Vjernička teorija o fizičko-matematičkim zakonima do sedmog neba/Zemlje.

  • This topic has 13 odgovora, 1 glas, and was last updated prije 7 years by Anonimno. This post has been viewed 3665 times
Pregledavate 14 postova - 1 do 14 (od ukupno 14)
  • Autor
    Postovi
  • #45590
    Anonimno
    Neaktivan

    Nijet

    Samo Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji
    i jedino je Allah kadar sve!
    U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su,
    zaista, znamenja za razumom obdarene,
    za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju
    i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.
    “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio;
    hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!”

    #45591
    Anonimno
    Neaktivan

    Čovjek pretpostavlja, a samo Bog zna.

    Zašto ovo djelo?

    Nijet mi nije da dajem konačne odgovore, već da zainteresujem čitaoca na razmišljanje nebi li se on i autor u ovom momentu ili na neki budući momenat odvojio od dunjaluka i njegovih ljepota i da svoja razmišljanja usmjeri prema svijetu izvan. Jer mi smo bića koja su stvorena da griješe. A, razmišljanje je jedan od puteva da de greške ponavljaju ili otklanjaju.
    Ako sam nešto i pogodio, pa, Allah swt sve vidi i samo On Sve zna, a drugi znaju samo što im On da da spoznaju.
    Božija knjiga je sama Istina i njene mudrosti, dubinu i znanje zna samo Onaj ko ju je i stvorio. Jedna od njenih mudrosti je da svako iz nje izvlači prema svom nivou. Ona vjernika približava Allahu swt, a nevjernika udaljava…
    U iščitavanju prevoda Allahove swt Knjige i kroz posmatranje svijeta oko sebe, čovjeku nadolaze razne misli i razmišljanja. Ovo djelo je srž piščevih, dosadašnjih i dugogodišnjih razmišljanja na temu Božijeg stvaranja. Ovdje se nešto pretpostavlja, a nešto zna. Na svakom čitaocu je da presudi koliko je dobra svaka pretpostavka.

    Pisac je svjestan da je tumačenje prevoda Kur’ana vrlo nezahvalan posao, i to on i ne želi uraditi. Zato, kad se navodi prevod nekog Kur´anskog ajeta ili hadisa, autor to tumači prema svom iskustvu i to je samo išaret koji autor ima kad povezuje dunjalučku knjigu i Allahovu swt Knjigu. Ovo je, zato, jedna lična unija mnogih razmišljanja o dunjaluku i ahiretu.

    Svaka izmjena originala ovog djela je na sopstvenu odgovornost.

    #45592
    Anonimno
    Neaktivan

    Kompletno djelo na ovom linku:

    Fizika sedam nebesa i zemalja i dalje…

    #45593
    Anonimno
    Neaktivan

    Šta u sebi obuhvata pojam ništa ili bolje rečeno kakvo je stanje ničega?

    Posmatrajmo ništa kao beskrajnu cjelinu i kao matematičku nulu. Ništa ne postoji u smislu da se ne može opipati, dodirnuti obuhvatiti…; međutim ništa možemo posmatrati kao sredinu između dva kraja jednog beskraja. Jedan kraj beskraja je vječno prisustvo svega stvorenog ili vječni maksimum, a drugi nedostatak vječno odsustvo svega stvorenog ili vječni minimum.

    Zamislimo jedno ništa. Vrijednost tog ništa je 0 (-); odnosno odnos između vječnog maksimuma i vječnog minimuma je jednak nuli. Nakon toga, iz tog ničega izvadimo jedan kubni metar prostora. Sada nula nije nula već nula plus jedan metar kubni prostora, da ne bi bio narušen beskrajni red u vječnom beskraju mi sad imamo u nuli nedostatak 1 (m3) prostora, (dakle, nula minus 1 (m3). Kada vratimo 1 (m3) u ništa ponovo dobijamo vječnu nulu. Dakle, dokle god postoji nešto iznad ničega (tj. izvan nule) mora postojati nedostatak toga u ničemu ili ispod ničega (tj. u nuli). Znači, ništa je bezuzročno stanje svega, iz kojeg se svaka kreacija može raspakovati i ponovo u njega vratiti (zapakovati), a da se pri tome ne narušavaju logičko-matematičko-fizički zakoni. Tj., ništa je najveća moguća riznica svega i svačega. Kad nešto izvučemo iz ničega reakcija na to je nedostatak toga istog u ničemu, a, ako to svedemo na globalni nivo to podrazumjeva da sve što je stvoreno i postoji “sada” ima svoj nedostatak u ničemu tj. ispakovano je iz ničega i uvijek postoji mogućnost da se ponovo vrati (tj. spakuje) u ništa.

    Ako, po svuda, kroz vječnost ispakujemo sve moguće iz ničega dobijamo jedan kraj vječne beskonačnosti dok na drugoj strani vječne beskonačnosti imamo vječni nedostatak tog istog. Između ova dva kraja je smješteno sve moguće. A, ako sve stvoreno između dva kraja vječne beskonačnosti spakujemo u ništa ostaje samo Tvorac svega i ništa osim Njega.

    Ono što se nalazi izvan nule osnova je građe vidljivih ili materijalnih svjetova, a nedostatak toga ili ono što se nalazi unutar nule je osnova građe nevidljivih ili duhovnih svjetova.

    Čist duh je najveći mogući nedostatak svega mogućeg unutar nule (ničega).
    Čista materija je najveće moguće prisustvo svega mogućeg van nule (ničega).

    Između čistog duha i čiste materije se nalaze sve moguće i nemoguće kreacije.

    #45594
    Anonimno
    Neaktivan

    Kaže se:

    30; Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?
    31; Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali.
    32; I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.
    33; I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.
    21.

    Moderna nauka kaže da je kosmos star (1,3 e10 ili 13 000 000 000) ca. trinaest milijardi godina. Tj. od tzv. „velikog praska“ do danas proteklo je trinaest milijardi okreta naše planete oko naše zvijezde. To je jedan veliki vremenski period, ali jednog dana će ovaj naš kosmos nestati aBd onako kako je i nastao. U suštini to znači, nastao je, živi i potom nestaje.

    Šta to podrazumjeva u odnosu na beskonačnost?

    U suštini matematičko-logički odgovor bi bio, da sve ono što nije vječno u odnosu na beskonačnost, ono je vremenski ograničeno i na kraju u vječnoj beskonačnosti registrovano kao nešto što je postojalo jedan vremenski period i na kraju nestalo. Neko bi to rekao: „Važno za nas kao lanjski snijeg.“

    U čitavom ovom našem vidljivom kosmosu, mi plovimo oko centra naše galaksije vezani za našu zvijezdu, duboko uspavani neznanjem na planeti koju nazivamo Zemlja. Neki kažu da je ono što nazivamo životom nastalo slučajno, kao i ovaj naš ogromni vidljivi kosmos, i da preko slučajnih, ali istovremeno i komplikovanih fizičko-hemijskih procesa; tako da: počevši sa virusima, bakterijama, jednoćelijskim organizmima,….., pa preko majmuna, do homosapiensa ili onoga što danas zovemo razumnim bićem tj. insan ili čovjek; a, naravno, sve to slučajno tj. bez ikakve kontrole. Tako da prema logici takve haos teorije, to u sebi podrazumjeva da ako bi, npr., u neko prazno bure kontrolisano pravili ogroman broj eksplozija mogli bi to isto proizvesti i na kraju bi iz tog bureta bi izašao gotov čovjek??? Ja se, samo, nadam da bi taj produkt ljudske gluposti koji je izašao iz tog fiktivnog bureta, bio malo razumniji od ovoga koji tvrdi da je tako nastao kosmos i on sam tj., bez ikakve kontrole u nešto ovako savršeno skladno i na sve strane kontrolisano…

    Ali, kao što neko reče: „Mislim da su dvije stvari neograničene, kosmos i ljudska glupost, ali za kosmos nisam siguran.”
    A, neko mnogo mudriji je rekao: „Nisu slijepe oči već srca u grudima.“

    …U svakom slučaju i bilo kako bilo, oslobodimo se vremensko prostornih okova i posmatrajmo i taj scenario kako ga oni „pametniji“ serviraju, ali ne osvrćući se na samu istinitost tih događaja već na brzinu tih događaja tj. 13 milijardi godina. Što podrazumjeva u sebi, od momenta prije nego je išta nastalo (velikog praska) pa sve do danas pa nadalje do u beskonačnost.

    Dakle; ništa, veliki prasak, zračenja, jednostavni atomi, zvijezde galaksije itd., potom sve do danas, a sve to izraženo sa tako puno obrtaja naše planete oko svoje ose ili oko svoje zvijezde. Zatim, posmatrajmo prvo sebe kroz danonoćno kruženje; od kreveta, pa iz našeg staništa napolje koje kuda, pa ponovo nazad u svoje stanište i ponovo u krevet. Jedan svakodnevni ciklus prosječnog insana u toku jednog dana ili 24 h…

    Međutim, ako izađemo iz te kutije duhovno i posmatramo to isto ubrzano kao ubrzani snimak na TV-u pa potom sve ubrzanije… Tada ćemo sebe vidjeti kao jednu haotičnu figuru koja u suštini ponavlja svoje kretanje u istim prostorima, i istim putanjama skoro svaki dan sa manjim povremenim odstupanjima. A, ako to ubrzamo na vremenski raspon od jednog ljudskog života dobit ćemo jedan niz sličnih ciklusa. Kao npr.; Bivamo rođeni, hodamo, radimo i na kraju umiremo (nestajemo). Primjećujemo da smo slični biljkama koje kad se snimaju usporenom kamerom pa potom puste ubrzano, primjetimo da su one vrlo žive i da se vrlo živahno pokreću okrećući svoje listove i grane npr. prema izvoru svjetlosti, i često bivamo zapanjeni na tu njihovu pokretljivost, koju ne primjećujemo svakodnevno. Mi imamo utisak da one nisu žive kao mi i kao takve su sličnije kamenu nego ovako pokretljivom i živahnom biću kao što smo mi. Dok kad se naš svakodnevni život na sličan način ubrza, vidimo da se naše oblik tijela mijenja od rođenja, slično vrelu iz zemlje koji vrijući ostavlja na posmatrača specijalno osjećanje zadivljenosti tom jednostavnom prirodnom ljepotom. Tako da, naše tijelo raste, deblja se, mrša povija se, nokti dolaze i nestaju, kosa raste i opada, sad ovakva kosa sad onakva… svakodnevno se mijenjamo, baš poput one ubrzane biljke ili onog lijepog vrela, i sve tako dok ne umremo i naše tijelo se ne rastoči u zemlji kao da nikad nismo ni postojali. Ako ovaj ubrzavajući postupak proširimo na generaciju ljudi na nekom određenom prostoru, primjetit ćemo kako se ljudi takoreći nekontrolisano kreću po svuda oko nas, mijenjajući se kao što se i mi mijenjamo, pri tome ciklično posjećujući određene prostorne tačke (kuće, stanove, sobe stolice itd.). Tako da, ako život jedne generacije svedemo na par minuta vidjet ćemo i njih i sebe kao neke sjenke koje se kao oblaci pojavljuju na određenim prostornim tačkama manje ili više i na kraju nestaju. Isto tako i zgrade, biljke itd.. Ako posmatramo „mrtvu prirodu“ kao što su planine, mora i sl., u ne ubrzanom vremenu vidimo ih skoro vječne i neprolazne, međutim ako i to ubrzamo dobijamo jednu vrlo interesantnu sliku. Tako da npr. u odnosu na planine mi i sva živa bića smo kao oblaci već neke avetinjske prilike koje kao dašak vjetra prolete preko nekog prostora iznenada se pojavi i isto tako iznenadno nestane. Tako isto i generacije ljudskog roda, koje za sobom ostavljaju samo trag kamena i zemlje koja nastaje jedno vrijeme stoji na određenom mjestu na planeti i potom ponovo nestaje. A to smo možda vidjeli na ubrzanim snimcima mravljih nastambi, u kojima zbog brzine ne vidimo same mrave već samo kako se na neki „čaroban način“ iz ničega pojavljuje hrpa zemlje koju bi da ne znamo o čemu se radi, definisali kao neko prirodno ili misteriozno čudo iza kojeg stoji neko ili nešto što ne vidimo svojim očima ali ga definišemo kao inteligenciju. Tako i mi, kao neki duhovi ili sile okolo kružimo gradeći ili rušeći komade zemlje koja kao i mravlje nastambe kad se ubrzaju i naše građevine se pojavljuju iz ničega a potom nestaju, a nas nema nigdje. A, sve to samo zbog ubrzane slike tako da naše oči i mozak ne mogu da vide tu inteligenciju koja stoji iza tog čuda koje gradi i razgrađuje zemlju na našoj planeti. Kao npr.; kineski zid ili piramida, ubrzano nikada nećemo uspjeti registrovati pojedince koje su to gradili, ali ćemo registrovati jedan inteligentan proces ili oblik postojanja koji polako raste dobija konačan oblik i potom nestaje. Baš poput biljaka iza kojih kad ih vidimo kako izgledaju, svojim razumom zaključujemo da iza njih stoji neko ili nešto, vrlo, kreativno iako to ne vidimo svojim očima… Kaže se:

    88; Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci – to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite.
    27.

    …Isto tako, kao što planine promiču kao oblaci tako i naša planeta vrtoglavo i uporno kružeći oko naše zvijezde postaje spiralna linija koja nestaje skupa sa našom zvijezdom uporno kružeći oko centra naše galaksije koja na kraju nestaje na sličan način kao što je nastala zajedno sa svim galaksijama i zvijezdama, poput vatrometa u tamnoj noći koji nas opčarava svojom ljepotom u specijalnim prilikama. A nebo svjetluca i titra od zvijezda koje se pale i gase na sve strane do momenta dok se sve ne pogase. I na kraju prestaje taj veličanstveni vatromet…

    Poruka ovih opisa nije istina o tome kako izgleda kosmos i kako je nastao, već kako je naš život jedna velika relativnost u odnosu na vječnost i beskonačnost i da se može reći da na nivou jednog vječnog svijeta naš život, život naše planete, galaksije i sl., nije ništa drugo nego jedna iskra, poput iskre koja u tamnoj noći iskoči iz ognja vatre bljesne i ugasi se i kao da nikada nije ni postojala, a kaže se:

    45; Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!
    46; Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.
    18.

    … i još se kaže:

    13; Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite,
    14; a On vas postepeno stvara?!
    15; Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio,
    16; i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio?
    17; Allah vas od zemlje poput bilja stvara,
    18; zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti.
    19; Allah vam je Zemlju učinio ravnom,
    20; da biste po njoj hodili putevima prostranim.
    71.

    Zaključak:

    Ono što zovemo prolaznost u odnosu na beskonačnu vječnost može biti samo dio inteligentnog ili razumnog djelovanja na ono što zovemo mrtva materija. Osobenost mrtve materije je masa ili masivnost tj. dugotrajnost ili teška i spora promjenljivost, ili bolje rečeno nikakva promjenljivost ako na nju ne djeluje živa materija ili inteligencija (razum ili svijest). A, osobenost žive materije jeste kreativnost ili namjenska usmjerenost oblikovanja „mrtve materije“ ili mase u razne svrsishodne oblike postojanja.

    Ono što mi ili neko vidimo kao promjenu mase ili mrtve materije u određenom stanju naše ili nečije svijesti jeste razumni zaključak da je proizvod mase i energije oblik svjetlosti koji obasjava naš razum. Razum je to što nam saopštava da ono što ne vidimo svojim očima tj., ne registrujemo sa svojih pet čula ali registrujemo svojom iskustvenom inteligencijom ipak postoji. To je ono što nas odvaja od životinja. Ako nemamo tu vrijednost onda smo na nivou životinja.

    Razum nam kaže, da nismo postojali. Razum nam kaže da trenutno postojimo. Razum nam kaže da ćemo nestati. Sumnjati u to je nerazumnost, a ne prilagoditi se tome je glupost. Najrazumniji je onaj koji sve to vidi i priprema se za ono što dolazi poslije toga odnosno poslije smrti. A nerazuman je onaj koji ništa od toga ne vidi nego samo prihvata za istinu ono što registruje sa svojih pet vrlo ograničenih čula. Odnos između razuma i gluposti je određen sljepoćom srca. Što srce manje vidi to je razum više ograničen i obrnuto. A otkuda srcu oči?; to samo razumno biće može shvatiti i objasniti razumnom biću.

    …I na kraju mi sebe vidimo kao tijelo u koje je smještena inteligencija ili svijest. Ali u suštini mi smo duhovna bića ogrnuta plaštom masene materije koja će spasti sa nas jednog dana. Mi moramo priznati da smo kao takvi ograničeni i da u takvom stanju ne možemo shvatiti u potpunosti nešto što je neograničeno. Ali, onog trenutka kad napustimo svoja ograničenja i posmatramo ne čulima već duhom, tada možemo primjetiti da smo mnogo više nego jedno slabo tijelo sa svojih pet čula. Tog momenta možemo makar malo bolje razumjeti vječnost i beskonačnost i napokon ako nam srce nije toliko slijepo sami sebi priznati da postoji vječni oblik postojanja ili života. Vječni oblik materije ili duha i na kraju podviti šiju svog uobraženog ega i reći da postoji i Tvorac i Održavaoc svega ovoga oko nas. I onda Ga moliti da otkloni sljepoću naših srca i diviti Mu se i obožavati Ga. Jer je jedino On istinski vrijedan obožavanja i jedino nam On može pomoći da spoznamo Istinu i da je vidimo u potpunosti i ne iskrivljenu sljepoćom našeg srca…

    Jer, jedino je Bog, Allah, Vječan, a sve ostalo osim Njega će proći i prolazno je.

    #45595
    Anonimno
    Neaktivan

    Vječnost?
    Koja je definicija vječnosti?
    Da li je to stanje ili kretanje ili nešto između toga, što bi se definisalo kao unija ovog dvoga?
    Šta podrazumjeva vječnost kao stanje?

    Sve oko nas teče, rađa se, živi, umire … Navikli smo na prolaznost kao svakodnevnicu i mnogi su se utopili u nju pa kao i da nisu živi u ovoj vrtoglavoj prolaznosti, niti su ikad bili …

    Zamislimo obrnuto-proporcionalni svijet ovoj našoj kratkoj i brzoj prolaznosti. Jedan svijet u kojem ništa ne prolazi već sve traje, traje, traje … do u beskonačnost (beskraj) … znači traje i ne prekida se njegovo trajanje, nikada …

    Osobina ove naše niže realnosti je prolaznost; Osobina više realnosti je neprolaznost. Energija u našem svijetu je također prolazna kao i masa; u višoj realnosti je vječna…

    Inače, energija je teško ukrotiva kod nas, nestabilna i promjenljiva, a time i masa. Ono što je po zakonu o održanju energije i mase osobenost našeg svijeta jeste da se iz ničega ne može dobiti niti energija niti masa (bar za sada…). Na osnovu toga je izgrađena sva naša moderna nauka. Dakle, iz ništa ne može biti nešto (tj. energija-masa) niti nešto može biti ništa po istom zakonu; tj. zakon o uzroku i posljedici koji je u velikom neredu i u kojem nered konstantno raste, pojava zvana entropija; tj. zakon o haosu na kojem se zasniva moderno tumačenje ostalih “nekontrolisanih” zakona.

    Haos je naravno samo u našim glavama, a u prirodi je to savršena harmonija i red za onoga ko hoće malo da razmisli. Sve ima svoje zašto i svoje zato, samo mi to ne vidimo, pa su neki protumačili prirodu kao haotičnu slučajnost… baš poput jedne nekontrolisane eksplozije iz koje iskače majmun, pa potom postaje čovjek…

    Pogledajmo malo sebe; sjetimo se da smo bili ništa pa smo sad nešto i opet ćemo biti nešto ili ništa… Pogledajmo i svijet oko sebe, moderna nauka kaže da je i on bio ništa, a sad postoji… i naravno, ako je stvoren iz ničega logično je da se opet može vratiti u ništa; tj. energija može doći iz ničega i u ništa se može opet vratiti. Ako ovako razmišljamo onda razmišljamo razumno i logično bez proturječja. Tumačenje da iz ništa ne može nastati nešto, u našem slučaju, znači da mi ne postojimo, niti smo postojali niti ćemo postojati što je nerazumno, jer mi ipak postojimo dok ovo čitamo, a sigurno, (aBd), ćemo ponovo i nestati… Poznato nam je svima: “Mislim, dakle postojim!” Pravo pitanje trebalo bi biti: “Koliko ja u stvari postojim ili u kojem intenzitetu ja postojim?” Intenzitet postojanja je mjera, prostorna-vremenska mjera, u odnosu na vječnost i beskonačnost. U odnosu na beskraj (beskonačnost) ja sam i dalje ništa, a da li ću to uvijek biti, to je dobro pitanje?. Moje eventualno vječno prisustvo u beskraju prostora i vremena bi mi dalo epitet vječan, naravno nekad rođen a potom vječan, dakle besmrtan (ili bolje rečeno polu-besmrtan).

    Vratimo se na pitanje; Šta podrazumjeva vječnost kao stanje?

    Vječno stanje je osobina materije (mase-energije-duha) koja čini da ona nikada ne opada (ne raspada se). Tj. ne raspada se u smislu da je njen izvor ili korijen energije nepresušan tj. jednom pokrenuta energija (masa) uvijek traje kreće se ili stoji.

    Šta podrazumjeva vječnost kao kretanje?

    Vječno kretanje je osobina materije (mase-energije) koja čini da ona kad se jednom pokrene nikada ne staje (ne zaustavlja se). To je slično onom što mi definišemo kao idealno mašinu, koja kad se jednom stavi u pogon nikada više ne staje ili “peripetumobile”. Naravno samo slično, jer u peripetumobilu, jer da bi on ostao u vječnom pogonu, u njega energija niti ulazi niti iz njega više izlazi, tj. energija (masa) unutar njega konstantno cirkuliše u beskraj… Dok u vječnom kretanju tj. pri kretanju u višoj dimenziji postojanja, sve ima osobine peripetumobila, samo što se sve može zaustaviti bilo kad i opet pokrenuti bilo kada. Tu se dotok energije i mase se uvijek može pokrenuti i zaustaviti, i ako je već u pokretu može se beskrajno dugo kretati kroz vječni prostor ili beskrajno dugo stajati u vječnom prostoru. Između ostalog, u toj dimenziji postojanja duh u potpunosti vlada nad materijom i energijom i to u beskraj. Pojednostavljeno rečeno to podrazumjeva da u višoj dimenziji postojanja, neko biće poželi nešto i to bude; naravno to mora biti u okviru vječnih zakona, tj. zakona prostora i vremena koji vladaju tom (višom) dimenzijom i to biva.

    U suštini bi definicija vječnosti trebala biti odavno postavljena u našim glavama i trebala bi glasiti; Vječnost je beskrajno trajanje materije. Bilo duhovne ili materijalne bilo u kretanju ili u stajanju; tj. stanje sa beskonačnim prilivom energije ili sa njenim beskonačnim odlivom ili i jedno i drugo, npr.;

    Stanje vječne; svjetlosti; mase, energije, sile, gravitacije, materije, nematerije…
    Stanje vječnog; života, smrti, uživanja, bola, inteligencije, gluposti, radosti, tuge…

    Sve ove kreacije su u okvirima vječnih zakona i mi smo samo njihov nus-proizvod odnosno prolazni otpadak. Čitav ovaj naš vidljivi svijet koji se prostire oko nas nije vrijedan u odnosu na višu realnost i njene zakone ni koliko je trenutno vrijedno krilo mušice za nas…

    #45596
    Anonimno
    Neaktivan

    Ebu Hurejre ra. veli da je jedan dan Resulullah savs izašao među ashabe, a oni su u razmišljanje utonuli, pa im rekao:

    “O čemu razmišljate?”
    “Razmišljamo o Stvoritelju!” -odgovoriše.
    “Razmišljajte o stvorenju, a ne razmišljajte o Stvoritelju, jer ga vašim razmišljanjem ne možete obuhvatiti. Razmišljajte o tome, kako je Allah stvorio sedam nebesa i sedam zemalja i kako je ispod svake zemlje udaljenost pet stotina godina, i ispod svakog neba pet stotina godina, i između svaka dva neba pet stotina godina, i kako na sedmom nebu ima more čija je dubina kao ovo sve zajedno, u kome stoji melek a voda mu nije ni do članaka.”

    Na osnovu ovog hadisa možemo napraviti šemu nivoa univerzuma;

    Navodi se da je Allah s.w.t. u jednom hadisi-kudsijju rekao;

    “Zemlja i prvo nebo sa svojim sadržajem su poput zrna pšenice u pustinji u odnosu na drugo nebo. Dok su zemlja i prvo i drugo nebo zajedno poput zrna pšenice u pustinji u odnosu na treće nebo. A zemlja i prvo i drugo i treće nebo su poput zrna pšenice u pustinji u odnosu na četvrto nebo. Četvrto nebo je poput zrna pšenice u pustinji u odnosu na peto, peto poput zrna pšenice u pustinji u odnosu na šesto, šesto poput zrna pšenice u pustinji u odnosu na sedmo. A zemlja i prvo i drugo i treće i četvrto i peto i šesto i sedmo nebo skupa su kao zrno pšenice u pustinji u odnosu na prijestol Gospodara.”

    #45597
    Anonimno
    Neaktivan

    Radi matematičkih vrijednosti da bi pratili djelo kliknite na link:

    Vremenska dubina

    #45598
    Anonimno
    Neaktivan

    Radi matematičkih vrijednosti da bi pratili djelo kliknite na link:

    Brzina svjetlosti

    #45599
    Anonimno
    Neaktivan

    Radi matematičkih vrijednosti da bi pratili djelo kliknite na link:

    Dubina i zapremina prostora

    #45600
    Anonimno
    Neaktivan

    Radi matematičkih vrijednosti da bi pratili djelo kliknite na link:

    Jedan kilogram mase i njegova energija

    #45601
    Anonimno
    Neaktivan

    Radi matematičkih vrijednosti da bi pratili djelo kliknite na link:

    Dužina života Kosmosa i intenzitet svjetlosti

    #45603
    Anonimno
    Neaktivan

    Evo zaključnog linka i komentara

    Jedna Cjelina i zaključak

    Kaže se:

    30; Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?
    21.

    Kada su nebo i masa u jednoj cjelini onda nemamo ni jedno već samo jednu srednju ili jediničnu cjelinu. Međutim kad iz te jedinične cjeline izvadimo masu (čitaj zemlju) ostaje nam praznina u njoj tj. srednja cjelina postaje rjeđa za vrijednost izvađene mase iz nje odnosno vakum (čitaj nebo).

    Odnos neba i zemlje odnosno vakuma (čitaj energije) i mase jeste određen kvadratom brzine svjetlosti; i naravno; Što je veći i vakum (izvađena masa iz iste zapremine), odnosno nedostatak mase iz jedinične cjeline to je svjetlosti lakše da se probija kroz nju, odnosno ona biva brža. Na drugoj strani, što imamo više izvađene mase (izvađene mase u istoj zapremini) masa biva gušća. …i obrnuto… Što je manji i vakum (izvađena masa iz iste zapremine), odnosno nedostatak mase iz jedinične cjeline to je svjetlosti teže da se probija kroz nju, odnosno ona biva sporija. Na drugoj strani, što imamo manje izvađene mase (izvađene mase u istoj zapremini) masa rjeđa.

    Istovremeno, što više odnosa nebesa i zemlje nastaje, to se više vrši se separacija rijetkoće i gustoće tj. neba i zemlje. Tako da;

    1. Što je vakum veći tj. nebo rjeđe to se ono više raširuje odnosno ima veću zapreminu, i obrnuto što je nebo rjeđe tj. što je vakum puniji to se on više skuplja odnosno ima manju zapreminu.
    2. Što je masa gušća u istoj zapremini ona se više skoncentriše odnosno fokusira u jednu centralnu tačku, (tj. tačku minimalne zapremine a maksimalne gustine) i obrnuto; što je masa rjeđa u istoj zapremini ona se sve manje skoncentriše odnosno fokusira u jednu centralnu tačku (tj. sve više ima osobine vakuma i ponaša se tako) tj. širi se i ne skoncentriše se u jednu tačku.

    Kako imamo sedam nebesa, tako znači da imamo i sedam zemalja koje su obrnuto-proporcionalne svojim nebesima. I na osnovu toga izvlačimo sljedeće:

    Što je zemlja (čitaj masa) teža to je ona koncentrisanija i kompaktnija, i nalazi se dublje u prostoru (udaljenija je od neba);
    Što je zemlja (čitaj masa) lakša to je ona manje koncentrisana i kompaktna, i nalazi se pliće u prostoru (bliža je nebu);
    Sedmo nebo (čitaj vakum) je najviše i najpraznije i kroz njega se svjetlost širi najbrže i ono je najudaljenije od prve zemlje;
    Svako niže nebo (čitaj vakum) je gušće od sedmog neba, a najgušće je prvo nebo kroz koje se svjetlost širi najsporije i ono je najbliže Zemlji;
    Prva zemlja (čitaj masa) je najrjeđa i najmanje kompaktna i najbliža prvom nebu;
    Što je zemlja gušća (čitaj masa) to je udaljenija od prvog neba a bliža sedmom nebu;
    Najgušća i najkompaktnija je sedma zemlja (čitaj masa) i istovremeno ona je najbliža sedmom nebu.

    Zaključak

    Prije smo zaključili da je brzina svjetlosti na svakom višem nebu veća od prethodnog, a na osnovu nje je i odnos energije i mase veći. To podrazumjeva u sebi da;

    Što je brzina svjetlosti manja to je razlika između mase i energije manja; tj. energija je sve masivnija, a masa energičnija; znači nije jasna granica između mase i energije; i obrnuto;
    Što je brzina svjetlosti veća to je razlika između mase i energije veća; tj. energija je sve manje masivna, a masa manje energična; znači da je jasnija granica između mase i energije;
    Isto tako smo zaključili da je masa sedmog neba mnogo kompaktnija (energetski nabijenija) u odnosu na naše prvo nebo.

    Ono što treba još napomenuti jeste, da u zavisnosti od nebeskog nivoa odnosno zemaljskog nivoa (tj. brzine svjetlosti koja to obuhvata), imamo ne samo kompaktniju zemlju (čitaj masu što se ide na višu zemlju), nego po istoj logici, imamo i sve rjeđe nebo (višu prazninu vakuma što idemo naviše prema sedmom nebu). Tako da u odnosu na prvo nebo, na sedmoj zemlji imamo najkompaktniju masu, a istovremeno, na sedmom nebu najveću vakumsku prazninu. Tako da se svjetlost širi kroz sedmo nebo najbrže; dok na prvom nebu imamo najrjeđu zemlju (čitaj masu) i najgušće nebo, tako da se kroz njega svjetlost širi najsporije… Tako da ovdje naglašavamo:

    U našem univerzumu imamo sedam nebesa;
    U našem univerzumu imamo sedam zemalja;
    U našem univerzumu imamo sedam stepeni brzine svjetlosti;
    U našem univerzumu imamo sedam stepeni jedinične mase (čitaj 1kg);
    U našem univerzumu imamo sedam stepeni vakuma (čitaj nebeskih rijetkoće);
    Svako naredno nebo naviše obuhvata svojom zapreminom sva niža nebesa i zemlje;
    Najviše je sedmo nebo i ono je najrjeđe, a masa njegove zemlje je najkompaktnija i njegova brzina širenja svjetlosti i zapremina najviša;
    Brzina svjetlosti najnižeg neba je najsporija, a svako više nebo ima višu brzinu svjetlosti od prethodnog (nižeg) neba;

    #45604
    Anonimno
    Neaktivan

    Nadam se da među mojom braćom ima neko s kim bi ovo mogao podjeliti i prodiskutovati.

    Hvala na strpljenju

    Selam Alejkum

Pregledavate 14 postova - 1 do 14 (od ukupno 14)
  • Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.