Hadidža, kći Huvejlidova

561

U predislamsko doba zvali su Hadidžu “Čista”. Udavala se dva puta, obojica od uglednika Arapa.

Prvi put za Hinda sina Nebašova, kojem je rodila dva sina, a poslije njega za Atika el-Mahzumija kojem je rodila kćerku Hind. Po njoj je bila poznata kao Ummu Hind (Hindina majka). Hadidžin otac Huvejlid, sin Esedov bješe visoka položaja u svome rodu, kao i njegova kćerka koja se obogatila trgujući sa Sirijom preko ljudi koje bi slala u njeno ime. Muhammed, sin Abdullahov napunio je dvadeset i pet godina života i bješe poznat kao “Pouzdani” kad Hadidža htjede da ga pošalje da trguje za nju u Siriji, pa se obrati Ebu Talib svome bratiću:

-O sine brata moga, ja sam čovjek bez imetka, a nastale su i teške godine po nas; evo se sprema karavana za Siriju, a Hadidža bi htjela tebe poslati da trguješ njenim imetkom radi onog što je čula o tvojoj pouzdanosti, pa ako joj odeš, pretpostavit će te nad druge, premda mi nije drago da ideš u Siriju, a i bojim se za tebe od Židova.

Ponudi Hadidža Muhammedu dvostruku platu od one koju je bila uobičavala davati. Muhammed prihvati ponudu te odvede karavanu u grad Busru u Siriji. Tamo na busrijskoj čaršiji sjede u hladovinu drveta pored pobožnjaka Nestora koji upita Hadidžinog slugu Mejseru koji je pratio Muhammeda na putu:

-Ko je ovaj čovjek što sjede u hladovinu ovog drveta?

-Čovjek iz Kurejšija, iz porodice koja se brine o Svetom Hramu, – odvrati Mejsera.

-Ne sjeda pod ovo drvo niko osim poslanika, na to će Nestor.

Prodade Muhammed svoju robu i kupi drugu koju prodade u Mekki uz dvostruku dobit. Prilikom povratka u Mekku primjeti Mejsera kako dva meleka prave hladovinu Muhammedu dok su jahali po popodnevnoj žegi. Ispriča to Hadidži kao i događaj sa Nestorom.

Muhammed je u početku gajio ovce, a onda deve, skupa sa ortakom i bjehu u poslovnom odnosu s Hadidžinom sestrom, a kad bi trebalo što ugovarati s njom, slao bi Muhammed svog ortaka, pa ga jednom prilikom upita sestra Hadidžina zbog čega Muhammed ne dolazi s njim, a ovaj odgovori:

-Govorio sam mu da dođe sa mnom, ali mi reče da ga je stid.

-Nisam vidjela stidljivijeg čovjeka ni kreposnijeg, -na to će Hadidžina sestra.

Osjeti Hadidža uznemirenost u srcu pri spomenu Muhammeda, dok ne posla jednom njenu vjernu drugu Nefisu da izvidi njegov stav prema ženidbi. Ova saznade da je ono što ga sprečava od toga samo nedostatak imetka, te mu reče:

-Kad bi ti bila ponuđena ljepota i imetak i ugled i odgovarajuće porijeklo, ne bi li prihvatio? Poručuje ti Hadidža kći Huvejlidova da si joj blizak srcu radi vašeg srodstva i tvoga ugleda među svijetom, i poštenja i lijepe ćudi i iskrenosti.

U to je doba Hadidža bila najuglednija od Kurejšijskih žena i najvećeg bogatstva, pa je svako priželjkivao oženiti je. Stoga Muhammed, kad sasluša Nefisine riječi, spomenu to svojim amidžama Hamzi i Ebu Talibu i ode skupa s njima kod Hadidžinog amidže Amra sina Esedova da je zatraže. Ovaj pristade i tako postade Hadidža prva supruga Muhammedova, u svojoj četrdesetoj godini i rodi mu sina Kasima, po kojem bi prozvana Umm Kasim (Majka Kasimova). Nakon Kasima rodiše se još četiri kćeri:Rukajja, Zejneb, Umm Kulsum i Fatima. Nakon toga umrije Kasim.

Počeše se Muhammedu ukazivati istinski snovi i poče voliti samoću. Jednom usni kako mu izvadiše stomak i opraše ga i očistiše, pa ga opet vratiše na njegovo mjesto. Hadidža ga umiri rekavši da je to dobar znak.

Kad napuni četrdesetu godinu, provodio bi Muhammed čitav mjesec ramazan u brdu Hira u pobožnosti. Jednom mu se ukaza melek koji siđe s neba, a u ruci mu posuda sa knjigom, te mu reče:

-Čitaj! Muhammed odgovori da ne zna čitati, na što ga melek stegnu žestoko nekoliko puta, dok ne ponovi Muhammed za njim:

-Čitaj u ime Gospodara tvoga Stvoritelja. Stvori čovjeka od zakvačke. Čitaj, a Gospodar tvoj je Najplemenitiji. Koji poduči pismu. Poduči čovjeka onome što ne znade.

Nakon što završi Muhammed sa učenjem ode melek, te napusti Muhammed pećinu i krenu kući, i kad bi na polovini brda začu glas s neba:

-O Muhammede, ti si Allahov Poslanik, a ja sam Džibril!

Prestraši se Muhammed od lika Džibrilovog koji zastra nebesa i dođe Hadidži dršćući, pa je obavjesti što se zbi, izrazivši svoje strahovanje da se radi o džinu. Hadidža ga, međutim, umiri riječima:

-Nikako, amidžiću! Allah to ne bi dozvolio da se dogodi, jer ti paziš na rodbinske veze, i ne govoriš osim istinu, a povjereno ispuniš i plemenite si ćudi. Na to ode Hadidža pobožnjaku Bahiri i upita ga za Džibrila, a ovaj odgovori:

-Sveti Duh, najčasnijo od žena Kurejšija, otkud znaš za to ime?

-Muž mi i amidžić Muhammed veli da mu dolazi, -odvrati Hadidža.

-Ne zna za njega niko osim poslanik Allahu blizak, jer je Džibril izaslanik između Allaha i Njegovih poslanika. Šejtan se ne usuđuje ukazati u njegovom liku, niti nazvati se njegovim imenom, -reče Bahira.

Požuri Hadidža Muhammedu i obavijesti ga šta reče Bahira, a zatim se uputi amidžiću Vereki, sinu Nevfelovom koji je bio u vjeri Isa alejhi-s-selam i bio podučenTevratu i Indžilu. Nakon što sasluša Hadidžine riječi, Vereka joj kaza:

-Amidžić tvoj ne govori do istinu i to je početak poslanstva. Dolazit će mu Pouzdanik koji je dolazio Musau i on je Poslanik ovog ummeta, zato mu poruči da ustraje. Međutim, Objava se prekinu neko vrijeme, što teško ožalosti Allahova Poslanika i poželi da se sunovrati s vrha brda, ali kad bi se god popeo ukazao bi mu se Džibril govoreći mu:

-Ti si Allahov Poslanik.

Jednog dana ugleda Resulullah Džibrila kako sjedi između neba i zemlje te požuri uznevjeren kući i zatraži od Hadidže da ga pokrije. Primjeti Hadidža kako je nemirna sna i teškog disanja i kako mu znoj lije sa čela i kao da sluša nekog ko mu šapuće. Potom se primiri i pođe izgovarati kao da ponavlja što je čuo:

O pokriveni! Ustani i opominji! A odjeću tvoju očisti! I kumira se kloni!

Obazre se Allahov Poslanik prema svojoj ženi i reče:

-Okonča se doba sna i odmora, o Hadidža. Džibril mi naredi da opominjem ljude i pozivam ih Allahu i robovanju Njemu. Pa koga da pozovem i ko da se odazove?

-Ja sam prva koga ćeš pozvati i prva koja ću ti se odazvati, -reče mu Hadidža.Tako bjaše Hadidža kći Huvejlidova prva osoba koja povjerova u Allaha i Njegova Poslanika i ono s čime je poslan… Za njom slijediše Ebu Bekr, Ali sin Ebi Taliba, Zejd sin Harisov…

Glavari Kurejšija, međutim, porekoše Muhammedovo poslanstvo, jer bi se usuprotnom morali njemu pokoriti i priznati mu vođstvo. Umjesto pokornosti, postadošemu neprijatelji i naudiše mu.U tim teškim danima Hadidža je bila ta kod koje je našao Poslanik utjehu i ohrabrenje. Jednom mu dođe Džibril i reče:

-Hadidža hoće da ti donese posudu s jelom ili pićem, pa joj prenesi selam od Gospodara njena i od mene i obraduj je kućom u Džennetu. Kad to Hadidža ču, uzvrati:

-Uistinu je Allah Selam i neka je na Džibrila Selam i na tebe neka je Selam i Rahmet Allahov.

Jednom prilikom sjeđaše Resulullah sa svojim ashabima na zemlji, pa napravi četiri crte po tlu i upita ih:

-Znate li šta je ovo?

Odgovoriše ashabi: -Allah bolje zna i Poslanik Njegov. Na to će Resulullah:

Najbolje su žene od stanovnika Dženneta četiri: Hadidža kći Huvejlidova, Fatima, kći Muhammedova, Merjem kći Imranova i Asija kći Mezahimova, Žena Faraonova.

Benu Hašim i Benu Abdul Mutlib, Poslanikov rod, stadoše u njegovu zaštitu od progona Kurejšija, zbog čega ovi proglasiše prekid svakih odnosa sa njima, trgovačkih ili ženidbenih i zabraniše im kretanje, sve dok im ne izruče Muhammeda da ga ubiju. Ovo je potrajalo pune tri godine u kojima je rod Muhammedov bio primoran hraniti se insektima i lišćem i vezivati kamenje za stomak od žestine gladi.

Potom umrije Poslanikov amidža Ebu Talib a nakon tri dana i Hadidža, desetog ramazana desete godine po Objavi, u šesdeset petoj godini života, a Poslanik je sobom spusti u kabur. Ukopana je u mezarju Hudžun u Mekki.

Ovo je bio težak udarac za Allahovog Poslanika, jer izgubi utješitelja i ohrabritelja i vjernog druga.

Priča majka vjernika Aiša:

Ne bi znao Resulullah, sallAllahu alejhi ve sellem, izići iz kuće a da ne spomene Hadidžu, pa me jednom spopade ljubomora i nazvah je staricom, ali se Poslanik naljuti i reče: “Povjerovala je u me kad me porekoše ljudi i pomogla me imetkom kad me ljudi spriječiše od njeg i djecu mi izrodi…”, pa rekoh u sebi, nikad je više neću lošim spomenuti.

Iz knjige: Ashabijke i tabi’inke

Priprema: Stazom islama