Govor koji te se ne tiče

316
islam pv art wall

Znaj da je vrijeme čovjekovo najveće bogatstvo! Zato, kada god ga trati u onome što ga se ne tiče i ne provodi u zarađivanju sevaba za budući svijet, gubi dio svoga najvećeg bogatstva. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, i rekao: “U ljepoti čovjekove vjere (islama) spada i njegovo neosvrtanje na ono što ga se ne tiče.”

Glavni uzrok čovjekova upuštanja u ono što ga se ne tiče je želja da sazna ono što mu ni najmanje nije potrebnoi li da provede vrijeme u praznim pričama od kojih nema nikakve koristi. Lijek za ovo leži u spoznaji da su čovjekovi udisaji najvrednije što ima i da je njegov jezik mreža pomoću koje može ugrabiti mnogo dobrih dijela. U suprotnom, propustiti takvu priliku, veliki je gubitak.

Muverrek el-Idžli je rekao: “Ima jedna stvar koju toliko i toliko godina pokušavam naučiti, a koja mi nikako ne polazi za rukom, ali se neću nikada okaniti da je postignem.” Kada su ga upitali šta je to, odgovorio je: “Da se ne osvrćem na ono što me se ne tiče.”

Ebu Ubejde od El-Hasana prenosi da je rekao: “U znake da je Uzvišeni Allah napustio i na cijedilu ostavio nekog roba spada to da mu je dao da se bavi onim što ga se ne tiče.”

Sehl b. ‘Abdullah je rekao: “Onome ko govori ono što ga se ne tiče, uskraćena je vrlina istinoljubivosti.”

Govoriti ono što te se ne tiče znači kazati nešto što, ako bi izostavio, ne bi pogriješio niti u imetku ili nečemu drugom bio oštećen, npr. da sjedneš sa društvom i počneš im pričati o svojim jelima i odjeći koja su ti se svidjela, jer ako bi to izostavio ne bi ni pogriješio niti u nečemu oštećen bio. Čak i ako ko bi se, recimo, potrudio da im vjerno opišeš šta si sve vidio i doživio, ne hvališući se time što si vidio i ne ogovarajući i ne ponižavajuži nikoga i ništa što je Allah stvorio, opet bi bespotrebno gubio vrijeme. A i kako bi se, i kada bi htio, od gore spomenutih poroka govora, mogao spasiti?

Prema tome, govoriti ono što se ne tiče i, u granicama potrebnog, uveličavati ono što se tiče je jedna vrsta nepotrebnog govora, jer se to onome koga, baš, interesira može ukrato ispričati, ponoviti i u glavnim crtama podvući. Drugim riječima, sve što se može jednom riječju postići i vjerno opisati je dovoljno. Sve preko toga je višak i nepotrebno razglabanje, koje je – kako smo ranije rekli – pokuđeno, čak i ako u tome nema nikakva grijeha niti štete.

Ata b. Ebu Rebbah je u tom smislu rekao:

Oni koji su prije vas bili nisu voljeli da se upuštaju ni u kakav nepotrebni govor, jer su sve što je bilo mimo Allahove Knjige, Sunneta Allaohva Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, naređivanja dobra i odvraćanja od zla, smatrali suvišnim i nepotrebnim govorom. Zato u životu govori samo onda kada moraš i kada ti je potrebno! Zar ne znate da nad vama bdiju čuvari, cijenjeni pisari (El-Infitar, 10-11), jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ, a da pored nejga nije prisutan onaj koji bdije? (Kaf, 17-18)

Zar nekoga od vas neće biti stid, kad se njegova knjiga koju je usred dana popunjavao, otvori i vidi da većina onoga što je u njoj nije vezana za njegovu vjeru ni njegov dunjaluk?”

U jenoj predaji stoji: “Čovjeku nije dato veće zlo od brbiljiva jezika.”

Iz knjige: Bistro more pobožnosti i suptilnosti
Autor: Ahmed Ferid