[Anonimno]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmije, neka mu se Allah smiluje: ”Seleful-ummet (prva generacija) i njihovi prvaci smatraju da čovjek kad umre, biva u užitku ili patnji i da se to odražava na njegovu dušu i tijelo, te da je duša poslije rastanka sa tijelom i dalje u užitku ili patnji i da se ona ponekad spaja sa tijelom koje zajedno sa njom uživa ili pati. A kada nastupi Sudnji dan, duše će se povratiti svojim tijelima i ljudi će ustati iz kaburova i krenuti prema Gospodaru svjetova.” (Medžmua el-Fetawa, 284/4)

Nevevi, neka mu se Allah smiluje, kaže: ”Znaj da mezheb ehli-sunneta kabursku kaznu smatra istinitom jer za to ima mnogo dokaza uKur'anu i sunnetu” – kao što kaže Uzvišeni Allah (u prijevodu značenja):

”Oni (Faraonovi ljudi) će se ujutro i naveče u vatri pržiti.” (Mu'min, 46)

Mnogobrojni su hadisi Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koje prenose grupe ashaba iz različitih područja u prilog ovome. Isto tako ne protivrječi razumu da će Allah oživiti jedan dio tijela i kažnjavati ga. Pa ako se to ne kosi sa razumom, a uz to imamo i šerijatski dokaz, onda se to mora prihvatiti i vjerovati. Nevevi potom kaže: ”Namjera nam je da pokažemo kako mezheb ehli-sunneta smatra istinitim kaburske patnje zarazliku od hiridžija, većine mu'tezila i nekih el-murdžia koji to negiraju.” I još kaže:”Kaburski azab ne spriječava to što se mejt raspadne u kaburu, ili što mu tijelo pojedu lešinari ili morske ribe, ili se desi nešto slično. Kao što je Allah moćan da iz temelja proživi insana, isto tako je moćan da život vrati u manji ili veći ostatak tijela ili u potpunosti, pa makar da su ga lešinari pojeli ili riba progutala. Možda će neko kazati: ”Ako smo se osvjedočili kako izgleda mejt u kaburu, kako onda možemo shvatiti da će biti pitan, postavljen da sjedi i udaran željeznim čekićima, a da se na njemu ne vidi nikakav trag?”

Na to možemo odgovoriti: ”U ovome nema nikakve protivrječnosti, jer sličan primjer imamo kod spavača koji u snu osjeća zadovoljstvo ili bol, a mi dok ga posmatramo, ništa od toga neosjećamo.” Sličan primjer imamo i kod budnog koji nešto sluša ili o nečemu razmišlja. Džibril, alejhisselam, dolazio je kod Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i donosio mu objavu, a niko od prisutnih nije to registrovao. A taj očigledni događaj, Allah najbolje zna, uistinu se desio.” (Šerhu Muslim, 200/17)

Autor: Abdul-Melik el-Kulejjib

Izvor: Stazom islama

[Autor]

Postovi