[Anonimno]

Od drumskog razbojnika do poznatog učenjaka i pobožnjaka

Pripremio: brat Salih ebu Abdullah

Bio je veliki griješnik, pa mu je Allah, nakon iskrene tevbe i pokajanja, oprostio, tako da je od drumskog razbojnika postao jedan od najvećih učenjaka i pobožnjaka u povijesti islama.

Povod njegovoj tevbi i pokajanju bio je taj što je jedne noći, lutajući ulicama grada, došao do zida jedne kuće i čuo je glas koji je učio kur’anski ajet:

أَلَمْ يَأْنِ لِلَّذِينَ آمَنُوا أَنْ تَخْشَعَ قُلُوبُهُمْ لِذِكْرِ اللَّهِ وَمَا نَزَلَ مِنَ الْحَقِّ وَلَا يَكُونُوا كَالَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ مِنْ قَبْلُ فَطَالَ عَلَيْهِمُ الْأَمَدُ فَقَسَتْ قُلُوبُهُمْ ۖ وَكَثِيرٌ مِنْهُمْ فَاسِقُونَ

„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi su od njih nevjernici.“ (El-Hadid, 16.)

Nakon što je to čuo, uzviknuo je: “Svakako, moj Gospodaru, sad je došlo vrijeme!” Vraćajući se kući naišao je pored ruševina u koje su se sakrili putnici. Neki od njih su govorili: “Hajde da nastavimo putovanje!” Drugi su govorili: “Neka nas ovdje dok ne svane, da nas ne bi presreo drumski razbojnik Fudajl ibn Ijad.”

Fudajl je kasnije o tome pričao: “Kad sam čuo šta govore, zamislio sam se i rekao sam sebi: ‘Ja noću lutam ulicama grada čineći grijehe, a skupina muslimana se sakrila u ove ruševine strahujući od mog razbojništva. Allah me je poslao da baš sad naiđem pored njih i da se time moja odluka o pokajanju učvrsti u mom srcu. Svoju tevbu obznanjujem i mojom odlukom da odem u Mekku i da tu nastavim svoj život.’”

Allah, dželle še’nuhu, mu je primio tevbu i on se nastanio u Mekki i tamo je i okončao svoj dunjalučki život kao jedan od najvećih učenjaka i pobožnjaka svoga vremena.

Jedne godine je abbasijski halifa Harun er-Rešid otišao na hadž, pa je od ljudi iz svoje pratnje tražio da ga upute na nekog učenjaka koji će ga posavjetovati. Oni su ga uputili na Fudajla ibn Ijada. Kada su došli kod Fudajla, on ih je lijepo primio, a zatim je rekao halifi Harunu er-Rešidu: “Kada je Omer ibn Abdul-Aziz postavljen za halifu, on je pozvao najbolje i napobožnije ljude i rekao im: ‘Ja sam iskušan ovom nedaćom’, misleći na hilafet. On je hilafet smatrao iskušenjem, a ti ga, Harune, doživljavaš kao blagodat.” Tada je Harun er-Rešid zaplakao, a jedan od ljudi iz njegove pratnje, rekao je Fudajlu: “Budi blag prema zapovjedniku vjernika, ne ubijaj ga svojim savjetom!”

Fudajl ibn Ijad mu je odgovorio: “Njemu će glave doći takvi kao što si ti, a ja sam prema njemu itekako blag!” Na to je Harun er-Rešid reagirao, riječima: “Još me posavjetuj, Allah ti se smilovao!”

Fudajl ibn Ijad ga je poslušao, rekavši mu: “O čovječe lijepoga lica, znaš li da će te Allah, sutra, na Sudnjem danu, pitati za tvoje podanike, pa ako ikako možeš da to svoje lijepo lice sačuvaš od vatre, onda to učini. Čuvaj se da ne osvaneš i ne omrkneš a da prevariš ijednog svog podanika, jer je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Koji god musliman bude vladao nad muslimanima i bude ih varao, Allah će mu zabraniti “žennet.’”

Haruna er-Rešida je to još više rasplakalo, pa je, grcajući u suzama, upitao Fudajla: “Imaš li neki dug, pa da ti pomognem da ga vratiš?” Fudajl ibn Ijad odgovorio je: “Imam, dug prema Allahu zbog kojeg ću račun polagati. Teško meni ako budem izložen detaljnom ispitivanju, i teško meni ako ne pripremim dokaze u svoju odbranu!” Harun er-Rešid mu

je rekao: “Ja sam mislio na dugove prema ljudima”, na što je Fudajl odgovorio: “Allah me nije time zadužio, već me je zadužio da vjerujem u Njegovo obećanje i da se pokoravam Njegovim naredbama.” Na kraju je Harun er-Rešid izvadio kesu u kojoj je bilo hiljadu zlatnika i ponudio ih Fudajlu, rekavši: “Evo ti ovih hiljadu zlatnika pa ih potroši na svoju porodicu i pomozi se njima u ibadetu Allahu, dželle še’nuhu”.

Fudajl mu je odgovorio: “Subhanallah, ja te upućujem na put spasa, a ti me pokušavaš kupiti zlatnicima. Allah te spasio i uputio na dobro!” Zatim je zašutio i nije više govorio, nakon čega je Harun er-Rešid napustio njegovu kuću.

Razmisli, o ti, koji si svoju dušu uprljao griješenjem, o slučaju ovog znamenitog islamskog učenjaka, koji je u jednom času osjetio slast imana, pa se udaljio od dunjaluka i njegovih prolaznih ukrasa i okrenuo se svijetu Božanskog svjetla i vječne nagrade.

[Autor]

Postovi