Haridžije, murdžije i dawa tewhida

383

Povorci ovih ljudi (branitelja tirana) se priključila druga skupina čiji je cilj dodvoravanje vlastima i ulagivanje njima ne bi li stekli njihovo zadovoljstvo i na taj način dobili koju mrvicu i dar. Počeli su upozoravati na opasnost ove dave, predlažući sistemu način na koji će riješiti taj problem i suprostaviti se davi.

Znaj dobro da će se oni koji budu vidjeli ovu knjigu od taguta i njihovih repova i murdžija i njihovih sljedbenika, obradovati na prvi pogled, misleći da je od njihove bezvrijedne “robe”.

Međutim, to me ni malo ne zabrinjava jer će svako ko pročita par stranica ove knjige uvidjeti da je nisam napisao da bi njih obradovao.

Ja ih nisam obradovao nijednim svojim djelom kojeg sam napisao. Knjigu sam napisao kao nasihat svojoj voljenoj braći, i iz sažaljenja prema drugima… Napisao sam je težeći da sačuvam ovu dragocjenu davu, (davu tevhida), i odbranim ovu uzvišenu vjeru.

Stoga, oni koji je čitaju od ovih, (muvehhida), knjiga je hurma prijatelja, a oni koji je budu listali od prvih, (taguta i murdžija), ona je hanzala, (gorka tikvica), neprijatelja.

A Allaha molim da ukabuli.

U ime Allaha, Milostivog Samilosnog

A Allah mi je dovoljan i divan li je On zaštitnik!

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Završetak pripada bogobojaznim, a neprijateljstvo i mržnja onima koji su nasilnici. Svjedočim da nema drugog boga sem Allaha Koji nema druga, šehadetom radi kojeg su stvorena nebesa i Zemlja. Šehadetom kojeg je Allah učinio najčvršćom sponom, bez koje nema spasa. U okviru ovih riječi je Allahovo pravo nad robovima, radi nje su isukane sablje na Allahovom putu i propisana je borba i istišhad (pogibija na Allahovom putu). Ona (riječ šehadeta) je fitra u kojoj je Allah stvorio Svoje robove i ključ spasa kojem su vjerovjesnici pozivali svoje narode. Ona je osnova islama i ključ daruselama (kuće mira – Dženneta).

Svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik, kojeg je Uzvišeni poslao kao milost svjetovima i uzor trudbenicima. On je jasna staza robovima i dokaz protiv inadžija. Neka je na njega, njegovu porodicu i ashabe, Allahov salavat, selam i blagoslov.

A potom …

Znaj, Allah sačuvao nas i tebe, da je od propasti ifrat (pretjerivanje) i tefrit (popuštanje). Neka cijenjena braća su me posjetila u zatvoru Džifr,1 koji se nalazi u pustinji, i spomenula optužbu kojom nas tagutski sistem optužuje, da mi ljude tekfirimo u cjelini. Sebebom te optužbe obmanulo se puno onih koji njih slušaju, a koji nisu u stanju razdvojiti istinu od neistine i dobro od zla.

Tada sam, kroz žicu u mjestu posjete, podignuvši svoj glas želeći da me čuje vojska zatvora i oficiri, rekao toj braći: “Ova laž, koju ovi šire, nije ništa drugo do znak bankrota i poraza ovog sistema spram ove mubarek dave. Jer, protivnik ne pribjegava laži i potvorama osim kada izgubi sve adute i argumente. Mi tekfirimo samo onoga koga je protekfirio Allah i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem. Mi u svojim knjigama, hutbama i dersovima ne govorimo osim o kufru obožavalaca laičkih zakona i njihovih štićenika i pomagača – koji propisuju laičke zakone, štite ih i potpomažu. Upozoravamo na njih i pozivamo ljude da se odreknu taguta, da se klone njegova obožavanja i potpomaganja. To smo pojasnili u svojim knjigama, koje dajemo svakom. Dostavili smo ih i ovom sistemu, sudnicama, vojsci i ostalima.

Razotkrili smo laž i krivitvorenost njihovih zakona i jasan kufr i širk kojeg sadrže. O tome  smo govorili u našoj knjizi “Kešfu en nikab an šeriati el-gab” (Skidanje zastora sa zakona džungle). Zatim u knjizi “Muhakemetu mahkemeti emni ed-devle ve kudatiha ila šer'illah” (Suđenje sudnici državne bezbjednosti i njenim sudijama pred Allahovim Šerijatom), i ostalim knjigama koje sam napisao u zatvoru i van zatvora. Razotkrili smo njihove zakonike i skinuli zastor sa njihova ružna lica. Pojasnili smo ružnoću i smrad njihovih zakona i njihovu oprečnost čistom Allahovom Šerijatu.  Suprostavili smo im se uz Allahovu pomoć i uspjeh na svakom mjestu i u svakoj prilici.

Jasno smo ispoljili i oglasili se pred njima i u njihovim zatvorima, uzdrmavši stubove njihovih sudnica. Pa kada su se sučelili sa jačinom naših dokaza i uvidjeli napredovanje ove dave i okupljanje omladine u njenom okrilju, i vidjeli da nisu u stanju da je suzbiju i ugase njeno svjetlo, jer je ona (dava) rabbanijje koja se koncentriše na svjetlo objave (vahja) i sunneta Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa kada nisu bili u stanju da joj se suprostave, pribjegli su lažima i potvorama, nastojeći da je prikažu ružnom u očima ljudi, ne bi li na taj način postigli ono što nisu bili u stanju ostvariti dokazima i argumentima… “

Kada nisu bili u stanju da prikrpe svoj kufr, a koji se dosta proširio,  i kada nisu bili u stanju potvrditi svoj islam na koji su se pozivali, osim putem lažnih dokumenata i uljepšanih imena, tada su nas optužili da ljude tekfirimo generalno. A svako, bližnji i daljnji, zna da smo od toga čisti. Potvorili su nas i nazvali imenima koje muslimani preziru, poput: haridžija, tekfirdžija, terorista, fundamentalista i njima sličnim. Sve to da bi ljude odvratili od naše dave (poziva), da bi ih uplašili i na taj način odvratili od toga da ih ljudi smatraju nevjernicima i odreknu se od njih, njihovih nevjerničkih zakona i mušričkih programa.

U tome su ih svesrdno pomogli ljudi čija su se srca zgrčila od ove mubarek dave. Prsa su im postala tijesna kada su uvidjeli njen napredak, plodove i okupljanje omladine u njenom okrilju za vrlo kratko vrijeme. Kako i ne bi kad je ona rabbanijje (božanska), mubareke (blagaslovljena), u okrilju nje se smiruju srca i njoj se predaje ispravna fitra.

U tome im još pomaže potvora ‘šejhova zablude’ i ‘neukih pisaca’, od kojih se neki lažno pripisuju pravcu selefa. Ispunili su svoje novine i listove upozorenjem na tekfir – tek tako u cjelini, bez podrobnijeg pojašnjenja – iako postoji tekfir koji je šerijatski propis i koji ima šerijatske sebebe (razloge) i posljedice koje iz njega proističu. Napali su daije tevhida lažima, potvorama  i izmišljotinama, usmjerivši svoja pera na njih. Iz mržnje i zavisti usmjerili su na čast tih daija svoju mržnju i otrove svojih  jezika. S druge strane,  svoje knjige su potčinili u odbrani  kafira i taguta. Time su postali preči svojstvu haridžija, koji su napadali pripadnike islama a ostavljali obožavaoce kipova.

Povorci ovih ljudi se priključila druga skupina čiji je cilj dodvoravanje vlastima i ulagivanje njima ne bi li stekli njihovo zadovoljstvo i na taj način dobili koju mrvicu i dar. Počeli su upozoravati na opasnost ove dave, predlažući sistemu način na koji će riješiti taj problem i suprostaviti se davi.2,3

Iz svog ogromnog neznanja misle da su u stanju ugasiti njeno svjetlo. Ne znaju da su obmanuti, jer, njihov cilj je neostvarljiv. O tome nas obavještava Uzvišeni kada kaže:

يُرِيدُونَ أَن يُطْفِؤُواْ نُورَ اللّهِ بِأَفْوَاهِهِمْ وَيَأْبَى اللّهُ إِلاَّ أَن يُتِمَّ نُورَهُ وَلَوْ كَرِهَ الْكَافِرُونَ

“Oni žele ustima svojim utrnuti Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.” (Et-Tevba, 32).

Naprotiv, oni samo srljaju u propast, kao što kaže Uzvišeni:

وَهُمْ يَنْهَوْنَ عَنْهُ وَيَنْأَوْنَ عَنْهُ وَإِن يُهْلِكُونَ إِلاَّ أَنفُسَهُمْ وَمَا يَشْعُرُونَ

”Oni zabranjuju da se u Kur'an vjeruje, i sami se od njega udaljavaju, i sami sebe upropaštavaju, a da i ne primjećuju.” (El-En'am, 26).

I jedni i drugi koriste posrtaje neke omladine, ili neke riječi početnika i entuzijazista od njih – iako  nema skupine niti dave koja u svom okrilju ne obuhvata takve ljude – međutim, te greške uglavnom nestaju traženjem znanja, čitanjem govora učenjaka, preciziranjem  osnova i pravila, uslova i prepreka. I pored toga, nisam nijednog dana – a to zna neprijatelj prije prijatelja – laskao u bilo čemu od tih grešaka, niti sam odobravao išta od toga. Ni ja, niti bilo ko drugi od braće u tevhidu koji su ljubomorni na ovu davu.

Takvim greškama sam se odupro u zatvoru i van zatvora, u puno gradova i različitih mjesta, tako da sam stekao praksu čiji sam sažetak protkao kroz ove redove. Pri tom sam koristio različite metode, shodno situaciji. Nekada sam to činio savjetom, nekada vazom i opomenom, nekada raspravom, a nekada pisanjem i govorom.

Pri tom sam, shodno svojoj mogućnosti, pojašnjavao dokaze Šerijata i govor ehli-sunneta vel džema'ta i oprečnost grešaka te omladine njima. Činio sam to savjetujući sve muslimane općenito, težeći da ova dava ostane neuprljana. Stoga, u ime Allaha sam na putu toga podnio ono na što sam nailazio od napada neznalica, vlasnika šupljeg entuzijazma, zato što ih nisam slijedio i podržao u onome što su im njihovi mozgovi prikazali lijepim, ili zbog toga što sam se suprotstavljao tim greškama i posrtajima. Ali, to mi je draže nego li podržavanje tih grešaka – pretjerivanja s jedne i popuštanja s druge strane – koji mogu biti sebeb da se ova  mubarek dava okalja ili da to bude razlog neprijateljima ove dave, koji ne razlikuju između početnika i učitelja, između onih koji nose ovu davu i podnose njene poteškoće i onih koji se njoj pripisuju, da ovu davu napadnu pretjerivanjem i tekfirom. Ili pak da je ona (dava), kako oni tvrde, rezultat torture, siromaštva i ćelijskih mišljenja, i ostalih besmislenih praznih tvrdnji koje navode a kojima nastoje okaljati ovu davu i rastjerati ljude od nje.

Ovim nemam namjeru braniti sebe, jer dovoljne su mi riječi Uzvišenog:

إِنَّ اللَّهَ يُدَافِعُ عَنِ الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ خَوَّانٍ كَفُورٍ

Allah doista štiti vjernike. Allah, zaista, ne voli nijednog izdajnika nezahvalnika.” (El-Hadždž, 38).

To je dio poteškoća ovoga puta na koje smo navikli svoje duše, tješivši ih onima koji su bili bolji od nas. Jer, nema ni jednog vjerovjesnika a da nije bio napadan – on i njegova čast. Stoga, nasljednike vjerovjesnika, ukoliko su iskreni, mora zadesiti dio tog nasljedstva (miraza).

Zato, ja širokih grudi prihvatam one koji se sa mnom ne slažu ili pak nasrnu na mene, muteevvilin (tj. koristeći te'vil). Dok god su nosioci ove dave, ja ih neću koriti, da Allah oprosti meni i njima, a On je Najmilostiviji. Ovdje to jasno ispoljavam da bi još više rasrdio Allahove neprijatelje i protivnike ove dave, koji uvijek nastoje da iskoriste nešto od spomenutog i time unesu nered u safovima.4

A što se tiče neprijatelja ove dave, ja im to ne halalim, Allah će ih za to obračunati. Ja se jedino Njemu i žalim.

U svakom slučaju, nisam napisao knjigu da bi odbranio sebe već da bi odbranio ovu dragocjenu davu, i molim Allaha da preostali dio života  posvetim tome i da mi ukabuli moje djelo. Molim ga da potčini mene i moje potomstvo na radu za ovu davu, i da nas sačuva od toga da branimo sebe ili da se bavimo nečim drugim od bezvrijednih stvari.

Ono na što se trebaju upozoriti oni  koji se pripisuju davi tevhida, a koji se svađaju sa svojom braćom – zbog stvari koje se ne poklapaju sa njihovom tvrdoglavošću ili zbog toga što ih njihovi mozgovi ne mogu pojmiti, jeste da su Allahovi neprijatelji i neprijatelji ove dave, iz svog velikog džehla (neznanja), davu povezali sa ličnostima, misleći da će dave nestati ako nas zatvore ili ako nas nestane. Jer, čuli smo ih, a čuli su i drugi, kako tvrde da smo mi prvi koji smo došli sa ovom davom ili fikrom (ideja, misao) tekfira – kako je nazivaju. Tako tvrde, a nije istina, jer ova dava ima svoje ensarije (pomagače), od onih koji su nas pretekli u imanu i potpomaganju vjere, a koji su mnogo bolji od nas.

وَالَّذِينَ جَاؤُوا مِن بَعْدِهِمْ يَقُولُونَ رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا وَلِإِخْوَانِنَا الَّذِينَ سَبَقُونَا بِالْإِيمَانِ وَلَا تَجْعَلْ فِي قُلُوبِنَا غِلًّا لِّلَّذِينَ آمَنُوا رَبَّنَا إِنَّكَ رَؤُوفٌ رَّحِيمٌ

Oni koji poslije njih dolaze – govore: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u imanu pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš Ti si zaista blag i milostiv. (El-Hašr,10).

Stoga, to je samo tvrdnja Allahovih neprijatelja i protivnika ove dave.

Međutim, ono što želim reći omladini – a što sam često govorio nekima od njih – jeste, da ukoliko njihov napad bude ograničen isključivo na našu ličnost, a ne na naš poziv u tevhid i odricanje od širka – onda neka napadaju do mile volje. Allah nam je dovoljan i divan je On zaštitnik. A ako će pak taj napad, u očima onih koji ne znaju napraviti razliku između dave i njenih nosilaca, biti napad na ovu mubarek davu i odricanje od nje – tada oprez i samo oprez…

Uz sve to neprijateljstvo koje se danas prema nama ispoljava, kako je svima poznato, pribavlja ljubav Allahovih neprijatelja i približava njima. Stoga, pazi se da se “papiri” ne pobrkaju. Koliko sam samo vidio ljudi slabog imana, koji se žele sačuvati njihove srdžbe i steći njihovo zadovoljstvo odricanjem od nas. Traženje zadovoljstva Allahovih neprijatelja i približavanje njima izražavanjem neprijateljstva prema muvehhidima je stvar koja se mora izbjegavati, a Allah zna izdajničke oči i ono što prsa kriju. A onaj ko nema jaku ambiciju da se priključi ovoj skupini u potpomaganju ove vjere ili se plaši da se njoj priključi i potpomogne im, makar dovom, neka ih bar ne ostavlja na cjedilu i neka im ne ispoljava neprijateljstvo. Pusti karavanu neka ide…

Svjestan sam da ponekad oduljim i budem žestok i grub kada negiram pojedine greške, ali to je zbog opasnosti tih grešaka i njihovih loših posljedica, stoga situacija ponekad zahtjeva žestinu i odlučnost prilikom njihova negiranja. Međutim, ta žestina nas ni u kom slučaju ne navodi da prelazimo Allahove granice i odreknemo se počinioca tih grešaka, iako takvima ne laskamo i odričemo se od njihovih grešaka. Od toga se apsolutno ne ustručavamo, pa makar nam to drugi negirali. Kako da se ustručavamo kad Uzvišeni naređuje našem uzoru i primjeru Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, pa kaže:

وَاخْفِضْ جَنَاحَكَ لِمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ * فَإِنْ عَصَوْكَ فَقُلْ إِنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تَعْمَلُونَ

I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu poslušali, ti reci: Ja se odričem od onoga što vi radite.'” (Eš-Šu'ara’, 215-216).

U ovoj božanskoj naredbi Uzvišeni je spojio između milosti prema muslimanima, a od nje je i vođenje računa o njihovim pravima i sustezanje od činjenja zuluma njima, s jedne, i odlučnosti i odricanja od njihovih grešaka koje mogu biti na račun vjere ili se njoj pripisati, s druge strane. Zato ostaje istina i briga o blistavom licu ove dave. A očuvanje ovog uzvišenog tevhida je najvažnija stvar kada dođe do oprečnosti koristi (el-mesalih). On (tevhid ) nam je draži od svih stvorenja. Koliko puta je pridržavanje ovog mog pravila naljutilo braću blisku meni, pa sam rekao:

Ako Milostivi nije srdit

Onda se na srdžbu stvorenja ne obazirem

 

U svakom slučaju, ako se žestinom želi spriječiti onaj koji griješi i skreće s Pravog puta i uputa takvog ka istini, onda je žestina u takvoj situaciji poželjna. Tada je žestina, kao što kaže šejhul-islam: “Od koristi (el-mesalih) mu'mina, kojom Allah popravlja jedne drugima. Vjernik vjerniku je poput ruku, pere jedna drugu. Ponekad se prljavština ne može odstraniti osim uz dozu grubosti, ali ona prouzrokuje čistoću i nježnost radi kojih minula grubost nakon toga biva pohvalna.”5 Žestina je tada poput gorka lijeka čiju gorčinu bolesnik trpi i podnosi nadajući se ozdravljenju. A davno je rečeno: “Ko te upućuje (na grešku) taj ti pomaže, ko te savjetuje taj te budi (iz gafleta), ko ti pojasni – pa makar i u žestini – taj te savjetuje i lijepo postupa, a ko te upozorava i upućuje taj te savjetuje i ne uskraćuje.” A običan svijet kod nas kaže: “Ko te rasplače i nad tobom plače bolji ti je od onoga koji te zasmijava i sa tobom ismijava.” Stoga, takva žestina i grubost je poželjna, jer je njen cilj popravka stanja muslimana, pojašnjavanje istine i upozoravanje na greške. Sve to uz vođenje računa da se ne oskrnavi njihovo pravo u islamu i da im se ne nanosi nasilje i zulum, niti se smije prigovarati zbog sumnje i potvarati ih za ono što nisu rekli, kao što to neki čine pod isprikom grubog postupka prema griješnicima ili njihova sprječavanja od loših djela, i ostale isprike koje spominju ne zadržavajući se kod Allahovih granica. Pored toga, mi nismo – kada smo govorili o greškama u tekfiru, gdje smo bili žestoki – spominjali imena niti smo spominjali pojednice i skupine. Ovi listovi nisu upućeni određenim pojedincima već je njihov cilj opća korist i savjet.

U ovim listovima sam, također, pojasnio da omladina koja se poziva na davu tevhida – pored posrtaja i grešaka određenih pojedinaca od njih – u njima zasigurno ima hajra, zbog tevhida kojeg nose i javnog odricanja od širka i neprijatelja ove dave, koji se ne stide javnog odricanja dave tevhida i njenih pripadnika a u isto vrijeme svoj život su potrošili pišući u odbrani taguta i sprječavanju tekfiranja istih. To je opće poznata stvar kojoj ne može prigovoriti osim inadžija. A najbolji dokaz tome su njihove štampane knjige, koje se uglavnom dijele besplatno.

Stoga, zaista je zulum i nepravda izjednačiti nedjela takvih ljudi čiji je sebeb uglavnom strast, dunjaluk i dodvoravanje vladarima da bi sebi obezbijedili bezbijednost i spas, sa posrtajima omladine čiji je sebeb uglavnom ljubomora na Allahovu vjeru, želja da se pomogne Allahova vjera i srdžba kada se krše njene granice. Posrtaji omladine koja se poziva na tevhid, ako ih i bude, pa ih  žestoko osporimo, da bi time sačuvali ovu mubarek davu i njene sljedbenike, se ne mogu porediti sa devijacijama gore spomenutih…6

Zatim, ti posrtaji omladine se tope u moru tevhida kojeg nose i radi kojeg troše svoje živote, pozivajući njemu i trpeći raznorazne neprijatnosti na putu njegova uzdizanja i pobjede. Jer, tevhid je najčvršća spona kojom Allah razdvaja dobro od lošeg i svoje prijatelje (evlija’) od prijatelja taguta. Tevhid je osnova vjere bez koje nema spasa. On je Allahovo pravo kod ljudi, a tas u kojem se on nađe preovladava nad tasom desetina spiskova ispunjenim greškama i lošim djelima…

Ovom knjigom želim pojasniti onome koji pita, a i drugima, moje odricanje i odricanje moje braće muvehhida, pomagača ove dave u svakom mjestu, od optužbe pretjerivanja u tekfiru.

Koristim priliku da upozorim omladinu kojom vlada entuzijazam (hamas) a koji su početnici na ovom putu, one čije se znanje nije učvstilo, koji još uvjek nemaju pregleda u davi i precizirane mesele i pravila. To činim kao savjet Allahovoj vjeri i svim muslimanima općenito, predstavljajući ovu cijenjenu davu u njenom pravom, blistavom, mubarek licu. Allaha molim da mi ukabuli i da knjigu učini od koristi muslimanima.

Iz knjige “Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru”, autora šejha Ebu Muhammeda Asima el-Makdisija

Kompletna knjiga u pdf formatu je dostupna ovdje

 


1. Zatvor Džifr je zatvor u pustinji, spada u najstarije jordanske zatvore. Osnovan je u vrijeme Britanaca, 1372 h.g. (1952.g). Nalazi se 300 kilometara južno od Ammana. Najbliži jordanski grad ovom zatvoru je Mean (60 km). U njega smo bili prebačeni krajem 1419 h.g.  Pojačali su pritisak i procedure nakon sto su uvidjeli jačanje dave iza zatvorskih rešetaka.

2. Jedan od njih je i jedan džahil, zatvorenik kojeg su vlasti svrstale u islamiste iako nije imao nikakvu pozadinu u islamskom radu i davi. Uložio je trud i napor savjetujući vlast i ukazivajući na najbolje metode na osnovu kojih će se suprostaviti ovoj davi. To je bilo dok smo bili u zatvoru Belka’. Zatim se dodatno ponadao te oglasio na stranicama novina kako se odriče nas i naše akide, misleći da ga vlasti neće prebaciti u zatvor Džifr, a tako su mislili još neki koji su napadali našu davu. Misle da će im odricanje od nas i naše dave koristiti kod vlasti. Tvrdili su da je proizvoljno prebacivanje (u zatvor Džifr) samo odgojna kazna tekfirdžijama. Međutim, njihovo mišljenje se izjalovilo pa su i njih prebacili, a njihovo ulizivanje im nije bilo od nikakve koristi.

3. Slično se dešava i na našim prostorima. Pojedini „islamski intelektualci“ u svojim novinama su više puta napadali ovu davu, te na TV emisijama upozoravali na nju i njene predvodnike i sljedbenike (što je na jedan način dalo legitimiteta hapšenjima u Gornjoj Maoči), ne bi li se tako dodvorili vlastima. Međutim, i pored toga, njihovo glasilo je od strane nekih struktura bh. vlasti označeno kao glasilo „koje je u mogućoj sprezi sa teroristima i terorističkim organizacijama na teritoriji BiH”. Tako se njihov cilj u mnogome izjalovio, a bolje im je bilo da nisu vrijeđali muslimane, op. PV.

4. Dešavalo se često meni, a i drugima, da nam vlasti prenose nasrtaje neke naše braće na nas, misleći da će nas time prevariti ili da će to biti sebeb našeg odricanja i napada na tu braću. Međutim, mi smo Allahovom dobrotom uzvraćali hvaleći tu braću. To ih je još više srdilo.

5. “Medžmu'atul fetava”, izdavačka kuća Ibn-Hazm 28/34

6. Stoga, možda ponekad poimenično spomenemo imena nekih od njih, posebno ako se radi o kolovođama zablude. A one koji se pripisuju ovoj davi, nećemo spominjati po imenima, kako smo već spomenuli.

 

SHARE