[Anonimno]

Sejh Albani o tekfiru
Vrlo pucan artikal of Uvazenog Sejha Nasiruddina Albanija ra uvezi tekfira i onih koji proglasavu muslimane kafirima. Ovo muslimani trebaju da stvarno nauce zbog toga sto ovakvih ljudi ima mnogo i njihva fitna vodi umet u propast. Nije cilj sljediti nase strasti i osjecaje nego stjecanje znanja je vise vazno. Ucenje od uvazenih alima je takoder vazno. Dosta ima malih ribica koje se pojavljuju i svi se smatraju sejhovima. Kao sto jedan ashab rekao “ova vjera je znanje zato pazi od koga svoje znanje uzimate”.

Allah zna najbolje

Među stvarima čiji će spomen i citat donijeti dobrobit je da sam se sreo sa nekima od onih koji su bili sa Jamâ’at ut-Takfir pa ih je Allâh Svemogući i Svevišnji uputio. Pa sam im rekao: “Proglasili ste neke vladare kâfirima, ali šta vas je navelo da protekfirite imâme mesdžida i one koji drže hutbe i mujezine mesdžida i one koji paze na mesdžide? I šta vas je navelo da proglasite kâfirima učitelje Šerijata u školama i na drugim mjestima?“

Oni su odgovorili: ”Zato što su bili sretni i zadovoljni odlukama vladara koji su sudili suprotno onome što je Allâh objavio.”

Ja kažem: ”Ako je ovo zadovoljstvo suda suprotnog onome što je Allâh objavio bilo zadovoljstvo u srcu, onda bi u ovom slučaju kufr akcije (radnje) postao kufr u vjerovanju! Zato, koji god vladar ne sudi po onome što je Allâh objavio, i smatra i vjeruje da je ovaj sud prikladan za ovo vrijeme a da sud Šerijata čiji je izvor Qur’an i Sunnet nije prikladan, onda nema sumnje da je kufr ovog vladara kufr u vjerovanju a ne samo kufr akcije!”

Onda sam im rekao: “A vi, prije svega, nećete biti u mogućnosti donijeti sud o svakom vladaru koji sudi po zapadnjačkim zakonima kufra, ili o većini njih, na taj način da bi oni, ako bi bili upitani o sudu suprotnom onome što je Alläh objavio, rekli: ”Zato što je suđenje po ovim stranim zakonima istina i ispravno za vrijeme u kojem se nalazimo! I da nije dozvoljeno suditi zakonima Islâma!” Jer ako bi to rekli, onda bi postali istinski kâfiri, bez sumnje i oklijevanja.“

”I kada pogledamo na narod – među kojima ima učenjaka i pravednih ljudi i drugih – kako i njih proglašavate kâfirima samo zato što žive pod sudom koji obuhvata njih kao što obuhvata i vas! A vi njih proglašavate kâfirima i otpadnicima. I onda, tražeći opravdanje za sebe, kažete: Protiviti se Šerijatu samo radnjom ne znači da takvu osobu treba proglasiti otpadnikom?!

A ovo je ista stvar koju i drugi pored vas govore, s tim da vi idete dalje, i bez ikakvog opravdanja i prava ih proglašavate kâfirima!!!

Stvar koja čini njihovu grešku očiglednom i otkriva njihovu zabludu je kada ih se pita: ”Kada se može suditi protiv muslimana koji svjedoči da niko mimo Allâha nema pravo da bude obožavan i da je Muhammed Njegov Poslanik i koji klanja da je postao otpadnik? Da li je jedan slučaj suda mimo onoga što je Allâh objavio dovoljan? Ili je li neophodno da on objavi da je postao otpadnik?

Uistinu, oni ne znaju odgovor na ovo! I neće nikad dokučiti ono što je ispravno! Mi smo onda prisiljeni da im navedemo slijedeći primjer.

Pa kažemo: Vladar sudi po Šerijatu, ovo je njegova navika i dio njegovog sistema. Ipak, u određenom sudu je pogriješio i donio odluku koja se protivi Šerijatu, što znači da je sudio u korist ugnjetača i nije dao povoljan sud onome koji je ugnjetavan. Ovaj vladar je sigurno sudio suprotno od onoga što je Allâh objavio. Pa da li biste rekli da je uznevjerovao kufrom otpadništva?

Oni će odgovoriti: Ne, jer se ovo desilo samo jednom.

Onda mi kažemo: Ako bi se isto ponovilo drugi put, ili drugi sud koji se protivio Šerijatu, da li je uznevjerovao?

Onda im ponovimo: Tri puta! Četiri puta! Kada ćete reći da je uznevjerovao? Oni neće biti u stanju da stave granicu na broj odluka koje se protive Šerijatu, pa ga onda ne smiju ni proglasiti nevjernikom radi njih!! Dok bi mogli uraditi suprotno kada bi se za ovog vladara znalo od njegovog prvog suda da je više volio suditi mimo onoga što je Allâh objavio, smatrajući to zakonitim a osuđivajući Šerijat. Sud otpadništva u ovom slučaju na njemu može ispravno biti primjenjen već prvi put kada se usprotivio Šerijatu.

I ponovo, u suprotnoj situaciji, ako bi primjećivali kod ovog vladara mnoge odluke o raznim stvarima u kojima se protivio Šerijatu i kada bi ga pitali: ”Zašto si sudio mimo onoga što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio?” Ako bi on odgovorio ”Bojao sam se za sebe!” ili ”Bio sam plaćen” na primjer, onda je ovo veće zlo od prvog primjera (prvog primjera vladara navedenog gore). Ali usprkos ovome ga ne smijemo proglasiti kâfirom sve dok ne učini poznatim da u svom srcu ne smatra ispravnim ili prikladnim sud po onome što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio. U takvoj situaciji bi mogli reći da je kâfir kufra otpadništva.
Preuzeto sa tekfir.blogspot.com.

[Anonimno]

Malo ljudi zna da je Albani protjeran iz Saudije nakon što je njegova aqida postala poznata. Da, upravo tako, dobio je otkaz na univerzitetu i protjeran je za Jordan. Zašto? Tek tako? Evo jedna fetva Stalne komisije u kojoj se osuđuju knjige Alija El-Halebija, učenika Albanija, u kojoj je citirao i svog voljenog šejha:

„Nakon što je komisija prostudirala spomenute dvije knjige, ustanovila je da knjiga „Et-Tahzir“, koju je sastavio ‘Ali b. Hasen El-Halebi, u onome što je pripisao govoru uleme u uvodu knjige i u fusnotama, u sebi sadrži slijedeće:

1) Autor ga je izgradio na novotarskom, neispravnom mezhebu murdžija koji ograničavaju kufr samo na kufr nijekanja, poricanja, i srčanog ohalaljivanja kao što je na stranama 6/Fusnota 2, i 22. To je suprotno onome na čemu je ehlus-sunnet i džema'at da kufr biva ‘aqidom, riječima, djelima i sumnjom.

2) Iskrivljivanje riječi, prenešenih od Ibn Kethira, rahimehullahu te'ala, iz knjige „El-Bidajetu ven-nihajeh“ 13/118, gdje je u fusnoti na 15. str., prenoseći od Ibn Kethira spomenuo: „…da je Džingis Khan tvrdio za Jasik da je od Allaha i da je to razlog njihovog kufra.“ Nakon povratka na spomenuto mjesto na njemu nije bilo ono što je pripisao Ibni Kethiru, rahimehullahu te'ala.

3) Potvaranje šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, na str. 17-18, gdje mu je sastavljač spomenute knjige poturio: „da izmijenjeni zakon kod šejhul-islama ne biva kufrom osim nakon spoznaje i uvjerenja i ohalaljivanja.“ To je čista laž na šejhul-islama Ibn Tejmijju, rahimehullahu te'ala, jer je on onaj koji je širio mezheb selefa, ehlis-sunneta i džemata, kao što je prethodilo. Ovo je ustvari mezheb murdžija.

4) Iskrivljavanje onoga što je htio El-‘Allameh šejh Muhammed b. Ibrahim, rahimehullahu te'ala, u svojoj poslanici „Tahkimul-kavaninil-vad'ijjeh“, jer sakupljač spomenute knjige tvrdi: „da šejh uslovljava srčano ohalaljivanje“, iako je govor šejha u spomenutoj poslanici jasan kao sunce u po bijela dana, i na pravcu ehlis-sunneta i džema'ata.

5) Njegov komentar na riječi uleme koje je spomenuo, gdje je njihov govor tumačio u značenju na kojeg ne ukazuje kao što je na str. 108/fn 1, str. 109/fn 21, str. 110/fn 2.

6) Kao što je u knjizi umanjivanje važnosti pitanja suđenja onim što Allah nije objavio, posebno na str. 5/fn 1, pod izgovorom da je u brizi o ostvarenju tevhida u tome pitanju jedan vid poistovjećivanja sa šijama, rafidijama. A to je sramotna greška.

7) Nakon razmatranja druge knjige „Sajhatun-nezir“, ustanovljeno je da je ona potpora spomenutoj i da je njeno stanje poput prve.
Zbog toga Stalna Komisija smatra da ove dvije knjige nije dozvoljeno štampati, niti širiti, niti puštati u opticaj zbog neistine i iskrivljavanja koji su u njima. Savjetujemo pisca tih knjiga da se, kada su u pitanju muslimani, a posebno muslimanska omladina, boji Allaha za sebe, te da se potrudi da traži šerijatsko znanje na rukama uleme, čije je znanje pouzdano, kao i njihova ‘aqida, kao što treba znati da je ‘ilm emanet, koji se ne smije širiti osim ako je saglasan sa Kur'anom i Sunnetom.

Savjetujemo ga da se kani tih mišljenja i sramotnog postupka iskrivljavanja govora učenih ljudi, a poznato je da je vraćanje istini vrijednost i počast za muslimana. Allah je taj koji daje podršku. Neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda i njegovu familiju i ashabe.“

Stalna komisija za naučne studije i izdavanje fetvi.

Predsjednik
Abdulaziz ibn Abdillah ibn Muhammed Aluš-šejh

Članovi
Abdullah ibn Abdurrahman El-Gudejan
Salih ibn Fawzan El-Fawzan
Bekr ibn Abdillah Ebu Zejd

[Autor]

Postovi