Hakim ibn Hazam – jedini čovjek koji je rođen u unutrašnjosti Ka’be

448

Jeste li već čuli za ovog ashaba? Historija je zabilježila da je on jedino dijete koje je rođeno u unutrašnjosti časne Ka’be. Priča o njegovome rođenju bi ukratko glasila ovako:

Njegova majka je jedanput sa svoj im drugaricama ušla u Ka’bu kako bi je razgledale. Inače taj dan Ka’ba bijaše otvorena povodom neke svečanosti. Njegova majka je bila tada noseća, pa je iznenada osjetila porođajne bolove tako da nije imala vremena da napusti Ka’bu. Tu joj donesoše kožu na koju staviše novorođenče. Taj dječačić bijaše Hakim ibn Hazam ibn Huwejlid. On je bratić majke pravovjernih Hatidže bint Huwejlid, radijallahu ‘anha.

Hakim ibn Hazam je rastao u plemenitoj porodici velikog ugleda i bogatstva. Osim toga on bijaše razuman i bistar, poštovan tako da ga je njegov narod izabrao za jednog od svoj ih uglednika i povjerio .mu jednu od časnih zadaća, brigu oko potreba hodočasnika. On bi iz svoga vlastitoga imetka izdvajao sredstva za brigu putnika ili hodočasnika Bejtullaha u periodu džahilijjeta.

Hakim ibn Hazam bijaše i prisni prijatelj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije nego je on odabran za Allahova Poslanika. I pored toga što je bio pet godina stariji od Vjerovjesnika, on se s njim veoma rado družio i pazio. Uživao bi u sijelu ili razgovoru s njim. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je na ljubav uzvraćao ljubavlju, a na prijateljstvo prijateljstvom sa svoje strane. Iza toga dođe i rodbinska veza koja još više učvrsti odnose između njih dvojice. To se desilo onda kada je Vjerovjesnik :i oženio njegovu tetku Hatidžu, kćerku Huwejlidovu, radijallahu ‘ anha.

Sigurno ćete se začuditi nakon ovog pojašnjenja o dobrim odnosima između Hakima i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada saznate da Hakim nije prešao na Islam sve do osvojenja Mekke kada je od početka poslanstva Poslanikovog prošlo više od dvadeset godina. Bilo je za očekivati da čovjek poput Hakima ibn Hazama, kojem je Allah dao zdrav razum i učinio ga bliskim rođakom Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, da takav čovjek postane pravi vjernik, onaj koji ga priznaje i slijedi njegovo poslanstvo i uputu. Ali, Allahova volja je bila drugačija, a ono što Allah hoće, tako i biva.

I kako god se mi čudili Hakimovom kasnom prelasku na Islam, isto tako se i on lično čudio tome. Samo što je stupio u Islam i osjetio slast pravog imana, on poče da se žestoko kaje zbog svakog časa svoga života kojeg je proveo kao mušrik (onaj koji obožava nekog drugog mimo Allaha), te onaj koji nije htio priznati istinitost Vjerovjesnika.

Njegov sin ga, nakon što je primio Islam, vidje kako plače, pa ga upita: „Zašto plačeš oče?“

– On odgovori: „Plačem iz više razloga, sine; prvo, moj kasni prelazak na Islam je učinio da me drugi prestignu u mnogim značajnijim situacijama. Pa sada, kada bih podijelio koliko čitav dunjaluk zlata, ne bih dostigao te nagrade i fadilete (kao da sam lično učestvovao u tim akcijama).

Osim toga, Allah me spasio na dan Bedra i Uhuda, pa sam tada sam sebi rekao: ‘Od sada više nikada neću pomagati Kurejšijama protiv Poslanika i, niti ću izlaziti iz Mekke.’

Međutim, malo iza toga ponovo sam, i još kako, bio na strani Kurejšija. Zatim sam, kad god bih pomislio da pređem na Islam, uvijek gledao na preostale ljude u plemenu Kurejš, koji su bili iskusni i čvrsto vezani za džahilijjetska vjerovanja, te bih se ponovo s njima družio. I kamo sreće da to nisam učinio. Ništa nas drugo nije upropastilo osim povođenje za našim očevima i precima. Pa kako da ne plačem sine!?“

I kako god se mi čudimo kasnom prelasku Hakima ibn Hazama na Islam, i kako se on sam tome čudio, i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, se čudio da čovjek pametan i razuman poput Hakima nikako ne shvati vrijednost Islama. Želio je Vjerovjesnik da i on i ostali poput njega požure i što prije prihvate Islam, vjeru Allahovu.

U noći koja je prethodila osvojenju Mekke rekao je Alejhisselam svojim ashabima: „U Mekki imaju četvorica ljudi koji ne bi trebali ostati mušrici, i ja želim da uđu u Islam.“

– Neko upita: „Ko su oni, o Allahov Poslaniče?“

– On odgovori: „To su: Attab ibn Usejd, Džubejr ibn Mut’ im, Hakim ibn Hazam i Suhejl ibn Amr.“

Allahova blagodat bijaše da s u oni sva četvorica stvarno postali muslimani.

A kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobjedonosno ušao u Mekku, ipak je počastio Hakima ibn Hazama time što je svom glasniku naredio da poziva Mekkelije na ovaj način:

„Ko svjedoči da je samo Allah Bog, Jedan Jedini i da nema nikakvog sudruga, te da je Muhammed Njegov rob i poslanik, taj je siguran i nema šta da se plaši. Ko sjedne pored Ka’be i preda svoje oružje taj je siguran. Ko se zatvori u svoju kuću taj je siguran.“

Kuća Hakima ibn Hazama je, inače, bila u dnu Mekke, a kuća Ebu Sufjana u gornjem dijelu Mekke. Hakim ibn Hazam prihvati Islam tako da mu obuze sav njegov um, i uzvjerova imanom koji doprije u dubinu njegova srca i najsitniji dio krvotoka. Zareče se da će se otkupiti za svaki čin koji je uradio u džahilijjetu, i za svaki dobrovoljni prilog koji je udijelio na putu neprijateljstva prema Islamu, onolikom vrijednošću koliko je to tada vrijedilo.

I ispunio je on svoju zakletvu. Primjer za to je da mu je pripala čuvena, u historiji poznata, kuća „Daru-n-nedweh“. U njoj su Kurejšije vršile sve sastanke i dogovore u predislamskom periodu. U njoj su kurejšijski uglednici i velikaši vijećali kako da ubiju Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Hakim ibn Hazam je zaželio da se riješi te kuće, kao da je time htio da spusti zastor i zaboravi onu ružnu prošlost, te je proda za sto hiljada dirhema. Jedan od kurejšijskih mladića mu tada reče: „Prodao si značajnu starinu (baštinu) Kurejšija, o amidža.“

Hakim mu na to odgovori: „Nije to tako sine! Sve uspomene i časti su prošle osim bogobojaznosti. Ovu kuću sam prodao samo zato da bih za njenu cijenu kupio kuću u Džennetu. I vas, prisutne, uzimam za svjedoke da cijeli ovaj iznos dajem za potrebe na Allahovom putu!“

Nakon prelaska na Islam, Hakim ibn Hazam obavi hadždž kao musliman. Pred sobom je dotjerao stotinu deva ogrnutih skupocjenim pokrivačima i sve ih je zaklao u ime Allaha.

Na drugom hadždžu, dok je stajao na Arefatu, pred njim stajaše sto njegovih robova, a na vratu svakog od njih bijaše srebrna ogrlica na kojoj je bilo uklesano „U ime Allaha oslobođeni robovi od Hakima ibn Hazama.“ Onda ih je svih stotinu pustio na slobodu.

Kada je treći put obavljao hadždž, dotjerao je pred sobom hiljadu ovaca, da, hiljadu ovaca koje je poklao na Mini i s njihovim mesom nahranio siromašne muslimane, tražeći u tome nagradu kod Uzvišenog Allaha.

Nakon Bitke na Hunejnu, Hakim ibn Hazam zatraži od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svoj dio plijena, te mu on dade. On opet zaiska, a Vjerovjesnik mu dade ponovo. Tako dobi stotinu deva, a tada još bijaše skorašnji musliman, pa mu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče:

„O Hakimu, ovaj imetak je sladak ali prolazan, pa ko ga uzme sa zadovoljstvom u duši biće mu blagoslovljen. Ko ga, pak, uzme sa pohlepom, neće mu biti berićetan, i taj će biti kao onaj što stalno jede, a nikad da se zasiti . Gornja ruka je uvijek bolja od donje ruke!“

Kada Hakim ču od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te riječi, reče mu:

„O Allahov Poslaniče ! Tako mi Onoga koji te je poslao sa istinom, nakon tebe više nikad ništa ni od koga neću zatražiti. I ni od koga više ništa neću uzeti sve dok ne napustim ovaj dunjaluk.“

I ovo obećanje i zakletvu Hakim je doslovno i vjerno ispunio.

U vrijeme Ebu Bekra pozva ga halifa es-Siddik da mu da njegov dio iz Bejtu-l-mala (državne blagajne), što Hakim odbi i pored toga što je pozvan više puta.

Kada je hilafet prešao na Omera el-Faruka i on ga pozva da mu da njegovo pravo, ali on opet odbi da uzme išta. Onda Omer ustade i reče prisutnim ljudima: „Uzimam vas za svjedoke, o skupino muslimana, da sam ja zvao Hakima da uzme svoje primanje, ali je on to odbio!“

I ostao je Hakim pri svome obećanju. Ni od koga ništa nije uzeo sve dok nije napustio dunjaluk!

 

(Abdurrahman Ra’fat el-Baša – Iz života ashaba)