Govoriti laž je veće zlo nego prećutati istinu

Popularno na sajtu

Znaj da se ćutanje o nečemu od istine, ili prikrivanje istine bez ispoljavanja laži, ili sa ispoljavanjem laži – dijeli na četiri nivoa (stepena):

1. Prvi stepen je slučaj u kome čovjek (po strani) ostavlja nešto od istine, namjeravajući time da bude postepen u svojoj davi ili podučavanju, a ne da prikriva znanje. U tom slučaju je ovo dozvoljeno.

Štaviše, to je način na koji se stvari rade i nema drugog puta niti načina, jer niko ne može naučiti sve stvari svoje vjere odjednom. I postoji potreba da se bude postepen. Tako ovaj pojedinac uči stvari malo po malo, bila ta osoba koja uči nevjernik koji je primio islam ili musliman koji uči stvari svoje vjere.

A ovo je potvrđeno onim što se nalazi u dva ”Sahiha” od Ibn ‘Abbasa, kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslao Mu'aza u Jemen i rekao mu:

”Ti ideš onima kojima je data Knjiga, pa neka prvo u šta ćeš ih pozvati bude ‘La ilahe illAllah’. Ako to prihvate, onda ih obavijesti da im je Allah naredio pet namaza u toku dana i noći. Pa ako to urade, onda ih obavijesti da je Allah naredio da zekat njihovih bogatih bude dat njihovim siromašnim. Pa ako ti se pokore u ovome, onda ga uzmi od njih i čuvaj se od ostatka njihovih imetaka.”

Ovo je također potvrđeno sirom (životopisom) Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u podučavanju njegovih ashaba i u obavještavanju novopridošlih u islam o principima islama i njegovom postepenom prilasku u ovome. A ovo je potvrđeno i kontinuitetom korišćenja ove metode od strane ljudi od znanja sve do u ovo vrijeme.

2. Ostavljanje objašnjenja nečega od istine – u ime nekih koristi ili iz straha od fitne.

Ovo je dozvoljeno ako ovo znanje (koje se prećutkuje) ne zahtijeva akciju, i ako ono nije potrebno ljudima za njihov ‘ibadet i djela; poput izvještaja, vijesti, glasina o nevoljama, vrlina (odlika i vrijednosti) djela, i slično tome u čemu ne postoji grijeha i štete za nečiju vjeru, ako je on neupoznat sa time.

Ovo je potvrđeno onim što se bilježi u Buharijinom ”Sahihu” od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, koji je rekao:

”Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dvije vrste znanja. Jednu od njih sam širio, a da sam drugu širio – ovaj bi grkljan bio prerezan”.

Hafiz Ibn Hadžer je rekao u vezi ovoga:

”Učenjaci smatraju da su vrsta znanja koja nije širena – hadisi koji spominju imena zlih vladara i njihova svojstva, i stanja njihovih vremena, a Ebu Hurejre je krio nešto od toga i nije bio otvoren prema njima bojeći se za sebe, što potvrđuju njegove riječi: ”Utječem se Allahu od početka šezdesetih”, misleći ovdje na hilafet Jezid ibn Mu'avije, jer je to bilo u godini šezdesetoj po hidžri. Allah je udovoljio dovi Ebu Hurejre, pa je on umro prije toga.” 1

Mekhul, Allah mu se smilovao, je rekao:

”Ebu Hurejre je govorio: ‘Možda postoji vreća koju Ebu Hurejre nije otvorio.”’

Ez-Zehebi, Allah mu se smilovao, je rekao u vezi ovih riječi:

”Ja kažem: Ovo je dokaz za dozvoljenost prikrivanja nekih hadisa koji prouzrokuju fitnu u principima ili ograncima, ili u veličanju ili potcjenjivanju, a što se tiče hadisa koji se odnose na ono što je halal ili haram – onda to nikako nije dozvoljeno prikrivati. Jer je to od upute i jasnih dokaza, a u Buharijinom ”Sahihu” je i izjava ‘Alije, Allah bio zadovoljan njime: ”Govorite ljudima o onome što oni znaju, a ostavite ono što bi oni negirali. Zar biste voleli da Allah i Njegov Poslanik budu utjerani u laž?”. Kao što je i Ebu Hurejre rekao da postoji dio znanja zbog kojeg bi, da ga je širio, bio ubijen. 2

Kao što kaže Allah Uzvišeni:

إِنَّ الَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَا أَنْزَلْنَا مِنَ الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى مِنْ بَعْدِ مَا بَيَّنَّاهُ لِلنَّاسِ فِي الْكِتَابِ أُولَئِكَ يَلْعَنُهُمُ اللَّهُ وَيَلْعَنُهُمُ اللَّاعِنُونَ

”One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” 3

Ono što se razumije iz ovog ajeta potvrđuje da znanje koje nije poput ovoga tj. nije od jasnih dokaza (argumenata) ili upute – dozvoljeno je da se prikrije zavisno od koristi (namjeravane time).

El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, kaže o ovome ajetu:

”Kada je On rekao:

الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى

‘Jasne dokaze (argumente) i uputu’,

ovo vodi do zaključka da šta god je drugo mimo ovoga – dozvoljeno je da se prikrije, naročito ako tu postoji i strah. A Ebu Hurejre je to ostavio kada se bojao pa je rekao: ”Ja sam zapamtio od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dvije vrste znanja. Jednu od njih sam širio. A da sam drugu širio, onda bi ovaj grkljan bio prerezan”. Ovo je hadis koji se nalazi u Buharijinoj zbirci hadisa.”

Naši učenjaci su rekli:

”A ovo što Ebu Hurejre nije prenio i da se bojao fitne (nevolja) za sebe – se sve odnosi na stvar iskušenja, a posebno za spominjanje murtedda i munafika i slično tome od znanja koje nije vezano za jasne dokaze (argumente) i uputu. A Allah najbolje zna”. 4

Eš-Šatibi, rahimehullah, kaže:

”A iz ovoga postaje jasno da se od čovjeka ne zahtijeva da sve što zna od istine – publicira i da to obznani, čak i ako je u pitanju šeri'atsko znanje i ono što koristi u znanju pravila, propisa za stvari. Ne, već je sve ovo kategorizovano: nešto od toga je obavezno da se obznani, a ovo je ogromna većina od šeri'atskog znanja, a (sa druge strane) se od njega nikako ne zahtijeva da nešto od toga obznanjuje ili da ga obznanjuje specifično u pogledu stanja (uslova), vremena ili osobe…”

Onda je on spomenuo različite dokaze i rekao:

”A slični drugi dokazi dokazuju da svako znanje nije objelodanjeno ili proglašeno, čak i ako je istina. Malik u vezi sebe kaže da on ima hadise i znanje o kome ne govori, niti ga prenosi, a mrzio je da govori o stvarima koje ne mogu biti slijeđene djelom i prenio je da su oni prije njega to također mrzili, pa budi svjestan ovog pitanja. 5

3. Kada čovjek krije istinu koja je obavezna da se obznani (objelodani), ali on pritom ne pokazuje nikakvu laž na njenom mjestu (umjesto nje).

Onda je ovo zabranjeno, na to je upozoreno i može ponekad biti čak i kufr, a u drugim situacijama je veliki grijeh.

A Allah je upozorio onoga koji krije ovo znanje strogim upozorenjem kao što stoji u hadisu:

”Ko god bude pitan za znanje a prikrije ga, Allah će ga zauzdati uzdama od vatre na Sudnjem Danu.”

Kao što Allah kaže:

إِنَّ الَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَا أَنْزَلْنَا مِنَ الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى مِنْ بَعْدِ مَا بَيَّنَّاهُ لِلنَّاسِ فِي الْكِتَابِ أُولَئِكَ يَلْعَنُهُمُ اللَّهُ وَيَلْعَنُهُمُ اللَّاعِنُونَ

“One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” 6

U ovom ajetu je dokaz za ono što čovjek može kriti i za ono što ne može prikrivati, putem onoga što je izgovoreno i onoga što je razumljeno. Jer Allah Uzvišeni je izjavio da je upozorenje upućeno onima koji kriju jasne dokaze (argumente) i uputu, a ovo potvrđuje i dokazuje da principe vjere i ono što je Allah objavio od upute i ono što ljudima treba – nije dozvoljeno kriti ni u jednom stanju, ni pod kakvim uslovima.

Dalje, ono što se razumije iz ovoga ajeta je da je svako znanje koje nije od gornje vrste – dozvoljeno da se prikrije (prećuti), zavisno od koristi, kao što je spomenuto u dijelu drugog nivoa.

El-Kurtubi, rahimehullah, kaže:

”Tako je ovo opštenito (generalno) za svakoga ko prikriva znanje od Allahove vjere, koje je neophodno da se širi. A ovo je objašnjeno u njegovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima:

”Ko god bude pitan za znanje i prikrije ga, Allah će ga zauzdati uzdama od vatre na Sudnjem Danu.” 7

Postoji izuzetak kod ovoga, a to je za onoga koji je u stanju slabosti, gdje je čovjek opravdan tako da ne može manifestovati (obznaniti) istinu, kao što je onaj koji se nalazi među nevjernicima i ne može reći istinu, niti učiniti hidžru, onda je on od slabih koje je Allah Slavljeni opravdao, kao što je vjernik iz faraonove porodice, koga Allah spominje:

وَقَالَ رَجُلٌ مُؤْمِنٌ مِنْ آلِ فِرْعَوْنَ يَكْتُمُ إِيمَانَهُ

“A jedan čovjek vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče…” 8

Kao što je žena faraonova i En-Nedžaši, i kao što su slabi od muslimana koji nisu učinili hidžru, kao što je u riječima Allaha Uzvišenog:

إِلَّا الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاءِ وَالْوِلْدَانِ لا يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلا يَهْتَدُونَ سَبِيلاً (98) فَأُولَئِكَ عَسَى اللَّهُ أَنْ يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ اللَّهُ عَفُوّاً غَفُوراً

”Osim slabih među ljudima, ženama i djecom koji nisu bili u stanju da učine hidžru, niti su znali puta. Njima će Allah oprostiti. Allah je Onaj Koji najviše prašta i Koji je milostiv”. 9

4. A to je – na prećutkivanje istine dodati govorenje laži, a ovo je gore nego ono prije, jer je onaj prije njega krio istinu bez pokazivanja laži, ali je ovaj ujedinio oboje. Ako se radi o pitanju principa vjere – onda ovo vodi do riddeta (otpadništva) i ovo nije dozvoljeno, osim u slučajevima kada je dozvoljen i kufr, kao što je kada je čovjek prisiljen.

Šejhul-islam, Allah mu se smilovao, je rekao:

”Ako je vjernik među nevjernicima i grješnicima, i ako nije u stanju da vodi džihad rukom protiv njih, onda on to treba raditi jezikom ako može, a ako ne – onda svojim srcem, i ne treba govoriti svojim jezikom ono što nije u njegovom srcu. On – ili otvoreno deklariše i ispoljava svoju vjeru ili je prikriva, a time se on ne slaže sa njihovom vjerom, već je njegov nijjet i namjera da bude poput vjernika iz faraonove porodice i faraonove žene. On se ne slaže s njihovom vjerom, niti laže, niti govori ono što nije u njegovom srcu, već on krije svoje vjerovanje. A prikrivanje vjere je jedno, a prikazivanje lažne vjere je nešto drugo, i ovo Allah nije dozvolio ni u kom slučaju, izuzev za onoga koji je prinuđen, u kom slučaju govorenje onoga što je kufr postaje dozvoljeno. A Allah je razdvojio između munafika i onoga koji je prinuđen. A stanje rafidija (ši'ija) je isto kao i stanje munafika, a ne kao stanje onih koji su prinuđeni da čine kufr, a srce mu je zadovoljno imanom, a ova prinuda neće biti nađena kod većine Ademovih sinova. Zapravo, musliman može biti uhapšen, zatvoren, ili može biti sam u zemljama nevjernika, a da ga niko ne prisiljava da kaže riječi kufra i da ga on sam ne kaže i da ne kaže svojim jezikom ono što nije bilo u njegovom srcu, i on će možda biti u potrebi da bude mehak sa nekim od nevjernika, da bi oni pretpostavili da je on jedan od njih i uprkos tome, on ne kaže ono što je u njegovom srcu, već prije on krije ono što je u njegovom srcu i tu je razlika između laganja i prikrivanja, a prikrivanje onoga što čovjek osjeća je iskoristio vjernik gdje ga Allah opravdao i dozvolio mu da to koristi, kao što je vjernik iz faraonove porodice. A što se tiče onoga koji kaže ono što je kufr – onda nema opravdanja, nema izgovora za njega, izuzev prinude.” 10

On je također rekao, Allah mu se smilovao:

”Zabranjene stvari su od dvije kategorije: a) ono od čega Zakonodavac nije dozvolio ništa, bilo potrebno ili nepotrebno, nužno ili bez nužde – kao što je širk, javna djela razvrata (blud i slično), govorenje o Allahu bez znanja i zulm koji su spomenuti u Njegovim riječima:

قُلْ إِنَّمَا حَرَّمَ رَبِّيَ الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ مِنْهَا وَمَا بَطَنَ وَالْأِثْمَ وَالْبَغْيَ بِغَيْرِ الْحَقِّ وَأَنْ تُشْرِكُوا بِاللَّهِ مَا لَمْ يُنَزِّلْ بِهِ سُلْطَاناً وَأَنْ

تَقُولُوا عَلَى اللَّهِ مَا لا تَعْلَمُونَ

”Reci: Zaista su stvari koje je moj Gospodar zabranio fevahiš (razvratna djela), bio tajni ili javni, grijesi (svih vrsta), bespravna opresija (zulum), pridruživanje Allahu partnera (u ‘ibadetu) za koje On nije dao nikakva dokaza i govorenje o Allahu ono što ne znamo”. 11

Ove stvari su zabranjene u svim zakonodavstvima i sa njihovom zabranom je Allah slao poslanike i ništa od ovoga nije učinio dozvoljenim, ni u kojoj situaciji i to iz razloga da je ovaj ajet objavljen u mekkanskoj suri (El-E'raf) i on je okarakterisao ove stvarizabranom prije drugih.” 12

Autor: šejh Nasir bin Hamed el-Fahd
Preuzeto iz djela ”Et-Tenkil bi ma fi bejan el-muthekafin min el-abatil”, 1. dio, 26-31 str.


1 ”Fethul-Bari”, 1. tom, 126. str.

2 ”Es-Sijer”, 2. tom, 597. str.

3 sura el-Bekare, 159. ajet

4 ‘Tefsir El-Kurtubi”, 2. tom, 184.-186. str.

5 ”El-Muvefekat”, 5. tom, 167-172. str.

6 sura el-Bekare, 159. ajet

7 ”Tefsir El-Kurtubi”, 2. tom, 184.-186. str.

8 sura Gafir / Mu'min, 28. ajet

9 sura en-Nisa’, 97. i 98. ajet

10 ”Minhadžus-sunne”, 6. tom, 424. i 425. str.

11 sura El-E'raf, 33. ajet

12 ”Medžmu'ul-fetava”, 14. tom, 471. str.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz