Hilafet i halifa – šartovi hilafeta, biranje i imenovanje halife, ciljevi hilafeta

1922
Zastave šehadeta

Sva hvala i zahvla pripada Allahu, Gospodaru koji hilafet uspostavlja i halife postavlja, i neka je salavat i selam na našeg Poslanika Muhammeda i imama svih mudžahida, i na njegovu porodicu, i sve ashabe koji su najljepši primjer za hilafet i halife, a zatim:Doista, kako bi musliman bio ispravan i imao čist menhedž i akidu od svih primjesa zabluda i novotarija, mora uzimati dokaze za svoju vjeru odakle su ih ashabi uzimali, i mora razumijevati iste (dokaze) kako su ih i ashabi razumijevali, jer su oni jedina skupina koja je bila i preselila kao ispravna, i jedina skupina s kojom je Allah zadovoljan, i koja će sigurno ući u Džennet Allahovim rahmetom.

Prema tome, mi svu vjeru uzimamo od ashaba, i shvatamo je kako su je i oni shvatili, pa isto tako kada je u pitanju hilafet i halifa.

Svima je dobro poznata važnost ove teme, posebno u ovom našem vremenu, gdje se muslimani razilaze, raspravljaju, pa čak i ubijaju radi toga – molimo Allaha da ujedini muslimane i popravi njihovo stanje, i pripremi ih za uspostavljanje ispravnog hilafeta na temeljima sunneta.

Shodno ovakvom stanju muslimana, i shodno da se na našim prostorima vrlo malo govorilo, pojašnjavalo i učilo o ovoj temi, što je rezultiralo da o ovoj važnoj, preciznoj i opasnoj temi danas mnogi ljudi govore bez ikakvog znanja, ili uz par informacija, mi smo odlučili da progovorimo o ovoj temi i pojasnimo istu kroz dokaze iz Kur’ana i sunneta, i shvatanja ashaba i poznatih učenjaka ummeta, moleći Allaha za pomoć i uspijeh.

Našu temu smo podijelili na tri dijela. Prvi dio će govoriti o pojmu hilafeta i njegovim propisima. Drugi će govoriti o halifi i njegovim propisima i pravilima, dok će u trećem djelu biti govora o propisima prisege – bej’e – (البَيْعَةُ).

Svakako, pošto je ovo vrlo važna tema ili grana u islamu i islamskom pravu, učenjaci su detaljno govorili o ovoj temi, i pojasnili su svaki detalj koji se veže za nju, i kako bi se ova tema obradila potpuno, to zahtjeva puno vremena. Prema tome, mi ćemo u ovoj temi govoriti o najosnovnijim i najvažnijim propisima koji se vežu za nju (temu), tako da nećemo ulaziti u detalje, jer bi nam za to trebalo da napišemo čitav tom.

Molimo Allaha, da ovo djelo učini iskreno radi Njegovog Lica, i da se njime oproste naši grijesi, a povećaju dobra djela, i da bude od velike i obilne koristi svim muslimanima općenito, a mudžahidima posebno, a Allah daje uspijeh.

Prvi dio:

Pojam hilafeta i osnovni propisi

Vlast ili vođstvo u islamu se dijeli na sljedeće vrste:

Hilafet (الخِلافَةُ)

Jezička terminologija: Hilafet dolazi od arapske riječi halefe (خَلفَ) što znači: naslijediti, zastupati, doći nakon njega (…), i svako ko naslijedi ili zastupa neku drugu osobu naziva se halifom (naslijednikom, zastupnikom). I zbog toga, onaj ko dođe nakon Poslanika i naslijedi (tj. zamjeni) ga u sprovođenju islamskih propisa i rukovođenju muslimana u vjerskim i dunjalučkim pitanjima, zove se halifa, a ovaj položaj se naziva hilafet ili imamet (vođstvo).[1]

Šerijatska terminologija: Hilafet je uopćenito vođstvo i rukovođenje u svim vjerskim i životnim pitanjima, namjesto Poslanika alejhis-selam, a također, hilafet se isto naziva i veliki imamet (الإمَامَةُ الكُبْرَى). A imam Ibn Haldun, hilafet je definisao riječima: on (hilafet) je u stvarnosti naslijeđivanje Poslanika u očuvanju vjere i dunjaluka.[2]

Emirat (الإمَارَةُ)

Jezička terminologija: Emirat dolazi od arapske riječi emera (أمَرَ) što znači: narediti, vladati, rukovoditi, tj. kada postane njihov emir, vladar, predvodnik. Također, kada se koristi riječ vilajet cilja se na emirat, zbog njihove suštine i sličnog značenja.

Šerijatska terminologija: Uosnovi šerijatska terminologija emirata se ne razlikuje od jezičke terminologije.

Također, emirat se dijeli na dvije vrste:

1. Opći emirat ili vilajet (إمَارَةٌ أوْ ولايَةٌ عَامَّةٌ) , i ovim se cilja na hilafet i veliki (tj. opći) imamet.

2. I zaseban emirat ili vilajet (إمَارَةٌ أوْ ولايَةٌ خَاصَّةٌ) , i ovim se cilja na to kada halifa postavi svog emira da vlada određenom zemljom, provincijom itd, ili kada mu odredi neku državnu funkciju, kao na primjer: rukovođenje (emirat) vojskom, ili rukovođenje (emirat) bejtul-mala isl. I sve se ovo naziva zasebnim ili ograničenim emiratom.[3]

Sultanat (السٌّلْطَنةُ)

Sultanat je prevlast, moć, savladavanje, i vlast, a odatle dolazi i riječ sultan, i on je onaj ko posjeduje vilajet vlasti i moći u državi. Pa ako je njegov sultanat (vlast) ograničen samo na određenu i zasebnu zemlju (tj. provinciju, region itd), onda on nije halifa, niti se takvim može smatrati, dok, ako je njegov sultanat (vlast) općenit (tj. ako ima vlast i moć nad svim islamskim zemljama), onda je on halifa.[4]

Napomena: Izraz „sultanat“ nije postavljen od strane šerijata s kojim se cilja na islamski termin ili naziv, već je to izraz s kojim se cilja na njegovo jezičko značenje, jer ovaj izraz nikada nije upotrijebljen za određeni položaj, tek nakon što su na vlast došli stranci (nearapi) i oni su ti koji su uveli ovaj izraz i upotrebljavali ga. A u ovo možemo uvrstiti i naziv državadevla – (الدَّوْلةُ), jer i ovaj naziv također nije bio upotrijebljevan za vrijeme Poslanika, niti za vrijeme ashaba, već ono što je poznato da su Poslanik, ashabi, i muslimani nakon njih koristili nazive: hilafet ili emirat.

Propis imenovanja (postavljanja) halife

Imenovanje halife (imama) muslimana je obavezno, radi vladanja među njima po onome što je Allah objavio, i ispravnog vođenja i upravljanja islamskim ummetom, i sprovođenja šerijatskih kazni, i ispunjenja građanskih prava, i očuvanja integriteta islama, i naređivanja na dobro i odvraćanjaod zla, i pozivanja Allahovoj vjeri, i podučavanja vjerskim propisima, i otklanjanja štete koja donosi anarhiju.

Stoga, neminovno je da muslimani posjeduju halifu (imama), koji će izvršavati i čuvati vjerske obrede, i koji će pravedno vladati i suditi, i koji će od zalima uzimati (oteto) pravo i vraćati ga mazlumu. Rekao je Uzvišeni:

„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas! A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i drugi svijet! To je bolje i posljedice su ljepše“.

I rekao je:

„I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da ih Allah želi zbog nekih grijehova njihovih kazniti. A mnogi ljudi su, zaista, fasici“.

Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik alejhis-selam rekao: „Ko trgne svoju ruku iz pokornosti (tj. nepokoran je imamu), na Kijametskom danu srest će Allaha i neće imati dokaza. I ko preseli a pritom nije imao datu prisegu (imamu), preselio je džahilijetskom smrću“.[5]

Također, Poslanik je, za vrijeme svoga života, bio vođa i predvodnik svih muslimana, koji ih je vodio po Kur’anu i sunetu. Pa kada je preselio alejhis-selam, ashabi su izabrali Ebu Bekra radijellahu anhu za njihovog halifu (imama), zatim je Ebu Bekr prije svoje smrti, imenovao Omera za budućeg halifu muslimana. Nakon što je Omer bio ranjen, on je izabrao šestoricu ashaba koji će se dogovoriti i izabrati jednog od njih kao halifu nakon Omera. I taj odabrani halifa bio je Osman radijellahu anhu. Pa kada su haridžije ubile halifu Osmana, ashabi su nakon toga odabrali Aliju radijellahu anhu za muslimanskog halifu, i dali mu prisegu (bej’u).

I ovo ukazuje da je imenovanje halife muslimana obaveza koja se ne smije zanemariti, jer ulema spominje da kada je Poslanik preselio, ashabi su se pozabavili pitanjem imenovanja halife, tako da su na jedan trenutak zaboravili obavezu pripremanja Poslanikovog plemenitog tijela.[6]

Već je spomenuto da je imenovanje halife obaveza muslimana, no, ovom obavezom se cilja na fard kifaje, tj. ako ovu obavezu (fard) izvrše oni koji su doslijedni iste, onda obaveza spada sa ostatka ummeta. Dok, ako ovu obavezu niko ne izvrši, onda su griješne dvije vrste muslimana u ummetu:

  1. ehlul-halli vel-akdi (أهْلُ الحَلِّ وَ العَقْدِ), tj. vlasnici odabiranja, a njima se cilja na: velike učenjake, vođe, poglavare isl, i oni su griješni sve dok ne odaberu i imenuju halifu:
  2. i ehlul-imameti (أهْلُ الإمَامَةِ), tj. doslijednici hilafeta, a njima se cilja, na one od muslimana kod kojih se nađu uvjeti (šarti) halife, i oni su griješni sve dok neko od njih ne bude odabran i imenovan za halifu.[7]

Ko odabire i imenuje halifu?

Obaveza i pravo na imenovanje halife pripada isključivo jednoj grupi u umetu, i oni su ehlul-halli vel-akdi (vlasnici odabiranja). U ovu grupu spadaju slijedeće vrste ljudi: veliki i iskusni učenjaci, predvodnici, (vojsko)vođe, poglavari isl. i oni u ime islamskog umeta odabiru i imenuju halifu, kao što su isto tako muhadžiri i ensarije odabrali i imenovali četvoricu pravednih halifa.

Rekli smo, da je propis hilafeta fard kifaje, i da se traži od dvije vrste ljudi da izvrše ovu obavezu, a to su ehlul-halli vel-akdi i oni koji posjeduju uslove za halifu sve dok neko od njih ne bude imenovan za halifu. Prema tome, koga ehlul-halli vel-akdi odaberu i imenjuju za halifu, na njemu je da se pokori tome i da prihvati taj emanet, osim u slučaju da postoje više osoba koje posjeduju uslove za halifu, onda odabrani ne mora prihvatiti ovaj položaj, tj. može odbiti da bude halifa. A u slučaju, da u ummetu nema osim jedne osobe koja kod sebe ima uslove za halifu, onda joj je obavezno da traži i zahtjeva ovaj položaj, makar mu – isprva – to niko nije ni ponudio, pod uslovom, da on time želi da ispravno i po sunnetu vodi hilafet.

Rekao je Uzvišeni Allah govoreći o Jusufu alejhis-selam:

„I vladar reče: ‘Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu’, i pošto porazgovara s njim, reče mu: ‘Ti ćeš od danas kod nas uticajan i pouzdan biti. ‘Postavi me’, reče, ‘da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan’“.

Šejh Ahmed Džaad u svom komentaru na knjigu „Ahkamus-sultanijje“ kaže:

„Doista odabiranje vladara (tj. halife) u islamu je pravo od prava muslimana, i to pravo im je dodijelio islam. Stoga, ummet ne smije ovo pravo zanemariti ili popuštati u tome, dokle god ima mogućnosti da to iskoristi, i ovo potvrđuju mnogobrojni historijski događaji još od vremena Poslanika alejhis-selam pa do posljednjeg halife Alije radijellahu anhu“.

Koji su šarti (uvjeti) koji se trebaju naći kod ehlul-halli vel-akdi?

Oni koji u ime ummeta trebaju odabrati i imenovati halifu, kod njih se moraju naći slijedeći šarti:

1. Adalet – pravednost – (العَدَالةُ), koji čovjeka čini da bude bogobojazan i lijepog ahlaka, izvršavanjem šerijatskih naredba, i klonjenjem šerijatskih zabrana.

2. Znanje  (العِلْمُ)s kojim će biti u stanju da spoznaju ko doista zaslužuje biti halifa.

3. Mudrost i ispravno viđenje (الحِكْمَةُ و الرَّأْيُ السَّدِيدُ) koji će im omogućiti da odaberu najispravnijeg za hilafet, i najučenijeg i najsposobnijeg za vođenje muslimana.

4. Da ummet uma povjerenja u njih, i da ih poštuje i uvažava, i da imaju povjerenja u njihovom savjetovanju, i njihovom odabiru.[8]

– Dok učenjaci šafijskog mezheba dodaju i 5 šart, a on je: da se među njima (ehlul-halli vel-akdi) nalazi učenjak koji je dostigao stepen idžtihada u propisima o hilafetu.[9]

Kaže šejh Ahmed Džaad u svom komentaru na knjigu „Ahkamus-sultanijje“ od imama El-Maverdija: „A istina je da Poslanik alejhis-selam, iako nije ostavio precizan govor koji nam pokazuje kako se biraju ehlul-halli vel-akdi ili učesnici šure, ipak, on nam je to ostavio u svom sunnetu od njegovih djela ukazivajući nam na put i pravac kojim treba ummet ići nakon njega po ovom pitanju. Pa shodno našem iščitavanju sire Allahova Poslanika i njegovih ashaba, čak, šta više i historije našeg ummeta, možemo reći slijedeće: doista ehlul-halli vel-akdi moraju biti odabrani – direktnim odabiranjem – od strane cijelog ummeta.[10]

Kakva je zadaća onih koji odabiru i imenuju halifu?

Zadaća ehlul-halli vel-akdi je ograničena samo na njihovom preciznom razmatranju i odabiranju halife, shodno koristi i pravednosti koju oni vide. Pa tako, oni traže i razgledaju ko to od muslimana posjeduje šartove za halifu, i ko je sposoban za preuzimanje tog velikog položaja i emaneta, zatim će dati prisegu (البَيْعَةُ) onom ko najviše upotpunjuje šartove halife, i ko posjeduje fadl (plemenitost) i uglednost kod muslimana, i kome će se muslimani odmah odazvati u poslušnosti, i kome ne odbijaju dati prisegu.

I kada oni odaberu određenog i ponude mu hilafet, pa ako on to prihvati oni će mu dati prisegu, i njihova prisega će tada biti ispravna i punovažeća, i samim tim obaveza je cijelom umetu da ga prihvate kao ispravnog halifu muslimana, i da prihvate njegov hilafet i da mu daju prisegu, i da mu se pokoravaju.

Ako pak, on to odbije prihvatiti, onda se neće primoravati na to, već će se hilafet ponuditi onom ko posjeduje šartove halife i ko ga zaslužuje.

Također, ako se desi da dvije osobe posjeduju sve šartove za halifu, onda će se dati prednost onom koji je stariji, znaniji (tj. učeniji), hrabriji, i iskusniji, kako bi ispravno i pravedno vodio islamski ummet.[11]

Također, šejh Ahmed Džaad u svom komentaru na knjigu „Ahkamus-sultanijje“ kaže:

„Tako mi Allaha, prisega se nikako ne može dati halifi sve dok mu većina muslimana ne potvrdi i dadne prisegu, pa prisega Ebu Bekru radijellahu anhu nije data, sve dok mu većina stanovnika Medine nisu odobrili i dali prisegu, a isto tako i prisega većine u ostalim islamskim zemljama.

Šejh Ahmed Džaad spominje govor dr. Fehmija Abdul-Dželila u kojem on jasno i čitko pojašnjava na koji je to način data prisega (beja) Ebu Bekru radijellahu anhu, nakon što je imenovan za halifu muslimana, pa kaže: „Pa prisega Ebu Bekru radijellahu anhu je data u medžlisu (skupu) koji je obuhvatao veliki broj ili većinu ensarija, i oni su bili većina od stanovnika Medine, pa ako su odabranici i poglavari već dali prisegu  njemu (Ebu Bekru), onda, doista prisega koju su dali ostali stanovnici koji su prisustvovali skupu kod Es-Sekife jeste ustvari to koje je dalo legitimitet prvobitnoj prisegi“.[12]

Drugim riječima: da ostali muslimani nisu bili zadovoljni niti pristali na tu prisegu koju su poglavari njihovi već bili dali Ebu Bekru, onda ona ne bi bila validna niti bi se smatrala važećom.

Ciljevi hilafeta (مَقاصِدُ الخِلافَةِ)

Doista, hilafet ili emirat u islamu jeste sredstvo za postizanje cilja, ali nije i sami cilj, i hilafet je od najznačajnijih i najvrijednijih ibadeta u islamu, ali za onoga ko ispravno i po sunnetu čuva i izvršava ovaj emanet (tj. obavezu), zbog toga što se hilafetom postižu veliki šerijatski ciljevi. A najveći cilj od toga jeste uspostavljanje Allahove vjere i zakona na način na koji je On Uzvišeni to propisao i odredio, i naređivanje dobra i odvraćanje od zla, i širenje hajra, i uklanjanje fesada.

Svi ti ciljevi se nalaze u dva velika šerijatska cilja, a to su: uspostavljanje i obavljanje vjere… i vođenje i upravljanje dunjaluka s njom (vjerom).

1- Uspostavljanje i obavljanje vjere (islama) se ogleda u dvije tačke:

Prva: Čuvanje Kur’ana i sunneta, i rad po njima, i obavezivanje ljudi na tome; kako bi vjera ostala čista, sačuvana, i nedodirnuta, sve dok Allah ne naslijedi zemlju i sve što je na njoj. I ovo biva tako što se vjera širi, i poziva se njoj perom, jezikom, i sabljom, zajedno od strane halife i njegovog stada. (tj. islamskog društva).

I čuvanje i zaštita vjere od svih stvari koje joj mogu naškoditi, a ovo biva otklanjanjem šubhi, i borbom protiv novotara i njihovih laži i neistina, koje proturaju neprijatelji islama.  I donošenje i ostvarivanje sigurnosti svim muslimanima općenito, a to biva postavljanjem i učvršćivanjem granica (الثُّغُور), i čuvanjem časti i integriteta, kako bi ljudi živjeli u sigurnosti i miru, i kako bi njihova vjera, životi i imetak bili sačuvani i sigurni.

Druga: sprovođenje šerijatskih propisa i kazni među muslimane u svim segmentima života, radi popravljanja njihovog duševnog i tjelesnog stanja, i uvođenje ljudi u istinsku vjeru (islam) tergibom i terhibom (podsticanjem i zastrašivanjem)[13], i blagošću i žestinom, a sve to shodno njihovim različitostima.

2- Vođenje i upravljanje dunjaluka s vjerom

I ovo se ogleda u tome da halifa svoje potčinjene vodi po Kur’anu i sunetu, i da među njima sudi po Allahovom šerijatu, jer je islam potpuna i sveobuhvatna vjera, i samo je on (islam) sreća i spas na dunjaluku i ahiretu. A od velikih šerijatskih ciljeva je i unošenje i sprovođenje pravde, i otklanjanje zuluma (nepravde), i ujedinjavanje riječi muslimana, i nerazjedinjavanje, i vođenje brige o islamskim zemljama, i iskorišćavanje prirodnih resursa u korist muslimana.

Rekao je Uzvišeni:

„O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i nepovodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će račun polagati“.

I rekao je:

„Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju“.[14]

Koji je to najbitniji šart (uslov) kako bi se proglasio hilafet?

Opće poznato je da su muslimani prvo uspostavili vlast u Medini, i zatim se vremonom, kroz osvajanja i samovoljnog prihvatanja islama od strane stanovnika sela i gradova, ta vlast se širila dok nije počela da prelazi i širi granice svoje vlasti izvan arapskog poluostrva, tako da je ta vlast postala velika,i sve te zemlje u kojima su vlast imali muslimani, oni su imali samo jednog predvodnika i vođu koji ih je vodio, branio od neprijatelja, starao se o njima, i bio odgovoran za sve muslimane u tim zemljama, a to je bio Poslanik alejhis-selam. Pa kada je Poslanik preselio, muslimani su, znajući važnost predvodnika i da društvo ne može ispravno i normalno funkcionisati bez istog, odmah odabrali onoga koji će zamijeniti Poslanika u njegovom zadatku, tj. rukovođenju dunjaluka s vjerom, i to je bio Ebu Bekr, pa tako sve do posljedgnjeg ispravnog halife. Vidimo da je prvi halifa Ebu Bekr radijellahu anhu naslijedio Poslanika, tj. preuzeo je vlast koju je Poslanik imao nad svim islamskim zemljama, pa je otuda i došao naziv za halifu, tj. onaj koji nekoga naslijedi u nečemu, u ovom slučaju Ebu Bekr je naslijedio ili zamijenio Poslanika u preuzimanju vlasti islamskih zemalja, i rukovođenju dunjaluka s vjerom. A o ovome je bilo govora još na samom početku.

Shodno gore navedenom, učenjaci kažu: da bi se neka osoba odabrala za halifu i smatrala takvim, neminovno i obavezno je da ta osoba ima vlast i moć u svim islamskim zemljama, u suprotnom, onaj ko ima vlast i moć u jednoj od islamskih zemalja, takav nije halifa niti se takvim može smatrati sve dok ne budu sve ostale islamske zemlje u njegovoj vlasti i moći, već se takav naziva samo emirom (vladarom ili vođom) ali ne i emirul-mumininom, jer ovaj naziv ili titula pripada samo halifi, i to je sinonim za halifu.[15]

Napomena: ovaj šart, tj. vlast i moć, nije neminovan i obavezan samo za hilafet i halifu, već je također, neminovan i obavezan da bi se određena islamska zemlja smatrala emiratom koja ima svog emira (vođu ili vladara), jer u osnovi, nije pojmljivo da se određena muslimanska zemlja naziva i smatra emiratom, a da vlast i moć u toj zemlji ne pripadaju muslimanima. A ono što se naziva darul-islamom ili darul-kufrom, je upravo zbog toga što vlast i moć u toj zemlji pripadaju ili muslimanima ili nevjernicima. I ovo je opće poznata stvar kod muslimana.

Spomenućemo par dokaza sa kojima učenjaci dokazuju da je šart za hilafet vlast i moć:

Kaže Uzvišeni Allah:

„One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i zekat udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća“.

Što znači da ako im Allah ne podari vlast na zemlji oni ne mogu činiti ova važna i značajna dobra djela, jer upravo Allah daje vlast i oduzima istu, i kada se posjeduje vlast, samo se tada mogu činiti djela poput naređivanja dobra i odvraćanja od zla (od kojih je i džihad), i izvršavanje šerijatskih kazni itd.

Kaže Uzvišeni:

„Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni ibadet činiti, i neće druge Meni ravnim smatrati“.

O ovom ajetu se može isto kazati kao i o prethodnom, a to da će od muslimana biti halife (namjesnici) samo onda kada im Allah podari vlast na zemlji, jer, u suprotnom, ne mogu biti namjesnici sve dok ne posjeduju vlast, a vlast daje samo Allah.  Također, ovdje Allah spominje i drugi važan detalj, a to je: da će im strah sigurnoćšu zamjeniti, tako da će na miru i bezbijedno ispovijedati Allahovu vjeru. A da li se sigurnost u zemlji ostvaruje osim kada se posjeduje vlast i moć!?

I kaže Uzvišeni:

„O Davude, Mi smo te namjesnikom (halifom) na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta“.

Allah je Davudu dao vlast na Zemlji, i pošto je dobio vlast, tada mu je naredio da ljudima sudi po pravdi. A ovo ukazuje da halifa može suditi i vladati (tj. biti halifa u pravom smislu) samo kada ima vlast i moć na Zemlji.

Rekao je Poslanik alejhis-selam: „Imam-vođa (الإمَامُ) je štit iza koga se treba boriti i štititi se njime, pa ako naređuje bogobojaznost i pravedno sudi, on će za to imati nagradu, a ako naređuje nešto drugo, zaista će za to biti odgovoran“.[16]

Iz ovog hadisa razumijemo slijedeće: da bi imam bio štit iza kojeg se bori i štiti se njime, i da bi naređivao dobro i odvraćao od zla, i da bi sudio pravedno, za sve to mora posjedovati vlast i moć, jer ako nema vlast i moć, onda nije u stanju da izvršava spomenute obaveze, i samim tim gubi svojstvo halife, i ne može biti halifa.[17]

Ovim ćemo se zadovoljiti što se tiče prvog dijela ove naše teme. I molimo Allaha da nam olakša u pripremi i obradi iduća dva dijela! Allahumme amin!

I hvala Allahu Gospodaru svih svjetova.

Priprema i obrada: Ebu Abdir-rahman El-Balkani

Fusnote:

[1]Hašijetu ibn Abidin (1/368), i Nihajetul-muhtadž (7/409).

[2]Pogledaj prethodne izvore, i Mukaddimetu ibn Haldun (191 str.).

[3]El-Fasl od imam ibn Hazma (4/90).

[4]HašijetuibnAbidin (1/368), i Nihajetul-muhtadž (7/409).

[5]Muslim u Sahihu (1851).

[6]Mukaddimetu ibn Haldun (11 str)

[7]Ahkamus-sultanijje od imama El-Maverdija (17 str.).

[8]Ahkamus-sultanijeod El-Maverdija (17-18 str.), Hašija od Ed-Desukija (4:298), i Esnal-metalib (4:108).

[9]Mugni El-Muhtadž (4:131), i Esnal-metalib (4:109).

[10]Ahkamus-sultanijje od imama El-Maverdija (23 str..

[11]Ahkamus-sultanijjeod El-Maverdija (25-26 str).

[12]Komentar na „Ahkamus-sultanijje“ (25 str.).

[13]Cilja se na zastrašivanje Allahovom kaznom na ahiretu ako nevjernici ne prihvate islam a ne na prisiljavanje njih da prihvate islam, jer nema prisile u prihvatanju islama.

[14]Fethul-bari (6:129), i ŠerhuEn-NevevialasahihiMuslim (6:466).

[15]Nihajetul-muhtadž (7:409), HašijetuibnAbidin (1:368), i MukaddimetuibnHaldun (190 str).

[16]Buharija u Sahihu (2957),  Muslim u Sahihu (1841), Ebu Dvud u Sunenu (2757), i Nesai u Sunenu (4196).

[17]Onaj ko želi detaljnije o ovome, može da se vrati na tefsir ibn Kesira, i da pogleda njegov komentar o ajetima koje smo prethodno spomenuli, a koji govore o halifi i hilafetu na zemlji.