Gori i po vjeru pogubniji ljudi od haridžija su oni koji brane tirane i njihove pomagače

259
islam pv art wall

Sigurno su haridžijama najsličniji ljudi i najbliži im po osobinama i ružnom ponašanju – ne mislim ovdje na uvjerenje – griješnici koji se povezuju sa znanjem i vjerom (autor cilja na murdžije, op.PV). Na njima se vide mnoge prljave osobine haridžija, a najjasnija je ona kako ih je Vjerovjesnik alejhisselam opisao (haridžije) u hadisu koji prenose i Buhari i Muslim, a to je da će oni: “Ubijati muslimane, a ostavljati idolopoklonike.”

E, ovi na koje je unaprijed ukazano (tj. oni slični haridžijama, oni koji u ime vjere brane tagute, murdžije, op.PV) u miru su s tiranima, a u ratu i borbi protiv onih koji se drže tevhida. Ili, bolje rečeno, prema tagutima se ponašaju kao murdžije [1], a prema pravim vjernicima kao haridžije [2]. Kako smo vidjeli, oni tagute huškaju na vjernike nazivajući ih ružnim imenima, navraćaju ih da ih iskorijene i donose fetve koje to uljepšavaju i dotjeruju [3] čak to ispada najljepše djelo i čin približavanja Allahu. Oni (koji u ime vjere brane tagute, op.PV) ih ponekad nazivaju pokvarenjacima kao da su se oni ponijeli loše i odmetnuli se od Alije ibn Ebi-Taliba i njemu sličnih pravednih predvodnika! A ponekad ih čak nazivaju haridžijama i proglašavaju ih nevjernicima shodno učenjacima koji haridžije drže nevjernicima, te tako ovi grješnici postaju gori od pravih haridžija.

Jer, haridžije proglašavaju nevjernicima kad se učini grijeh, a ovi kažu da su u zabludi i kufr oni koji iskazuju tevhid i koji se ograđuju od širka i pogrdnih stvari.

U sličnosti ovih nakaradnika [4] s haridžijama spada i argumentiranje tekstom Knjige i Sunneta bez ikakva promišljanja i osvrtanja, a riječi učenih navode na pogrešan način.

Primjer je to što su se uhvatili odgovora odabrane generacije haridžijama, uhvatili su se njihovog tumačenja kufra koje je spomenuto u riječima Uzvišenog:

وَمَنْ لَمْ يَحْكُمْ بِمَا أَنزلَ اللَّهُ فَأُولَئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ

“A ko ne sudi prema onom što je Allah objavio, to su krivovjernici.” (El-Maide, 44),

dok haridžije taj ajet vezuju za svakog ko učini grijeh prema Allahu; čak taj i slične ajete – kao što je već kazano – vezuju za dva pregovarača, na Aliju i Muaviju i na one koji su bili s njima.

Ovi su se oslonili na to kako je selef odgovorio na ta haridžijska shvatanja, a ovi su to primjenili na sasvim drugi način, primjenili su ih na murtede i mušrike među nepravednim vladarima što su se odali raznim oblicima jasnoga kufra i javnoga širka, pa je to i korijena debela uhvatilo, a što bi zahtjevalo poduži govor o tome.

Oni su od tog načinili nešto slično onom “kufr dune kufr” [5], što je selef kazao za haridžije, a u njihovo vrijeme taguta poput današnjih uopšte nije bilo.

Ashabi su odbacili haridžije i usprotivili su se sličnim nakaradnim shvatanjima, a onda su se pojavili ovi koji brane tagute i preuzeli to što su uradili ashabi, samo što su ga upotrijebili u drugim prilikama pa govore: “To je kufr dune kufr”, “Nije to kufr na koji vi mislite” i slične predaje koje im se pripisuju a neke imaju slabe senede. Ovi su to primijenili na očigledan širk zakonodavaca i jasan kufr onih koji sude po nevjerničkim zakonima.

[Rezime gore rečenog je da današnji branioci taguta iz redova murdžija koriste odgovor ashaba upućen haridžijama njihovog vremena i njime brane današnje tagute pogrešno tumačeći govor ashaba, op.PV]

Šejhul-islam (13/112) kaže i sljedeće: “Prva se podjela i novotarija u islamu pojavila nakon ubistva Osmana i razdora među muslimanima, a kad su se Alija i Muavija složili oko arbitraže, usprotivile su se haridžije, kazavši kako presuda pripada samo Allahu i odvojivši se od muslimanske zajednice. Poslan im je Ibn-Abbas, on im je iznio dokaze pa se pola njih vratilo…. Oni (haridžije) kažu da su Osman, Alija i njihovi sljedbenici sudili drukčije od onog kako je Allah objavio,

وَمَنْ لَمْ يَحْكُمْ بِمَا أَنزلَ اللَّهُ فَأُولَئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ

“A ko ne sudi prema onom što je Allah objavio, to su krivovjernici.” (El-Maide, 44).

Onda su zbog toga i zbog drugih stvari muslimane proglasili nevjernicima. Taj njihov stav izgrađen je na dva postulata: Prvi je da se to protivi Kur’anu, a drugi da je nevjernik ko se protivi Kur’anu, pa makar bio samo griješnik i makar vjerovao u naredbe i zabrane.”

Dobro to sagledaj, i shvati valjano! Pošto su haridžije islamske prvake proglasili nevjernicima na osnovu ovih pogrešnih postulata, ispravni prethodnici, poput Ibn-Abbasa i drugih [6], stupili su u raspravu s njima i odgovorili im onim čim su već odgovorili. Zato je Ibn-Omer, kako je već navedeno, o haridžijama kazao: “Oni su najgori ljudi, uzeli su ajete objavljene u vezi s nevjernicima i primjenili ih na vjernike.”

A onda su se pojavili ovi protivnici (poput murdžija, medhalijevaca i sličnih, op.PV), koji su haridžijama najbliži po gluposti, manjkavosti shvatanja i nedostatku promišljanja, i riječi ispravnih prethodnika (o haridžijama) primijenili na prave vjernike. Riječi kojima su se oni branili od haridžijskog proglašavanja nevjernikom onog ko čini grijeh, primijenili su na tirane, murtede i mušrike bezbožnike, braneći njihovo nedvojbeno nevjerovanje i jasno bezbožništvo, a okomili su se s tim predanjima na uništenje monoteista koji su protekfirili tirane otpadnike! [7]

Gore spomenuti slični su haridžijama i po tome kako nazivaju i opisuju svoje tirane i murtede, oni su za njih vođe muslimana ili vladari vjernika. Potom im se kunu na vjernost, ne vodeći pritom računa ni o jednom šerijatskom uvjetu kako bi se moglo biti predvodnik niti da li su pretjerali u tome. Oni su i gori od haridžija. Poznato je da su se prve haridžije, nakon što su se odmetli od Alije i nakon što su opovrgli Osmana kao halifu, zakleli na vjernost jednom beduinu koji nije ispunjavao uvjete da bude vođa, ali jeste bio musliman. Oni su postavili čovjeka koji nije bio iz plemena Kurejš, a ummet se nije složio da takav može biti vladar vjernicima, te su se tako razišli sa sljedbenicima sunneta i džemata.

Ja kažem: Ako haridžije nisu uvjetovale pripadnost plemenu Kurejš da bi neko bio vladar, a neki čak nisu bili ni protiv toga da to bude žena, npr. šebibije, oni opet nisu potonuli kao što su ovi današnji protivnici potonuli. Jer za njih je moguće da imam bude i murted, a zaklinjali su im se kao predvodnicima muslimana. Oni se ni u snu nisu osvrtali na uvjete imameta. Za njih je na koncu sve islam. Oni su po tom gori od haridžija, jer su se zakleli na vjernost murtedima i mušricima među tiranima i donosiocima nevjerničkih zakona, zakleli su se onima koji su se borili protiv Allahove vjere, onima koji su štitili nevjernike Istoka i Zapada. Dali su im svoju punu pomoć i podršku, a potom su sve one koji su im se suprotstavili i koji su nastojali izmijeniti njihovo nevjerovanje i laž pretvorili u pokvarenjake! I haridžije!

Isječci iz knjige “Selasinija”, autora Ebu Muhammeda el-Makdisija
Priprema: Put vjernika

Fusnote:

1. Riječ je o sekti murdžija, koja je u povijesti islama ostala upamćena kao vrlo liberalna prema nemuslimanima, odnosno vjernikom su smatrali onog ko to i nije, u zavisnosti kako su definirali vjerovanje. Više o tome pogledati u knjizi šejhul-islama Ibn-Tejmijje, “El-Iman”. (Op. prev.) O murdžijama možete više pročitati na linkovima:

a) http://putvjernika.com/murdzije/
b) http://putvjernika.com/ko-su-murdzije-danasnjice-video/

2. U ove spadaju sekte džamijje i medhalijje, šejhova Ahmeda el-Džamija i Rabije el-Medhalija na području Hidžaza te njihovi sljedbenici u mnogim državama. Njih kod nas u Jordanu predstavlja Ali el-Halebi. Svojom prepoznatljivom fetvom unio je radost u srca taguta i njihovih pomagača. Neka vrijedna braća su je djelila pod naslovom Jasan govor o šejhu obaveštajaca.

3. Zamjenica se odnosi na haridžije, to zbog toga što su tekfirili velike griješnike zbog grijeha koji sami po sebi ne izvode iz vjere. Međutim, imam Ibn-Kajjim ovima kojima se obraća kaže da su protekfirili sljedbenike sunneta zbog sušte pokornosti Allahu.

4. Ovdje se misli na one koji izdaju fetve i proglase braneći vladare otpadnike u muslimanskim zemljama, staju u njihovu odbranu i učvršćuju njihove pozicije, kao da su oni regularni vladari muslimana koji zaslužuju poštivanje i pokornost, a s druge strane odvraćaju i napadaju sljedbenike tevhida koji se bore protiv takvih vladara otpadnika i njihovog nadređenog gospodara Amerike. Allah prokleo takve na dunjaluku i ahiretu, zbog toga što vode muslimanske mase u zabludu, amin, Op. prev.

5. Sintagma kojom se označava djelo koje ne izvodi iz vjere, tj., djelo koje samo po sebi nije kufr. Ona se prenosi od Ibn-Abbasa, međutim šejh Sulejman el-Alvan za to predanje kaže da je slabo. Pogledaj o tome njegovo djelo prevedeno na bosanski, “Djela koja izvode iz Islama.” Op. Prev.

6. Najpoznatiji ashabi koji su vodili rasprave s njima bili su: Alija, Ibn-Abbas, Ibn-Omer i Ebi-Bekra, Allah svima zadovoljan bio, a od tabiina poznati su Tavus i Omer ibn Abdul-Aziz.

7. Radi više detalja u vezi s ovom temom pogledaj moje knjige “Imtaun-nezar fi kešfi šubuhati murdžietil-asr”i “Tebsirul-ukala bitelbisati ehlit-tedžehhumi vel-irdža.”