I naše meso je otrovno!

351
Konjanik-zastava
Foto ilustracija

Nema razilaženja oko toga da je džihad na Allahovom putu bolji od svih ibadeta, a dokazi koji se spominju u Kur'anu i sunnetu o tome se ne mogu nabrojati, poput prednosti džihada nad napajenjem (hadžija) i vođenja brige o Časnom hramu, i Vjerovjesnikovo davanje prednosti džihadu nad kontinuiranim postom i namazom bez prekida, a učenjaci su ovo spominjali na mnogim mjestima, i to da je džihad bolji od bdijenja (radi ibadeta) u Dva Harema i od drugih stvari koje je teško nabrojati.

Isto tako se spominje i prednost znanja, bodrenje na znanje i traganje za njim, i spominje se u Kur’anu i sunnetu i govorima uleme ono što potvrđuje blagodat i prednost znanja, i veličinu njegovog stepena, i njegovu prednost nad ibadetom, i veličinu njegove nagrade i nagrade njegovog posjedilaca, i tome slično od blagodati koje se vežu za njeg.

I otud, znanje i džihad su postali poput trkačkih konja koji se takmiče u stepenu i prednosti, a ulema i mudžahidi koji su najbolja vrsta u ummetu se takmiče i žure ka postizanju prednosti, koji će od njih preteći, i čiji će stepen biti veći, i čiji će se rang uzdići na dunjaluku i ahiretu.

A ovo nije mjesto natjecanja i svađanja i razilaženja, naprotiv džihad i znanje upotpunjuju jedan drugog, idu istim pravcem i putanjom, i u osnovi nije moguće razdvojiti ih, jer su oni uzajamno povezani u osnovi, a vjeru jedan dio upotpunjuje drugi, i nema mjesta za prihvatanje jednog a ostavljanje drugog dijela, ili okretanje od istog.

I od najvažnijih razloga za srozavanje ummeta, i promijenu njegovog stanja, i slabljenje njegove utvrde, je razdvajanje imeđu ova ogromna dva stuba od stubova vjere, sve do te mjere da se oni (džihad i znanje) skoro nisu mogli sastaviti osim kod onoga kome se Allaha smilovao, pa tako alim (učenjak) danas ne mari za mnoge stvari, ne izvršava ono što mu je Allah naredio i učinio obaveznim od džihada na Allahovom putu, i odbrane časti islama, dok, kod mudžahida ima onaj ko vodi džihad bez znanja, pa tako ono što pokvari je više od onoga što popravi, i nanosi štete više nego što koristi, a kada bi alim vodio džihad a mudžahid se podučio stvar bi se popravila i stanje umjereno bilo.

Pa šta misliš ko je odgovoran za ovakvo stane? Alim koji je ostavio džihad i sjedi i zadovoljan je s platom i blagodatima podučavanja znanju. Ili mudžahid koji vodi džihad bez znanja, niti podučavanja, niti brige o pitanjima vjere?

Ovdje su se ljudi razišli, a narodi razjedinili, pa kada je borba otpočela, a vatra zabuktala, ulema je sebe izvukla govorom koji niti je iz Allahove Knjige a niti iz sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niti ona svjedoči za njih a niti otklanja od njih, naprotiv, najmanje što se njima može reći je ono što je Alija radijellahu anhu rekao: “Ovo je riječ istine s kojom se želi neistina”.

To je govor imama Ibn ‘Asakira, rahimehullah: “Meso uleme je otrovno, a Allahova praksa u kažnjavanju onih koji ulemu vrijeđaju je poznata”.

I sada neću da pojašnjavam ko je odgovoran za srozanost ummeta i njegovu slabost i iznemoglost, o ovome se na drugom mjestu ima puno govoriti, svi snose jedan vid odgovornosti, ali ja želim da dam mudžahidima ono što pripada i učenjacima od prava kojeg imaju u ovom govoru imama Ibn ‘Asakira, rahimehullah, te ću izokrenuti ovaj primjer tako što ću reći: “Meso mudžahida je otrovno.

Pa da li je meso mudžahida, doista, otrovno?!

Kažem: doista kada je Uzvišeni Allah zabranio gibet, On je učinio da propis gibeta bude uopćenit za sve ljude, i nije u tome razdvojio između nadređenog i nenadređenog, iako je poznato to da što je veći stepen onoga koji se ogovara, tako biva veći i grijeh onome ko dotičnog ogovara, a primjer toga je u onome što se spominje u priči ashaba koji je učinio zinaluk a zatim bio kamenovan, pa su ga neki ashabi ogovarali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je posvjedočio da se taj ashab iskreno pokajao.

Iz ovoga postaje jasno da su učenjaci rekli da to pravilo posebno važi za ulemu, zato što znanje i ulema imaju veliki položaj, pa tako grijeh onoga ko kalja njihovu čast je žešći, kao što je grijeh onoga ko kalja čast Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba, i njegovih žena veći i žešći od grijeha onoga ko kalja čast ostalih muslimana mimo njih.

Pa ako nam je postao jasan razlog koji je potaknuo imama Ibn Asakira da zbog njega potvrđuje zabranjenost časti uleme, nalazimo da se isti taj razlog potpuno primjenjuje i na mudžahide i ehlur-ribat (stražare), šta više, oni ih nekad mogu i nadmašiti u tome.

I zatim, nema drugog razloga koji veliča čast uleme više od čast drugih mimo njih, a niti postoji bilo kakav argument koji je poseban za njih mimo ostalih muslimana – shodno tome da ovo važi i za mudžahide – pa odavde kažemo da je meso mudžahida otrovno poput mesa uleme, ili čak, još više, a posebno u ovom našem vremenu u kojem je džihad postao farz ‘ajn (dužnost pojedinca).

Doista grijeh za oređenu stvar biva shodno količini uticaja te stvari, pa na primjer grijeh onoga ko ogovara mudžahide njegova šteta je generalna i ogromna, a grijeh onoga ko ogovara ulemu, iako je on poput prethodnog, osim toga što njegova šteta ne dostiže stepen grijeha onoga ko ogovara mudžahide, jer ogovaranje jednog alima može štetiti i nauditi znanju i njegovim posjediocima, i u većini slučajeva ne prelazi iznad toga, ali što se tiče ogovaranja mudžahida pa šteta toga jeste ogromna, i od toga proizilazi nestanak vjere, duše, imetka, i časti, pa koji je onda veći i žešći grijeh od njih dvoje?! I zbog ovoga, grijeh onoga ko kalja čast mudžahida biva većim.

Zatim, zaista ono što čast mudžahida čini posebno zabranjenom i svetom, jeste sahih hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Žene mudžahida su zabranjene onima koji sjede (ne idu u borbu) kao što su njima njihove majke zabranjene, i nema čovjeka od onih koji sjede, a kome se u emanet ostavi žena i porodica nekog od mudžahida, pa ga on u tome iznevjeri i prevari, a da mu na Sudnjeme danu neće doći taj mudžahid i početi uzimati od njegovih dobrih djela koliko hoće i šta hoće, pa šta mislite?.

Pa ako je ovakav slučaj kada je u pitanju svetost njihovih žena, onda to ukazuje da je kaljanje njihove časti žćeg i većeg grijeha od kaljanje časti ostalih ljudi.

Također, i ovaj hadis je dokaz za mudžahide, da njihova čast a od toga je i ogovaranje istih – ima veću svetost i zabranjenost negoli što to ima čast onih koji sjede, kada bi sjedenje bilo dozvoljeno, a kako tek onda kada je džihad danas fard ‘ajn svim muslimanima?!

I kako bi spoznali ko od ova dva čovjeka ima veću svetost i zabranjenost, i za čije kaljanje časti ima veći grijeh, prvo moramo spoznati ko je od ova dva čovjeka bolji, i u kojem od njih dvojice ima većeg hajra i blagodati, mudžahid ili učenjak.

Ovo ima više situacija:

1) situacija kada džihad nije fard ‘ajn, a i znanje isto tako; pa obe stvari nisu dosegle do stepena fard ‘ajn, poput toga da jedno od te dvije stvari bude fard kifaje (zajednička obaveza), a određena grupa ga izvršava, u ovoj situaciji a Allah najbolje zna teško je odrediti ko je od njih dvojice bolji i kome se daje prednost, pa se na ovo gradi to da ogovaranje mudžahida i učenjaka ima približan grijeh, i kaljanje časti i ovih i onih ima isti grijeh, ali u ovom našem vremenu nije ovakva situacija, jer je danas džihad fard ‘ajn po konsenzusu.

2) situacija kada je znanje fard ‘ajn a džihad nije; tada je učenjak bolji i većeg stepena i koristi od mudžahida, i grijeh onoga ko kalja njegovu čast je veći od onoga ko kalja čast mudžahida koji se nalazi u džihadu koji nije fard ‘ajn.

3) situacija kada je džihad fard ‘ajn a znanje nije: u ovoj situaciji mudžahid biva bolji od učenjaka i većeg je stepena, zato što on izvršava obavezu od obaveza vjere, i grijeh onoga ko kalja njegovu čast gibetom ili nečim drugim je veći i teži od grijeha drugih mimo njega.

4) situacija kada su i znanje i džihad fard ‘ajn: u ovoj situaciji daje se prednost džihadu ako nije moguće da se spoji između to dvoje, osim ako je u slučaju znanje o aslud-dinu i imanu šta više, kada džihad postane fard ‘ajn onda se stavlja ispred svih farzova i obaveza osim imana, pa čak kada je i namaz u pitanju, mudžahid ne klanja namaz kao svakodnevo, već klanja onako kako je u stanju da ga klanja.

Ali što se tiče tragaoca za znanjem na primjer: kada za njega znanje postane fard ‘ajn njemu nije dozvoljeno da klanja namaz s nekom od manjkavosti, ili u bilo kom pravcu, ili mimo toga od propisa koji su specifični za (namaz) mudžahida, isto tako je i sa postom, pa doista ako on (mudžahid) strahuje od poraza zbog svog posta koji ga čini slabim i iznemoglim u džihadu koji je fard ‘ajn, tada mu je obavezno da se omrsi i prekine svoj post.

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje:
A neprijatelj koji je ušao u određenu muslimansku zemlju, a koji upropaštava i vjeru i dunjaluk, nakon imana ništa drugo nije obaveznije od toga da se taj neprijatelj protjera i izbaci, i tome (džihadu protiv neprijatelja) se ne uslovljava nikakav uslov…

U ovoj situaciji mudžahid je bolji od učenjaka koji sjedi (tj. ne učestvuje u džihadu koji je fard ‘ajn).

Naprotiv, mudžahid (u ovoj situaciji) nema grijeh ako ostavi sticanje znanja koje je fard ‘ajn, ali, što se tiče učenjaka, pa on doista ima grijeh ako ostavi džihad koji je fard ‘ajn pa makar se bavio sticanjem znanja koje je također fard ‘ajn, pa shodno tome da je u ovoj situaciji mudžahid bolji od učenjaka koji sjedi; grijeh onoga ko kalja čast mudžahida je žešći, i njegovo zlodjelo je najužasniji zulum.

I svejedno ako neko kaže: da je danas sticanje znanja fard ‘ajn ili nije, u oba slučaja džihad je bolji i većeg je stepena i svetosti, pa tako grijeh onoga ko kalja čast mudžahida je veći od grijeha onoga ko kalja čast nekoga ko je mimo njih (mudžahida), ma ko god on bio.

Ovo je odgovor sa znanjem onima koji pozivaju da se parniči pred znanjem i da se vraća njemu, pa evo znanje presuđuje u korist mudžahida nad učenjacima koji se ne bore, a divnog li suda i sudije, koji nam je već bio potvrdio da je: meso mudžahida otrovno.

Nakon cijelog ovog izlaganja preostala nam je stvar na koju se neminovno mora napomenuti, a to je da upoređivanje koje smo prethodno spomenuli, doista smo time ciljali na učenjake koji su iskreni i predani a koji se ne bore, i na istinske i iskrene mudžahide na Allahovom putu, vlasnike ispravnog menhedža i mudrog i zdravog razmišljanja.

A što se tiče pomagača taguta i kafira, i vlasnika uništavajućih osnova i strovaljenih ideja, ili zlih učenjaka i buketa zablude, pa oni nikako nisu ti koje smo mi našim govorom ciljali.

Naprotiv, oni su ti čije se sramote obavezno moraju otkriti, i čija se opasnost mora pojasniti ljudima; a oni u svom mesu nemaju ničeg drugog do otrov harama i jedenje imetaka ljudi, i punjenje stomaka sa stolova taguta, a evo odavde oni govore ljudima: „naše meso je otrovno“!! Pa od čega se ono zatrovalo, od zabranjenog imetka, oni imaju dosta sličnosti s onima o kojima je Uzvišeni Allah rekao: „O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđe imetke jedu i od Allahova puta odvraćaju“. Allah ih ubio, kuda se odmeću.

Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od učenjaka koji po znanju djeluju, i mudžahida koji stražu čuvaju, i da nam upiše obe nagrade, i da nam podari oba stepena.

A Allah je najveći i On najbolje zna!

I neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.

Napisao:
Ebu Abdus-Samed Es-Sujuti

http://www.ilmway.com/site/maqdis/MS_36444.html