradžbina glasi: “Vezanje čvorova i talismana putem kojih vračar upotrijebi šejtane u svrhu nanošenja štete ljudima.” Postoje i druge definicije sihra, ali ih nije moguće obuhvatiti. S tim u vezi Eš-Šenkiti, Allah mu se smilovao, kaže: “Treba znati da sihr nije moguće definisati sveobuhvatnom i isključivom definicijom, jer postoje raznorazne vrste koje ne sadrže dovoljno zajedničkog na osnovu čega bi se mogla izreće generalna definicija, upravo ta raznolikost je rezultirala različitim definicijama.”
U vradžbinu spada sarf i atf. Sarf je odvraćanje čovjeka od onoga što voli: odvraćanje od supruge koju voli i buđenje mržnje prema njoj. Atf je suprotan sarfu, njime se čovjek odvraća od mržnje prema nečemu a budi ljubav prema njemu.
Vradžbina je zabranjena po svim vjerozakonima.

PITANJA VEZANA ZA VRADŽBINU
Za vradžbinu se veže nekoliko važnih pitanja. Zbog opasnosti ovog poroka i njegove rasprostranjenosti na Zemlji, ta ćemo pitanja detaljno tretirati, navodeći mišljenja islamskih autoriteta s tim u vezi.
Da li je vradžbina stvarnost
Riječi Uzvišenog:
﴿
وَمِن شَرِّ النَّفَّاثَاتِ فِى الْعُقَدِ ﴾
“I od zla onih koje u uzlove pušu”
(El-Felek, 4), upućuju da sihr stvarno postoji; da ne postoji, Svemogući Allah ne bi naredio da se utičemo od njega.
Također riječi Uzvišenog:
﴿
فَيَتَعَلَّمُونَ مِنْهُمَا مَا يُفَرِّقُونَ بِهِ بَيْنَ الْمَرْءِ وَزَوْجِه ﴾
“I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti…”
(El-Bekara, 102) također upućuju da vradžbina postoji, i da je jedan od uzroka rastavljanja muža od žene.ِ
Još jedan dokaz za tu konstataciju jeste i Aišino, radijallahu anha, predanje kojega su zabilježili Buhari, Muslim, Ahmed i neki drugi, a gdje stoji:
((
عن عائشة قالت: سُحر النبي صلى الله عليه وسلم حتى كان يُخيَّل إليه أنه يفعل الشيء وما يفعله حتى كان ذات يوم دعا ودعا ثم قال: أشعرتِ أن الله أفتاني فيما فيه شفائي؟ أتاني رجلان فقعد أحدهما ثم رأسي والآخر ثم رجليَّ فقال: أحدهما للآخر: ما وَجَعُ الرجل؟ قال: مطبوب. قال: ومن طبه؟ قال: لَبِيد بنُ الأعْصمِ قال: فيماذا؟ قال: في مُشط ومُشاقة وجُفِّ طَلْعَة ذَكَر قال: فأين هو؟ قال في بئر ذَرْوان)).

“Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio opsihren, pričinjavalo mu se da nešto radi a u stvari ne radi. Jednog dana je dugo molio, i nakon toga joj rekao: ‘Znaš li da mi je Allah ukazao na lijek: došla su mi dva meleka, jedan je sjeo kod glave, a drugi kod nogu. Jedan upita: ‘Šta je čovjeku?’ Drugi odgovori: ‘Opsihren je.’ ‘Ko mu je napravio vradžbinu?’, upita prvi, a drugi odgovori: ‘Lebid b. el-Easam na češalj i dlake te ga bacio u bunar Zervan.’’”
Ehli-sunnet drži da je vradžbina stvarnost. Mutezile, koji su se udaljili od Kur’ana i sunneta, kažu da vradžbina ne postoji. To dokazuju riječima Uzvišenog:
﴿
يُخَيَّلُ إِلَيْهِ مِن سِحْرِهِمْ أَنَّهَا تَسْعَى ﴾
“Odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću!”
(Taha, 66)
Kažu: u ajetu ne stoji da su se konopi i štapovi uistinu krećali, na osnovu toga sihr je kamuflaža i obmanjivanje nepostojećim, i to je vrsta vradžbine.
Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, pobijajući njihovo mišljenje, kaže:
“To oponire mutevatir-predanjima zabilježenim od ashaba i dobrih prethodnika, oprečno je konsenzusu islamskih pravnika, interpretatora Kur’ana i hadiskim eskpertima, štaviše, suprotstavlja se zdravom razumu. Vradžbina koja rezultira bolešću, tegobama, razvodima i sklapanjima brakova, ljubavi, mržnjom, izopačenošću i sl. poznata je većini ljudi.”
Nakon što je spomenuo mišljenje mutezila i njihove dokaze, imam Kurtubi je rekao: “To mišljenje nije utemeljeno, mi ne negiramo da je obmanjivanje sihr u širem značenju, ali su, i pored toga, potvrđene stvari koje razum dopušta, a Objava potvrđuje. Od dokaza koji slove da je vradžbina stvarnost jeste sljedeći ajet:
﴿
يُعَلِّمُونَ النَّاسَ السِّحْرَ وَمآ أُنزِلَ عَلَى الْمَلَكَيْنِ بِبَابِلَ هَارُوتَ وَمَارُوتَ وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّى يَقُوﻵ إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلاَ تَكْفُرْ ﴾
“…učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budu nevjernik!’”
(El-Bekara, 102)
Dakle, da sihr ne postoji, ne bi ga bilo moguće naučiti, niti bi u ajetu stajalo da ljude poučavaju njemu.
Govoreći o faraonovim vračarima, Svevišnji Allah kaže:
﴿
وَجَاءُوا بِسِحْرٍ عَظِيمٍ ﴾
“…i vradžbinu veliku prirediše!”
(El-Earaf, 116)
Također i sura Felek koja je po konsenzusu interpretatora Kur’ana objavljena povodom sihra kojega je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, podmetnuo Lebid b. el-Easam.”
Kurtubi je potom citirao Aišino, radijallahu anha, predanje, dodavši: “Vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je otklonjen sihr rekao: ‘Doista me Allah izliječio!’ Naime, ozdravljenje biva nestankom uzroka bolesti i njenim iscjeljenjem, što upućuje da je sihr istina, da stvarno postoji. Njegovo je postojanje i djelovanje potvrđeno kategoričnim dokazima iz Kur’ana i sunneta. To je stav svih islamskih učenjaka. Otuda se ne treba osvrtati na zabludu mutezila i njihovo oponiranje tom konsenzusu.”
Šerijatski tretman vračara/vračarke
Islamski učenjaci nemaju jednoglasan stav u vezi s pitanjem, da li je sihirbaz nevjernik.
Iz konteksta autora ovoga djela može se zaključiti da on vračara smatra nevjernikom, dokazujući svoj stav riječima Uzvišenog:
﴿
وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّى يَقُوﻵ إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلاَ تَكْفُرْ ﴾
“A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!’”
To mišljenje zastupa većina hanefijskih, malikijskih i hanbelijskih autoriteta. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, pak pitanje sihirbaza analizira na sljedeći način: od njega se traži da okarakteriše svoju vradžbinu, ako bude iziskivala nevjerstvo, kao sihr Babilonaca, kojim su se približavali zvijezdama i od njih molili – nevjernik je, ako vradžbina ne dostigne stupanj nevjerstva ali sihirbaz smatra da se dopušteno njome baviti – nevjernik je što je dopustio zabranjeno, a ako je ne bude smatrao dopuštenom, nije nevjernik.
Eš-Šenkiti, Allah mu se smilovao, zapaža: “Najbolje je to pitanje raščlaniti: ako se sihirom veliča neko mimo Allaha, dželle šanuhu: zvijezde, džini i sl., što vodi nevjerstvu – nevjerstvo je, nesumnjivo. Od te je vrste vradžbina Haruta i Maruta, spomenuta u suri Bekara, gdje je Svemogući Allah istu okarakterisao kao nevjerstvo:
﴿
وَمَا كَفَرَ سُلَيْمَانُ وَلَـكِنَّ الشَّيْاطِينَ كَفَرُواْ يُعَلِّمُونَ النَّاسَ السِّحْرَ ﴾
“A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici koji uče ljude sihru!”
Za to su dokaz i sljedeći ajeti:
﴿
وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّى يَقُوﻵ إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلاَ تَكْفُرْ ﴾
“A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!’”
﴿
وَلَقَدْ عَلِمُواْ لَمَنِ اشْتَرَاهُ مَا لَهُ فِى الآخِرَةِ مِنْ خَلاَقٍ ﴾
“…iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati!”
﴿
وَلا يُفْلِحُ السَّاحِرُ حَيْثُ أَتَى ﴾
“A sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti!”
(Taha, 69)(El-Bekara, 102)
Ako u sihru nema djela nevjerstva, naprimjer, potpomaganje kojekakvim stvarima: mastima i sl., tada je veliki grijeh, ali nije nevjerstvo. Ovo je ispravno shvatanje ovoga pitanja kojega učenjaci ne tretiraju istovjetno.”4
Treba znati da se u obadva slučaja sihirbaz pogubljuje, po ispravnijem mišljenju učenjaka. Ovo zato, jer sije nered po Zemlji, rastavlja čovjeka od supruge, te bi njegovo pomilovanje predstavljalo veliku opasnost i ogroman teret prema individuama i društvu. U njegovom je pogubljenju spriječavanje nereda na Zemlji, otuda i rasterećenje naroda i Zemlje od njegovog poroka. U sljedećim redovima ćemo vidjeti da su ashabi, radijallahu anhu, bili jednoglasni u vezi s pogubljenjem sihirbaza.
Da li se vračar/vračarka pogubljuje
U vezi s pitanjem islamski učenjaci imaju dva poprilično oprečna stava. Naime, većina islamskih autoriteta, među njima Malik i Ahmed, smatra da se sihirbaz pogubljuje. Neki pravnici drže da sihirbaza treba pogubiti u slučaju da u njegovoj vradžbini bude nevjerstvo. Ovaj je stav zauzeo imam Šafija.
Prvo se mišljenje temelji na sljedećim dokazima
1. Et-Tirmizi, Hakim, Ibn-Adi, Darekutni i neki drugi zabilježili su putem Ismaila b. Muslima el-Mekkija, a on od Hasana, a ovaj od Džunduba da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
((
حد الساحر ضربه بالسيف)).
“Kazna za vradžbinu je ubistvo.”
Et-Tirmizi je rekao: “Ne znam da postoji drugi lanac spojen do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim ovaj. Ismail b. Muslim el-Mekki je razlog slabosti hadisa. Iste je riječi izgovorio Džundub, radijallahu anhu, i one su prenesene ispravnim putem.”
Rekao sam: imam Ahmed tvrdi da je Ismail b. Muslim prenosio ono od čega su pouzdani prenosioci prezali, a Jahja b. Mein je govorio kako njegova predanja ništa ne vrijede. Ez-Zehebi konstatuje: “Jednoglasno je prihvaćeno da je on slab.”
2. Imam Ahmed je vjerodostojnim lancem prenosilaca zabilježio da je Bedžala kazivao: “Došlo nam je naređenje od Omera, radijallahu anhu, godinu dana prije njegove smrti da ubijemo svakog sihirbaza (Sufjan je možda rekao: i sihirbazicu), da među vatropoklonicima razvrgnemo rodbinske brakove i da im zabranimo skoro nerazumljivo šaputanje prilikom jela. Nakon tog naređanja smo pogubili tri sihirbaza.”
3. Zabilježeno je da je Hafsa, radijallahu anha, naredila da se pogubi njena robinja koja joj je napravila sihir.
Mišljenje koje kaže da se sihirbaz ubija u svakom slučaju je ispravnije. Ovo zato, jer niko od ashaba nije osporio Omerovo pismo, Džundubine riječi i Hafsinu, radijallahu anhum, naredbu. A od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je preneseno sljedeće:
((
اقتدوا باللذين من بعدي: أبي بكر وعمر)).
“Povedite se za dvojicom poslije mene: Ebu-Bekrom i Omerom.”
Također je u autentičnom predanju rekao:
((
إن الله جعل الحق على لسان عمر وقلبه)).
“Allah je učinio istinu na Omerovom jeziku i u njegovom srcu.”
Učenjaci koji drže da kazna za vradžbinu u kojoj nema nevjerstva nije pogubljenje posežu za hadisom kojega su zabilježili Buhari i Muslim:
((
لا يحل دم امريء مسلم إلا بإحدى ثلاث: الثيب الزاني، والنفس بالنفس، والتارك لدينه المفارق للجماعة)).
“Nije dopušteno ubiti
muslimana osim u tri slučaja: kada oženjen počini blud, život za život i kada napusti vjeru i zajednicu.”
Dokazivanje njime je diskutabilno sa više aspekata.
Ako neko upita: zbog čega Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ubio Lebida b. el-Easama, možemo odgovoriti da to nije učinio bojeći se smutnje, a Allah najbolje zna. Neki učenjaci drže da se štićenici islamske države ne pogubljuju zbog vradžbine. To nije tačno. Naime, sljedbenici Knjige i muslimani imaju isti tretman u vezi s pitanjem pogubljenja kada je ono ozakonjeno Šerijatom.
Uklanjanje vradžbine istom ili sličnom vradžbinom
Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: “Sihir se može ukloniti na dva načina: prvi, uklanjanje sa sihirom, i to je šejtanski posao. Na to se odnose riječi Hasana el-Basrija da, u takvim slučajevima sihr uklanja samo sihirbaz. Tada se i onaj ko pravi i onaj ko uklanja sihr približavaju šejtanu onim što on voli, jedan praveći a drugi uklanjajući vradžbinu, i drugi, uklanjanje sa rukjom, učenjem određenih ajeta, lijekovima i sadržajnim dovama; ovaj je način legitiman.”
Što se tiče predanja kojega je zabilježio Buhari u svome Sahihu bez lanca prenosilaca (muallekan) da je Katada rekao: “Upitao sam Ibn-Musejjiba: ako je čovjek opsihren i ne može prići ženi, da li je dopušteno da se liječi i ukloni vradžbina? Pa je odgovorio: ‘To je dopušteno, time se želi ozdravljenje; ono u čemu je korist, nije zabranjeno’”, odnosi se na uklanjanje vradžbine nečim što nije zabranjeno, jer, u vjerodostojnom hadisu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o uklanjanju sihira – sihirom, odgovorio:
((
هي من عمل الشيطان)).
“To je šejtanski posao.”
Odlazak kod sihirbaza, vračara, astrologa i proricatelja veliki je porok i grijeh, i iziskuje neprimanje namaza četrdeset dana. Imam Muslim u Sahihu (2230) je zabilježio od Jahje b. Seida, on od Ubejdullaha, on od Nafia, on od Safije, a ona od neke Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
((
من أتى عرافاً فسأله عن شيء لم تقبل له صلاة أربعين ليلة)).
“Ko ode vračaru i upita ga za nešto, namaz mu neće biti primljen četrdeset dana.”
A ako ga upita i povjeruje mu, zanijekao je Objavu, na osnovu hadisa kojega je zabilježio Hakim 1/8 sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, putem Avfa, on od Hallasa i Muhammeda, a oni od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
((
من أتى عرافاً أو كاهنًا فصدقه فيما يقول فقد كفر بما أنزل على محمد صلي الله عليه وسلم)).
“Ko ode proricatelju ili vračaru i povjeruje mu, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.”
Zabilježio ga je i imam Bezzar 2/443 sa ispravnim lancem prenosilaca kao riječi Ibn-Mesuda:
((
من أتى كاهنًا أو ساحرًا فصدقه بما يقول كفر بما أنزل على محمد صلي الله عليه وسلم)).
“Ko ode vračaru ili sihirbazu i povjeruje mu, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.”
Objavio/la ensarija u 00:16, 0 komentar(a), print, #
03.09.2008.
ŠESTA STVAR—–ISMIJAVANJE SA SUNNETOM
Šejh, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Ko se ismijava bilo čime od Islama ili onosvjetskom nagradom ili kaznom – nevjernik je.
﴿
قُلْ أَبِاللّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِؤُونَ• لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم بَعْدَ إِيمَانِكُمْ ﴾
‘Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali? Ne ispričavajte se! Postali ste nevjernici, nakon što ste bili vjernici!’’”
(Et-Tevba, 65-66)
Ismijavanje bilo čime što je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po jednoglasnom mišljenju svih muslimana je nevjerstvo. To se tretira nevjerstvom čak i ako bi se čovjek šalio, nemajući namjeru da se izruguje.
Ibn-Džerir, Ibn Ebu-Hatim, Ebu-Šejh i neki drugi zabilježili su da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, pripovijedao: “Neki je čovjek u Bici na Tebuku jednom prilikom u društvu rekao: ‘Nismo vidjeli veće proždrljivce ni vještije lažove ni veće kukavice od naših učača kada se suoče s neprijateljem!’ Jedan od prisutnih reče: ‘Lažeš! Ti si licemjer, obavijestit ću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome.’ Za stvar je saznao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeni su i ajeti s tim u vezi. Vidio sam toga čovjeka kako se objesio o kolan deve koju je jahao Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kamenje ga je grebalo, a on je govorio: ‘Allahov Poslaniče, mi smo se samo šalili i zabavljali!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je samo učio:
﴿
أَبِاللّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِؤُونَ ﴾
‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali?’”
Pravdanjem da su se šalili i zabavljali htjeli su reći da nisu imali namjeru da se izruguju, već da šalom i zabavljanjem olakšaju teškoće puta, što je i preneseno u nekim verzijama predanja. I pored toga, Svevišnji je Allah kazao da su time zanevjerovali, nakon što su bili vjernici, jer s takvim stvarima šale i zabave nema.
Što se tiče tvrdnje da su oni počinili nevjerovanje, nakon što su bili vjernici samo na jeziku a nevjernici u srcu, šejhul-islam Ibn-Tejmijja je odbija na sljedeći način:
“Očitovanje vjerovanja jezikom a nevjerovanje u srcu je nevjerstvo. Da je suprotno, odnosno, da su prije toga bili nevjernici, Allah, dželle šanuhu, za njih ne bi rekao: ‘Postali ste nevjernici, nakon što ste bili vjernici!’”
Ismijavanje sa šerijatskim znanjem i njegovim nosiocima, zbog znanja, ismijavanje onosvjetskom nagradom ili kaznom, ismijavanje s onima koji naređuju dobro a odvraćaju od zla, zbog toga, ismijavanje sa namazom, farzom ili nafilom, ismijavanje s klanjačima, radi namaza, ismijavanje sa ljudima koji nose bradu, zbog brade, ismijavanje s onima koji ne posluju s kamatom, zbog njihove opredjeljenosti – nevjestvo je.
To je jedno od brojnih svojstava licemjera:
﴿
إِنَّ الَّذِينَ أَجْرَمُوا كَانُواْ مِنَ الَّذِينَ آمَنُوا يَضْحَكُونَ• وَإِذَا مَرُّواْ بِهِمْ يَتَغَامَزُونَ• وَإِذَا انقَلَبُواْ إِلَى أَهْلِهِمُ انقَلَبُواْ فَكِهِينَ • وَإِذَا رَأَوْهُمْ قَالُوا إِنَّ هَؤُلاَء لَضَالُّونَ • وَمَا أُرْسِلُوا عَلَيْهِمْ حَافِظِينَ• فَالْيَوْمَ الَّذِينَ آمَنُواْ مِنَ الْكُفَّارِ يَضْحَكُونَ • عَلَى الأَرَائِكِ يَنظُرُونَ• هَلْ ثُوِّبَ الْكُفَّارُ مَا كَانُوا يَفْعَلُونَ ﴾
“Grješnici se smiju onima koji vjeruju. Kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, vraćaju se šale zbijajući. A kada ih vide, onda govore:
‘Ovi su, doista, zalutali’ – a oni nisu poslani da motre na njih. Danas će oni koji su vjerovali nevjernicima se podsmijavati, sa divana će gledati. Zar će nevjernici biti drugačije kažnjeni nego prema onome kako su postupali!?” (El-Mutaffifun, 29-36)
Neki islamski učenjaci podijelili su ruganje onome što je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dvije vrste, i to: prva, otvoreno ismijavanje, kao što su to učinili ljudi u vezi kojih su objavljeni ajeti iz sure Tevba, kada su rekli: “Nismo vidjeli veće proždrljivce ni vještije lažove ni veće kukavice od naših učača kada se suoče s neprijateljem!”, i slično, a što govore podrugljivci, i druga, dvosmisleno ismijavanje: namigivanje, plaženje jezika, išaret usnama, odmahivanje rukom prilikom slušanja Kur’ana ili hadisa ili prilikom naređivanja dobra a odvraćanja od zla; ova je vrsta ismijavanja more bez obala.
Dužnost je svakom muslimanu da se suprotstavi podrugljivcima Islama, maker im bili članovi porodice ili najbliži rođaci. Sa njima se ne smije ni sjediti, da čovjek ne bude kao oni:
﴿
وَقَدْ نَزَّلَ عَلَيْكُمْ فِى الْكِتَابِ أَنْ إِذَا سَمِعْتُمْ آيَاتِ اللّهِ يُكْفَرُ بِهَا وَيُسْتَهْزَأُ بِهَا فَلاَ تَقْعُدُواْ مَعَهُمْ حَتَّى يَخُوضُواْ فِى حَدِيثٍ غَيْرِهِ إِنَّكُمْ إِذًا مِّثْلُهُمْ إِنَّ اللّهَ جَامِعُ الْمُنَافِقِينَ وَالْكَافِرِينَ فِى جَهَنَّمَ جَمِيعًا ﴾
“On vam je već u Knjizi objavio: ‘Kada čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor; inače, bit ćete kao i oni!’ Allah će sigurno licemjere i nevjernike sastaviti u Džehennemu zajedno.”
(En-Nisa, 140)

Shodno ajetu, onaj ko nastavi sjediti s takvim ljudima i bude zadovoljan s takvim razgovorom, isti je kao i oni: grješnik i nevjernik:
﴿
احْشُرُوا الَّذِينَ ظَلَمُوا وَ أَزْوَاجَهُمْ ﴾
“Sakupite nevjernike i one koji su se s njima družili!”
(Es-Saffat, 22) tj. njihove drugove i one koji su ih oponašali.
Objavio/la ensarija u 00:14, 0 komentar(a), print, #
30.08.2008.
PETA STVAR—PREZIRANJE SUNNETA
Šejh, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Ko prezire bilo šta čime je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan, makar to i primjenjivao – nevjernik je.”
Ovo su pravilo islamski autoriteti prihvatli jednoglasno, tvrdi autor djela El-Ikna i drugi.
Preziranje onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, donio, svejedno radilo se o riječima ili djelima, naredbi ili zabrani – vrsta je velikog licemjerstva koje će svoga počinioca baciti na dno Džehennema. To je velika opasnost za ljude.
Primjer su za ovo djelo koje izvodi iz Islama publikacije nekih književnika koji su, zadojeni tuđim idejama, skinuli plašt Islama sa svojih pleća, prijezirno govoreći o poligamiji, boreći se protiv nje na razne načine, a nisu svjesni da se time bore protiv Allaha, dželle šanuhu, i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da odbacuju islamski propis.
Također i preziranje konstatacije da žene nisu ravnopravne sa muškarcima u svim propisima, odnosno, neprihvatanje da krvarina za ženu iznosi pola krvarine muškarca, da svjedočenje dvije žene odgovara svjedočenju jednoga muškarca itd.
Takvi preziru i sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi koje su preko Ebu-Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, zabilježili Buhari i Muslim:
((ما رأيت من ناقصات عقل ودين أذهب للب الرجل الحازم من إحداكن)).
“Nisam vidio da je nečiji razum manjkav i vjera nepotpuna a da može oduzeti razum odlučnog čovjeka kao što mogu žene.”
Ljudi koji nipodaštavaju sunnet prigovaraju ovom časnom hadisu, nekada odričući njegovo spoljašnje značenje, nekada smatrajući ga slabim, jer nije u skladu sa razumom, nekada tvrdeći da je suprotan stvarnosti, i navodeći još kojekakva obrazloženja. To nedvojbeno upućuje da oni preziru ono što je donio naš Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem.
Oni su nevjernici, iako su se, možda, podesili prema onome na šta ukazuje taj tekst; oni nisu ispunili uvjete šehadeta La ilahe illeallah, a jedan osnovni i glavnih uvjeta šehadeta je ljubav prema onome što on iziskuje, radovanje njemu i zadovoljstvo njime. Očito je da oni nisu zadovoljni time, teško im je, srcima im se grče od značenja tih tekstova. Upravo to je put licemjera: naočigled primjenjuju mnoge šerijatske propise a preziru ih.
Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao:
((
من قال: لا إله إلا الله خالصا من قلبه، دخل الجنة)).
“Ko iskreno, iz srca, posvjedoči da nema istinskoga boga osim Allaha, ući će u Džennet.”
Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “…iskreno, iz srca…” isključuju licemjera, tim prije jer ih on ne izgovara s tom karakteristikom, već da bi zaštitio život i imetak.
Svevišnji Allah, određujući one koji preziru Objavu kao nevjernike, kaže:
﴿
وَالَّذِينَ كَفَرُوا فَتَعْسًا لَّهُمْ وَأَضَلَّ أَعْمَالَهُمْ • ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ كَرِهُوا مَآ أَنزَلَ اللَّهُ فَأَحْبَطَ أَعْمَالَهُمْ ﴾
“A onima koji ne vjeruju – propast njima! On neće djela njihova prihvatiti zato što preziru ono što Allah objavljuje, i On će djela njihova poništiti!”
(Muhammed, 8-9)
Uzvišeni će Allah njihova djela poništiti i u prah ih pretvoriti što su prezirali Kur’an časni, ključ uspjeha i pobjede, kog je objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Njihova će djela propasti čak i ako budu primjenjivali propis kojega preziru:
﴿
ذَلِكَ بِأَنَّهُمُ اتَّبَعُوا مآ أَسْخَطَ اللَّهَ وَكَرِهُوا رِضْوَانَهُ فَأَحْبَطَ أَعْمَالَهُمْ ﴾
“To će biti zato što su slijedili ono što Alahovu srdžbu izaziva, a ono čime je On zadovoljan prezirali; On će djela njihova poništiti!”
(Muhammed, 28)

Toga se musliman treba najviše bojati. Šta ako bude nesvjesno prezirao ono što je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?! A da je to bilo tako – može osjetiti tek nakon izvjesnog perioda. Ljudska su srca između Allahova, dželle šanuhu, dva prsta, upućuje koga On hoće, zato treba što više moliti:
((
يا مقلب القلوب! ثبت قلى على دينك)).
“O Ti Koji gospodariš srcima, učvrsti moje srce na Islamu! (Ja mukallibel-kulubi sebbit kalbi ala dinike!)”
Treba skrenuti pažnju na jednu učestalu pojavu. Naime, mnogi ljudi, kada ih se upozorava na zlo, ne prihvataju ono što im se govori, posebno dok ga čine. Za njih se tada ne može reći da preziru Objavu: Kur’an ili sunnet. Moguće je da tu stvar odbiju ne zbog toga što je istina, već zbog lošeg pristupa prilikom naređivanja dobra, odnosno, odvraćanja od zla. Možda bi, da im se obratilo na ljepši način, prihvatili savjet i pokorili se. Ili, pak, ne žele prihvatiti od određene osobe zbog međusobnih razmirica. Dakle, za njih se ne može reći da preziru ono što je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Neki ljudi onima koji čine određene grijehe nepravedno pripišu da mrze Islam. Naprimjer, one koji briju bradu ili nose dugu odjeću, ispod članaka, piju alkohol itd., etiketiraju da mrze ono čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govore: da ne mrzite Objavu, ne biste radili to i to.
To je potvora, to je neispravno. Bilo je ashaba koji su činili neke grijehe, naprimjer, pili su alkohol, ali ih niko nije optužio da preziru Objavu:
((
عن عمر بن الخطاب أن رجلا كان على عهد النبي صلي الله عليه وسلم كان إسمه عبدالله وكان يُلقبُ حِمارا وكان يُضحكُ رسول الله صلي الله عليه وسلم وكان النبي صلي الله عليه وسلم قد جلده في الشراب، فأوتيَ به يوماً فأمرَ به فجُلد، فقال رجل من القوم: اللهم العنهُ، ما أكثرَ ما يؤتى به! فقال النبي صلي الله عليه وسلم: لا تَلْعَنُوه، فوالله ما علمتُ إنه يحبُّ الله ورسوله)).
Omer, radijallahu anhu, pripovijeda da je za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bio neki Abdullah kojega su zvali Magarac. Nasmijevao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On ga je izbičevao za konzumiranje alkohola. Kada je, jednom prilikom, doveden Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neki čovjek reče: “Allah ga prokleo, kako često pije!” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče prijekorno: “Ne proklinjite ga, Allaha mi, on voli Allaha i Njegovog Poslanika!”

Pripisivanje mržnje prema Islamu takvim osobama za sobom povlači smatranje velikih grješnika nevjernicima, a to je suprotno ehlisunetskom učenju, po njihovom učenju veliki grješnici će biti prepušteni Allahovoj volji: ako htjedne, oprostit će im, a ako htjedne, kaznit će ih shodno njihovim grijesima, ali će na kraju, ipak, ući u Džennet, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

[Autor]

Postovi